Ukrajinski ratni izbjeglice romske etničke pripadnosti nailaze na manjak susretljivosti i na kršenje međunarodnih konvencija pri ulasku u zapadnije zemlje i boravku u njima.
Ukrajinski izbjeglice romske etničke pripadnosti povremeno nailaze na paklenu dobrodošlicu pred „vratima Raja“, ako ćemo Rajem, za potrebu ove dosjetke, proglasiti Evropsku uniju. Evropski centar za prava Roma (ERRC) objavio je krajem ožujka priču o ženi nazvanoj Ágnes iz ukrajinskog Bjeregova koja je, zajedno s dvoje maloljetne djece, nekoliko puta na graničnom prijelazu Beregsurányi uzaludno pokušavala ući u Mađarsku.
Prilikom prvog pokušaja, granični službenik s ukrajinske strane joj je zabranio prelazak granice objašnjavajući svoj postupak glasinama da ukrajinski Romi zloupotrebljavaju mađarski sustav socijalne zaštite i da se bave prosjačenjem.
Ágnes je slučaj prijavila ERRC-, koji je zatražio objašnjenje od graničnih vlasti. Službeno je odgovoreno da ukrajinski granični službenici nisu dobili upute da bilo kome uskrate izlazak iz Ukrajine pod uvjetom da imaju zakonsko pravo na odlazak, a nemaju ga prvenstveno vojni obveznici. Ukrajinska pogranična služba također je, posredstvom ERRC-a, poručila Ágnes da pokuša ponovo.
Prilikom drugog pokušaja prelaska, „na terenu“ je odbijena sa sličnim obrazloženjem. “Ne, počinit ćeš zloupotrebe kao i drugi, ne puštamo te van”, prepričava Romkinja riječi ukrajinskog pograničnog policajca.
Nakon nove prijave ERRC-u pokušala je prekoračiti iz Ukrajine u Mađarsku treći put, ali je pritom mobitelom snimala razvoj događaja. Željela je, naravno, prikupiti dokaze o diskriminatornom postupanju. Ukrajinski su joj pogranični policajci prijetili uhićenjem i oduzimanjem stvari ako nastavi snimati pripadnike ukrajinske vojske.
Tek u ponedjeljak 27. ožujka, prilikom četvrtog pokušaja, Ágnes je s djecom uspjela prijeći granicu Evropske unije.
U ERRC-u komentiraju da Ágnesino iskustvo ilustrira nesigurnost u kojoj se romske izbjeglice mogu naći kada pokušavaju pobjeći iz rata u Ukrajini. Same ukrajinske vlasti, ali također i vlasti u drugim zemljama, pa i u Evropskoj uniji, sklone su stereotipu da Romi nisu „pravi izbjeglice“.
„Taktika proglašavanja izbjeglica samo ‘ekonomskim migrantima’, kao i insinuiranje da ljudi koji bježe od apsolutnog siromaštva manje zaslužuju pomoć, argument je koji se godinama koristi za uskraćivanje prava izbjeglicama koje pripadaju rasnim manjinskim skupinama“, kažu u toj međunarodnoj organizaciji. Mnoge europske zemlje, upozoravaju u ECCR-u, pooštrile su svoje zakone o imigraciji kako bi spriječile ono što je u Britaniji neslavno nazvano “invazijom Roma s Istoka”.
O diskriminaciji Roma pri bijegu od ruske invazije na samostojnu & suverenu Ukrajinu povremeno stižu i druge vijesti. Službeno, u Ukrajini živi oko 47 500 Roma, što predstavlja jedan promil ukupne populacije. Taj broj je sporan jer velik dio njih se, u strahu od represije, ne izjašnjavaju kao Romi, a procjenjuje se da značajan dio niti nema državljanstvo, pa nije niti bio uključen u popis stanovništva. Procjene realnog broja pripadnika te etničke skupine kreću se od 300 do 400 tisuća. U pokušaju bijega od rata, mnogi od njih suočavaju se s nemogućnošću izlaska iz zemlje, ili ulaska u neku od susjednih zemalja, zbog neposjedovanja važećih osobnih isprava. Oni koji ipak prijeđu granicu, nailaze na nesklonost vlasti i stanovništva zemalja u kojima su pokušali pronaći utočište.
