O heroinama i etici savjesti: „Zaustavite rat! Ne ratu! Ne vjerujte propagandi! Lažu vam! Rusi_kinje su protiv rata!“, stajalo je na flomasteru ispisanom transparentu Marine Ovsyannikove koja je 14. ožujka 2022. godine, prije gotovo tjedan dana, upala u kadar globalno televizičnog svijeta i postala vijest.
Vijest koja je posve pomjerila odnose čujnosti i moći prvog kadra i onog drugog koji je nenajavljen nakratko zavibrirao u pozadini slike unutar večernjeg programa vodeće ruske državne televizije Prvi kanal. Vijest koja se potom umnažala i medijski kopirala, a njezina višestruka „konzumacija“ ovih je dana, usprkos opetovanom stavu da je riječ o antiratnoj poruci, podsredstvom zahuktalog medijsko-hijenskog pogona odjepljivala njezine riječi od smisla same poruke. Isto kao što je javno sljubljivanje dvije poruke u poruci, a to je“Zaustavite rat!“ i “Ne vjerujte propagandi; Lažu vam![i]“, konotaciju poruke vodilo samo ka jednom smjeru, moćnom i politički jasnom, ali i poželjnom.
Čin hrabre žene Marine O., novinarke i urednice te iste televizijske ustanove koja gerilskom gestom, odnosno subverzivnim performativom na tren zaustavi ratno-propagandistički klišeiziran tekst kao mjesto podstreka Putinovoj neoimperijalističkoj ratnoj nakani, zacijelo ima višestruko značenje. Kada se zadnji premaz spektakularizacije i ideološki utisnutih narativa skine s njezine poruke, ona i daje odjekuje u eteru, kako onom mirovnom tako i feminističkom. U eteru drugog i drukčijeg svijeta, onog u kojem “Ne ratu“ jest neprijeporno osobno kao etičko stajalište, premda funkcionira kao poopćivo, gotovo samorazumljivo semantičko tkivo poruke “Zaustavite rat“, posebno kada se sučelimo s njegovim dramatično-destruktivnim posljedicama. “Ne ratu“ i “Zaustavite rat“, unatoč ishodišnim polazištima, nipošto nisu istoznačnice, no u halabuci muških vojnoekspertnih nadmetanja i prevage kojekakvih analiza i projekcija, svjedočimo potonuću onoga što kreira diskurs mira i nenasilja, a napose njihovih nijansiranijih uvida.
Zašto je upravo sada važno inzistiranje na nijansiranju, na čujnosti, na blizini njezinog glasa, na dohvatu smisla oglašavanja Marine O.? I unatoč banalizaciji i redukciji i ideološkim sklizištima prisutnim u razumijevanju ove poruke. Iz modusa i diskursa ovog performativnog narativa vidljivo je da nije posrijedi tek reaktivni potez protiv ratnog ubijanja i ratnih strahota izazvanih agresijom na Ukrajinu, a još manje hir jedne novinarke, već polazište utemeljeno na govoru savjesti te odluci po savjesti. Po izlasku iz pritvora nakon ovog „incidenta“ Ovsyannikova to potkrepljuje izjavom da je riječ o svjesnoj, posve promišljenoj odluci. Ova odluka ne samo da seže onkraj njezine ukrajinsko-ruske „mješavine“ ili podrijetla, još jednog klišeja kada govorimo o antiratnoj poziciji kao navodnoj nemogućnosti opredjeljenja, već je, arendtijanski, povezana s dubokim osjećajem odgovornosti. Odgovornosti koja se ne tiče samo etičnosti već dužnosti (ne)djelovanja, odnosno nužnog preuzimanja posljedica vlastitoga djelovanja ili čina.
