Tena Banjeglav (Documenta): Odgovornost [za ustašluk] bi trebala snositi Vlada čija tijela i ministarstva kontinuirano ne reagiraju, kao niti pravosuđe, koje prema zakonu, ima obvezu barem prekršajno kažnjavati one koji pozivaju na mržnju i diskriminaciju. Apsolutno je nepojmljivo da se Keleminčev prosvjed tumači kao sloboda okupljanja. Policija mu direktno dozvoljava uznemiravanje. Crkva u Hrvatskoj od devedesetih stalno ide ruku pod ruku s radikalnom desnicom. Riječki nadbiskup Mate Uzinić je kvalitetan primjer kako Crkva može na zdrav način funkcionirati, i to ne samo u kontekstu pomirenja već i mnogo šire.
Tena Banjeglav nedavno je preuzela vodstvo Documente u trenutku kad se Za dom spremni uzvikuje na stadionima i ulicama, Dražen Keleminec organizira prosvjed pred stanom Katarine Peović, a državnici komemoriraju Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza) bez spomena ustaških zločina. U svom prvom intervjuu na poziciji voditeljice Documente Tena Banjeglav govori o političkoj odgovornosti Vlade i pravosuđa za normalizaciju ustaštva, o Jandrokovićevu nastupu na Golom otoku i ulozi Crkve u politici sjećanja te o tome zašto državna institucija nadležna za popise žrtava gotovo ništa ne objavljuje. Razgovarali smo i o tome koliki je danas domet civilnog društva u Hrvatskoj, u kojoj se, kako kaže, polarizacija samo produbljuje.
Documenta je reagirala na ZDS transparent na Poljudu i poručila da država, institucije i HNS izostankom reakcija šalju poruku da je taj pozdrav dopušten. Tko konkretno snosi odgovornost?
To se ne događa samo na stadionima nego konstantno, u društvu, a odgovornost bi trebala najčešće snositi Vlada. Njezina tijela i ministarstva kontinuirano ne reagiraju na Za dom spremni i drugo ustaško znakovlje. Odgovornost snosi i pravosuđe, koje prema zakonu ima obvezu barem prekršajno kažnjavati one koji pozivaju na mržnju i diskriminaciju, a to se konstantno ne događa. Izostankom reakcije institucije prešutno daju podršku onima koji šire mržnju neovisno radi li se o stadionu, ulici ili u online prostoru. HNS je 2023. potpisao deklaraciju Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust i obvezao se boriti protiv rasizma i diskriminacije u nogometu, ali od tada, iako je postojala prilika, reakcije HNS-a su izostale. Uvjerena sam da vlastima takva situacija odgovara. Ako se vratim na ovaj konkretan incident, želim vjerovati da je riječ o glasnoj i sveprisutnijoj manjini, za koju je vidljivo da sve češće prelazi u nasilje, rasizam i diskriminaciju.
A sad nešto o toj glasnoj manjini. Dražen Keleminec početkom listopada prosvjedovao je pred stanom Katarine Peović i javno objavio njenu adresu. Prije toga dolazio je pred dom Dalije Orešković i pred kuću roditelja Borisa Dežulovića. Zahtjev za zabranu potpisalo je više od 40 ljudi, a policija je skup svejedno dopustila. Tko štiti Keleminca?
Apsolutno je nepojmljivo da se Keleminčev prosvjed tumači kao sloboda okupljanja. Vrlo je jasno da Keleminec i njegova mala skupina koja prosvjeduje ispred stanova i kuća šalje izričite poruke mržnje. Zastrašujuće je koliko je lako doći do nečije adrese i javno je objaviti. Toliko pričamo o GDPR-u i zaštiti osobnih podataka, a jedna marginalna stranka, ili što god oni bili, može objaviti tvoju kućnu adresu i dovesti ljude pred tvoja vrata. Katarina Peović, Dalija Orešković i Boris Dežulović imaju obitelji, djecu, roditelje. Keleminec ne uznemirava samo njih, nego i sve koji s njima žive, a policija mu to direktno dozvoljava. Policija je ondje prisutna, navodno brine o sigurnosti, a u praksi ne poduzima ništa. Zato moram pozdraviti reakcije Katarine Peović, koja je izašla i zapjevala im, i Dalije Orešković, koja im je iznijela kekse i rakiju. To su fantastični odgovori na desničarske provokacije, pogotovo od snažnih žena koje pokazuju da se ne boje takvih provokacija. Nažalost do toga uopće ne bi trebalo doći.
