Početkom veljače, u sklopu Samostana Pohoda Marijina na zagrebačkoj Trešnjevci ukazao se „prozor za život“. Deklarirani cilj je pružiti alternativu čedomorstvu i ostavljanju beba u kontejnerima, a majkama pružiti anonimnost i zaštitu od osude.
Početkom ovoga mjeseca, u sklopu Samostana Pohoda Marijina na zagrebačkoj Trešnjevci, ukazao se „prozor za život“. Radi se o kutiji nalik mikrovalnoj pećnici u koju majke mogu anonimno položiti svoju neželjenu djecu na jastuk grijan gelom, a zatim imaju tri minute za otići prije no što alarm obavijesti časne sestre da je dijete pristiglo. Nadzorna kamera snima samo unutrašnjost kutije, a u njoj plišani Isus, Marija i janje prave društvo ostavljenom djetetu. U dogovoru s opaticama i s pristankom Nadbiskupskog duhovnog stola, ugradio ga je zagrebački ogranak udruge Betlehem. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike pritom nije konzultirano, te je 8. veljače najavilo je da će provesti izvanrednu inspekciju nad radom udruge. Rezultate inspekcije trebali bismo saznati za sedam dana.
Deklarirani cilj prozora je pružiti alternativu čedomorstvu i ostavljanju beba u kontejnerima, a majkama pružiti anonimnost i zaštitu od osude. Ideja pošteđivanja očajnih rotkinja i spašavanja života djeteta na prvi pogled izgleda plemenito, a retorika Udruge je tako i oslikava: „Kao udruga koja želi pružiti zaštitu svakom ljudskom biću, od začeća do prirodne smrti, ali i potaknuti slučajevima čedomorstva u Hrvatskoj, odlučili smo pokrenuti projekt Prozor života kako bi spasili živote neželjene djece.“
Nezgodno je pritom što taj potez dolazi u Hrvatsku samo mjesec dana nakon što je u jednoj takvoj kutiji u Bariju u Italiji dijete pronađeno mrtvo.
Alarm kutije je zakazao te zaduženi svećenik nije dobio obavijest na mobitelu, a i u tom je trenutku bio u Rimu, na pet sati vožnje od ostavljenog djeteta.
Smrtonosno zakazivanje same kutije i zaduženog klera nisu jedini rizici za dijete koje prozor nosi. Na vijest o ugradnji u Zagrebu zato je žurno reagirala Ženska mreža Hrvatske, krovna organizacija hrvatskih grupa za prava žena. Udruge zahtijevaju hitno uklanjanje prozora jer je „protuzakonit, opasan i suprotan najboljem interesu djeteta“ te se njime „stvara paralelni, vaninstitucionalni sustav skrbi za djecu, koji je u suprotnosti s važećim zakonima RH“. Tvrde i da bi legalizacija ovakvih praksi mogla dovesti do „isključivanja informiranog pristanka oba roditelja na odricanje od roditeljske skrbi“, onemogućiti djetetu pravo na identitet i pristup informacijama o medicinskoj i socijalnoj povijesti, povećati rizik od napuštanja „djece neželjenog spola ili s posebnim potrebama“ te potencijalno ugroziti proces posvajanja.
O opasnosti prozora razgovarali smo sa Željkom Jelavić, jednom od osnivačica Centra za ženske studije koji je dio Ženske mreže. „Iako su organizatori prozora rekli da on ne potiče majke na ostavljanje djece, već njime žele osigurati dobrobit djece onih majki koje su egzistencijalno ugrožene i ne mogu skrbiti o njima, realna opasnost leži u tome što se ovakvim načinom ostavljanja djece otvara široko polje manipulacije, prije svega široki prostor za trgovinu djecom“, kaže Jelavić. „Prozor može poslužiti upravo tome da se pod krinkom anonimnosti prisiljava žene na surogat majčinstvu.“ Naša sugovornica osvrnula se i na otvorena pitanja kvalitete skrbi izvan nadležnih institucija: „Znamo da je proces posvojenja djece koja su smještena u za to određene ustanove izuzetno dugotrajan, pa se postavlja pitanje kako će samostan organizirati skrb. Postoji li educirano osoblje, gdje će djeca biti smještena dok se ne riješi problem posvojenja? Kako će institucionalni sustav imati nadzor da se radi o najboljem interesu djeteta? Kako osigurati da neka djeca zbog, na primjer, boje kože ili invaliditeta neće biti diskriminirana?“ Na ta pitanja dosadašnje objave Udruge Betlehem ne odgovaraju.
