Tri godine nakon ukidanja kvotnog sustava zapošljavanja stranih radnika i prelaska na fleksibilniji sustav, Hrvatska doživljava kaos na tržištu uvoza radne snage iz trećih zemalja. Broj agencija koje se bave regrutacijom radnika raste, kao i broj radnika iz Nepala, Indije i Filipina, čija se prava zanemaruju. Nema nadzora nad poštovanjem njihovih radnih prava, uvjeta rada i stanovanja.
Često su smješteni u nehumane uvjete, u skučene stambene prostore ili spavaonice s krevetima na kat, bez pristojnih sanitarnih prostora, kuhinja ili dnevnih soba.
Trenutno je novi zakon o strancima u fazi e-savjetovanja. Među predloženim mjerama su produljenje trajanja radne dozvole s godinu na tri godine, rok od 60 dana nakon prestanka rada za traženje novog posla (pri čemu će izgubiti radnu dozvolu ako u tom periodu ne pronađu novo zaposlenje), te obaveza poslodavaca da pruže dokaz o odgovarajućem smještaju za strane radnike ukoliko ga osiguravaju.
Točan broj stranih radnika u Hrvatskoj nije poznat iz više razloga. Grupa ekonomista Hrvatske narodne banke je objavila izvješće u kojemu su utvrdili znatne razlike između broja deklariranog u Anketi o radnoj snazi, službenog izvora podataka za ekonomske procjene i podataka koje dostavlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. U 2022. godini je tako zabilježeno otprilike 45 000 stranih radnika koji uplaćuju doprinose, dok Anketa bilježi svega desetak tisuća.
Podaci za 2023. godinu su također nejasni. Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Marin Piletić je za Jutarnji list izjavio kako je u toj godini izdano ukupno 172 499 dozvola za boravak i rad, od čega je 112 981 za novo zapošljavanje, 40 660 za produljenje postojećih dozvola te 18 858 dozvola za sezonski rad. Za usporedbu, po podacima HZMO-a, 31. prosinca 2023. doprinose su uplaćivala 87 604 strana radnika. Međutim, točnost podataka HZMO-a ovisi o poslodavcima, odnosno o tome prijavljuju li poslodavci radnike na propisan način.
Dio stranih radnika dolazi u Hrvatsku na period od samo nekoliko mjeseci, te iako ulaze u statistiku izdanih dozvola, ne ulaze u statistiku broja stranih radnika koji su krajem 2023. godine uplaćivali mirovinske doprinose. Učinak sezonskog karaktera rada utoliko je veći ukoliko se uzme u obzir kako znatan broj radnika dolazi u Hrvatsku pred ljeto, odnosno pred početak turističke sezone i odlazi prije kraja tekuće godine. U svakom slučaju, broj raste sve brže. Hrvatska udruga poslodavaca procjenjuje kako bi do 2030. godine broj stranih radnika u Hrvatskoj mogao narasti do čak pola milijuna.
H-Alter je razgovarao s Jelenom Miloš iz Možemo! i Katarinom Peović iz Radničke fronte o kvotama za uvoz radne snage, hrvatskom jeziku, životnim uvjetima radnika te općenito o demografskoj budućnosti Hrvatske. Možemo! i Radnička fronta jedine su dvije stranke koje svoje stavove o stranim radnicima ne grade na bazi populizma, straha od izmjena stanovništva ili drugih teorija zavjere popularnih na desnici, već pokušavaju stvoriti sustav koji bi omogućio i lokalnom i stranom stanovništvu da pronađu sreću u Hrvatskoj.