Naime, usred grozote rata ona govori o posljedicama vlastitog nečinjenja u vrijeme tzv. mira[ii], preciznije svom nesuprostavljanju antihumanom poretku kad je u pitanju vladavina i uloga Vladimira Putina u obmanjivanju javnosti te pretvaranju “Rusa u zombije“, izražavajući pritom duboko kajanje za svoje postupanje. Izabirući antiratnu poziciju kao samorefleksivni čin/odgovor koji zasijeca ratni konstrukt u njegovom bezumlju, pri čemu raskrinkava odgovornost ruskog vladara i ušutkanih sunarodnjaka_inja, ona u javni diskurs nakratko umeće načelo etičkog subjekta. Dok se besramni oligarsi jednako njegovani od dotičnog ruskog moćnika (V.P) i tzv. pristojne elite Zapada posljednjih desetljeća lako „prešaltavaju“ potkupljujući i kupujući osobnu sigurnost, državljanstva (evropskih i inih država) i svoje srodnike po „korporativno-financijskom bratstvu“, bez osvrtanja na vlastitu kriminalnu prošlost, a kamoli suodgovornost, novinarka Marina O. stoji pred nama kao figura one nepodnošljive savjesti u mjeri u kojoj je i sam antiratni krik nepodnošljiv. Krik koji se usred rata čini još nepodnošljivijim. Moćna, iskrena, jasna, s priznanjem suodgovornosti za nečinjenje, izložena globalnom mnijenju od kojeg priželjkuje responsivnost.
Pitam se, uvijek nanovo, je li ijedan zločinac ikada priznao odgovornost za činjenje ratnih zlodjela ili za sudjelovanje u pokretanju rata? Pitam se je li neki lider ili birokratski dužnosnik iz zapadnih država osjetio makar nelagodu ili sram, ako ne i suodgovornost za nečinjenje svih ovih godina, počevši od 2014.? Pitam se što s riječju supočiniteljstvo kad su u pitanju ratne strahote koje se zbivaju navodno “u ime tvoje strane“, te jesu li neznanje, (samo)cenzura i strah dostatni razlozi nesuprostavljanju? A što s nama – ljudima, ljudskim društvima i ljudskim nakupinama – kada je riječ o ratovima koji su nama (iz oportunističkih, zapadnocentričnih ili nekih drugih razloga ili interesa) „nevidljivi“?
Jer i njima bismo se trebali usprotiviti, kako nas na to podsjeća Chizuko Ueno, čuvena japanska feministkinja u Worldwide-WAN Peace Declaration of Solidarity[iii] objavljenoj 3. ožujka 2022.godine.
„Ne ratu“ biva ispisano velikim slovima na engleskom jeziku, dok je pomični transparent bljeskao ispred očiju auditorija. Jer Marina O. se tog trenutka obraćala međunarodnoj kao ljudskoj zajednici, istodobno govoreći „svojim“ ljudima koji „to“ (strahotno „to“) poriču ili nastoje ne znati. Dok mnogi_e užasnutim i zapaljivim očima gledaju ratne strahote, a drugi_e ih žive, lideri zapadnoeuropskih država, SADa i NATO-a susreću se i prešetavaju, a živahni proizvođači oružja i nagomilanog militarističkog otpada vesele odličnoj poslovnoj godini, ulazi se u drugi mjesec ratovanja. S njegovim zastrašujućim prtljagom, novim ubijanjima, neprijateljskim frontama, ljudskim žrtvama i neizmjernim ljudskim patnjama, razorenim gradovima, kolonama izbjeglih bića prema granici, društvenim razvalinama. S neizvjesnim krajem i zločinačkim konstruktom u glavi jednog moćnika“drugorazinskog imperija“[iv] čiji, kako gotovo prije deset godina anticipira ruska dekolonijalna teoretičarka Madina Tlostanova, “(P)rijeteći konačni raspad propadajućega bivšeg imperija neće mnogo pomoći jer imperijalna razlika ne generira ništa obećavajuće i vodi do kaosa, krvoprolića, bijede i nedostatka ikakve smislene zajedničke budućnosti.“[v] Sa šokovitom trenutnom traumom i traumom koja će tek uslijediti. I s uvijek iznova, arhetipskom zovom koji ženskost i muškost, preciznije ta, žižekovskim jezikom, zlosretna nevolja binarnosti, ustoličuje i pronosi.
