„Prijašnje vlade SAD-a, kao i sadašnja, vrlo su aktivne u promoviranju izgradnje plinske infrastrukture u regiji, kako bi mogle prodavati svoj LNG tim zemljama, na primjer južne plinske interkonekcije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te plinovoda Grčka-Sjeverna Makedonija. Američke tvrtke također su bile uključene u promoviranje izgradnje LNG terminala u Crnoj Gori i Albaniji. No, EU također snosi veliki dio odgovornosti“, kaže Pippa Gallop iz Bankwatcha o tome zašto se zemlje regije i dalje bave plinskom infrastrukturom umjesto energetskom tranzicijom.
Albanija, Kosovo i Crna Gora nisu spojene na međunarodne plinske mreže, a plin čini samo 2,6 posto ukupne opskrbe energijom u Bosni i Hercegovini, uglavnom se koristi za grijanje Sarajeva. Sjeverna Makedonija i Srbija koriste više plina, ali čak i tamo on čini samo 11,46 odnosno 14,3 posto ukupne opskrbe energijom, u usporedbi s 26 posto za Njemačku ili 21 posto za cijelu Europsku uniju.
No, umjesto da zemlje Zapadnog balkana vide ovo kao prednost, one se uglavnom pokušavaju ugurati na plinski vlak, kojeg Europska unija napušta. Planovi vlada Zapadnog Balkana za izgradnju plinske infrastrukture ostaju jednako ambiciozni kao i prije dvije godine, unatoč sve većim izgledima da će završiti neuspjehom ili postati neaktivna imovina, pokazuje novi izvještaj koji su prošli tjedan objavile međunarodne organizacije CEE Bankwatch Network i Beyond Fossil Fuels.
Tako je od ukupno 2.715 kilometara plinovoda planiranih 2023. godine, većina, 2.551 km, još je uvijek aktualno.
„Njihovom izgradnjom uvozni kapacitet u regiji povećao bi se za 10,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, više od trostruke potrošnje fosilnog plina zabilježene 2023. godine, i to u trenutku kada zemlje moraju napustiti sve fosilne izvore energije, uključujući plin“, ističu međunarodne organizacije.
Primjerice, planovi Albanije za izgradnju LNG terminala u Vlori su zastali, ali je crnogorska vlada ponovno oživjela planove za izgradnju LNG terminala u Baru unatoč snažnom protivljenju lokalnog stanoviništva. Također, iako su planovi za izgradnju pojedinih plinskih elektrana u regiji odbačeni, drugi su najavljeni, pa su najavljeni kapaciteti porasli s 2,4 gigavata u 2023. godini na 2.9 gigavata danas.
Hrvatska, osim što je proširila LNG terminal na Krku za uvoz američkog plina, nije izuzeta iz ovih projekata jer su planirana čak tri plinovoda između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te još jedan s Crnom Gorom i Albanijom.
„Čini se da je Hrvatska voljna sudionica u tim projektima, ali budući da nisu prvenstveno namijenjeni opskrbi Hrvatske, nije baš aktivna u njihovom promicanju. U slučaju južne interkonekcije s BiH, jedan od faktora kočenja projekta je spor oko vlasništva nad tvrtkom koja bi upravljala plinovodom. Usvojeni zakon o projektu predviđa da tvrtka BH Gas iz Sarajeva bude nositelj cijelog projekta, a upravo je to razlog osporavanja s hrvatske strane odnosno iz HDZ-a BiH koji je tražio da se osnuje potpuno nova tvrtka sa sjedištem u Mostaru. Sumnjam da bi hrvatska vlada dopustila da se projekt nastavi bez rješavanja ove situacije“, kaže Pippa Gallop iz Banwatcha.
I dok EU razmatra i provodi politike phase-out-a fosilnih goriva, postavlja se pitanje čiji je interes da se zemlje koje danas ne ovise o plinu, zaključavaju u ovisnost o fosilnom gorivu.
„Prijašnje i sadašnje vlade SAD-a su vrlo aktivne u promicanju izgradnje plinske infrastrukture u regiji kako bi mogle prodavati svoj LNG tim zemljama, na primjer južne plinske interkonekcije između Hrvatske i Bosne i Hercegovine te plinovoda Grčka-Sjeverna Makedonija. Američke tvrtke također su bile uključene u promicanje izgradnje LNG terminala u Crnoj Gori i Albaniji. No, EU također snosi veliki dio odgovornosti jer je dugi niz godina politika EU poticala korištenje plina u regiji dopuštajući da se plinovodi, skladišta i LNG terminali smatraju prioritetnim projektima i primaju financiranje EU“, ističe Gallop koja smatra i kako se unutar EU-a previše napora ulaže u diverzifikaciju opskrbnih ruta, a ne dovoljno u smanjenje korištenja fosilnog plina.
„To se postupno mijenja, ali vlade u regiji kasne nekoliko koraka u razumijevanju trendova“, dodaje.
Planirani projekti su skupi i opteretit će državne proračune te će ih platiti porezni obveznici. Za gradnju cjevovoda su obično potrebne subvencije iz državnog proračuna.
„Svaki euro potrošen na plinsku infrastrukturu je euro koji nije dostupan za programe energetske obnove zgrade ili subvencija za krovne solare ili dizalice topline“, kaže Gallop.
Da bi plinovodi bili ekonomski isplativi, potrebne su i plinske elektrane ili veliki industrijski potrošači, no ako industrija odluči da je plin preskup ili planirane plinske elektrane ne dobiju financiranje, plinovodi se ne koriste i postaju neupotrebljiva imovina. To se već dogodilo u Bosni i Hercegovini, gdje je plinovod od Zenice do Novog Travnika dovršen 2012. godine, ali nije u funkciji, između ostalog i zato što nema velikih potrošača koji žele koristiti plin.
„Neki od planiranih projekata na kraju neće biti izgrađeni, ali velike količine javnog novca i ljudskih kapaciteta bit će posvećene njihovom razvoju. S obzirom na to da nijedna od ovih zemalja nema puno novca ili ljudskih kapaciteta, ne mogu si priuštiti ovakvu skupu distrakciju“, kaže Gallop.
Iako je EU prestala financirati plinsku infrastrukturu u regiji, za plinske elektrane su zainteresirane tvrtke iz Azerbajdžana, Grčke i Turske.
„Ostaje za vidjeti hoće li moći mobilizirati financiranje od banaka u svojim matičnim zemljama. Za plinovode i LNG terminale u regiji zasad nismo upoznati s potencijalnim izvorima financiranja jer je EU do nedavno bila glavni izvor financiranja. SAD je uvijek zainteresiran za promicanje plinovoda i terminala, ali do sada nisu financirali ništa više od studija u regiji“, navodi Gallop.
Za usporedbu, u 2024. godini, šest zemalja Zapadnog Balkana potrošilo je samo jedan posto plina korištenog u EU-u, a oko četiri posto plina korištenog u Njemačkoj. Tri od tih zemalja – Albanija, Kosovo i Crna Gora – jedva uopće koriste plin. No umjesto da zadrže tu prednost, sve zemlje osim Kosova planiraju povećati potrošnju plina. Preostale tri zemlje, BiH, Srbija i Sjeverna Makedonija, nemaju nikakve strategije smanjenja korištenja fosilnog plina, za razliku od zemalja EU-a.
„Kako bi izbjegle gubitak dragocjenog vremena i novca, vlade Zapadnog Balkana moraju hitno uskladiti planove s najnovijim podacima te udvostručiti investicije u energetsku učinkovitost, dizalice topline te okolišno prihvatljive solare i vjetroelektrane“, zaključuje Gallop.