Jelena Miloš ističe da kvote za uvoz strane radne snage koje su postojale do 2021. godine kada je novi Zakon o strancima stupio na snagu nikada nisu zapravo funkcionirale te kako su laka rješenja nemoguća:
„Kvote same po sebi ne mogu riješiti problem nedostatka radne snage. Ne napušta Hrvatsku samo naše stanovništvo u radnoj dobi, nego i strani radnici koji idu dalje za boljim uvjetima i pravima. Kriza radne snage u Hrvatskoj kriza je loših uvjeta rada i kvalitete života i jedino politikama zelene reindustrijalizacije, reformama tržišta rada, širenjem kolektivnih ugovora, stambenim politikama, izgradnjom vrtića i škola – može se sustavno rješavati ovaj problem.“
Miloš smatra da je potrebno donijeti čitav niz mjera kojima bi država trebala anticipirati društvene potrebe za radnom snagom, što bi omogućilo planiranje useljavanja i spriječilo eventualne manjke radnika. Mjere kao što su stipendije za deficitarna zanimanja, veće kvote za pojedine studije, podizanje i uvjeta rada bi smanjile iseljavanje domaćih radnika i posljedično smanjile potrebu za stranim radnicima.
Katarina Peović smatra da su kvote itekako potrebne te da je njihovo ukidanje bila loša odluka. Radnička fronta je 24. siječnja pokrenula online peticiju za vraćanje kvota za uvoz stranih radnika koju je do sada potpisalo petstotinjak građana. Peović smatra da nagli i nekontrolirani porast broja stranih radnika ide u korist isključivo poslodavcima koji uvozom stranih radnika snižavaju cijenu radne snage i degradiraju uvjete rada u Hrvatskoj:
„Potpunom liberalizacijom uvoza stranih radnika Hrvatska je praktički uvela robovlasništvo u 21. stoljeću. Nikakva radnička prava, nikakvo radno vrijeme, nikakvi uvjeti smještaja, nema niti osnovnih ljudskih prava – postoji samo profit koji se slijeva u privatne džepove, džepove zlatne mladeži – Karamarkovog sina, sina Žarka Katića (HSLS-ovca iz Ministarstva unutarnjih poslova) i drugih koji sada love u mutnom. Jasno je da će se zakonski regulirati ovo stanje, no vladajući puštaju da kaos vlada što duže u korist privilegirane manjine.“
Peović ističe da je uvoz stranih radnika prije 2021. godine, dok su još postojale kvote, morao biti obrazložen i odobren, dok je danas dovoljno da poslodavac objavi na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje bilo kakav oglas i ako se ne javi domaći radnik može bez ograničenja uvoziti strane radnike. „To je otvorilo prostor za praktički trgovinu ljudima pod zaštitom Vlade. Nema skoro nikakve kontrole, a s obzirom da je Državni inspektorat namjerno uništen, nema nikakve regulacije. Zakoni su skrojeni za potrebe robovlasnika, nema sindikalnog organiziranja a snažni sindikati uopće ne bave pravima stranih radnika.“
Najavljeni novi Zakon o strancima uvest će i besplatne programe učenja hrvatskog jezika za strance. Grad Zagreb je nedavno odvojio 150 000 eura za tečajeve koje bi trebalo pohađati oko 500 radnika, a najavljeno je i državno sufinanciranje tečajeva vaučerima. Iz Možemo! ističu kako uspješnost učenja stranih jezika ovisi prije svega o samim radnicima kojima je potrebno ponuditi perspektivu integracije i ostanka u hrvatskom društvu a sastavni dio te integracije je učenje hrvatskog jezika. „U Zagrebu smo pokrenuli tečajeve hrvatskog jezika. Međutim, zbog velikog broja stranih radnika, tečajevi prioritetno trebaju biti usmjereni na strane državljane koji žele duže ostati u Hrvatskoj te kojima je potrebno znanje jezika za rad u struci. Pri tome, kao što znamo iz istraživanja o migracijama, većinu integracije, između ostalog i učenje jezika, migranti savladavaju sami“, kaže nam Jelena Miloš.
Ona vjeruje kako bi teret financiranja tih tečajeva ipak trebali snositi izravno ili neizravno poslodavci. Ističe kako je za intenzivno učenje, osim želje i truda, potrebno i vrijeme, a poslodavci trebaju osigurati da to vrijeme bude plaćeno.