Usprotiviti se militarističkom ustroju i njegovim militarističko-patrijarhalnim prohtjevima, a koji svako malo u raznim dijelovima svijeta „normalizira“ ratno stanje, a ratne operacije proglašava „izlikom“ za kojekakve ekonomske i geopolitičke interese te supremacističke izvedbe moći, čin je koji priziva feminističko-mirovna stajališta. Posebno danas kada svakodnevno gledamo rat u svoj njegovoj protuljudskosti, dok militarističko-imperijalni pogon sučeljava i repozicionira moćne aktere u globalnom prostoru čineći mnoge taocima svojih planova. Razlog za zabrinutost je tim veća jer su na djelu i različiti modeli nekropolitike (koncept Achillea Mbembea, op. B. Kašić)[vi], počevši od suvremenog ropstva, apartheida, neokolonizacije i političkog nasilja do socijalne smrti kao iskaza političke i ekonomske moći nad životima ljudi. Višestruka povezivost ratnih politika i nekropolitika uprizorena je kao življeno iskustvo i znak suvremenog apokaliptičnog vremena.
Kako unutar ovih okolnosti artikulirati i otjeloviti politiku protiv proizvodnje smrti, a čijim implikacijama svjedočimo? I je li to uopće izvedivo, ako nije moguće razglobiti sustav političko-militarističko-ekonomske moći, ili pak proizvodnju ratnih „igračaka“ dovesti u pitanje? Čije su to odgovornosti te je li nasilje jedini modus operandi civilizacijskog dosega, a rat jedina nužnost ljudskog življenja? Ova pitanja su, uz transhistorijsku „nepodobnost“, namjerno zakrivena što epistemičkim nasiljem, što obnevidjelošću onih koji imaju moć da strahote rata „formatiraju“ u sračunate projekcije broja mrtvih i svoje vojne gubitke/dobitke, što suženom optikom humanog pogleda. Posebno je pitanje u kojoj nas mjeri izloženost nasilju povezuje s iskustvom gubitka i ulogom žalovanja, inicirajući pritom mnoge etičke, kognitivno-afektivne reakcije i dvojbe, uključujući i hijerarhizaciju žalosti i prava na nj. Pitanja “Čiji životi se smatraju životima?,“ i “Što čini život dostojan žalovanja?“, koje je Judith Butler u svojoj knjizi Neizvjesni život: Moć žalovanja i nasilja [Precarious Life: The Powers of Mourning and Violence ][vii], postavila posve određenim povodom, s obzirom da su nakon 11. rujna 2001. godine u svim mainstream američkim medijima prešućene žrtve političkog nasilja koje se po različitim kriterijima (etničkim, vjerskim, rodoljubnim i sl.) smatralo nepodobnima, pojavljuje se sada u izoštrenom vidu. Čiji životi se uopće smatraju životima u vremenima rata, čiji u ovome ratu?
Imenovati rat kao zločin protiv čovječanstva na tragu je pacifističke ideje još s početka 20. stoljeća[viii], a zagovornice pacifističkih i/ili antiratnih opredjeljenja su i Berta von Suttner[ix], prva dobitnica Nobelove nagrade za mir 1905. godine i Svetlana A. Aleksijevič[x], dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, kao i tisuće znanih i anonimnih žena koje su pokretale antiratne inicijative i feministička savezništva diljem svijeta posebno se angažirajući u zonama ili područjima konflikata. Primjeri su brojni, počevši od Jerusalem Linka u Izraelu i Palestini, El Taller International (Tunis/Indija) Women Building Bridges u Belfastu do Движение солдатских матерей (Pokreta majki vojnika koje se u Rusiji devedesetih godina prošlog stoljeća usprotivljuju slanju njihove djece u Čečeniju) i Žena u crnom u Beogradu. Tu su i one koje djeluju u međunarodnim mirovnim organizacijama s dugom tradicijom poput War Resisters’ International, Pax Christi International, Women’s International League for Peace and Freedom, kao i žene u nas koje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pokreću i/ili se angažiraju u Antiratnoj kampanji Hrvatske, Arkzinu i Centru za žene žrtve rata, među ostalim. Artikulirajući vlastitu politiku otpora ratu za vrijeme rata i usprkos ratu, postajući time politički subjekti.