Čini se da nakon dolaska koalicije HDZ-a i DP-a mnogi građani koji su svoje ideološke stavove prije držali za sebe sada ih puno glasnije i radikalnije iznose u javnosti. Što se promijenilo?
Vladajući danas određuju što pamtimo, a što guramo pod tepih. Upravo to se događa u politici, medijima, udžbenicima i obrazovanju. Politika naprosto propisuje što je prihvatljivo. Nakon koncerta na Hipodromu čini mi se da je nastala atmosfera kojom kao da je izdana dozvola da javno i glasno izražavaju isključive i rasističke stavove. Čini mi se da je pušten duh iz boce tj. ako se to radi u Saboru i ako to radi Vlada, onda to smije svatko. Može vikati, pisati grafite, demolirati spomenike. Takve komentare redovito viđamo i na našim društvenim mrežama. Upitno je bi li ti ljudi isto rekli uživo, ali primjetno da ih je sve više.
Documenta je ranijih godina upozoravala na to kako institucije obilježavaju 23. kolovoza, Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Kako danas gledate na taj dan?
Taj dan ne gledam pozitivno. Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima proglašen je na inicijativu zemalja srednje i istočne Europe koje su bile pod komunističkim režimima i koje zastupaju ideju da su svi totalitarizmi isti. Kada je riječ o Poljskoj, Rumunjskoj ili Albaniji, mogu prihvatiti da je komunistički režim ondje bio znatno represivniji i da ga se može usporediti s nacizmom i fašizmom. Ali jugoslavenski socijalizam bio je nešto drugo. Postoje jasni dokazi da je u njemu bilo znatno više slobode, pa ga se ne može izjednačavati s ustaškim, nacističkim ili fašističkim režimom. U očima vlasti u Hrvatskoj taj dan svake godine služi istoj svrsi. Političari, pogotovo iz HDZ-a i oni desno od njih, koriste ga kako bi izokrenuli priču o jugoslavenskom socijalizmu i sve svedu na komunističke zločine. Istodobno ne sankcioniraju Za dom spremni niti ustaško znakovlje, a žrtve ustaškog režima gotovo i ne spominju. Ne spominju ih niti 23. kolovoza, ni na Dan sjećanja na holokaust, ni u Jasenovcu.
Kako komentirate nastup Gordana Jandrokovića na Golom otoku 23. kolovoza? Zašto se Goli otok koristi kao pozornica za izjednačavanje antifašizma s nacizmom?
Goli otok godinama je zanemaren i prepušten propadanju, jer politika nema volje zaštititi ga. Glavni je razlog to što se ne uklapa u hrvatsko žrtvoslovlje, jer je ondje bilo puno više Crnogoraca i Srba nego Hrvata. Ali 23. kolovoza odjednom vlastima postaje zanimljiv te ga eksplicitno upotrebljavaju kao mjesto političkog zatvora i nasilja koji savršeno odgovara narativu o već spomenutoj tezi o svim totalitarizmima. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković je to ove godine samo potvrdio. Ponovio je priču o istovjetnosti totalitarizama, koja ponavljam, kod nas ne stoji, govoreći o hrvatskim žrtvama na mjestu gdje su većinom bili zatočeni logoraši drugih nacionalnosti, pretežito Crnogorci i Srbi.
Je li predsjednik Sabora Gordan Jandroković glavni proizvođač revizionističkog narativa u državi?
Prije dvije godine rekla bih da ova Vlada nema poseban narativ ni vlastitu kulturu sjećanja. Otkad je DP u koaliciji s Vladom, dirigentska palica predsjednika Vlade Andreja Plenkovića krenula je u smjeru revidiranja narativa – isticanja komunističkih žrtava za razliku od drugih etničkih žrtava Drugog svjetskog rata. Iskreno, ne bih rekla da Plenković zaista vjeruje u ono što reprezentira u javnosti, a nisam sigurna niti u to da Jandroković stvarno vjeruje u ono što govori. Ne znam jesu li se sad samo na neki način “outali” sa svojim stvarnim stavovima ili im je to politički oportuno i služi kao određena vrsta političkog balansa s DP-om.