Radnička fronta smatra da je pitanje učenja hrvatskog jezika i financiranja važno, ali da je to samo jedan od koraka koje treba napraviti. Smatraju kako je važnije prekinuti s praksom da se poslodavcima ide na ruku dok krše radnička prava i tako osiguravaju sebi profit. Fronta smatra da su tečajevi hrvatskog jezika potrebni za radnike koji su nužni, te kako je bitno da i hrvatska Vlada objasni zašto su nužni. Katarina Peović kao prioritet ističe potrebu bolje kontrole radnih uvjeta od strane inspektorata rada i drugih državnih institucija. „Praksa u kojoj je boravišna dozvola vezana uz poslodavca stavlja radnika u poziciju u kojoj se ne može suprotstaviti poslodavcu jer će ga deportirati. To smo vidjeli u dramatičnim situacijama s filipinskim radnicama koje su radile u kioscima tako da su ih zaključavali i da su mokrile u kadu, a kada su se pobunile poslodavac im je prijetio deportacijom.“
Strani radnici nerijetko u Hrvatskoj žive u lošim uvjetima. Sve češće se u medijima pojavljuju priče o pojedincima poduzetnog duha koji stambene ili uredske prostore pretvaraju u „hotele za strane radnike“. Nedavno je tako pokušana prenamjena poslovnog prostora na trećem katu stambene zgrade u zagrebačkoj Gajevoj ulici u smještaj za osamdesetak osoba, naravno bez dozvole suvlasnika, upravitelja ili ostale potrebne dokumentacije.
Katarina Peović ističe kako su loši životni uvjeti sastavni problem ovog tipa migracije, kojeg je potrebno korijenski promijeniti. Međutim, smatra kako čak i snažnija regulacija životnih uvjeta neće promijeniti činjenicu da je trenutni model doseljavanja inherentno orijentiran prema maksimalnoj eksploataciji rada. Peović smatra da je Vlada odgovorna za takvu situaciju i kako je potrebno spriječiti da u Hrvatskoj do 2030. godine živi pola milijuna stranih radnika „u robovlasničkim uvjetima“:
„Potrebno je makar prepisati Pravilnik za rad sezonaca koji definira uvjete smještaja, to bi već bio napredak u odnosu na sadašnje stanje u kojemu se radnike smješta u nehigijenske uvjete, u napućenim sobama. No ponavljam osnovno pitanje – zašto se uvozi strane radnike? Zato što se sve radnike želi pretvoriti u roblje. Zato je potrebno od Vlade tražiti vraćanje kvota.“
Jelena Miloš također smatra da su životni uvjeti stranih radnika jako loše regulirani, tj. nisu regulirani. Usprkos tome što je vlada najavila ozbiljnije izmjene Zakona o strancima, iz Možemo! poručuju kako je neprihvatljivo da se toliko kasni s toliko važnom politikom. Međutim, smatraju da je glavni krivac loših životnih uvjeta dugogodišnja pogrešna stambena politika u Hrvatskoj, odnosno kako bi problem stanovanja postojao i da stranih radnika nema.
„Manjak stambenog prostora, tj. visoke cijene najma stanova je ozbiljan problem koji primarno pogađa brojne naše sugrađane (posebno mlade) kao i strane radnike. Zato kao stranka od našeg osnutka zagovaramo, a u Zagrebu i provodimo, čitav paket stambenih politika koje bi taj probleme trebale umanjiti; od poreznih politika do izgradnje priuštivih javnih stanova za najam. Za zaokret u stambenim politikama i saniranja šteta koje je HDZ svojom politikom subvencije kredita napravio na tržištu stanova bit će potreban duži period – kako bi stanovi postali pristupačniji svima koji žive ili žele živjeti u našoj zemlji.“
Često se može čuti od različitih aktera da su strani radnici ekonomska nužnost. Primjerice, guverner HNB-a Boris Vujčić nedavno je zaključio da Hrvatska mora uvesti 400 000 stranih radnika kako bi mirovinski i zdravstveni fondovi mogli izdržati snažne trendove depopulacije. Međutim, ni Jelena Miloš ni Katarina Peović ne misle da se demografski problemi mogu riješiti samo kroz useljavanje strane radne snage.
