8. ZEZ: U četiri dana posjetitelji mogu čuti neka od najrelevantnijih imena na međunarodnoj eksperimentalnoj sceni, koja pokrivaju segmente najzastupljenijih linija suvremenih istraga zvuka.
Kroz žamor publike i odzvanjanje koraka po drvenom podu jedva se primjetno može čuti šuštanje plastičnih vrpca i bršljana obješenih o plohe zagrebačkog Melina. Taj sveprisutan šum do izražaja dolazi samo na trenutak, kad gašenje svjetla umiruje pedesetak okupljenih, a na pozornicu stupa Penelope Trappes. Tišina ne traje dugo. Australska multiinstrumentalistica pogrbljeno zauzima poziciju pred sijasetom elektronske opreme, u ruke uzima mikrofon i prostoriju ispunjava svojim anđeoskim vokalom dok na matrici bruji ambijentalan bas. Posredstvom elektronike, njezin se efemerni glas umnožava i premrežava s matricom, time službeno otvarajući osmi festival Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ).
Od 2013. ZEZ se nametnuo kao nezaobilazan faktor za ljubitelje eksperimentalne, avangardne ili općenito drugačije glazbe u Zagrebu. Festival Zavoda svojevrsna je krema na torti brojnih koncerata koje organizatori iz Kluba studenata elektrotehnike (KSET) uprizoruju svake godine na strogo volonterskoj osnovi. U četiri dana trajanja, posjetitelji mogu čuti neka od najrelevantnijih imena na međunarodnoj eksperimentalnoj sceni, pokrivajući segmente najzastupljenijih linija suvremenih istraga zvuka. Tako će se sutra u klubu Dva Osam moći poslušati naprasit noise koncert, dok će zatvaranje u AKC-u Attack biti posvećeno novim tendencijama u elektronskoj glazbi. Prvi je dan festivala, održan u Melinu 1. listopada kao svojevrsno zagrijavanje, stoga bio posvećen suptilnijim, no ništa manje odvažnim formama.
U svojih četrdeset minuta seta Trappes tako osim zavidnog pjevanja provedenog kroz slojeve zvučnih manipulacija koristi i performativne elemente. Obučena u crno, s dekonstruiranim udovičkim velom, izgleda kao gotovo mitski lik, a neuhvatljivo pjevanje kontrastira grčevitim fizičkim nastupom. Emocionalni previri u izvedbi ispraćeni su preciznom igrom svjetla, poput sijevanja crvene boje u trenutku kad Trappes prima električnu gitaru, tjerajući je da škripi poput tankera i reže preko krhkih nijansi vokalnog izričaja. U mirnijim trenucima pak prima lampu nalik brodskom svjetlu i osvjetljava se, čime signalizira da njezinu izvedbu ne treba poimati kroz rakurs klasičnog koncerta.
Fokusirajući se isključivo na glazbu, Trappes bi neki kritičar mogao predbaciti da je u prvih deset minuta ispucala sve adute i kreće se unutar uske glazbene niše koja brzo dosadi. Međutim, monotonost je u kontekstu ambijentalne glazbe datost, pa ona samim time iziskuje drugačiji pristup.
“Mislim da je reduktivno gledati na glazbu, ili umjetnost općenito, kao dobru ili lošu. Pitanje je više kakvo iskustvo ona može pružiti, što možemo iscrpiti iz nje. Jedna od zvijezda vodilja pri kustosiranju nam je da stvar ostane svježa, ali i da pruža jedinstveno iskustvo ljudima”, u razgovoru za H-Alter govori Patrik Klepić, student koji je uz Mirnu Čupić, Vida Marinovića i Filipa Rukavinu organizirao ovogodišnji ZEZ. Navodi da im je bitan aspekt u procesu kuriranja festivala, uz reprezentativnost ponude, slaganje komplementarnih glazbenih doživljaja: “ZEZ je jedna od rijetkih platformi gdje možemo biti kreativni u tome kako uopće pristupamo konceptu koncertne izvedbe. Nije nužno da je živa glazba koncert, niti mora imati format na koji smo naviknuli.”
