Povodom predstavljanja biltena i digitalnog narativa Politika brisanja: Operacija Džep ’93 i njene posljedice razgovaramo s autorima: pravnicom i nezavisnom istraživačicom Brankom Vierdom i Nikolom Puharićem, povjesničarem i kulturnim radnikom. Predstavljanje će biti održano danas u 17 sati u zagrebačkom KIC-u u sklopu diskurzivnog programa Human Rights Film Festivala pod nazivom Od arhiva do ekrana – digitalni narativi u suočavanju s ratnom prošlošću.“ Nije postojala namjera da se akcija izvrši u skladu s ratnim pravom, nego da je bila orijentirana na to da se počine zločini.“
Možete li opisati što se točno dogodilo tijekom operacije Džep?
Puharić: Operacija „Džep” započela je 9., a završila 17. 9. 1993. godine. Riječ je o akciji hrvatskih snaga u kojoj je sudjelovala Hrvatska vojska i specijalna policija MUP-a. Cilj napada bio je prostor sastavljen od triju sela, Divosela, Ličkog Čitluka i Počitelja. Operacija je otvorena minobacačkim granatiranjem, nakon čega su na teren ušle pješačke jedinice. U napredovanju kroz ta sela počinjeni su brojni zločini nad civilima uz potpuno razaranje infrastrukture. Čitavo područje sravnjeno je do te mjere da nije ostao čitav nijedan objekt, a stradalo je i više civila.
Vierda: Preživjeli civili pobjegli su već na samom početku napada, dok su mnogi koji su ostali, često žene i starije osobe, ubijeni. Zabilježeni su slučajevi zatvaranja civila u improvizirane prostore poput kokošinjaca, gdje su tijela spaljivana, zatim zakopavanje leševa u plitke jame, na potpuno neprimjerenim mjestima.
Uništeni su svi privatni i gospodarski objekti, bunari su sustavno kontaminirani kako bi se onemogućio povratak i bilo kakav oblik života, a na ruševinama su ostavljeni ustaški simboli i poruke poput „vratit ćemo se“. Danas na tom području živi manje od deset ljudi. Radi se o jednom od najradikalnijih primjera ratnog uništenja u Hrvatskoj, a u nekim aspektima i na prostoru bivše Jugoslavije, gdje povratka stanovništva gotovo uopće nije bilo.
Područje je i dalje djelomično minirano, komunalna infrastruktura gotovo da ne postoji, a kroz ostatke spaljenih kuća probija divlja vegetacija. U stvarnosti, tamo života više nema. A upravo takva potpuna devastacija prostora i zajednice ostaje gotovo nevidljiva i nezanimljiva hrvatskoj javnosti.
U kojoj je mjeri operacija bila planirana i provedena s namjerom trajnog uklanjanja lokalnog stanovništva?”
Puharić: U istraživanju navodimo da je operacija imala dva cilja. Prvi, vojni, odnosio se na uklanjanje prijetnje koju su na tom području predstavljale snage Srpske vojske Krajine, i prema vojnim i prema civilnim ciljevima. Drugi, kriminalni aspekt, upućuje na to da je djelovanje bilo usmjereno i na trajno uklanjanje civilnog stanovništva, čime je prostor praktički etnički očišćen. Prema dostupnim podacima i načinu na koji je operacija provedena, čini se da je bilo poželjno nanijeti štetu lokalnom srpskom stanovništvu i stvoriti okolnosti koje bi onemogućile njihov povratak.
Kada govorimo o načinu na koji je operacija provedena, koji su ključni pokazatelji da je postojala namjera nanošenja štete civilnom stanovništvu i trajnog uništenja tog područja?
Puharić: Pokazatelji su višestruki. U samoj operaciji sudjelovale su jedinice koje su i prije Medačkog džepa imale reputaciju problematičnog ponašanja. U izvještajima njihovih nadređenih spominju se alkoholizam, nediscipliniranost i drugi oblici neprofesionalnog ponašanja, posebno u izviđačkoj satniji 9. motorizirane gardijske brigade.
U akciji su sudjelovale postrojbe iz gospićkog područja koje su godinama bile izložene granatiranju, uništavanju imovine i pljački koje su osjećale potrebu za osvetom. Upravo zbog toga neki su zapovjednici unaprijed upozoravali da bi te lokalne jedinice trebalo izuzeti iz operacije, kako bi se spriječile moguće odmazde nad civilima. To se nije dogodilo.