Jelena Miloš smatra da su demografski problemi u Hrvatskoj prije svega posljedica neadekvatnog standarda, kvalitete života, političke korupcije i prirodnog kretanja stanovništva, te da se oni jedino mogu riješiti sveobuhvatnim politikama kojima je cilj osiguranje dobrog životnog standarda za sve. A to uključuje priuštivo javno stanovanje, dostupne vrtiće, adekvatne plaće, sigurne poslove i druge socijalne usluge: „To će olakšati mnogim našim građanima da im zasnivanje obitelji ne bude nesavladiv problem izbora između roditeljstva i socijalne stabilnosti, a možda i ponukati naše emigrante da se vrate. Jedan dio odgovora na demografske probleme jest u stranim radnicima, no uvoz radne snage sam po sebi neće riješiti probleme neadekvatnog standarda života. Činjenica je da je Hrvatska dio europskog gospodarskog prostora i da i domaći i strani radnici često odlaze iz Hrvatske u zemlje koje im mogu ponuditi bolje uvjete rada i životni standard. To je ono na čemu Hrvatska treba raditi.“
Za Katarinu Peović rješenje demografskih problema nalazi se prije svega u dizanju cijene radne snage. Ona smatra da je hrvatska demografska situacija klasična posljedica tzv. „nejednakog razvoja” u kapitalizmu, gdje se centar bogati na leđima periferije. „Kao što naši radnici snižavaju cijenu radne snage u Njemačkoj, Irskoj i drugim bogatijim zemljama od naše, tako i Filipinci, Nepalci i Indijci snižavaju cijenu radne snage u Hrvatskoj. Kapitalisti se koriste snižavanjem cijene radne snage kako bi profitirali. Paradoksalno – najveći profiti dolaze u segmentima trgovine na veliko i na malo, prijevoza i skladištenja, smještaja, pripreme i usluživanja hrane te građevinarstva – a upravo tamo su cijene radne snage najniže.“
Peović smatra da se glavna razlika između Hrvatske i država u koje hrvatski radnici odlaze nalazi u strukturi ekonomije, te da je u Hrvatskoj industrija sustavno uništena i zamijenjena rentijerstvom. Uvoz stranih radnika je po njenom mišljenju samo još jedna pogodnost koju je Vlada omogućila poduzetnicima, te da strani radnici sami po sebi ne mogu potaknuti jači privredni razvoj:
„Sumorna slika izrabljivanja stranih radnika ima svoju jednako tako sumornu pozadinu – siromaštvo Hrvatske koja se ne može razviti i čiji će domaći radnici biti suočeni s dva otužna izbora – iseljavanje ili rad na način na koji rade i azijski radnici u Hrvatskoj.“
Povećani priljev stranih radnika iz trećih zemalja u Hrvatsku pokrenuo je debatu o potrebi za sveobuhvatnim pristupom regulaciji tržišta rada, integraciji migranata i demografskoj budućnosti zemlje. Pitanja poput ponovnog uvođenja kvota, učenja hrvatskog jezika, regulacije životnih uvjeta i uloge poslodavaca u integraciji migranata ključna su za stvaranje inkluzivnog i pravednog društva koje valorizira doprinos radnika, neovisno o njihovom podrijetlu. S obzirom na demografske probleme s kojima se Hrvatska suočava, strani radnici mogu predstavljati dio rješenja, ali samo u kontekstu širih socijalnih i ekonomskih reformi koje adresiraju osnovne uzroke problema, poput iseljavanja, niskih plaća, i nedostatka kvalitetnih radnih mjesta.
SDP nije bio zainteresiran omogućiti nam sugovornika o ovoj temi. Iz stranke poručuju kako je potrebno donijeti nacionalnu krovnu strategiju koja bi osigurala integraciju i socijalnu koheziju, te kako je u taj proces potrebno uključiti i sindikate, obrazovne i kulturne ustanove.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.