Je li to uvjerenje ili politička kalkulacija?
Kalkulacija. Mislim da tako HDZ privlači desne birače.
Uoči 23. kolovoza u Maclju je uz državne počasti pokopano 500 žrtava ekshumiranih iz četiriju masovnih grobnica u Sloveniji. Medved je ondje bio kao izaslanik premijera, a Penava kao izaslanik Jandrokovića. U službenom priopćenju piše da individualna identifikacija nije bila moguća i da je riječ “pretežno o mlađim muškarcima”. Ipak, žrtve su već u prvom retku nazvane “hrvatskim žrtvama” i pokopane u 81 lijesu prekrivenom hrvatskim zastavama, uz vojnog ordinarija i počasne postrojbe. Kako država zna tko su ti ljudi?
Država to ne zna niti ne može znati. Može se pretpostaviti da to uistinu jesu hrvatske žrtve, s obzirom na to da su stradali na putu prema Bleiburgu i/ili nakon njega. Naposljetku, to je samo pretpostavka. Ne treba ni čuditi se što identifikacija nakon toliko vremena nije niti moguća. Kosti propadaju, pa su čak i identifikacije nakon Domovinskog rata teško izvedive, iako su najbliži srodnici tada u puno većoj mjeri davali krv za DNK analizu. Ako je to teško nakon 35 godina, nakon 81 godine je nemoguće. Već iz ove perspektive žrtve je nemoguće identificirati, a kamoli tvrditi da su Hrvati. Ovakav pokop ekshumiranih bez identifikacije neupitno je uvredljiv za obitelji žrtava ustaškog režima, posebno za one koji su danas živi i za sve njihove potomke. Dok se jedni na državnoj razini pokapaju uz državne počasti i podršku Crkve, oni drugi, koji se ne uklapaju u nacionalni narativ, namjerno se zanemaruju. To je apsolutno uvredljivo za stvarne žrtve logora i svih drugih stratišta, primjerice poput žrtava Gline ili Gudovca.
Zašto država ne objavljuje popise žrtava?
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, kojemu je izrada popisa žrtava u mandatu i koji ima pristup policijskoj, sudskoj i svoj drugoj državnoj dokumentaciji, gotovo ništa ne objavljuje, iako stalno tvrdi da ima sve gotovo spremno. U više navrata smo ih pozivali da objave podatke, jer su komplementarni s našima i želimo ih razmjenjivati. Jednom su nam prilikom odgovorili da s nama neće znanstveno surađivati. Potom smo ih prošle godine zatražili određene podatke o Oluji, odgovorili su da imaju spreman popis za objavu, ali da ga još moraju provjeriti s Ministarstvom branitelja. Koliko možemo primijetiti, do sada ništa nije objavljeno. Mi ćemo svoje podatke o stradalima objaviti na platformi Hrvatska knjiga pamćenja, koju ćemo predstaviti do kraja 2026. godine, a do 2027. na platformi bi trebale biti javno objavljene gotovo sve žrtve, zajedno s opisima stradanja. Važno nam je da prilikom rada na popisima stradanja naglasimo da žrtva nije broj, jer joj tako priznaješ stradanje i patnju i naposljetku, činiš je osobom.
Kakvu ulogu Crkva danas ima u politici sjećanja?
Crkva u Hrvatskoj od devedesetih stalno ide ruku pod ruku s desničarenjem i radikalnom desnicom, i to je njihov standardni narativ. Po mom mišljenju, Crkva bi trebala kao vjerska institucija doprinositi solidarnosti, pomirenju, ljubavi i svim tim vrijednostima. Riječki nadbiskup Mate Uzinić je u tom kontekstu pozitivan fenomen, a bilo bi veliko olakšanje da je više crkvenog klera na tom tragu. Primjerice, oni koji su kritizirali hrvatsku Crkvu kao previše radikalnu su bili papa Franjo, a sada i papa Lav. Uzinić je stvarno kvalitetan primjer kako Crkva može na zdrav način funkcionirati i to ne samo u kontekstu pomirenja već i mnogo šire.
Uzinić u je intervjuu za Novosti rekao da trebamo vidjeti i zločine počinjene “s naše strane”, što Documenta govori godinama. Je li to prilika za suradnju? Jeste li ikad razgovarali?
