NATO
Zapadni se političari ne ufaju objasniti svojim građanima zašto su sve siromašniji i sigurnosno ugroženiji no ikad nakon Drugoga svjetskog rata. Verglaju istu mantru, da su Rusi „ničim izazvani napali Ukrajinu“.
Rat Njemačke protiv Rusije: SAD već neko vreme pripremaju Njemačku za ulogu svojega podoficira u ukrajinskom ratu.
Hrvatska se sprema za vojnu: Nikad se neće saznati koliko će djece HDZ-ovih (naj)vidljivijih politikanata dobiti ratni raspored među 10.000 prvopozivaca.
Najsistematičniji pokušaj Rusije da pregovara o novom evropskom sigurnosnom poretku došao je tokom privremenog predsjednikovanja Dmitrija Medvedeva od 2008. do 2012.
Kremaljski režim nije pao unutarnjim „događanjem ruskog naroda“ ili pak „pobunom oligarha“, Putin nije umro od „smrtonosne bolesti“, u Rusiji nisu zavladale nestašice hrane.
Godina dana nam je trebala da se pripremimo za izlazak na ulice, da na godišnjicu brutalnog napada Ruske Federacije na Ukrajinu kažemo: Ne ratu! Zaustavite rat! Sjednite za pregovarački stol.
Putin je krenuo u rat uvjeren da Rusija može izdržati sve sankcije koje bismo mogli uvesti – i do sada se to pokazalo kao točno.
Humanitarno prije svega, a onda i politički najvažnija vijest: Bijela kuća je zbog katastrofalnih posljedica potresa u Siriji odlučila privremeno ukinuti američke sankcije.
Pitanje Krima predstavlja najveću prijetnju nuklearne katastrofe s kojom se čovječanstvo ikada suočilo. Za ukrajinsku vladu, ponovno zauzimanje Krima značilo bi potpuni poraz ruske agresije.
Iako je bila zaljubljena u američku kulturu i svakako pristalica zapadnih demokracija, mislim da ne bi odšutjela sveopću militarizaciju i novu trku u naoružanju koja nam se upravo odvija pred očima.
U godinu dana neprekidnog ubijanja i razaranja u Ukrajini broj mrtvih i ranjenih galopira prema pola milijuna, raseljenih/iseljenih cca 10 milijuna.
U našem je interesu da ovaj rat privedemo kraju. Umjesto da to radimo dramatičnom eskalacijom rata, našu vojnu pomoć moramo udružiti sa stvarnim koracima prema mirovnom rješenju u Ukrajini.
Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice, bilo da je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama ili kad je posrijedi tzv. prava strana povijesti u ratu protiv Ruske Federacije.
Današnja Rusija više nije ona koja se uspješno opirala imperijalističkoj strategiji – kao Sovjetska Rusija sa Crvenom armijom.
Moskva se djelomično oporavila od svojih vojnih neuspjeha, a napad na Ukrajinu pretvorio se u takmičenje u kojemu će bilo kakva dobit bilo koje strane biti postignuta uz visoku cijenu.
Jens Stoltenberg: „Ako stvari krenu po zlu, mogle bi poći užasno po zlu! Radimo svaki dan kako bismo to izbjegli.“
Koliko se moglo zaključiti iz izjava viđenijih i manje viđenih ljudi iz političke oporbe – mora da je jako, jako vruće na tajnom tržištu nemoralnih zastupničkih ruku kad je obučavanje ukrajinske vojske u pitanju.
Ukrajinski rat ubrzava proces dezintegracije institucionalne strukture Evropske unije. Već poslije izbijanja financijske krize 2008. postalo je jasno kako EU ima previše sistemskih defekata.
Nikada SAD nije gazdovao Rusima i Kinezima i nikad neće, nikada te velike zemlje nisu bile američke kolonije ili protektorati da bi se imali razloga/potrebe – odmetnuti.
Sadašnja ruska ofanziva sugerira da Putin i dalje misli kako zapadna posvećenost Ukrajini može biti potkopana zbog nestašice energije i ekonomskih problema u većem dijelu Evrope.