„Sustav koji imamo sistemska je korupcija, to je već način života i to ljudi plaćaju svojim životima“, kaže prof. dr. Samir Lemeš iz Eko Foruma Zenica. U dokumentarnom filmu „Nebo iznad Zenice“ koji je prošloga tjedna prikazan u Zagrebu, govore stanovnici Zenice i okolice oboljeli od raka. Multinacionalna korporacija ArcelorMittal godinama je držala u radu koksaru bez ikakvih filtera za pročišćavanje zraka. Iako je koksara ove godine zatvorena, BiH je na stalnom udaru. „Ta borba je stalna, ne smije se stati. Čim pritisak prestane ružne se stvari događaju“, zaključuje Lemeš.
„Sustav koji mi imamo je sistemska korupcija, to je već način života i to ljudi plaćaju svojim životima“, kaže prof. dr. Samir Lemeš iz Eko Foruma Zenica za H-Alter o situaciji u Bosni i Hercegovini. U potresnim prizorima dokumentarnog filma „Nebo iznad Zenice“ koji je prikazan u Dokukinu KIC u Zagrebu prošloga tjedna, govore stanovnici Zenice i okolice oboljeli od raka, broje umrle susjede, dok u pozadini gusti crni dim izlazi iz dimnjaka postrojenja željezare. „Ovdje nećete naći obitelj koja nema oboljelog člana“, kažu.
Željezara je u vlasništvu multinacionalne korporacije ArecelorMittal, drugog najvećeg proizvođa čelika na svijetu, a ArcelorMittal Zenica je najveći je proizvođač dugih čeličnih proizvoda na Balkanu. Na svojoj web stranici ističu slogan „Pametniji čelik za ljude i planetu“.
„Ako je ovo ispravno ja sam Brad Pitt. Na koksari nema filtera. Ovo ne možete vidjeti nigdje u Europi. Čitav periodni sustav elemenata izlaz iz dimnjaka“, pokazuje u filmu Lemeš crni dim koji izlazi iz koksare, najproblematičnijeg dijela industrijskog kompleksa koji dominira Zenicom.
Film oslikava kako se aktivisti moraju godinama boriti da bi se emisije iz željezare uopće izmjerile. Dim iz koksare sadržavao je između ostalog benzen i benopiren, spojeve koji su kancerogeni, a izazivaju čak i mutacije DNA. Tijekom četiri tjedna mjerenja najviše izmjerene satne vrijednosti benzena bile su čak 254 puta veće od dopuštenih vrijednosti.
„Imam osjećaj da smo mi u Bosni građani drugog reda. Ne tražimo ništa posebno, tražimo samo da nas ne truju, da ne truju djecu. Nije nam cilj nikad bio da se zatvori željezara već da se instaliraju filteri“, kaže Igda Lemeš iz Eko Foruma, udruge koja je čak samonicijativno krenula u provođenje testiranja DNA kod dobrovoljaca, a rezultate testiranja još čekaju.
Slučajno ili ne, desetak dana nakon premijere dokumentarnog filma autora Nanne Frank Møller i Zlatka Pranjića u Kopenhagenu, ArcelorMittal je objavio da će zatvoriti koksaru iako su kao reakciju na film objavili kako „nije točno da je koksara glavni uzrok bolesti u Zenici“ i da za to „nema nikakvih studija ni dokaza“. No, u posljednjih je pola godine od zatvaranja koksare nebo iznad Zenice čišće. Razlika se osjeti, zrak više ne smrdi.
„Na ostale pogone su ugrađeni filteri i trenutno je zagađenje u dozvoljenim granicama. Ima još prostora za poboljšanje, filtere bi trebalo održavati, ali je situacija puno bolja nakon zatvaranja koksare. No, imamo druga dva problema. Jedan su otpadne vode koje se još uvijek ne pročišćavaju, a problem je i industrijski otpad. To su desetine mlijuna tona industrijskog otpada koji se odlaže bez dozvole. Za to se u budućnosti moramo boriti. Ova priča nije završena. Riješili smo problem koksare, ali slijedi borba da se sve ovo ostalo dovede u red“, kaže Samir Lemeš.
