Zašto pišem o sumraku socijaldemokracije u Hrvata? Zato jer bih se inače morao obratiti liječniku ili ljekarniku. SDP je naprosto jedna prevara kojoj smo nasjeli, i još gore, koju smo konstruirali. Jer smo budale koji su nasjele jednom spinu i crvenoj boji koju su vješto odabrali dizajneri. A taj SDP je bio i trajno ostao reformirana kadrovska stranka SKH, s time da su onodobno jedni kadrovi otišli u HDZ, a drugi ostali.
Cinizam kojim nam se posljednjih tjedana obraća vrhuška SDP-a zapanjujući je. Kao i njena socijalna bešćutnost i šokantna polutanska prepotencija. Milanović s nekim čudnim smiješkom poručuje narodu koji nema za paštetu da nema dovoljno fine prehrambene navike, njegova žena da mu je zdravije da jede malo manje ali probrano, Opačić prati u basu da nema gladne djece osim kod Roma (čitaj: ciganija kao ciganija), ministar financija naciji u lice tvrdi da je dobro što je bogatima upravo dao još više, a siromasima manje, te da će vidjeti kako će im dobro doći osamdeset kuna, Hajdaš-Dončić se pak naciji ceri u lice da će monetizacije biti ako on to kaže (a ona neka na referendumima potpisuje što hoće), neki neopisivi ministar “znanosti” Mornar prijeti da će za školovane ljude uvesti glavarinu ako hoće van (po uzoru na DDR). Vrhunac: očajni radnici urlaju na Markovom trgu a Milanoviću je lijeno i da se ukaže na prozoru.
No opći šok ne znači da na njega imamo pravo. Voljeli smo previdjeti povijest raskola i partijskih čišćenja.
Prvo su se konstituirali Laburisti – stranka rada kao politička formacija a da SDP nije pisnuo. Zašto? Jer su bili sretni što ne moraju biti radnička stranka, jer su jeftino, da ne mrdnu prstom, mogli postati desniji? Potom, čim je dobio “pravu vlast”, iz SDP-a je izbačena Mirela Holy. Sad je stranka demonstrirala što misli o iole svjesnim građanima i rado izgubila neželjene birače ekološki, racionalno i antikorporacijski raspoložene javnosti. Riješila se potpore mladih, da joj ostane karijeristička partijska mladež. Na kraju je iz vlade izbačen ministar Željko Jovanović, jedini ozbiljni SDP-ov intelektualac u vladi. On se silno zabunio misleći da se mora boriti za temeljne socijaldemokratske postulate. Branio je svjetovno školstvo, suprotstavljao navali katoličkog opskurantizma i, last but not least, namjeravao isušiti nogometnu i inu sportsku močvaru, oličenu u Zdravku Mamiću.
Poslan je u provinciju, pa sad pognute šije može slati poruke vječne odanosti Generalnom sekretaru. A sve je mogao vidjeti ranije. Područje kulture, klasičnu domenu socijaldemokrata i ljevičara, Generalni sekretar Milanović je još pri preuzimanju vlasti prepustio neoliberalnoj Hrvatskoj narodnoj stranci. Što je bilo SDP-ovo davljenje “u rukavicama”. Prljavi posao HNS-ovi HNS-ova ministrica Andrea Zlatar obavila je maestralno i rado. Drastično su smanjili budžet za kulturu pa se SPD-ova eutanazija slobodne kritičke javnosti sastojala u tome da stane u red po lemozine HNS-u.
Isto je, samo ne u rukavicama, novi SDP postupio i s radnicima. Nakon pobjede na izborima, ne samo da je nije ušao u koaliciju s Laburistima, SDP nije ni sekundu ušao u debatu ni s njima a kamo li s njihovim glasačima, tim čudnim stvorovima koji rade. Mnogo radije tu stranku je marginalizirao i ugušio. Po tuđmanovskom modelu. Sad su Dragutin Lesar i njegovi kao onaj Đapić i Srb. Redikuli su, zar ne?
Ništa manje bestidan nije SDP-ov odnos prema Srbima u Hrvatskoj, koji mu još od Račanovih vremena tvore vjerni birački korpus. I nakon Ivide Račana novi SDP – New Labour, prosim lepo – ostavio ih je da budu točno to i ništa više – glasački stroj koji će uvijek glasati za njega jer mu ništa drugo ne preostaje, kao uostalom i hrvatskim Talijanima u Istri kojima je jedini izbor stranka Istarski demokratski sabor. SDP im je namjestio etničku klopku. Dok oni govore o svojim socijalnim i ekonomskim problemima i administrativnim nepravdama, predsjednik SDP-a kičasto dubokim glasom poručuju da se “bori za Srbe”.
