Žene su u hrvatskom nogometu diskriminirane na više razina. Problemi prisutni u mlađim uzrastima preslikavaju se i na profesionalni nogomet. Mnogi kritičari Prvu hrvatsku nogometnu ligu za žene opisuju kao poluamatersku, pa čak i amatersku. Tek manjina nogometašica u Hrvatskoj ima profesionalne ugovore dovoljne za osnovne životne potrebe, upozorava Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u razgovoru za H-Alter.
Uglavnom zanesena uspjesima muške nogometne reprezentacija, hrvatska javnost u pravilu ne prepoznaje nogomet i sport kao područje rodnih nejednakosti, u kojima kršenje radničkih, a ponekad i elementarnih ljudskih prava, nije rijetka pojava.
Dok muška nogometa reprezentacija, ponajprije zahvaljujući uspjesima na posljednjim mundijalima, godinama drži mjesto među desetak najboljih na FIFA-inoj ljestvici, ženska se reprezentacija uporno nalazi oko šezdesetog mjesta te je krajem travnja dosegla povijesno najniži plasman – 66. mjesto FIFA-ine ljestvice. Hrvatska je tako pozicionirana iza izrazito siromašnih zemalja u kojima nogomet nije popularan sport ili onih koje nisu poznate po visokoj razini poštivanja ženskih prava.
Na primjeru najpopularnijeg sporta u Hrvatskoj i svijetu, možda se i najslikovitije iščitavaju problemi ženskog sporta u društvu koje se voli nazivati “sportskom nacijom”, a u kojem nogomet gotovo ima status pitanja od nacionalnog interesa.
Žene su u hrvatskom nogometu diskriminirane na više razina: manje su plaćene, gotovo ih nema na vodećim pozicijama u sportskim savezima, rijetko se pojavljuju u medijima, a okolina ih često ne potiče na bavljenje nogometom. Sociološka istraživanja upozoravaju da djevojčice u sportu i dalje odrastaju u sustavu obilježenom stereotipima i slabijom institucionalnom podrškom.
Koliko takvi obrasci mogu biti otvoreni pokazuju brojni slučajevi iz godišnjih izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u kojima značajan dio obično otpada na probleme u sportu. U izvješću za 2024. godinu dokumentiran je niz negativnih primjera, a izdvojit ćemo onaj u kojemu su roditelji maloljetnih nogometašica prijavili jedan zagrebački klub zbog ukidanja ženskog uzrasta i otkaza trenerici. Jedan član uprave navodno je izjavio da ga “boli kurac za ženski nogomet”. Tek nakon reakcije Pravobraniteljice, djevojčicama je omogućen nastavak treninga.
“Radi se o području u kojem se promjene u smjeru afirmacije i emancipacije žena odvijaju iznimno sporim tempom. Taj proces osjetno kasni za emancipacijom žena u društvu, a glavni razlog tomu su strukturalne odrednice koje su u području sporta višestruko naglašene”, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Dodaje kako današnje stanje nije moguće promatrati izvan konteksta sustava koji ga je proizveo. “Proces emancipacije žena u sportu počeo se ubrzano razvijati tek u drugoj polovici prošlog stoljeća”, ističe Ljubičić. Realan položaj žena u sportu danas se, smatra, doima kao položaj žena u društvu otprije nekoliko desetljeća.
Prema podacima Hrvatskog olimpijskog odbora koje navodi Pravobraniteljica, žene čine svega 12 posto predsjednica nacionalnih sportskih saveza, dok funkciju glavne tajnice obnaša 31 posto žena. Dok je uobičajeno da muškarci vode ženske ekipe, obrnuta situacija i dalje je rijetkost.
Zato je veliku pažnju javnosti prije dvije godine izazvala vijest o Petri Mandić, prvoj ženi na poziciji glavne trenerice jednog hrvatskog muškog drugoligaškog kluba, NK Dubrave. Mandić, ujedno i prva žena u Hrvatskoj s titulom doktorice nogometa, kao ključne probleme ženskog nogometa ističe infrastrukturu, profesionalizaciju i medijsku nevidljivost. Pažnju nam je privukla, između ostaloga, ranijim medijskim istupom u kojem je izjavila kako bi žene imale zasigurno bolje reprezentativne rezultate, da imaju osigurane jednake uvjeti kao i muškarci.
“Infrastrukturni problemi u svakodnevnom radu ženskih klubova najviše se vide kroz organizaciju treninga i dostupnost terena. Pojedini klubovi često nemaju cijeli teren na raspolaganju pa treniraju na polovici ili dijele prostor s drugim ekipama. To dosta otežava rad, pogotovo kad se želi odraditi kvalitetan tehničko-taktički trening”, objašnjava nam trenerica.
Problemi prisutni u mlađim uzrastima preslikavaju se i na profesionalni nogomet. Mnogi kritičari Prvu hrvatsku nogometnu ligu za žene opisuju kao poluamatersku, pa čak i amatersku. Prema izjavama čelnika HNS-a, u Hrvatskoj je registrirano oko tri i pol tisuće nogometašica.
Na katastrofalne uvjete u profesionalnom ženskom nogometu, prošlih je godina upozoravao Hrvatski nogometni sindikat.
Jedan od povoda bio je štrajk igračica ŽNK Osijek – najtrofejnijeg ženskog kluba u Hrvatskoj, koji je osvojio 25 naslova prvakinja Hrvatske i koji je Ligu prvakinja igrao čak 12 puta – krajem 2024. godine. Devet nogometašica odbilo je dolaziti na treninge i utakmice nakon što su za nastup u Ligi prvakinja dobile premiju od svega 200 eura, iako je klub od UEFA-e uprihodio oko 290 tisuća eura, pisalo se u medijima.