U organizaciji nemamo jedinstven stav o suradnji s Crkvom. Dio organizacije naginje međureligijskom i ekumenskom radu i smatramo da je to korisno upravo u smislu pomirenja, zajedničkog rada i suradnje. Stoga ne vidim zašto bliža suradnja s Uzinićem ne bi bila moguća.
Documentu i Uzinića povezuje i to što ste podržali prosvjed “Hodaj za Liku”, koji je okupio ljude od lijevih udruga i sindikata do pro-life inicijativa i pripadnika HOS-a. Zašto je Documenta podržala prosvjed?
Suočavanje s prošlošću i podrška žrtvama naš su temeljni posao, ali mi se kao organizacija za ljudska prava zalažemo za demokratsku državu. Podržali smo ljude koji žive u Lici jer im otpad ugrožava osnovna prava, od prava na život do prava na pitku vodu i čist zrak. U svemu tome najgore je opet izostanak reakcije države. Na ovom slučaju još jednom možemo vidjeti da je apsolutno zakazala cijela pravna država i cijela vlast. Najprije je dopušteno da se smeće uveze iako nemamo nikakva odlagališta ni infrastrukturu koja bi ga zbrinjavala adekvatno. Onda je svim mogućim koruptivnim radnjama dopušteno da se otpad razvozi, ne samo po Gospiću nego očito po cijeloj Hrvatskoj. I na kraju, naravno, Vlada tvrdi da za to nije znala. Nadamo se da će sudski procesi koji su u tijeku obuhvatiti barem one za koje je dokazana odgovornost, no skeptična sam hoće li i kada odgovorni doista biti osuđeni.
Vlada jednako izbjegava odgovornost kad je riječ o otpadu i kad je riječ o zločinima počinjenima u ime Hrvatske. Teško je zamisliti da bi se okupilo toliko ljudi koji se slažu oko 1945. ili oko 1991. i 1995. Može li nas išta osim otpada okupiti?
Ne mislim da ćemo se ikad složiti ni oko 1941. i 1945. niti oko 1991. i 1995. Bilo je razdoblja kad je izgledalo da smo bliže tome. Ali čini mi se da se posljednjih nekoliko godina polarizacija samo produbljuje, pogotovo od koncerta na Hipodromu i svega što se događa nakon njega. Sve ćemo se teže slagati oko stvari koje bi nam trebale biti zajedničke i koje vode prema suočavanju i pomirenju. Osobno sam se neko vrijeme dosta angažirala razgovarajući s ljudima, ali to, priznajem, radim mnogo rjeđe. Vrlo često kod neistomišljenika nailazim na predrasude te zatvorenost za razgovor i nerazumijevanje te nevoljkost da čuju i drugu stranu
Nakon više od 20 godina rada Documente, radikalna desnica i revizionizam glasniji su nego ikad. Jesu li organizacije civilnog društva u današnjoj Hrvatskoj iscrpile svoj domet?
Ako gledamo stanje u društvu i politici, lako je zaključiti da smo svi zajedno zakazali, jer uistinu uspostavljamo komunikaciju s vladajućima, a s izvjesnim naporom dolazimo do onih koji ne dijele naše stavove. Na naše aktivnosti najčešće dolaze oni koji se s nama već slažu, što u ovako polariziranom društvu ipak ima smisla, jer ljudi trebaju vidjeti da nisu sami. Međutim, Documenta i dalje nastupa kao kritičar vlasti te neprestano podsjeća na činjenice i žrtve koje se namjerno ili slučajno izostavljaju iz politike sjećanja, a koliko to znači, najbolje se vidi na terenu. Vidimo to tijekom terenskih istraživanja, kao i na brojnim komemoracijama i u drugim susretima i razgovorima sa žrtvama. Važno im je da spomenemo imena njihovih žrtava, da čujemo njihovo iskustvo i priznamo njihovu patnju, kao i sva podrška koju im je Documenta dala kroz godine djelovanja. Također, već petu godinu u suradnji s Fakultetom političkih znanosti vodimo i studente po mjestima sjećanja, stradanja i otpora u Hrvatskoj i Bosni, a mnogi od njih nakon toga ostanu volontirati kod nas. S tim svim na umu, na terenu se ipak osjete rezultati našeg rada.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