Iz te perspektive, umjesto pravocrtnog uživanja u zvuku Trappes, njezin bismo nastup trebali nastojati pročitati. Iz morskih motiva i mitologizirane prezentacije možemo nazrijeti obrise kakve antičke tragedije, koji do punine dolaze kad je Trappesin glas pod utjecajem elektronike pretvoren u kor. Krhkost tog vokala postaje lamentacija nad krhkosti čovjeka, a ekspresivniji dijelovi zahtijevaju strahopoštovanje prema monumentalnosti agresivnog svijeta koji nas okružuje. Promatran tako, Trappesin nastup jedan je od nebrojenih suvremenih putovanja nemapiranih predjela zvuka kao medija.
“U doba interneta je stvarno teško kanonizirati bilo što. Postoji milijun mikro-žanrova, mikro-scena, puno se stvari hiperlokalizira. Ima naravno dio scene koji se, kako to uvijek ide, ciklički referira na neke starije momente, ali to se uvijek rekombinira u nešto novo. Puno različitih idioma i puno kombiniranja tih idioma”, objašnjava nam Antonio Pošćić, docent na odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu i dopisnik za The Wire, jedan od najtiražnijih britanskih časopisa o eksperimentalnoj glazbi. Unatoč razmjernoj nevidljivosti eksperimentalne glazbe u hrvatskoj javnosti, Pošćić navodi kako u okvirima mogućnosti ZEZ iz godine u godinu itekako uspijeva stvoriti relevantan presjek međunarodnih eksperimentalnih stremljenja: “Program je pametno složen, vidi se taj osjećaj za pronalazak aktualnih muzičara koji nisu nužno najeksponiraniji. To je bila odlika ZEZ-a oduvijek, ali lijepo je vidjeti da se nastavlja kako se mijenja ekipa koja organizira festival. Zadržana je žica za dovođenje stvarno super muzičara u raznolikim miljeima.”
Druga zvijezda večeri, gabonsko-singapursko-američka umjetnica Devi Mambouka s projektom Masma Dream World, u potpunosti potvrđuje Pošćićeve tvrdnje. Štoviše, ako bi se Trappesina izvedba bolje opisala kao performans, nego kao koncert, Mamboukin nastup bi primjerenije bilo nazvati ritualom. Crpeći inspiraciju iz raznorodnih spiritualnih tradicija, Mambouka započinje ceremoniju čisteći prostor mirisnim štapićima. Zauzevši mjesto na pozornici, maskirana kao hinduistička Božica vremena, smrti i razaranja Kali, ona publici zatim obznanjuje da će kroz nju progovarati preci i pita nas ima li dopuštenje započeti.
Formalno gledano, Mamboukinih se sat vremena svodi na duboku, ambijentalnu matricu upotpunjenu njenim vokalom koji, izmijenjen elektronikom, zvuči onostrano. Kršovito, jezivo, izvitopereno; ona koristi glas, disanje i klavijature kako bi zvuk pretvorila u potres koji prostor izvedbe preklapa i gužva. Ipak, svođenje gotovo transcendentnog iskustva Masma Dream Worlda na formalnu analizu ne samo da je površno, već je i neprecizno. U procesu rituala Mamboukine se oči prevrću u duplje, a dojam opsjedanja cementira frenetično gibanje njezinog tijela. Kako bas matrice kuca sve dublje, i ona je prepuštena sve dubljim razinama vlastite podsvijesti, sve do trenutka kad počinje režati kao zvijer i nekontrolirano se smijati. Na vrhuncu rituala umjetnica ulazi u publiku, čas šapćući, čas vičući nerazumljive poruke, a neki od prisutnih, i sami nemilo bačeni u sveopći trans, reagiraju neurotično, čak hipnotizirano.