“Plaća je manja od 1000 eura i većina nas radi druge poslove kako bismo preživjele mjesec. Kao konobarice, čistačice, trenerice mlađih uzrasta”, izjavila je tada za medije jedna od igračica.
ŽNK Osijek je u konačnici raskinuo ugovore s 8 igračica koje su prešle u redove ŽNK Agram s kojim su te godine osvojile prvenstveno. Osječki je klub u tekućoj sezoni među lošijim klubovima.
U listopadu prošle godine, ugašen je seniorski pogon ŽNK Istre 1961, jedinog ženskog nogometnog kluba u Istri, pod upravom španjolskih vlasnika. Klub je odluku obrazložio nedostatkom igračica, dok su nogometašice uz dio javnosti ukazivali na zanemarivanje ženskog pogona od strane uprave. Hrvatski nogometni sindikat tada je upozorio da ženski klubovi opstaju gotovo isključivo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca.
Tek manjina nogometašica u Hrvatskoj ima profesionalne ugovore dovoljne za osnovne životne potrebe, u razgovoru za H-Alter govori pravobraniteljica. Zbog toga, mnoge uz nogomet rade ili studiraju, pa se profesionalni sport svodi na balansiranje između treninga, posla i fakulteta. Mandić nam objašnjava da zbog toga “nije jednostavno pronaći termin koji svima odgovara. Često se događa da ekipe nisu kompletne na treningu, a igračice nerijetko uzimaju slobodne dane na poslu kako bi mogle igrati utakmice ili ići na gostovanja.”
Najveća razlika u odnosu na muški nogomet, kaže, vidi se upravo u kontinuitetu rada. Dok se u muškom nogometu podrazumijeva stalna dostupnost igrača, u ženskom se najprije mora vidjeti koje su igračice uopće slobodne za trening.
“Kada netko dolazi na trening nakon osam sati posla ili fakultetskih obveza, već dolazi umoran. U takvim situacijama potrebno je pažljivo dozirati opterećenje jer je to jedan od najzahtjevnijih segmenata rada. Treba pronaći balans između kvalitete treninga i očuvanja svježine igračica”, razlaže nam trenerica.
Sugovornici kao važan problem izdvajaju i medijsku nevidljivost ženskog nogometa. Pravobraniteljica skreće pozornost na to da se stručnjakinje u sportu često predstavljaju kroz njihove akademske titule kako bi im se dodatno “opravdala” prisutnost u nogometnom prostoru, dok se isto ne traži od muškaraca.
Kao pozitivan primjer izdvaja uključivanje Tihane Nemčić Bojić, još jedne doktorice nogometa, među stručne komentatore, tijekom HRT-ovog praćenja muškog Europskog prvenstva. Taj je potez, smatra Ljubičić, bio važan simbolički pomak, ali nije doveo do sustavnijeg uključivanja žena u nogometni medijski prostor.
Mandić smatra da bi razvoj ženskog nogometa mogao potaknuti veći broj televizijskih prijenosa, stručnih analiza i modernijih formata poput podcasta. “Kao jedan od mogućih iskoraka vidim i organizaciju utakmica između seniorske reprezentacije i šire selekcije igračica koje još nisu imale priliku na toj razini. Takvi susreti mogli bi biti važni i za širenje baze igračica, ali i za dodatnu afirmaciju onih koje se svojim radom nameću”, kaže.
Ipak, unatoč svim problemima, posljednjih godina postoje i određeni pozitivni pomaci. Pravobraniteljica ističe djelovanje centara ženskog nogometa u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci i Varaždinu, dok Mandić vjeruje da Hrvatska ima kvalitetu za iskorak prema višem rangu UEFA-inih natjecanja.
U posljednjim smo mjesecima imali prilike čitati u medijima o brojnim pozitivnim inicijativama na lokalnim razinama. U Međimurju su škole i klubovi počeli aktivnije uključivati djevojčice u nogometne programe, u Čazmi je nedavno osnovan novi ženski nogometni klub, a na Korčuli je početkom godine održan prvi futsal turnir za djevojčice. Pozitivni primjeri pokazuju da pomak zasad dolazi uglavnom odozdo, a ne kroz sustavno vođenu nacionalnu strategiju razvoja ženskog nogometa.
Veću odgovornost morat će preuzeti i institucije na samom vrhu. Hrvatski nogometni savez u danima je zaključenja ovog teksta najavio predstavljanje nove petogodišnje strategije razvoja ženskog nogometa, u koju nade polaže i Ljubičić. Trebat će podrška i u vidu veće vidljivosti u javnosti, čemu može znatno više pridonijeti i javna televizija koja u pravilu ignorira ženski nogomet, ne prenoseći niti jednu prvoligašku utakmicu.
Kao primjer drukčijeg pristupa često se spominje slučaj danske reprezentacije. Danski reprezentativci 2024. odbili su povećanje vlastitih naknada kako bi se osigurali ravnopravniji uvjeti za žensku reprezentaciju, a zajedno sa savezom i sindikatom igrača dogovorili su model jednakih osnovnih naknada za nastupe u nacionalnoj momčadi.
Bez takvih inicijativa, raskorak će između uspjeha muške i ženske reprezentacije nastaviti rasti, upozoravaju sugovornici. Uzrok tome vide u problemima koji počinju još u najmlađim uzrastima, a nastavljaju se kroz čitav sustav ženskog nogometa.
“U Hrvatskoj postoji veliki broj talentiranih igračica koje svojim igrama pokazuju da zaslužuju najvišu razinu. Uz sustavan pristup, kvalitetan rad i kontinuirana ulaganja moguće je dugoročno podići hrvatski ženski nogomet na višu razinu”, zaključuje u vedrijem tonu Petra Mandić.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