U Eko Forumu desetak je najaktivnijih građana. U petnaest godina rada organizirali su prosvjede, peticije, pisali bezbrojnim institucijama, apelirali. Iako je problem opasnog zraka problem svih koji žive na širem području Zenice, ljudi se teško odlučuju za javno istupanje.
„Najveći problem je strah. Stalno smo u nekom strahu. Ako sebi dozvolimo da nas tako tretiraju, što nam preostaje. Ja ne vidim drugo rješenje nego da se borimo za nešto ljepše, za neki bolji svijet“, kaže Igda Lemeš koju je na aktiviranje potaknulo kada je njena sestra u ranim pedesetim godinama umrla od raka.
U željezari je zaposleno 2500 ljudi pa se mnogi boje javno govoriti u strahu od gubitka radnih mjesta. Dvjestotinjak zaposlenih u koksari je zatvaranjem koksare ili otišlo u mirovinu ili preraspoređeno na druga mjesta. No, aktivisti vide „posao ili okoliš“ kao lažnu dilemu.
„Stalno nam se nameće taj izbor, radna mjesta ili okoliš. Pokušali smo reći da u 21. stoljeću postoje tehnologije, da isti vlasnik ima tvornicu i u Njemačkoj koja radi bez ovakvih problema i zašto smo mi manje vrijedni“, kaže Igda Lemeš.
U organizaciji im najviše nedostaje mladih ljudi.
„Nove generacije sasvim drugačije razmišljaju. Kada naiđu na problem, oni ne razmišljaju kako ga riješe, nego kako da ga zaobiđu. Ovo se ne može zaobići. Možda ih ovaj film potakne da se aktiviraju“, kaže Samir Lemeš.
Zenički problem nije jedini problem sa zrakom u BiH. H-Alter je nedavno pisao o prekoračenjima emisija koje dolaze iz termoelektrane Ugljevik u blizini granice s Hrvatskom. U gotovo cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj mjerne stanice tijekom listopada mjere zagađenja iznad dopuštene granice. Zrak je i u Hrvatskoj loš, a dio tog zagađenja sigurno dolazi preko granice. Ni hrvatska država ne čini sve da zaštiti zdravlje svojih građana.
„Sa zrakom se igraju političke igre. Imate u Slavonskom Brodu veliko zagađenje koje dolazi s druge strane granice, iz rafinerije iz Republike Srpske. Bojim se da je to politička priča – vi nas nemojte pritiskati za skladište nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, mi vas nećemo za Brod. Uvijek se priča svodi na politiku, na nisku politiku. Ljudi koji su dobili priliku da upravljaju ljudskim životima, nisu kompetentni, dorasli ni dobronamjerni nego samo gledaju vlastiti interes. Kada budemo imali kompetentne ljude koji su dobronamjerni i kada njima damo priliku da donose odluke onda će situacija biti bolja i u BiH, i u Hrvatskoj i gdjegod se ovakve stvari događaju“, ističe Lemeš.
U BiH se sprema nova priča s eksploatacijom od strane multinacionalnih korporacija, najavom otvaranja rudnika litija u okolici Tuzle.
„Rudnike litija kod nas otvaraju strane korporacije čiji su vlasnici investicijski fondovi, pa ne znate tko je pravi vlasnik. Borba protiv takvih korporacija izgleda uzaludna, ali ovaj film pokazuje da se ipak može naći način, šalje poruku da se može“, ističe Lemeš.
S obzirom da, primjerice, ArcelorMittal ima deset puta veći prihod od budžeta BiH, država nije ta koja ima moć. U Eko Forumu su identificirali da su banke te preko kojh mogu djelovati, pa su neumorno pisali žalbe bankama. Tako su, primjerice, pritiskali Europsku banku za obnovu i razvoj (EBRD) koja uključuje Zenicu u mrežu Zelenih gradova dok se građani guše u dimu. Zajedno s drugim inicijativama i organizacijama uspjeli su i to da njemačka banka KfW odustane od davanja kredita za gradnju hidrolektrane Janjići na rijeci Bosni no Elektroprivreda BiH i dalje inzistira na projektu.
„Ta borba je stalna, ne smije se stati. Čim pritisak prestane, ružne se stvari događaju“, zaključuje Lemeš.