Također, tijekom operacije svjesno se odustalo od angažiranja vojne policije. Na to je upozoravao i tadašnji zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić, Rahim Ademi. No Janko Bobetko, koji je operaciju planirao, odbio je prijedlog tvrdeći da se radi o „manjoj akciji”. Danas znamo da je izostanak vojne policije značio i potpuni izostanak kontrole nad vojnicima, a posljedica je bio otvoren i agresivan napad na civile i ratne zarobljenike.
Sve te točke zajedno pokazuju da nije postojala namjera da se akcija izvrši u skladu s ratnim pravom, nego da je bila orijentirana na to da se počine zločini.
Vierda: Količina korištenog naoružanja također ukazuje da se nije radilo o ograničenoj vojnoj operaciji. Prekomjerna količina eksploziva kasnije je planski korištena za miniranje kuća i gospodarskih objekata. Pripadnici UNPROFOR-a, koji su bili stručno obučeni za procjenu načina razaranja, jasno su diferencirali je li nešto uništeno slijedom redovnog vojnog djelovanja od objekata koji su uništavani naknadnim miniranjima, što je bilo vidljivo po tragovima eksplozija gospodarskih zgrada, dimu i ostacima konstrukcija.
S obzirom na te problematične jedinice i zapovjedni kadar koji je odgovoran za strašna razaranja, ubojstva i mučenja civila, kako je tekla istraga protiv njih i kako su oni odgovarali za svoje zločine?
Puharić: Nakon završetka akcije, tadašnji ministar obrane Gojko Šušak naredio je da se napravi istraga pri kojoj je zaključeno da na području Medačkog džepa nije bilo nikakvih kriminalnih radnji. To je zapravo sve što je država poduzela. Bitno je da je istraga provedena pod pritiskom međunarodne zajednice, a ne da bi zaista došlo do odgovora. Također, pritiske međunarodne zajednice i medija bilo je nemoguće ignorirati, pa je istraga pokrenuta radi privida reakcije nego stvarnog traženja odgovornosti- Razaranja i ubijanja bila su na ekstremno visokoj razini.
Većina onih koji su u akciji bili u zapovjednom lancu danas nisu osuđeni za zločine.
Osuđen je Mirko Norac koji je bio tadašnji zapovjednik sektora jedan, posebne borbena grupe sastavljene od nekoliko vojnih jedinica: 9. motorizirane brigade Hrvatske vojske (kolokvijalnog naziva ‘Vukovi’), domobranske bojne Gospić i Lovinac, postrojbe 111. brigade te izviđačko diverzantske satnije Zbornog područja-a HV-a Gospić.
Osuđeni su direktni izvršitelji, Velibor Šolaja, Josip Mršić i zapovjednik izviđačke satnije Josip Krmpotić jer je naredio paljenje i rušenje kuća civila.
U predmetu Ademi–Norac posebno je istaknuto postojanje dviju linija zapovijedanja. Jedna je bila službena, koja je išla preko Zbornog područja i generala Ademija, te druga – paralelna, usmena linija koja je vodila od državnog vrha preko načelnika Glavnog stožera Janka Bobetka i njegova izaslanika Davora Domazeta Loše do Mirka Norca. Dok pisane zapovijedi preko Ademija nisu imale naznaka nezakonitosti, o sadržaju usmenih zapovijedi se ne zna mnogo, no upravo je ta paralelna struktura bila ključna za vrijeme suđenja. Iako su organizacije civilnog društva godinama tražile da se Domazet ispita zbog njegove navodne uloge u tom lancu, on nikada nije bio procesuiran, baš kao ni drugi akteri iz te linije. Bobetko je umro prije izručenja Haagu, a postupak protiv njega u Hrvatskoj nikada nije pokrenut. Slično je i s drugom, policijskom linijom zapovijedanja: sektor u kojem je djelovala Specijalna policija, pod zapovjedništvom Mladena Markača i koordinacijom Željka Sačića, gotovo da nije bio predmet ozbiljnih istraga, i to je područje na kojem bi, prema brojnim upozorenjima, Državno odvjetništvo još trebalo intenzivno raditi.
Tko je, unutar međunarodne zajednice, radio pritisak prema Hrvatskoj da se zločini nad srpskim civilima ozbiljnije istraže?
Puharić: Prije svega, pritisak je dolazio od Ujedinjenih naroda, odnosno od tadašnjeg UNPROFOR-a. Njihovi najistaknutiji predstavnici, poput Thorvalda Stoltenberga, posebnog predstavnika glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju i zapovjednika misije Jeana Cota, tijekom same operacije stalno su pokušavali diplomatskim kanalima zaustaviti sukob i postići primirje na tom području.
