Neposredno prije posjete Bijeloj kući, Zelenski se sastao sa svojim podržavateljima, demokratskim zastupnicima, koji su urgirali neka ne potpiše Trumpov „deal“. Washington je mali i danas svi imaju smartphone. Tako je Trump, naravno, znao za taj razvoj događaja i odlučio da, kad već mora gubiti vrijeme na sastanak na kojemu neće dobiti to što hoće, od toga napravi globalni televizijski spektakl.
U petak, 28. veljače, predsjednik Ukrajine, Volodimir Zelenski, došao je u Washington potpisati deal, na koji ga je Trumpova administracija prisilila, u kojem prepušta ukrajinske mineralne resurse, posebno tzv. rijetke zemlje (lantanide), američkim industrijalcima, u zamjenu, kako je izgledalo, za ništa.
Rat u Ukrajini ušao je u treću godinu. I vojno, strateški i taktički, se nije znatno promjenio otkako sam, prije tri godine, napisao za H-Alter da je Putin bio budala što ga je započeo, upavši u Bidenovu diplomatsku sačekušu. Međutim, iako ne znatno, Rusija postepeno vojno napreduje. Oko 20 posto Ukrajine je permanentno pod ruskom kontrolom i Ukrajina, uz sav trud i pomoć, ne samo da to nije uspjela promijeniti, nego su Rusi i napredovali po par desetaka kilometara dublje u Ukrajinu na pojedinim dijelovima uzduž tisuću kilometara dugačke linije fronta. Rusija naprosto ima više topovskog mesa za dugo rovovsko ratovanje. I zlobni komentari američkog potpresjednika JD Vancea, da Ukrajina novači ljude s ulice na silu, nisu neosnovani, no što je drugo Ukrajini preostalo?
Zelenski se, otkako je rat započeo, oslanja na financijsku i materijalnu pomoć EU i SAD-a. Kad se radi o oružju, najveća pomoć svakako stiže iz SAD-a. Plan Ukrajine je od početka rata bio da se Ruse istjera, da se vrati teritorij i potpiše pravedan mir. Da bi to osigurao, Zelenski se jako zbližio s Bidenovom administracijom, i zaštitio Bidenovog sina Huntera od napada Trumpovih jataka, koji su svakako željeli naći načina da ga stave u zatvor za njegove privatne aktivnosti unutar Ukrajine. No, to se sad Zelenskom obija o glavu, kad se osvetoljubivi Trump vratio u Bijelu kuću.
Trump je tokom kampanje naglasio da je za mir u Ukrajini odmah i bezuvjetno, kako bi se spriječila daljnja pogibija „prekrasnih mladih ljudi“. Također, često ponavljana tema tokom kampanje bila je koliko Ameriku rat u Ukrajini košta i koliko je taj trošak besmislen. Slanje američkih vojnika nije nikad bilo niti pomišljeno. Trump inače nema visoko mišljenje o NATO-u i taman posla da bi još i Ukrajinu uzeo pod zaštitu. Trumpov „mir“ je, dakle, kapitulacija Ukrajine, gdje Ukrajina dobiva prekid vatre u zamjenu za petinu teritorija koji prepušta Rusiji.
I Tuđmana su devedesetih Ameri bili prisilili na takav „mir“, iako ne pred globalnim televizijskim gledateljima: morao se odreći ideje Herceg-Bosne u BiH i pristati da Srbi privremeno zadrže Krajine u Hrvatskoj. No, Tuđman je za protivnika imao Srbiju, koja, na kraju, nije imala resursa da osvojeno zadrži, a Zelenski ima Rusiju, za koju je teško vjerovati da neće. No, iako je stoga takav „mir“ neprihvatljiv većini Ukrajinaca, Zelenski je diplomatski signalizirao da bi ga Ukrajina prihvatila. Jedino što je tražio su američke garancije da će zaštititi Ukrajinu ako Putin prekrši prekid vatre, kao što je već toliko puta do sada učinio.
