Umjetnica Tanja Vujasinović povodom izložbe Rad Tanje V. pronađen u Atelijeru Kožarić: Izlažem audio instalaciju mog fiktivnog razgovora s Ivanom Kožarićem i knjigu umjetnika sa scenarijem tog dijaloga.
Pablo Neruda, inače pasionirani sakupljač školjaka, zapisao je da „nema kolekcionara koji ne krade“. Vlastitu malakološku zbirku kasnije je poklonio jednoj od državnih ustanova u Čileu gdje je – izgubljena. Temom nestalog i prisvojenog u svijetu umjetnosti bavi se novi rad umjetnice Tanje Vujasinović koji govori o sudbini nestale figurice, a predstavlja se u Atelijeru Kožarić u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Tanja Vujasinović je vizualna umjetnica iz Zagreba. Diplomirala je kiparstvo na ALU Zagreb i završila MA Fine Art na Central St. Martins u Londonu, a danas predaje na Odsjeku za kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Kako je vaš rad, bez vašeg znanja, završio u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti?
Cijela priča s ovim radom započinje ili završava negdje 2011. ili 2012. godine kad je kustosica Rada Iva Janković prepoznala moju skulpturu u fundusu Atelijera Kožarić i nazvala me kako bi je preciznije inventarizirali u muzeju, budući da se do tada vodila kao Kožarićeva skulptura. U prvi čas nije mi bilo jasno o kojoj skulpturi uopće govori, čak sam je uvjeravala da nemam nešto takvo u muzeju, ali ona je bila prilično samouvjerena budući da se sjećala tog mog rada s Trijenala kiparstva. Kasnije sam kroz razgovor shvatila o čemu se radi i kako je vjerojatno dospjela tamo. Naime, Kožarić je 2006. bio u žiriju Trijenala na koji sam prijavila i poslala rad Infiltracija koji je uključivao tu skulpturu, ali je nikad nisam dobila natrag i na to sam u međuvremenu i zaboravila, sve do tog telefonskog poziva.
To nije prvi put da je figurica nestala?
Jedan od koncepata s tom figuricom bio je Infiltracija, kada sam je na temelju ranijih, većih formata smanjila na veličinu od nekoliko centimetara kao znak ili simbol moje prakse i ”infiltrirala” se kao autorica ubacujući po jednu na skupnim izložbama u svaku prostoriju izložbenog prostora, odnosno u širu suvremenu umjetničku scenu. Na tim izložbama je nestajala, na temelju čega sam 2006. napravila Ukradeni rad u kojem sam izložila figuricu i audio u kojem se govorilo o razlozima zašto bi je netko ukrao, a koji je istovremeno provocirao na krađu. Da bi se u ovom novom radu sama figurica ”krađom” “infiltrirala” u MSU odnosno ”unutar šire suvremene umjetničke scene”.
Što točno izlažete u MSU?
Izlažem audio instalaciju mog fiktivnog razgovora s Ivanom Kožarićem i knjigu umjetnika sa scenarijem tog dijaloga. U razgovoru, odnosno scenariju, otkriva se geneza figurice pronađene u Atelijeru od prve forme 1996. do njenog pojavljivanja u muzeju. Govorimo o incidentu kako je završila u ateljeu, ali raspravljamo i o sličnostima Kožarićevog i mog pristupa radu. On je također mijenjao svoje radove i često ih nije smatrao završenima, što se kao pristup odlično preklapa s brojnim izmjenama koncepata ove skulpture, ali i mog pristupa radu općenito. Naime, ta se forma trudnog torza ili Venere u mojoj praksi ponavljala u više različitih koncepata i formata, jer je oblik nekako uvijek pronašao način da se iznova pretvori i stvori, a ja sam te situacije uvijek spremno prihvaćala, pa je tako bilo i ovaj put kad je situacija u muzeju postala polazište za novi rad.
Kod ovog scenarija sam nakon niza godina rada s dokumentarizmom po prvi put radila fikciju, ali i ta fikcija ima elemente dokumentarnog budući da sam koristila Kožarićeve citate iz dokumentarnih filmova i tiskanih intervjua, ali i natpise iz ateljea.
Dijalog s drugim umjetnikom ili umjetnicom ste ostvarili i u filmu „Mačka je uvijek ženska“ o Mariji Ujević Galetović.
Ideja za ovaj novi rad zapravo je starija od filma Mačka je uvijek ženska. Dapače, rad je ispočetka zamišljen kao animirano-dokumetarni film na koji sam kao suradnicu animatoricu zvala Martinu Meštrović kako bi mi animirala skulpturu, međutim mi smo u međuvremenu napravile film o Mariji. Pretpostavljam da je i ova ideja utjecala na ideju za film o Mariji i njenim skulpturama. Kasnije se nisam željela ponavljati kroz istu formu odnosno novi film o skulpturi i umjetniku, pa me rad odveo u neku drugu pojavnost – u fiktivni dijalog, makar ne isključujem potpuno mogućnost tog filma u nekoj budućnosti.
Recentnije ste na Zagrebačkom salonu predstavili site-specific rad iz Zaboka gdje ste posegnuli za temom tekstilne industrije. O čemu se radi?
Radi se o site-specific intervenciji naslovljenoj Gospođo, gdje radite? koja je u sklopu Zagrebačkog salona u HDLU bila izložena u formi bale tekstila i foto-dokumentacije same prostorne situacije izvedene u Zaboku. Izvorni rad je nastao na poziv galerije Green Room iz Zaboka. U radu preklapam osobna sjećanja bivših radnica tvornice ZIVT (Zagorska industrija vunenih tkanina) otisnuta na balu tekstila proizvedenog u tvornici, koja je zatim obješena u prostoru bivše tvornice koja je danas pretvorena u trgovački centar. Osim tri razine memorije – sjećanja, materijalnog ostatka i prostora tvornice, rad se kroz postav, konkretno u trgovini lanca uvozne robe ”KIK”, dotiče i politika poticanog uvoza kao jednog od glavnih razloga propasti tekstilne industrije u Hrvatskoj.