Vierda: Franjo Tuđman je bio vrlo dobro upoznat s onim što se dogodilo tijekom operacije Džep. On nije izrazio žaljenje zbog počinjenih zločina, već zbog mogućeg narušavanja međunarodnog ugleda Hrvatske. Tuđmanova briga bila je očigledna uoči akcije Oluja jer su međunarodni akteri u diplomatskim razgovorima redovito upozoravali hrvatsko vodstvo da se “slučajno ne ponovi Medački džep“. Iz današnje perspektive jasno je da je Medački džep, barem u očima međunarodne zajednice, postao ključna referentna točka, tj. nezaobilazni marker ozbiljnih ratnih zločina počinjenih od pripadnika Hrvatske vojske.
U istraživanju spominjete nesuradljivost HV-a s UNPROFOR-om tijekom operacije. Možete li to ukratko pojasniti?
Vierda: Dio našeg narativa temelji se na videomaterijalu koji jasno prikazuje kako se UNPROFOR-ovim jedinicama onemogućava ulazak u područje Medačkog džepa. Taj materijal, koji nam je ustupilo Tužiteljstvo Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, pokazuje da se njihov ulazak sustavno odgađao, iako su borbena djelovanja već bila završena. Na snimkama se u pozadini vidi dim, spaljene kuće i općenito jako loše stanje terena.
Dakle, vrlo je sugestivna činjenica da se tamo događaju zločini.
Puharić: Uloga UNPROFOR-a u cijeloj operaciji bila je vrlo važna, barem u pokušaju da se spriječe zločini i smanji broj civilnih žrtava. Čim je počeo prvi napad, UNPROFOR je odmah pokušao uspostaviti diplomatski kontakt između hrvatske i krajiške strane kako bi se sukob zaustavio. Treba imati na umu da je Medački džep u rujnu 1993. bio područje pod nadzorom UNPROFOR-a, u koje je Hrvatska vojska ušla bez njihova odobrenja. Isto je HV napravila i ranije 1993., tijekom operacije Maslenica i još 1992. u akciji Miljevci. To je bila strategija koja je podrazumijevala postupno zauzimanje dijelova teritorija pod UNPROFOR-ovom ingerencijom, a gdje je živjela većinska ili značajna srpska populacija, s ciljem stavljanja tih područja pod hrvatsku kontrolu osobito je zagovarao Bobetko. Gotovo svaki takav upad završio je zločinima, a u slučaju Medačkog džepa najtežima.
Kada je UNPROFOR zatražio da ponovno uđe u to područje, hrvatska strana je odugovlačila s propuštanjem. To odgađanje nije imalo vojni smisao, jer su vojna djelovanja već bila završena. Služilo je tome da se kupi vrijeme kako bi se uništilo još više imovine i kako bi se prikrili tragovi onoga što se tamo događalo. UNPROFOR je u više navrata upozoravao na takvo postupanje, ali unatoč njihovim naporima pristup terenu često im je bio onemogućen ili otežan.
Je li MKSJ, po vašem sudu donio ispravnu odluku da suđenja za zločine počinjene u Medačkom džepu prepuste hrvatskom pravosuđu? Je li tad, 2005. godine postojao prostor za određenu vjeru u hrvatsko pravosuđe i općenito u organe hrvatske od međunarodne zajednice?
Puharić: Jedan od problema toga što je ovaj predmet prešao na hrvatsko pravosuđe jest nedostatak javne dostupnosti dokumentacije. Haaški tribunal objavljuje cijele spise, svjedočenja i sav dokazni materijal u otvorenoj bazi podataka, dok kod predmeta koji su prepušteni nacionalnim sudovima toga nema. Javnost ne može vidjeti svjedočenja, fotografije, video materijale ni druge ključne dokaze. Do njih se može doći jedino odlaskom na sud, plaćanjem kopiranja i fizičkim preuzimanjem spisa.
Zato je ovo istraživanje dijelom i nastalo. Htjeli smo učiniti barem najvažniji dio materijala dostupnim javnosti. Cijeli spis imamo, uključujući opsežan foto i video materijal, i rado ćemo ga ustupiti drugim istraživačima koji se žele baviti ovom temom, jer iz njega se može izvući ogromna količina relevantnih podataka.
Svake se godine u rujnu u Gospiću, događaju proslave operacije Džep. Što nam današnji ton braniteljskih obilježavanja govori o etnonacionalizmu i politici sjećanja u Hrvatskoj?
Vierda: Ta je operacija u javnom prostoru shvaćena kao osloboditeljska tj. pobjednička. Medački džep je jedna od operacija koja službenom državnom narativu služi za interpretaciju temeljnog identiteta uloge Hrvatske tijekom ratova devedesetih. S tim na umu, službeno sjećanje hrvatske na operaciju Medački džep je obilježeno ponosom i sjećanjem na vojnike koji su prilikom vojne operacije stradali i u tom smislu dali život za domovinu.