Iako se, uza sav napor da ih se marginalizira ili stavi u fusnotu povijesti, ne mogu poreći niti „ušutkati“ njihovi doprinosi u zalaganju za mir, ne mogu se ni odagnati novostara pitanja poput onog nepropitujućeg: Zašto je tako nepodnošljiv antiratni glas? Zašto su pronositeljice antiratnih poruka tako neumoljivo i okrutno, a zapravo posve nerazumno i neumno, neslušljive, proskribirane, odbačene, prezrene? Čemu zazor spram onih koje se usude javno govoriti protiv rata ili ne ratu? Što je ubitačno u činu “Usuditi se biti protiv rata?“ Ili, ako se to motri iz drugog ugla, ako se „prevede“ na feminističko-mirotvorni jezik: “Nije li usuditi se biti protiv rata i aktivno se zalagati za mir – upravo herojski čin?“
M.O je odmah rekla da se ne smatra junakinjom. Protivljenje ratu, svoje antiratno oglašavanje, ona smatra vlastitom građanskom odgovornošću. Nekoliko dana prije njezinog istupa, jedna druga žena, političarka u susjednoj državi, usprotivila se slanju vojnika na mađarsku granicu. Rat je čudesno orodnjena priča, no govor savjesti o uporabi muških tijela u „važne“ vojne svrhe, upriličuje i čini zornim začudo žena. Katarina Peović bila je posve sama dok se glasalo o toj političkoj odluci, preciznije slanju sedamdeset pripadnika Oružanih snaga Hrvatske u Mađarsku u sklopu aktivnosti “ojačane budnosti NATO-a“ tijekom sljedeće dvije godine. Dana 11. ožujka, u Hrvatskom saboru, jedina nasuprot 118 zastupnika_ca koji su podržali_e ovu odluku. Za razliku od M.O. koja adresira građansku savjest otpora ratu, K. P. polazi s pozicije demilitarizacije kao matrice mirotvorstva, ideje koju dosljedno i glasno zagovara više od desetljeća, ukazujući na neki drugi put i ljudski poredak, onkraj junaka i junačenja[xi]. Ona ukazuje na nešto ljudskom svijetu prikladnije, premda posve nemislivo i štetno za ovovremenu i hitru „militarističku budnost“, a ja bih dodala i rasijalizaciju gostoprimstva na susjecištu migranata i granica (europskih i drugih); ona zapravo skreće pozornost na ideju mirotvorne politike i solidarnosti.
Dok je gorespomenuta M. O. u očima “njezinog“ svijeta viđena kao huliganka i izdajnica ruske nacionalne politike i ruskog naroda; druga (K.P.) je u hrvatskom političkom mainstreamu prokazana kao „odmetnica“ (a moguće i „simpatizerka Kremlja“ i nositeljica još nekih zloćudnih atributa) nepristankom da hrvatski mladići riskiraju svoje živote za fantasmagoriju “budnosti sa Zapada“, evropske, militarističkoobrambene, novoblokovske. U obrazloženju koje je netom nakon glasanja u Saboru K. P. na svom Facebooku napisala, stoji: “Možda je važnije ulagati još više u opremu, izdvajati još više novaca kako bismo simbolički prijetili, zveckali oružjem, huškali, slali vojsku na granice NATO-a i tako stvarali svijet nove blokovske podjele – no ne i branili ljude od opasnosti, štitili nuklearke od projektila i, kome to uopće pada na pamet, gradili mirotvornu, obrambenu, solidarnu, a ne napadačku i huškačku politiku.“ Ima nešto proročanski u ovome iskazu, nešto nalik na Kassándrino ustrajno htijenje, prezir prema herojima i „neposluh“[xii], ali i na ono ultimativno što otvara prostor nadi, kako zasjek između humanizacije i dehumanizacije ne bi proizveo nepremostiv krater.