Trumpu međutim nije bilo ni na kraj pameti pružiti takve garancije koje bi bilo kako obavezivale SAD da intervenira u taj rat, za koji on smatra da si je Zelenski sam kriv. Umjesto tih garancija, ponudio je Zelenskom deal: daj nam koncesiju u vrijednosti 500 milijardi dolara na mineralne resurse (lantanid, grafit, antimon, titanij, uranij) i sama činjenica da smo tamo prisutni, kopajući rudaču, odvratit će Putina i Rusiju od daljeg bombardiranja i osvajanja. Mjesec dana traje natezanje oko toga. Zelenski ne popušta, nastavljajući inzistirati da želi specifične garancije SAD-a da će zaštititi Ukrajinu, ako Putin prekrši sporazum. A našeg bogom-danog Augustusa iritira da se netko, tko “drži tako slabe karte u rukama”, usuđuje uopće nešto od njega zahtjevati. On smatra da time Ukrajina mora platiti dosadašnju američku pomoć (uopće, cijelo vrijeme besramno prigovara da je Amerika dala više od Europe).
Trumpova administracija krenula je s agresivnim pritiskom na Zelenskog da „deal“ prihvati bez zanovijetanja. Cijeli mjesec je protekao bez daha za novinare i analitičare. Potezi su krenuli, od onih bez presedana, preko nečuvenih, do nezamislivih. Najvažniji vojni saveznik Ukrajine u ovom ratu, SAD, pridružio se Rusiji, Sudanu, Sjevernoj Koreji i Burkini Faso u glasanju u UN-u protiv rezolucije za prekid rata u Ukrajini. Nakon toga nije više jasno čiji su SAD zapravo saveznik. Trump drži pregovore s Rusijom o Ukrajini bez prsisustva Ukrajine, naziva Zelenskog diktatorom koji nikad nije održao izbore (usred rata), i tvrdi, sa, za njega tipičnim obzirom prema činjenicama, kako je Ukrajina zapravo započela rat, i da Zelenski ima samo 4 posto podrške. Podpredsjednik Vance je poslat da torpedira sigurnosnu konferenciju u Münchenu, podržavši političku stranku (AfD), s kojom druge njemačke političke stranke, lijeve i desne, ne žele imati posla, zbog njenog dokumentiranog koketiranja sa neonacističkom simbolikom i retorikom. To miješanje u njemačku unutrašnju politiku nije baš urodilo plodom: CDU je pobijedio, i oformit će koaliciju koja će i dalje marginalizirati AfD, unatoč Vanceovom pozivu da se “ne trebaju bojati svog naroda”.
Uz svo dužno poštovanje američkom potpredsjedniku iz unutrašnjosti, Nijemci ipak valjda bolje poznaju svoju povijest i svoj narod. No, šteta je učinjena. AfD je prvenstveno istočnonjemački fenomen. Trumpova administracija razumije tu unutarnjemačku i unutareuropsku podjelu, između liberalnog zapada i iliberalnog istoka, i igra na tu kartu da razjedini i oslabi EU, koja jeste ekonomski konkurentna SAD-u, time što podržava istočnoeuropske iliberalne političare u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj i drugdje. A sav taj istočnoeuropski iliberalni politički milje drži da je Putin u pravu u Ukrajini, i da Ukrajinu treba pustiti da skapa kako bi se Putina umililo. I Vance im je svima takvima svojim govorom u Münchenu dao za pravo. To sve je bio pritisak na Zelenskog da potpiše „deal“ loš za njegovu zemlju.
