Victor Frankenstein je na kraju odbio preuzeti odgovornost za posljedice svog eksperimenta. Ali prekasno. Može li AP pobjeći od svoje odgovornosti zbog izvođenja nekontroliranog eksperimenta penavizacije Hrvatske i njezina pretvaranja u bačvu baruta s potpaljenim ultradesnim fitiljem ispod svih nas?
Za Nietzschea, Goetheova glavna kvaliteta bila je njegovo umijeće integriranja svih aspekata postojanja, stvarajući “totalnog čovjeka” sposobnog nadmašiti granice vlastitog ja kako bi ostvario svoj potpuni potencijal. Taj veliki, slobodni, autonomni duh toliko je obožavao Spinozu (“Našeg svetog laika” – Hegel) da je, kako to sam Goethe svjedoči, bilo godina kada nikada nije izlazio iz kuće bez Spinozine Etike u džepu. Godine 1797. piše bezvremenu alegoriju (baladu) Čarobnjakov šegrt (Der Zauberlehrling) o posjedovanju moći bez mudrosti. Ovo djelo savršeno ilustrira što se dogodi kada bilo koja društvena moć dospije u ruke onoga tko zna kako nešto pokrenuti, ali ne zna zašto ni kako to zaustaviti. Kao da je Goethe pisao o AP-u, koji je, umjesto da zaviri u Spinozinu Etiku, pustio zvijer radikalnog desničarenja da divlja Hrvatskom pa sada ne zna kako je vratiti u kavez.
Gravitacija moći
Kada spojimo nečiju preveliku društvenu moć s premalo mudrosti, rezultat je opća nesreća za sve osim za “moćnika” i njegovu sljedbu. Slično kao i kod gluposti, to nije defekt intelekta, nego defekt ljudskosti (Dietrich Bonhoeffer), a jedno i drugo vode izolaciji od razuma, što završava općom katastrofom – jer vodi k vladavini “klase propalica” koju krasi apsolutna samouvjerenost (Dunning-Krugerov efekt), pošto glupost i nedostatak razuma stvaraju stopostotnu sigurnost, za razliku od inteligencije koju karakterizira sumnja. Oni ne sumnjaju ni u što što rade. Radikalni pesimist, filozof Arthur Schopenhauer, bio je uvjeren da u svijetu “glavnu riječ ima glupost” pa zato čak preporučuje i prigodno “glumljenje gluposti” kada želite izbjeći raspravu. Toj lukavosti ponekad pribjegavaju moćnici koji dobro znaju što rade, i onda kada to nije mudro. To ih razlikuje (ali ne i opravdava) od istinskih glupana s kojima ponekad zajedno “kolo vode”, a koji nemaju kapacitet prepoznati vlastito neznanje.
“Gravitacija moći” (power gravity) objašnjava prirodnu težnju društvene i političke moći da svojom gravitacijom (kao što i u fizici masivna tijela svojom gravitacijom privlače manja tijela) automatizmom privlači razne subjekte, saveznike, utjecaje, ljudske satelite, amoralne koristoljupce svih kategorija, veličina i opredjeljenja, kreirajući ljudsku i svaku drugu periferiju ovisnu (i zavisnu) o jednom centru. Tko mu ne gravitira, tko pruža otpor tom centru moći ne vrteći se poslušno oko njega, tko se suprotstavlja ovom izopačenom konceptu “društvene fizike apsističkog društva” – sam sebe isključuje iz “stališke zajednice” privilegiranih kojom gospodari svemoćni AP i njegov dvor.
Unutarnja fašizacija
Ne događa se takva vrsta isključenja “nepodobnih” iz kontrolirane zbilje samo nama. Brazilski filozof, psihoanalitičar i glazbenik Vladimir Safatle tvrdi da više ne postoji “društvo za sve” (Alfabeto das colisões: Filosofia prática em modo crônico) u vremenu u kojem je, za razliku od tradicionalne etike koja teži ontološkoj sigurnosti, jedini mogući etički stav prihvaćanje temeljne nesigurnosti (“Filosofia&Co”, 28. 9. 2026.). U aktualnom neoliberalnom modelu, koji je potpuno napustio ideju društva kao zajedničkog projekta koji jednako brine za sve svoje članove, više “ne postoji demokracija za sve”. Danas živimo u vremenu selektivne demokracije. Institucije koje nazivamo demokratskima zapravo štite uske elite vezane uz vladajuću političku moć. Demokracija je postala ekskluzivni klub. “Prava i slobode” rezervirane su samo za određene pripadnike društva, dok su ostali prepušteni nesigurnosti i društvenoj marginalizaciji.