Važno je istaknuti da na službenim obilježavanjima izaslanici najviših državnih dužnosnika potpuno ignoriraju činjenice utvrđene u sudskim postupcima, uključujući i odgovornost zapovjednog kadra. Primjerice, 2018. godine Mirko Norac ne samo da je prisustvovao službenom obilježavanju, nego ga je tadašnji ministar obrane Damir Krstičević javno pozdravio, a na pitanje novinarke u kontekstu počinjenih zločina Krstičević je izjavio da Norac „nosi svoj križ“. Tek se 2012. dogodila rijetka iznimka, kada je tadašnji ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić otvoreno govorio o kršenjima Ženevskih konvencija.
U istraživanju problematizirate Norčevu rehabilitaciju te općenito taj pravni ćorsokak o kojem se u javnosti zna vrlo malo.
Vierda: Općenito, pravna rehabilitacija je kod nas regulirana Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji. Radi se o institutu koji podrazumijeva da se, ako su ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom, primjenjuje svojevrsna matematička formula kako bi se utvrdilo nakon koliko godina od oslobođenja, odnosno od odsluživanja kazne, osoba osuđena za određeno kazneno djelo u kontekstu kaznenopravnog kažnjavanja smatra prethodno nekažnjavanom.
Kod nas ne postoji zastara za procesuiranje ratnih zločina, ali institut rehabilitacije postoji skoro za sva kaznena djela, pri čemu vrijedi i za ratne zločince. Jedini izuzeci koji se tiču rehabilitacije pojedinaca koji su počinili zločine su oni koji su počinili zločine nad djecom. To znači da ratni zločinac, nakon isteka zakonom propisanog roka, može zatražiti brisanje iz kaznene evidencije ukoliko su zato ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti. Nakon brisanja, tu osobu se više ne smije dovoditi u vezu s kaznenim djelom, pa ni u kontekstu počinjenog ratnog zločina.
U praksi to znači da ćemo vjerojatno svjedočiti situacijama u kojima osobe osuđene za ratne zločine, kad postanu pravno rehabilitirane, u javnom prostoru više neće biti dopušteno nazivati ih ratnim zločincima. To otvara ozbiljna pitanja: kako komemorirati žrtve, kako učiti o Medačkom džepu u nastavi povijesti, kako osigurati da se zločini ne ponove ako o njima ne možemo javno govoriti temeljem sudski utvrđenih činjenica.
Puharić: Iz perspektive historiografije, to stvara veliku nesigurnost. Ako pišeš o tim događajima kao povjesničar, više ne znaš kako točno smiješ označiti osobu, niti kako je uopće navesti, a da ne riskiraš prijetnju tužbi. Mediji su u istoj poziciji. Zato bi nam trebala šira javna rasprava o tome kako će se takve stvari u budućnosti regulirati i kako ćemo osigurati da o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima možemo govoriti jasno i utemeljeno.
Što biste željeli da čitatelji ponesu iz vašeg istraživanja?
Puharić: Prije svega, radili smo ovo zbog žrtava i njihovih obitelji. Mnogi od njih i danas žive s osjećajem da pravda nije postignuta i da reparacije gotovo da ne postoje. Ovim smo radom željeli pokazati da nisu zaboravljeni, da se njihova patnja vidi i da postoji dio društva koji je spreman to priznati. Drugi motiv bio je otvoriti prostor za slobodniji i odgovorniji razgovor o ratovima devedesetih, koji se posljednjih godina sustavno sužava. Taj se prostor zatvara i kroz političke dokumente, i kroz javne pritiske na istraživače i novinare koji se time bave.
Zato nam je bilo važno pokazati da se unatoč tome može istraživati, govoriti i pisati i da arhivski materijal koji smo prikupili može potaknuti mlađe istraživače da nastave tamo gdje smo mi tek “zagrebali” površinu. Ovo je područje puno tema koje još čekaju da budu ozbiljno obrađene.
Vierda: Jedan od razloga zbog kojih smo Puharić i ja ušli u ovo istraživanje bio je pokazati koliko su, unatoč pravomoćnim presudama za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima, te činjenice i dalje gotovo nevidljive u javnom prostoru. To pokazuje da presude same po sebi ne mijenjaju društveni narativ o ratu. Potrebno je da ih politička vlast jasno preuzme, javno tumači i učini dostupnima, kao čin odgovornosti za ono što je u ime države za vrijeme njihovih prethodnika učinjeno.