Neposredno prije posjete Bijeloj kući, Zelenski se sastao sa svojim podržavateljima, demokratskim zastupnicima, koji su urgirali neka ne potpiše Trumpov „deal“. Washington je mali i danas svi imaju smartphone. Tako je Trump, naravno, znao za taj razvoj događaja i odlučio da, kad već mora gubiti vrijeme na sastanak na kojemu neće dobiti to što hoće, od toga napravi globalni televizijski spektakl. Već s ulaza je počeo zafrkavati Zelenskog kako se “fino obukao”, jer ne nosi odijelo i kravatu (što ne radi recimo Modiju ili Musku). A zatim su tokom privatnog razgovora, koji se planirano trebao odvijati iza zatvorenih vrata, u ovalni ured najednom banuli novinari i televizijske kamere i riječ je preuzeo potpredsjednik Vance.
Kako je Zelenski tumačio da Ukrajina želi pravedan mir, što je sinonim za povratak teritorija, što pak zahtjeva nastavak rata, što Trumpova administracija ne želi čuti, tako ga je Vance, sa zacakljenim okicama karaktera koji pjeva Budućnost pripada meni u filmu Cabaret, drsko prekinuo stavom da su oni tu okupljeni kako bi prekinuli rat i donijeli mir, kako bi Zelenski trebao biti zahvalan, i potpitanjem: kad je uopće on (Zelenski) rekao hvala? To je malo poljuljalo Zelenskog. Zelenski je više puta zahvalio Americi i američkom narodu na pomoći, uključujući i u svom govoru u američkom Kongresu. Vance ili je neinformiran, ili je glup, no najvjerojatnije je samo zao. Vance je nastavio konfrontaciju prigovorom o tome kako Ukrajina prisilno novači ljude kako bi nastavila svoj – oslobodilački – rat.
Izgleda da u tom momentu Zelenski shvaća da je u sačekuši, i više se ne obazire na diplomatsku pristojnost, nego i on kreće izazivački, objašnjavajući Vanceu i Trumpu kako ne znaju kroz što Ukrajina prolazi, i kako, unatoč “prekrasnog oceana” (Trumpova sintagma) između njih i Europe, to što Ukrajina sada osjeća mogli bismo i mi ovdje u Americi jednom osjećati. Tu je Trumpu prekipilo, i to je bio game over za pregovore. Zelenski je i dalje govorio, no svijet je slušao Trumpa, koji ga je nadglasao serijom poniženja i uvreda, nikad dosad viđenih na sastanku u ovalnom uredu, da je nezahvalan, bez poštovanja, da nema on što govoriti Amerikancima kako će se oni osjećati, da nije u poziciji da išta zahtjeva, da nema nikakve karte u rukama, uglavnom da začepi i da se goni u krasni. Nakon toga je sastanak prekinut, Zelenski poslan kući, a Trump i njegova ekipa su pojeli ručak pripremljen za Zelenskog, duple porcije, lijepo. Deal tako nije potpisan. SAD nisu dobile ukrajinsku rudaču. A Ukrajina nije izgubila ništa, jer ništa tim dealom ne bi niti dobila.
Najveće oduševljenje sastankom u petak je, naravno, u Rusiji. Medvjedjev tweeta u zbunjenom zaprepaštenju kako se kolo sreće okrenulo, da bi se “grohotom smijao da mu je netko rekao da će takve riječi čuti od američkog predsjednika”. Marija Zaharova, glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, hvali Trumpa i Vancea za “zadivljujuće strpljenje koje su pokazali” sa Zelenskim: Valjda su ga trebali zatući. (Čuda današnje tehnologije omogućuju fejk videe gdje se oni zaista potuku, meni je najdraži onaj u kojem Zelenski nokautira Trumpa). Putin je povratio Sovjetski Savez, Varšavski pakt, pa i Aljasku, a tome je dodao i kontinentalne SAD, pobjedom na američkim izborima. On sad neće bombardirati Ukrajinu, kako bi mogao tvrditi da to radi iz poštovanja prema Trumpu.
