Zagreb nema gradski ružičnjak. Mnogi europski gradovi ih imaju, daleko veće od ovoga koji se u Zagrebu predlaže kao prvi, kvartovski.
Dva su velika zagrebačka parka nastala zahvaljujući urbanizmu Miroslava Kollenza (1926. – 1997.). Park Travno smješten u središtu istoimenog naselja, s logičnim odnosom s najvećom zgradom u gradu, Mamuticom, srce je kvarta. Sagledati tu zgradu bez njenog parka, i obratno, znači ne razumjeti kvalitete urbanizma kojima je Miroslav Kollenz, jedan od najznačajnijih hrvatskih urbanista, i društvo onoga vremena planiralo najbolje od modernog Zagreba.
Na drugoj strani grada, u Španskom, Kollenzov urbanizam na Trgu Ivana Kukuljevića označava jednako visoke urbanističke (danas u Zagrebu doslovno nezamislive) domete. Tamo se središnji potez javnih prostora nastavlja prema jugu na ogromnu praznu livadu, budući park koji za sad ima samo ime: Park dragovoljaca. Park je zadan, ali ga nema.
Te dvije zelene točke grada imaju istog autora, različite sudbine i dinamike realizacija ali jednake, visoke, početne vrijednosti. Demonstriraju širinu modernog i raskoš socijalističkog grada. Navedeni su kvartovi i parkovi primjer zahvata srednjeg mjerila, veće ambicije i najviših očekivanja od grada.
Iste kvalitete moguće je ostvariti i u malome mjerilu na jednoj od sadržajno nedovršenih točaka Kollenzovog urbanizma Travnog. I to unatoč našem vremenu koje grad ne gradi, već spašava, a koje je baš kao i svako drugo vrijeme uvijek pravo za pokušati napraviti nešto dobro. U jugozapadnom uglu središnjeg dijela naselja Travno nedefinirana je zelena površina kojoj je namjena građevinska. Gradnja nije izgledna, ni nužna. Zeleni dio parcele otprilike je površinom jednak kao parcela koju je parku Travno oduzela izgradnja tamošnjeg religijskog poslovnog kompleksa (crkva).
U iščekivanju, livada povremeno posluži kao improvizirani nogometni teren ili poligon za dječju igru. Nakon kiša bude dijelom i poplavljena. Iako su sportski tereni doslovno preko puta, uz školu, dodatna alternativa improviziranom igralištu mogla bi biti jednako ili malo manje improvizirana na slobodnoj parceli kod vrtića i boćališta. Imovinsko-pravno gledano, livada donedavno nije bila u gradskom vlasništvu, ali se to promijenilo. Upravo su imovinski odnosi vjerojatno utjecali da livada nikad nije pretvorena u – parkiralište.
Danas sve ide u prilog da se mjesto ozeleni i nadoveže kao dodatak, produžetak i jedan od „salona“ središnjeg parka, platoa i naselja uopće. Parkovna namjena bila bi tu logična. Prvi gradski ružičnjak, vrt, ono je po čemu može biti i osobita.
Inspiraciju i stupanj kvalitete ne treba tražiti daleko. Jedan od najboljih zagrebačkih parkova, onaj na Trgu Petra Krešimira IV., sastoji se od niza tematskih cjelina. Novozagrebački ružičnjak mogao bi biti takva, parku pridružena, pejzažna cjelina unutar naselja. Svakako bi ponudio više nego što taj prostor nudi sad.
Zadatak je u osnovi je jednostavan. Realizacija ne zahtjeva nužno natječaj, ali svakako traži pažljivu pripremu programa i odabair autora sa senzibilitetom. Dotad, između realnosti i idealnijih budućnosti, graditi se može imaginarna baza za budući ružičnjak. Taj novi vrt mogao bi biti suvremeno interpretirana rascvjetana oaza, vrstama prilagođen različitim sezonama cvatnje, gdje ruže čine tek jednu od (bitnih) sastavnica. Uz raznolike sorte ruža i drugog bilja, treba osigurati hlad i održivost. Bezbrojne biljne vrste sve to nude. Povezanost s platom Mamutice nameće se kao logična, za što treba premostiti ulicu između platoa i livade, odnosno možda nekako drugačije regulirati promet. Ulica tu nije prepreka, samo izazov. Neposredni pristup ružičnjaku s platoa jedan je od njegovih mogućih odnosa i prednosti, mala svečanost šetnje i otkrivanja. Njegovo bogatstvo moglo bi se doživjeti ne smo dok se nalazite u vrtu, već i s platoa kao usputni ili zaustavljeni pogled, odnosno sa stotina okolnih prozora Mamutice i Priljepka (lokalni naziv za zgradu spojenu s Mamuticom). Na platou se rijetko gdje ima (besplatno) sjesti, a novi vrt bi bio dovoljno blizu da to ponudi u ambijentu koji je tek na korak dalje i pritom potpuno drugačiji, intimniji.
Prvi prijedlog vrta na toj lokaciji nastao je još 2009. godine u sklopu programa Muzej kvarta Travno koji je vodila Udruga muzeologa Kontraakcija. Od onda prošlo je petnaest godina, a livada je i dalje livada. U Zagrebu je park uvijek zadnji na redu.
Zagreb je grad koji nema gradski ružičnjak. Mnogi europski gradovi ih imaju, veličinom bitno veće od ovoga koji se u Zagrebu predlaže kao prvi, kvartovski. Onaj rimski, Roseto comunale, otvara se svečano svake godine s početkom sezone cvatnje. Kad vam ništa ne cvate, u pravom ružičnjaku uvijek ima koja nova ruža, možda neki novi početak. U iščekivanju budućih parkova obližnje Plave potkove – čija veličina nudi obilje mogućih sadržaja ali u budućnosti, pa tako eventualno i veliki ružičnjak – mali lokalni ružičnjak može označiti mjesto susreta, odmora i predaha za generacije u naše vrijeme. Možda i senzaciju. Uređenje ružičnjaka danas može značiti i da tamo sutra neće doći npr. parkiralište.
Svaki je grad neizostavno i grad propuštenih prilika. Prvi ružičnjak može biti šansa koja to nije.