Iz Moldavije dolaze vijesti da su tamošnje vlasti „iz jezičnih, kulturalnih i logističkih razloga“ odlučile segregirati Rome od ostalih ukrajinskih izbjeglica. Segregaciju opravdavaju izbjegavanjem napetosti između etničkih skupina i nastojanjem da se bolje podmire njihove specifične potrebe. Međutim, kvaliteta smještaja Roma daleko je onoga kako izgledaju uvjeti u kojima su zbrinuti ostali Ukrajinci. Romi se nalaze u „etnički odvojenim prihvatnim centrima s lošim životnim uvjetima i s nedovoljno hrane“. Opisujući stanje u jednom prihvatilištu u Kišinjevu, ERRC ističe da je velik broj njih uguran u male sobe, ponekad s 15 ljudi po sobi. Jedini WC nalazi se u prizemlju zgrade, higijenske potrebe nemoguće je zadovoljiti. Na pitanje o prehrani izbjeglice odgovaraju da su „prvi dan navečer dobili nešto hrane, a nakon toga ništa. Osjetan je i manjak tople odjeće, kao i lijekova za oboljelu djecu.
„Očita je politika Moldavije da autobusima dovozi etničke manjine s ukrajinske granice, smješta ih u etnički odvojene centre, često u lošim uvjetima, a potom ih, što prije moguće, prevozi do sljedeće granice“, tvrdi ERRC, nazivajući takav odnos prema njima „diskriminirajućim“. K tome, „Romi se često šalju na granicu, a da nisu obaviješteni kako funkcionira proces useljenja. Mnogi su odbijeni jer nemaju odgovarajuću dokumentaciju. Djeci koju prate odrasli članovi šire obitelji često se odbija ulazak u zemlju, a članove obitelji optužuje se za trgovinu ljudima. Drugi jednostavno nemaju putne isprave, ili bilo kakav identifikacijski dokument. Oni ostaju u limbu segregiranog prihvatnog centra“, kaže ERRC.
Ova međunarodna humanitarna organizacija citira Konvenciju o izbjeglicama iz 1951. godine koja uskraćuje pravo graničnim vlastima da odbijaju tražitelje azila isključivo na osnovu toga što nemaju identifikacijske dokumente: „Pravo na azil pretpostavlja da u vrijeme rata izbjeglice neće, prije bijega, otići u ured za putovnice i izvaditi putnu ispravu.“ S druge strane, Odluka EU o aktiviranju zaštitnog mehanizma od 4. ožujka ove godine usmjerena je na omogućavanje svima koji bježe iz ukrajinskog sukoba ulazak u Uniju. „Za sada se čini da se ovo popuštanje ne primjenjuje kada su u pitanju romske izbjeglice bez državljanstva.
Osim prema Romima, otvoreni rasizam je iskazan i prema drugim skupinama i pojedincima, recimo afričkim i indijskim studenticama koje također spašavaju živu glavu iz ukrajinskih ratnih prilika. Rachel Onyegbuele, nigerijska je studentica medicine na Sveučilištu u Lavo/i/vu. Na ulasku u Poljsku, kaže, nije joj opušteno da, poput drugih izbjeglica sjedne u autobus, već je nakon četiri neprospavane noći morala kilometrima pješačiti. „Ni meni ni bilo kojem od afričkih studenata nisu dopustili da uđemo u autobus“, svjedočila je Onyegbuele. Saakshi Ijantkar, indijska studentica, prenijela je slično iskustvo: „Jednostavno su odbili pustiti nas Indijce unutra. Taksiji i autobusi čekali su Ukrajince, a svi drugi morali su pješačiti. Bili su izrazito rasistički prema Indijcima i nekim drugim strancima.“
No vratimo se Romima. Rasizam prema njima ionako je svih ovih godina bio vrlo prisutan u ukrajinskom društvu. Paradigmatičan je slučaj koje se zbilo u travnju 2018. godine u romskom selu Lysa Hora u Kij/i/vu. Grupa nasilnika daskama je premlatila jednoga mladog čovjeka, a kada ih je njegova supruga pokušala odvratiti, rekli su joj: „Tebe treba samo silovati“. Mada su napadači odavno identificirani, slučaj je vrlo daleko od sudskog epiloga. Amnesty International ističe i probleme ljudi bez dokumenata, a među njihovim problemima najveći su nemogućnost pristupa socijalnoj pomoći i zdravstvenoj zaštiti, kao i stjecanja mirovinskog statusa. Sam bijeg Roma pred ratom pobuđivao je vrlo neugodne asocijacije. Novinar BBC-a svjedoči da ti prizori u Lvivu/Lavovu „prizivaju nemirne duhove evropske prošlosti“, podsjećajući da je grad ionako „prepun ljudi čiji su roditelji ili bake i djedovi doživjeli genocid i totalitarizam“.