Ne sjećam se baš da su ga to tražili, ali sad eto imaju visokog pokrovitelja To što Srbe ostavlja da tavore po hrvatskoj gnjiloj provinciji, više-manje. Socijalni SDP-ov cinizam u ničem se, uostalom, ne očituje kao u isturivanju nekoliko dekorativnih, “urbanih Srba” u vladi i parlamentu: sretnih, zadovoljnih i botoksiranih. Na vlasti, SDP prakticira isto ono što i Franjo Tuđman i Ivo Sanander, koji su držali svoje alibi-Srbe, alibi-Židove i alibi-seljake a ti su, nećete vjerovati, bili debeli, bedasti, skakali po štalama i pili gemište.
Sva ta sablazan nije pukla kao otvoreni raskol u SDP-u zahvaljujući dvjema grupama, aparačicima i intelektualcima. Aparačici (danas se to veli uhljebi) uvijek će pognuti šiju, a što su na ljestvici partijske nomenklature više, to im savijanje šije ide bolje: Vidović, Picula, Antunović, Linić, Komadina najspektakularniji su primjeri. “Čekaju svoje vrijeme” (da Milanović slomi nogu?) a onda će oni već – dobro konzervirani, diskretno “održavajući stare veze”. Ili će naprosto proživjeti na debelim penzijama i još debljim sinekurama.
U Bruxellesu je hrana odlična!
U svakom slučaju umrijet će u vilama na Dedinju. Na svojim Dedinjima, jer tamo i nadalje postoje samo tri vrste lijevo-zaslužnog stanovništva: propali aparatčik-penzioner koji obrezuje ruže, vječno mlad vlastodržac koji mrko sjeda u crni mercedes, i bivši ambasador s dvije penzije i djecom na školovanju u Engleskoj.
Drugi činilac stabilnosti je “inteligencija”, točnije ona lijeva. Ona je SDP-ov treći stup životnog osiguranja. Lijeva inteligencija maksimalno u kutu grize nokte. I ne talasa. Zbog SDP-a koji je uvijek jadan i u “nezavidnoj situaciji”. Iznimno tupa i podosta lijena, gledajući televiziju nasjela je naime promjeni imena Stranka demokratskih promjena u Socijaldemokratska partija. Skočila je iz fotelje: Ti boga, imamo socijaldemokraciju! Uključuje televizor: Stvarno, piše na teletekstu! Dakle, lijeva inteligencija se mirno vraća pod dekicu čekajući da se u onim sobama na Iblerovom trgu izrodi gromada od Willyja Brandta i, Brandt je bio pušač, krene kupiti cigarete u Importane centar teinteligentima u kafiću srdačno mahne i vikne “Kako ste?” SDP su za lijevim intelligenzerima povijesna nužnost. Pa ih partijci ne zovu bez razloga korisnim idiotima.
Koji su, partijci iz boljih kvartova sjeverno od Ilice, u velikoj borbi s desnicom: Mi radikalno ne čitamo Večernji list! – Frljić, pitate? Ne, na Frljića ne idemo, niko nas nije pozval a tam je ionak bil naš Vojko Obersnel. U Šibenik? Ne, u Šibenik ne idemo jer u Jutarnjem još niš ne piše o onom Benku (a dalmatinski radnici su nam ionak od početka sumnjivi). U Sisak ne idemo jer tamo nikad nismo bili, na televiziju nejdemo govoriti jer tamo ide Puhovski, na Cvjetni nejdemo jer tam ideju Urša i Vili. A ni pisati nema smisla, jer su honorari nikakvi, a mali Srećko Horvat ionak piše jednu knjigu godišnje i na skajpu je s Chomskim.
Zašto ja ovdje navodim baš intelektualce, radnike i Označene? Zašto pišem o sumraku socijaldemokracije u Hrvata? Zato jer bih se inače morao obratiti liječniku ili ljekarniku. SDP je naprosto jedna prevara kojoj smo nasjeli i još gore, koju smo konstruirali. Jer smo budale koji su nasjele jednom spinu i crvenoj boji koju su vješto odabrali dizajneri. A taj SDP je bio i trajno ostao reformirana kadrovska stranka SKH, s time da su onodobno jedni kadrovi otišli u HDZ, a drugi ostali.
Zoran Milanović je sad junak druge generacije tog tranzicijskog fenomena. Samo nije Lukašenko nego prirepak neoliberalnog ekonomizma HNS-a (stranke u raspadu), i u samo tri godine doveo je Esdepe do toga da se za nju više ne može glasati. Naravno, sama osoba Zoran Milanović, tek je frontman. Slučajni predsjednik, kao što je, kako veli,i Hrvatska njemu slučajna.
Ništa ja njemu ne predbacujem lično, on se zove i Siniša Hajdaš-Dončić i cijela ta lijevo-hajderovska liga čijih se imena ne možemo ni sjetiti, niti ih mogu razlikovati – tko tu zna tko je tu iz SDP-a ili HNS-a ili su se jednostavno zatekli na cesti prema vlasti pa se to zove “ministar Mornar”. Pišem o sumraku socijalne demokracije zbog jedne velike zabune i iz malo iz zebnje. Prijespomenuti su naime budućnost “SPD-a” – ti hajdaši, čiji je Zoran Milanović samo jedan od pajdaša. Ali pajdaš apokalipse.
(Nervozni tekst iz prosinca 2014.)