Putin nije vojnik i upao je u Bidenovu zamku. No, jest obavještajac, i brzo je shvatio da će izgubiti rat, smijenio vojskovođe, promijenio taktiku i posvetio se obavještajnom ratu, kojem je vičan. I kako je prije tri godine Biden od njega napravio budalu, tako je on sada, svojim botovima, od američkih građana većina kojih su glasali za Trumpa, napravio budale: umjesto da mora vojno pobijediti u Ukrajini, sad ima američku administraciju koja je na njegovoj strani u tom ratu, i gdje američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, Mike Waltz i vodeći republikanski senator za pitanja Ukrajine, Lindsay Graham, pozivaju Zelenskog da dade ostavku i dozvoli da netko drugi, tko će prihvatiti američki diktat, po volji Putina, vodi Ukrajinu umjesto njega, a Trump i Vance se na sastanku ponašaju kao Putinovi kamatari, utjerivači duga.
Dakle, Putin ne mora više ratovati. Dovoljno je da Amerikanci prisile Zelenskog na izbore, a Putin da nađe nekog svog kandidata u Kijevu, kojem će pomoći da pobjedi, i koji će Trumpu sve potpisati. A to neće uopće biti teško sad, kad je Trump ukinuo USAID koji je financirao nevladine udruge, koje su Zelenskom više pomagale zadržati političku vlast nego baterija HIMARS projektila. Nakon američkih, ukrajinski izbori su za Putina mačji kašalj. Upumpat će sredstva u svog kandidata. I poraziti Zelenskog demokratski. Ukoliko EU i UK vrlo brzo ne uskoče i ne preuzmu financiranje koje je USAID ranije pružala.
Zelenski je nakon sastanka primljen kao heroj i među Demokratima u Americi i od Macrona u Francuskoj i Starmera u Ujedinjenom Kraljevstvu. EU i UK su i same počele prihvaćati činjenicu da im ovakve SAD možda više nisu saveznik, i da se trebaju uzdati u se i u svoje kljuse. Ironija ovog preslagivanja jest da bi do veće vojno-političke kohezije Europe moglo doći upravo pod utjecajem predsjednika iz zemlje koja je izvan EU-a i usred brutalnog rata, te da je Trump dobio što je želio – da Europa počne više trošiti na vlastito naoružavanje: Starmer je najavio najviše povećanje izdataka za vojsku od završetka hladnog rata. Šamari, dakle, funkcioniraju da odbiju bebu od sise. No, do završetka ovoga rata i do pravednog mira teško će doći bez učešća SAD-a na strani Ukrajine, a ne na strani Rusije. A na to ćemo morati čekati možda nekoliko godina, dok se u SAD-u ne promjeni politička situacija.
Trumpizam neće trajati vječno. Puno grandioznih ideja bačeno je na zid. Malo toga do sada vidimo da se zaista dešava. I to što se dešava nije dobro. Recimo, Gaza rivijera je zastala, jer Jordan, Egipat i Saudijska Arabija neće pristati, a, za razliku od Ukrajine, one imaju prilično dobre “karte u rukama”. Kanada, Greenland, Panama, očito će ostati samo prazne priče. Još uvijek nismo saznali niti tko je ubio Kennedye, iako je Trump najavio da će se to objaviti. Visoke carine najavljene su, pa povučene u većini slučajeva. A tamo gdje nisu, neće dugo trajati: William Oplinger, generalni direktor Alcoa konglomerata iz Pittsburga, izjavio je kako će 25 posto carina na uvoz aluminija (iz Kanade, gdje ga proizvode jer je tamo jeftina struja) koštati 20 tisuća zaposlenja u SAD-u direktno – i još 80 tisuća indirektno, a to su većinom šljakeri, Trumpovi birači.