Nad prozorom je i niz drugih upitnika. Udruga se ponosi time da je ne financira „nikakav novac EU, nikakav novac iz državnog proračuna“ i da „nema financijsku potporu nikoga, osim malih dobrih i dobronamjernih ljudi koji vole život“, no na svojim stranicama ne objavljuje podatke o donacijama i njihovoj raspodjeli. Za komentar o proceduri i financiranju ugradnje prozora obratili smo se Alberti Vrdoljak, predsjednici zagrebačkog ogranka udruge, no ona je ustanovila da imamo „dosta izvora informacija o prozoru“ te dodala da joj je „doista previše izjava i medijskog istupanja“ jer udruga na skrbi ima 16 žena i 22 djece. Navela je i da „polemike o prozoru“ ostavlja „nekom drugom“. Prije našeg upita razgovarala je s nizom medija, no u tim člancima, kao i na objavi na društvenim mrežama i web stranici udruge, nisu navedene informacije o financiranju i razvitku prozora, a ni procesu posvajanja koji bi pratio zaprimanje djeteta u prozor.
Maksimum transparentnosti dosegle su izjave Vrdoljak za Narod.hr da su „konzultirane i inozemne udruge koje upravljaju sličnim projektima u svojim zemljama“ i da su „nakon što [su] ispitali sve zakonske i druge mogućnosti, te više puta naišli na zid, u dogovoru s [pravnim] timom odlučili jednostavno krenuti u to“. O medicinskoj skrbi djeteta rekla je jedino da udruga surađuje s medicinarima: „Imamo nekoliko liječnica, uključujući ginekologinju i neonatologinju kao i patronažne sestre koje pomažu Betlehemu, tako da su djeca i s te strane osigurana.“
Zatražili smo od Vrdoljak da nas stavi u kontakt s nekim iz udruge tko bi bio spreman razjasniti što sve stoji iza prozora, no jedini odgovor kojeg smo dobili bilo je priopćenje za medije o izjavi Ženske mreže. U njoj Udruga negira protuzakonitost prozora i ističe hitnost spašavanja dječjih života kao prioritet: „Ovdje se radi o životima koji ovise o brzom i odgovornom djelovanju, te bi odgađanje ili ignoriranje ove inicijative u ime pravne nesigurnosti moglo imati tragične posljedice. Zakonska regulacija svakako je potrebna, no prioritet mora biti zaštita života i pružanje sigurnosti onima koji su najranjiviji. Umjesto zabrane, pozivamo nadležne institucije na dijalog kako bi se osigurao zakonski okvir koji bi omogućio sigurno i odgovorno funkcioniranje ove inicijative, u skladu s europskim praksama i najboljim interesom djeteta.“ U izjavi se ne osvrću na činjenicu da taj dijalog nisu uspostavili prije ugradnje prozora, kao ni na potencijal sporog i neodgovornog djelovanja kakvu je dovelo do smrti djeteta u Bariju.
Iako se udruga u priopćenju poziva na raširenost prozora „u brojnim europskim zemljama“ kao opravdanje ugradnje u Zagrebu, kutije za bebe u svijetu već dugo izazivaju niz kritika. One se primarno odnose na kršenje prava ostavljenog djeteta. Postojanje takvih rizika UN je istaknuo prije više od desetljeća, kada je Odbor za prava djeteta u pregledu izvještaja o stanju u Češkoj istaknuo „ozbiljnu zabrinutost“ zbog rastućeg broja prozora za bebe. Prema dokumentu, ta praksa „inter alia krši članke 6., 7., 8., 9. i 19.“ Konvencije. Oni se odnose na pravo na život, opstanak i razvoj djeteta, pravo na poznavanje roditelja, „pravo na očuvanje svog identiteta, uključujući nacionalnost, ime i obiteljske odnose priznate zakonom“, pravo djeteta da ga se ne odvaja od roditelja protiv njihove volje osim ako nadležne službe tako odluče, pravo djeteta „da redovito održava osobne i neposredne odnose s oba roditelja“ nakon što je odvojeno od njih te zaštitu od zlostavljanja od strane osobe koja skrbi za dijete. Odbor je tada upozorio da bi Češka trebala „pojačati trud u adresiranju osnovnih razloga koji dovode do napuštanja dojenčadi, uključujući obiteljsko planiranje i adekvatnu savjetodavnu i socijalnu podršku za neplanirane trudnoće i prevenciju rizičnih trudnoća“. Za Hrvatsku danas, koja je potpisnica Konvencije, Jelavić je istaknula isto: „Iznimno je važno da se unutar institucionalnog sustava osigura informiranje i obrazovanje o reproduktivnom zdravlju i pravima, odgovornom roditeljstvu koje uključuje oba roditelja, kako bi na svijet dolazila željena djeca koja nisu plod prisile bilo koje vrste.“
Osim što ne adresiraju korijen problema, prozori za bebe nisu nužno učinkoviti u spašavanju života. Uz slučaj u Bariju to dokazuju i istraživanja. Godine 2012. psiholog Kevin Browne sa Sveučilišta u Nottinghamu dovršio je dvogodišnju studiju prozora za bebe u Europi te u razgovoru za Guardian izjavio da “nema dokaza da [oni] doprinose snižavanju broja slučajeva čedomorstva ili napuštanja”, kao i da “postoji sve više dokaza da su često muškarci ili rodbina ti koji napuštaju dijete, što postavlja pitanje o tome gdje je majka i je li pristala predati dijete”. Protivnici prozora za bebe, dakle, konzistentno ističu iste rizike: mogućnost trgovine ljudima, otimanja djeteta od majke koja ga ne želi napustiti i kršenja prava djeteta. Manje prominentno, ali validno pitanje je kako bi legalizacija te prakse utjecala na mogućnost prekida trudnoće, u klimi preispitivanja zakonskog prava na izbor u Hrvatskoj.