U Hrvatskoj opasnost ne dolazi izvana (teza vladajućih), nego iznutra, iz same srži naše svakodnevne zbilje, koja se iz tobože liberalne sve više pretvara u autoritarnu, isključivu praksu. Taj je proces jasan indikator krize našeg društva jer se njegov autoritarni nukleus aktivira upravo onda kada se poredak “društva za odabrane” nađe u opasnosti. Stoga je nužna radikalna transformacija postojećeg modela ustrojstva zajedništva i slobode kako bi se ponovno uspostavilo “društvo za sve”. Što prije, to bolje. Svjesno propuštanje ultradesne filoustaške radikalizacije Hrvatske alarmira sve demokratski orijentirane građane. Vlast je očito spremna na sve kako bi osigurala svoju poziciju apsolutne moći, što se uklapa u trend puzajuće “unutarnje fašizacije” razvijenih (tradicionalnih) europskih liberalnih demokracija.
México Lindo y Querido
Kada sam 1984. godine stigao na jednogodišnji studijski boravak u Ciudad de México kao gost istraživač na prestižnom Colegio de México, jedna od prvih knjiga koja mi je dopala u ruke bila je knjiga meksičkog antropologa i sociologa Héctora Castilla Berthiera El Basurero: Antropología de la miseria (Odlagalište otpada: Antropologija bijede) o složenoj strukturi odnosa politike i kriminala vezanoj uz saniranje otpada Ciudad de Méxica. Tko bi tada rekao da ću nakon 42 godine u mojoj Hrvatskoj 2026. godine svjedočiti sličnoj vrsti sprege mafijaškog biznisa i politike. Mračna rabota u mafijaškom tipu kapitalizma: našem i meksičkom.
Trenutno vladajuću koaliciju stranaka u Hrvatskoj predvodi uistinu jedinstvena stranka. Zove se Hrvatska demokratska zajednica – HDZ. Rjeđa je i od kalifornijskih pliskavica, vaquita (Phocoena sinus), kojih ima svega 6 do 10 na svijetu. HDZ je još unikatniji. Riječ je vjerojatno o jedinoj političkoj stranci koja je kao pravna osoba pravomoćno osuđena (Vrhovni sud, 13. listopada 2021.) za kazneno djelo korupcije zbog izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki u aferi Fimi media. Opasna je moć bez mudrosti, a posebno onda kada služi za pljačku vlastitog naroda.
Upravo nas trese afera nezakonitog odlaganja otpada diljem Hrvatske. Riječ je o desecima tisuća tona opasnog, toksičnog otpada i tisućama kamiona natovarenih otrovom koje nitko nije vidio. Sve uz “urednu” lažnu dokumentaciju i sumnje u organizirani međunarodni, mafijaški kriminal koji se povezuje s nizom “propusta” u Državnom inspektoratu. Otpad je stizao iz Slovenije i Italije. Naime, Hrvatska je 2009. ukinula apsolutnu zabranu uvoza opasnog otpada, a izmjenama Zakona o održivom gospodarenju otpadom iz 2019. dodatno se olakšao priljev ovog otpada iz inozemstva pošto su ukinute prekogranične kontrole, što je smanjilo razinu nadzora nad njegovim uvozom. Prema Zakonu o gospodarenju otpadom iz 2021., promet otpadom unutar EU-a smatra se “isporukom”, a ne klasičnim uvozom iz trećih zemalja. Tako smo usred Hrvatske dobili México Lindo y Querido. U međuvremenu je u Omišu u požaru izgubljeno šest ljudskih života. Državni sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama (SRUUK) nije se oglasio. I nikom ništa. Zasad.
U Meksiku postoje “dva suvereniteta”. Naime, službena vlada i narkokarteli dijele kontrolu nad teritorijem i stanovništvom. Svemu tome kumuju kriminalno pravosuđe, kriminalno upravljanje, paralelna vlast i sumnjiva kontrola javnog života, pošto s jedne strane vlada zadržava privid međunarodnog i nacionalnog suvereniteta, dok s druge strane mafija de facto u svojim rukama drži “suverenitet svakodnevnog života”. Takvu vrstu napetosti teško može izdržati bilo koje društvo, pa tako i naše, u onoj mjeri u kojoj je i ono poprimilo neke od simptoma ove neobične “latino bolesti”, koja se u našoj varijanti iskazuje kroz “dvostruki karakter” života hrvatskih građana: kao zbiljskih, konkretnih, ekonomskih bića i, s druge strane, kao apstraktnih, političkih bića. Svaka osoba u Hrvatskoj, naime, postoji na dva načina: prvi – onaj u praksi, u stvarnom životu, s imenom i prezimenom, i onaj drugi, u teoriji (u zakonima), a koji najčešće nemaju nikakve veze jedan s drugim. Takve osobe zato polako, ali sigurno, svakim danom sve više i više pucaju po svim šavovima, kao što će na kraju, ukoliko se hitno nešto ne promijeni, puknuti i eksplodirati kompletno hrvatsko društvo.