Republikanski kongresni zastupnici već doživljavaju ljutnju svojih birača na sastancima u svojim okruzima, u Texasu, Oklahomi, Wisconsinu, New Yorku, Georgiji, a jedva je prošlo mjesec dana i ekonomska bol Trumpovih mjera nije se još ni počela pravo osjećati. No, tržište dionica se već drugi tjedan nemilosrdno strmoglavljuje. Dug na kreditnim karticama je najveći u povijesti. Kamate na zajmove za kuće su najviše u povijesti. Broj delinkventnih zajmova za kuće, čini se, nezaustavljivo raste i već premašuje broj koji je doveo do kraha tržišta nekretnina 2008. Federalnoj banci ne pada na pamet dalje rezati kamatne stope od straha od inflacije. Duboka recesija se sprema.
Jedino što se do sada stvarno dešava u smislu aktivnosti ove administracije je iživljavanje nad imigrantima i transrodnim osobama, koje sve žive u dubokom strahu ovih dana. Jocelyn Rojo Caranza, jedanaestogodišnja djevojčica, počinila je samoubojstvo u Texasu, zbog bullyinga u šestom razredu osnovne od svojih “drugova”, koji su joj govorili kako će joj roditelji biti deportirani i kako će ostati sama. I zbog toga je Trumpov nastup u petak, način na koji je rekao to što je rekao, važniji od samog sadržaja diskusije. Taj, za moderne standarde političkog ponašanja, otvoreni barbarizam. To disinhibirano pokazivanje moći. Ta okrutnost, ta surovost, grubost i bešćutnost, kakvu je i njegov direktor imigracijske policije, Tom Homan, pokazao u svom nastupu u odgovorima zastupnici Alexandriji Ocasio Cortez tokom saslušanja u komitetu senata. Taj sadistički užitak u gaženju slabijeg. U cipelarenju. I nije toliko zastrašujuće što je Trump takav, koliko da on sve to radi za oduševljenu publiku, i da milijuni Amerikanaca, koji su za njega glasali, upravo to žele i u tome uživaju: za to su glasali. “Odlična televizija”, kako je Vance pohvalio Trumpa nakon nastupa. To je zastrašujuće.
Drugo što se dešava, jest destrukcija agencija i institucija koje čine našu Republiku. Pored podrške Putinu u ratu protiv Ukrajine, Trump je također ušao u otvoreni rat protiv vlastite državne birokracije, zaduživši Elona Muska da ih razruši iznutra, preuzimajući kontrolu nad kompjuterskim sustavima. Trump je pobijedio na platformi America First, gdje se uspješno prikazao zaštitnikom Republike od predatorskog globalizma. Međutim, sada uništava Republiku iznutra, od čega upravo najveću korist imaju predatorske globalističke korporacije. Državna birokracija i institucije su tu upravo da zaštite manje bogate od pohlepe i predatorstva korporacija. Uništenje te birokracije i tih institucija čini stanovništvo, građane, ranjivijima i ovisnijima o volji globalnih korporacija i daje odriješene ruke globalnom privatnom bogatstvu da ih još više izrabljuje. Kako senator Bernie Sanders kaže, Elon Musk, Mark Zuckerberg i Jeff Bezos su u četiri mjeseca nakon Trumpovog reizbora već postali bogatiji za 215 milijardi dolara, zorno predočujući čija je ova vlast i za koga je. Još je prerano da to većini dođe iz guzice u glavu, no neizbježno je.
U Vermontu već većini jeste. Iz meni neobjašnjivih razloga, Vance je ovog vikenda odlučio s obitelji doći skijati u Vermont. Cijelim putem od aerodroma do skijališta heklali su ga ljudi s ukrajinskim zastavama i transparentima da je izdajica, i nek si ode skijat u Rusiju. Došao je na skijalište Sugarbush, gdje su ga lokalni skijaši i borderi doslovce izgurali s planine i Secret Service ga je morao skloniti na sigurnu lokaciju, da ga ne pregaze (inače je dosta slab skijaš, video se može naći na TikToku). Ali dok taj duh slobode ne prožme i ostatak SAD-a, Ukrajina i Europa su, kak bi ovdje rekli: on their own.