No kako su ukrajinski Romi primljeni i Hrvatskoj, i ima li ih uopće? Pitanje smo uputili najodgovornijim državnim institucijama, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu rada, socijalne politike, obitelji i mirovinskog sustava.
„Prema načelu zabrane diskriminacije u sustavu civilne zaštite pruža se potrebna pomoć svima kojima je potrebna, neovisno o rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, obrazovanju, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji“, rekli su nam u MUP-u.
„Pripadnici romske nacionalne manjine se ne evidentiraju kao posebna skupina, budući da se raseljene osobe iz Ukrajine prihvaćaju i zbrinjavaju u Republici Hrvatskoj bez obzira na njegovu etničku, vjersku i nacionalnu pripadnost.
Prilikom svakodnevnih obilazaka raseljenih osoba iz Ukrajine smještenih u prihvatne i kolektivne smještaje, mobilni timovi nisu zabilježili diskriminirajuća postupanja službi koje su uključene u pružanje pomoći prema bilo kojoj skupini.
Republika Hrvatska svim raseljenim osobama osigurava smještaj, psihosocijalnu pomoć i podršku, pomoć pri zapošljavanju, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, novčanu pomoć i druge oblike pomoći, a pri tome se posebno vodi računa o ranjivim skupinama kao što su djeca, stari i nemoćni, osobe s invaliditetom i slično“, dodali su u MRMSOSP-u.
Divota, ovakva stručnost i profesionalnost prema izbjeglicama doista kod čovjeka može raspiriti patriotske osjećaje. Odmah bismo s radošću zaboravili na posljednji izvještaj Amnesty Internationala o Hrvatskoj koji se bavio položajem „naših“ Roma, a to je godišnji izvještaj za 2020. godinu. „Romi se“, stoji u njemu, „i dalje suočavaju s diskriminacijom u svim sferama života, uključujući obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i zapošljavanje. Za mnoge romske zajednice koje žive u ‘divljim’ naseljima pristup hrani i higijenskim proizvodima dodatno je ograničen zbog COVID-a 19 jer lokalne vlasti nisu uspjele osigurati potrebnu podršku. Zbog kontinuiranog odsustva električne energije i interneta, kao i zbog socijalnih prilika, romska djeca ne mogu prisustvovati školskim aktivnostima ‘na daljinu’. Time se dodatno produbljuje obrazovni jaz između romskih i neromskih učenika.“
Broj privremenih ukrajinskih izbjeglica u Hrvatskoj približava se broju onih koji su nas, uslijed korone, podsjetili na privremenost sviju nas. Treba ih bezuvjetno pozdraviti, poželjeti im što bržu integraciju i puno sreće ovdje. Međutim, pritom treba biti svjestan da se naličje novoproglašenoga službenog gostoprimstva prema njima sastoji od: rasizma i kulturšovinizma prema Azijcima i Afrikancima iskazanim na istočnim hrvatskim granicama; otvorene rusofobije iskazane u medijima i u kulturi; iznad svega, od pokorničkog odnosa nekritičke lojalnosti naših kompradorskih elita prema zapadnim imperijalističkim silama, iskazivanom u svakom pogledu i svakodnevno. A s obzirom na takvo naličje, trenutačno gostoprimstvo prema Ukrajincima moglo bi i ne biti pretjerano dugoga vijeka. Njegovo trajanje ovisi o globalnoj političkoj situaciji.