Njihalo strave
Kidanje unutarnjeg vezivnog tkiva hrvatskog društvenog bića zbog plitkih, nepametnih, kratkoročnih interesa i sitnokokošarskih koristi odabranih stimulira se sa samog vrha piramide domaće političke moći. Kako inače razumjeti teško probavljiv proces dirigiranog razaranja ambijenta društvene tolerancije? Kako razumjeti opću barbarizaciju političkog prostora? To rijetko viđeno agresivno urušavanje dragocjenih dosega civilizacijskih vrijednosti smišljeno se proizvodi i baca poput bombe među nas, stvarajući opći kaos i rasap – pa je zločin i grijeh glavnih “kuhara” i “začinjavaca” koji iza toga stoje tim veći i neoprostiviji.
Živimo pod svojevrsnim njihalom strave čije se klatno klatara od desnog nalijevo i obratno, bez ikakve šanse da se zaustavi u centru – stvarajući neobične turbulencije i opasna strujanja, perpetuirajući nesigurnost i strah mnogih koji žive ispod njegove prijeteće oštrice. U toj dramatičnoj društvenoj atmosferi potkopavaju se temelji hrvatske države, i to sa samog vrha političke moći. Proskribira se antifašizam, a istovremeno relativizira izdajnička bit i karakter NDH. Bajka o tobožnjim “dvostrukim konotacijama” Poglavnikova uzvika ZDS kulminacija je tog procesa. Penavizacija svega postojećeg završava u suludom pokušaju promjene rezultata Drugog svjetskog rata pretvaranjem ustaša u “pozitivce”, a partizana u “negativce”. Najveća žrtva tog izjednačavanja fašista s antifašistima, Pavelića s Titom i drugima jest Tuđman, prvi HDZ-ov i prvi hrvatski predsjednik, koji je u svom uredu držao Titovu bistu, ponavljajući u više navrata da je Tito najveća hrvatska povijesna ličnost.
Nekadašnji cijukavi hadezeovi stranački “mali miševi” danas po Saboru glume lavove, lupetajući o Titu kao o “najvećem zločincu”. Ti se junaci nekada pred Tuđmanom nisu usuđivali ni glasno disati, a ne daj Bože nešto negativno o Brozu prozboriti. Zato su napadi na Tita najsnažniji indikator radikalne detuđmanizacije koja je otpočela onog trenutka kada je samoljubivi AP zasjeo na hadezeov tron, okružen svojim “slugama od zahoda” (Groom of the Stool), na čijem bi broju pozavidio i sam Henrik VIII.
Frankenštajnizacija Hrvatske
Amatokracija (od latinskog amator = amater, zaljubljenik i grčkog kratein = vladati) jest vladavina neukih ili neobrazovanih, a meritokracija (od latinskog meritum = zasluga) podrazumijeva vladavinu najsposobnijih, najobrazovanijih. Što se dogodi kada istovremeno vladaju i jedni i drugi? Dogodi se Frankenstein, čudovište, aktualna hrvatska vlast!
Kako inače drugačije objasniti monstruoznu, frankensteinovsku vanjsku politiku hrvatske apističke vlasti koja je, na sramotu svih pristojnih građana Hrvatske, u listopadu 2026. u Općoj skupštini UN-a nije podržala rezoluciju o potrebi ukidanja američke zločinačke blokade i ekonomskog embarga Kube? Rezolucija je dobila podršku većine od 130 zemalja svijeta, ali ne i našu. Posebno je odvratno što je 2024. Hrvatska podržala tu istu rezoluciju. Što se u međuvremenu promijenilo? Ta lešinarska, kafilerijska vanjska politika AP-a, koja je 27. listopada 2023. u Općoj skupštini UN-a sluganski glasala protiv prihvaćanja rezolucije o humanitarnom primirju u Gazi, ponizila je svakog dostojanstvenog građanina Hrvatske. AP-ov prezir prema svim civiliziranim građanima Hrvatske postaje sve nepodnošljiviji. Više nije riječ o tome što mu je osobni idol postao notorni zadomspremaški urlikavac ili što mu istaknuti koalicijski partner kliče Paveliću, “vođi svih Hrvata” i njegovoj “grobnici od zlata” – već je riječ o nepodnošljivoj količini omalovažavanja i ponižavanja normalne Hrvatske.
Dobismo na kraju dva AP-a. Ovaj “naš” zaboravlja koliko je opasno igrati se Boga. Pa zar se i sam Victor Frankenstein nije sunovratio u vlastitu propast zbog svoje bezgranične ambicije? I on je na kraju odbio preuzeti odgovornost za posljedice svog eksperimenta. Ali prekasno. Može li AP pobjeći od svoje odgovornosti zbog izvođenja nekontroliranog eksperimenta penavizacije Hrvatske i njezina pretvaranja u bačvu baruta s potpaljenim ultradesnim fitiljem ispod svih nas? Teško! I Victor Frankenstein je na kraju priče pokušao odbaciti svoju kreaciju. Hoće li se i AP pokušati izvući pigmalionskom tvrdnjom kako je on svoju ultradesničarsku političku djecu pokušao preodgojiti, ali, eto, nije uspio? Bogami neće. Trebao je samo pažljivije čitati knjigu Mary Shelley. U njoj mu je sve već objašnjeno.