“Sve je počelo zbog rituala, načina da se ljudi povežu jedni s drugima. Svi su sudjelovali. Prvi ljudi su imali instrumente, pjevali bi i svirali, primjerice, kad bi oplakivali mrtve. Biti čovjekom je raditi glazbu, pričajući s tobom pjevam”, u razgovoru za H-Alter govori Mambouka, ističući da za nju nema razlike između spiritualnosti i glazbe. Time glazbu vraća njezinoj originalnoj ritualističkoj funkciji kolektivnog iskustva i suočavanja s osobnom nutrinom. Premda se u našem razgovoru čini neproračunata u zazivanju “Tamne majke”, važno je spomenuti da i taj praiskonski izričaj koji Mambouka njeguje, iza zastora obiluje eklekticizmom koji je Pošćić spomenuo. Osim eksplicitne hinduističke estetike, u uspješnost nastupa je uključeno njezino znanje butoha, japanske performativne umjetnosti, kao i vrsno vladanje suvremenim elektronskim leksikom. Prema tome, gazeći po glazbeno-performativnom terra nuliusu, ako je suditi po općem dojmu “koncerta”, Mambouka se doista vraća na ishodišnu točku – glazbu kao svetog iskustva.
“Imam dojam da u krugovima eksperimentalne glazbe postoji povijesni presedan koji je donekle odbacivao tradiciju. Više nema granica u tome otkud se smije crpiti inspiracija, svaka vrsta estetike je gradivni materijal. To vrijedi i za taj tradicionalni aspekt, ali i za neke nove stvari”, spekulira Klepić, odgovarajući na pitanje okreće li se avangarda sve češće tradicionalnim formama. Dobar primjer te tendencije je Mimika Orchestra Maka Murtića, glazbenika čiji je projekt Živa voda ujedno i jedino domaće ime na ovogodišnjem popisu izvođača ZEZ-a. To neće reći da lokalna eksperimentalna scena ne postoji, već je zbog razmjerno malog opsega često platformirana na ZEZ-u, pa se prilike poput festivala koriste za upoznavanje domaće publike sa stranim izvođačima.
“Scena je vrlo fragmentirana. Najveći problem koji ističem je da ne snimaju materijal. Možda fali cijela ta jedna potporna struktura koja bi gurala ljude od malih nogu u tom smjeru”, nagađa Pošćić, iako ni sam nije siguran zašto je eksperimentalna scena u Zagrebu toliko slabija od, primjerice, ljubljanske. Usprkos tome, smatra da se ovdje događaju zanimljive stvari, samo nisu najlakše za pronaći: “Prisutne su ako zađeš na koncert izvan glavnog toka, ljudi znaju nastupati po galerijskim prostorima. Zanimljivo je da su u Zagrebu najaktivniji studentice i studenti Akademije likovnih umjetnosti s novih medija. Ipak, dobro je što se u Zagrebu može doživjeti presjek, kako kroz ZEZ, tako i kroz Gibanja.”
Klepić pak smatra da se eksperimentalna glazba često svodi na sporedni projekt već etabliranih glazbenika, ili projekt iz strasti ljudi koji nisu glazbenici, a samim time neće ni pretjerano gurati svoj rad. Na pitanje smatra li da postoje strukturne barijere u eksperimentalnoj glazbi, odgovara da, s obzirom na to da su ZEZ i Kontejnerova Gibanja – drugi festivalski stup eksperimentalne scene u Zagrebu – financirani iz proračuna, one nisu novčane prirode. Glavni se problem, mimo malobrojnosti eksperimentalnih entuzijasta, tiče glazbene scene općenito, eksperimentalne koliko i konvencionalne.
“Teško je naći prostore za sviranje. Scena može rasti samo ako se naprave adekvatni prostori za njegovanje scene. Moraju postojati mjesta u kojima ćeš svirati, raditi koncerte, radionice, itd. Dosta je indikativno da ljudi koji najčešće rade eksperimentalnu glazbu jesu ljudi koji već imaju spremnu opremu, studio i prostore za sviranje, te si mogu priuštiti rizik”, zaključuje Klepić.
Prostorna potkapacitiranost zagrebačke kulturne scene stara je priča, u kontekstu glazbe dodatno otežana renovacijom KSET-a zbog kojeg je ZEZ prinuđen na nomadizam. Bez osiguranih materijalnih uvjeta ne možemo ni očekivati od glazbenika da izađu iz okvira, kad i okvir leži na labavim temeljima. Do njihovog poboljšanja, ZEZ barem daje prozor u neke druge svjetove, gdje je zvuk tretiran kao integralni dio okoline, ovdje da se njime gotovo magijski manipulira, a ne da ga se stišava.