To nas dovodi do šire slike ovog naizgled minornog i humanitarnog čina. Udruga Betlehem je otvoreno protiv prava na pobačaj i redovita sudionica Hodova za život. Prošlu je godinu ispratila videom s porukom: „Neka 2025. pobačaj u Hrvatskoj bude NEDOSTUPAN svakome i zauvijek!“ Tu poruku neupitno podržava, a s Udrugom je i povezana najveća protivnica prekida neželjene trudnoće u Hrvatskoj, neizbježna Željka Markić. Ona je i osobno obranila prozor od izjave Ženske mreže: „Prozor života omogućuje očajnim ženama da svoje dijete ostave na sigurnom. A ne u kanti za smeće. I pruža im mogućnost da zaštite život svog sina ili kćeri u kako god teškim životnim okolnostima da se nalaze. Za sve teške ljudske situacije postoje ljudska rješenja. Ženska mreža Hrvatske bori se za moć nad ženama.“
Suprotno njenim tvrdanjama, značajno je da iza prozora za bebe u nizu stranih slučajeva stoji upravo oni koji zaista žele moć nad ženama, specifično u ukidanju prava na izbor. Ugradnju kutija u SAD-u trenutno dopušta devetnaest država, i to upravo one u kojima je pobačaj zabranjen. Iza 200 tamošnjih kutija stoji jedna tvrtka, Safe Haven Baby Boxes Inc., čija je osnivačica usko povezana s pokretom protiv pobačaja. Prvi takav prozor u Švicarskoj također je ugradila anti-abortus udruga Swiss Aid for Mother and Child (Švicarska pomoć majci i djetetu), a u Slovačkoj iza dvadeset kutija stoji udruga Šanca pre nechcených (Šansa za neželjene).
Javnosti je već niz godina poznato da se za moć nad ženama u Hrvatskoj bore upravo obiteljaši, i upravo u njihovom kontekstu prozor za bebe prestaje izgledati bezazleno i počinje se doimati kao dio puno mračnijeg narativa. Markić je jedna od koordinatorica Vision Networka, nasljednice globalne ultrakonzervativne mreže Agenda Europe, čije je distopijske ciljeve 2018. iznio Faktograf. Ti ciljevi uključuju apsolutnu zabranu pobačaja: „Pobačaj treba zabraniti, a njegovo provođenje kazneno goniti. Pobačaj se može dopustiti isključivo kad postoje nedvojbeni dokazi da je u pitanju život žene (to ne uključuje i moguće pogoršanje nekog zdravstvenog stanja žene).“
U takvom kontekstu, prozor za bebe ne predstavlja benigni potez jedne male udruge, već nastavak koordiniranog truda kako bi se na mala vrata progurale ultrakonzervativne ideje. Kako je komentirala Jelavić: „Sama činjenica da je spomenuta udruga povezana s Hodom za život nam dosta govori. Ovdje se ne radi o tome da se žene osnažuje da budu autonomne u donošenju odluka o svome tijelu, o pravu izbora na rađanje ili prekid trudnoće, već se problem rješava na način da se otvara mogućnost ostavljanja djeteta. To je neprihvatljiva praksa koja u svojoj naravi teži sužavanju autonomije žena i njihovih reproduktivnih prava.“
Kada ovako sagledamo kontekst ugradnje prozora u našoj maloj sredini, neizbježno je primijetiti širu struju koja služi kao podstrek ovakvim akcijama, i apsolutno nikakav obzir te struje za „očajne žene“ kojima se tobože pomaže. Kao i obično, završavamo na istim razinama manipulacije javnim sentimentom kroz figure jadnih neželjenih beba, dobrohotnih crkvenjaka i ugroženih žena, dok o sigurnosti kutije i o tome tko će i kako o toj bebi skrbiti nakon što je ostavljena nema govora. Majka je, pritom samo nevoljni inkubator kojem se omogućuje da pobjegne od srama; nije osoba koja je i sama vrijedna skrbi ili izbora.
