Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe: Ženske organizacije koje imaju specijalizirane službe za žene žrtve nasilja su uvijek prisutne kada je potrebna sustavna i dugoročna pomoć i podrška žrtvama. Kad bi se kroz institucije krenulo ispočetka graditi ono što godinama radimo mi i slične organizacije koštalo bi najmanje 10 do 15 puta više.
O radu Ženske sobe i odnosu Grada Zagreba i države prema potrebama te, ali i drugih “ženskih” organizacija koje obavljaju za društvo vrlo važan posao razgovarali smo s Majom Mamulom, doktoricom znanosti iz područja psihologije koja je već 16 godina na čelu Ženske sobe, udruge specijalizirane za problem seksualnog nasilja koja je registrirana u Zagrebu a djeluje na području čitave Hrvatske.
Ženska soba (i druge ‘ženske’ udruge) ključan je dio sustava podrške za žene i djecu žrtve nasilja, postojan, stručan i prije svega visoko motiviran za svoj posao. Što točno vi radite a da institucije (država, Grad Zagreb) ne rade dovoljno ili uopće?
Ne vidim nužno naš rad odvojen od cjelokupnog sustava podrške. Specijalizirane službe koje pružaju organizacije, najčešće su usmjerene na nasilje u obitelji i seksualno nasilje. Od samog osnivanja, naše usluge su bile usmjerene na osiguravanje pomoći i podrške koja tada nije bila niti prepoznata niti je postojala u okviru državnih tijela i institucija. Npr. Autonomna ženska kuća Zagreb, koja je otvorila prvo sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji u jugoistočnoj Europi, davne 1990. Značajno velik dio sustava pomoći i podrške za žene žrtve nasilja i danas vode feminističke/ženske organizacije civilnog društva.
Takva praksa nije uopće ništa neuobičajeno u brojnim europskim zemljama, kao što je Austrija, Irska i sl. Međutim, ono što je neuobičajeno da je rad takvih specijaliziranih službi za podršku ženama žrtvama nasilja u brojnim drugim europskim zemljama prepoznat i cijenjen, ali prije svega i financiran s 90 do 100 posto ukupnih troškova.
Kod nas, usprkos predanom radu, oslanjanju nadležnih tijela i institucija na naš rad, upućivanju žrtva direktno na naše adrese, izvještavanju nadležnim europskim tijelima na temelju naših podataka o radu, još uvijek nije dovelo do toga da imamo osigurana stabilna i kontinuirana financijska sredstva za rad. Konkretno, sve navedene organizacije financiraju se projektno, što znači da troše iznimno velik dio svog vremena na pisanje projekata, izvještaja, udovoljavanje donatorskih “moda” i ideja što bi trebale raditi, pri čemu osnovne usluge – direktan rad sa žrtvama nasilja – sve manje i manje dobivaju sredstva. Po pitanju europskih projekata, više se niti ne možemo javljati za kontinuiran i sustavan rad u razvoju i pružanju usluga, jer se smatra da zemlje potpisnice Konvencije vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) trebaju ispuniti svoje obaveze koje su preuzele ratificiranjem navedene konvencije. Kontinuirano i dugoročno osiguravanje financijske podrške radu takvih specijaliziranih službi spada u preuzete obaveze.
Kada to pogledamo izbliza, to znači da Ženska soba godišnje ima između 15 i 20 različitih projekata, kako bi mogla osigurati da sve pružene usluge budu besplatne za žrtve. Pomnožite sad taj broj s brojem izvještaja (tromjesečnih, kvartalnih, polugodišnjih, godišnjih, završnih), kao i s vremenom potrebnim da se svi ti projekti razviju i napišu. Sve to uz veliku neizvjesnost koji od projekata će uopće biti prihvaćeni. Sati i sati rada, uložene količina energije, vremena i truda direktno su oduzeti od direktnog pružanja pomoći i podrške ženama koje su preživjele nasilje.
Koliko vas je u Ženskoj sobi a koliko u ostalim “ženskim” udrugama i koliko ste stručno kvalificirane?
U Ženskoj sobi nas je 10 stalno zaposlenih na puno radno vrijeme, 2 stalne vanjske suradnice psihoterapeutkinje, nekoliko stalnih vanjskih suradnica i suradnika (knjigovodstvo, održavanje IT sustava, edukacije, supervizije i sl.). i dodatne 3 stalne vanjske suradnje. Po broju zaposlenih i stalnih vanjskih suradnica i suradnika Ženska soba je među većim ženskim organizacijama. Međutim, niti s tim brojem nema nas dovoljno za sve što radimo i u odnosu na to kolike su potrebe. Vjerujem da ne moram niti naglasiti koliko takav broj osoba u timu košta.
Po pitanju kvalifikacija, nama je važna struka, ali prije svega sustavna, koja osim same struke uključuje visoko specijalizirana stručna usavršavanja. Međutim, mislim da je najvažnije od svega intrinzična motivacija, strast koja postoji za unapređenje položaja žrtava i suzbijanje seksualnog nasilja.
Gledajući pitanje educiranosti i struka ženskih organizacija, godinama smo suočene s predrasudama u društvu i od različitih tijela i institucija, da je naš rad “volonterski”, “aktivistički”, bez temeljenih znanja. Iz tog razloga je Ženska soba u više puta provela istraživanja sa ženskim organizacijama koje vode skloništa, savjetovališta i centar za žrtve seksualnog nasilja upravo s ciljem razbijanja postojećih predrasuda. Pokazalo se da imamo iznimno visoke razine stručnosti, kontinuiranog stručnog usavršavanja, uz visoku motivaciju za sustavno podizanje kvalitete direktnog rada sa žrtvama.
Smatrate da vas se sustavno podcjenjuje. Objasnite točno na koji način, kako se borite protiv toga i ima li pomaka nabolje.
Usprkos nizu pozitivnih promjena, koje su vidljive kroz uključivanje predstavnica organizacija civilnog društva u različita radna tijela, radne skupine, povjerenstva i slično, još uvijek je uočljivo da se predstavnice organizacija civilnog društva ne tretira na isti način kao i predstavnice nadležnih tijela i institucija.
Ženske organizacije koje imaju specijalizirane službe za žene žrtve nasilja su uvijek prisutne kada je potrebna sustavna i dugoročna pomoć i podrška žrtvama – safety net za sve žene koje su preživjele nasilje. To se najbolje vidjelo u vrijeme Covida, kada je civilni sektor ostao stabilan i radio punim kapacitetima, za razliku od većine nadležnih institucija. Mi smo ključan dio sustava podrške za žene i djecu žrtve nasilja, postojan, stručan i prije svega visoko motiviran za svoj posao. Iskreno, u periodu Covida sam imala nadu da će se prepoznati važnost i uloga organizacija civilnog društva koje rade direktno sa ženama. To se na žalost nije dogodilo na željeni način.
Međutim, nakon skoro 30 godina rada, postavljam sama sebi pitanje do kad će državi, tijelima lokalne uprave i samouprave, široj javnosti, ali prije svega i nama biti normalna pozicija da nas se sustavno podcjenjuje.
Predrasude prema nama su na žalost još uvijek vidljive u društvu i dijelu nadležnih tijela i institucija, kroz opise (“needucirane, ratoborne, ne razumiju to o čemu pričaju, nemaju znanja, stalno nešto traže, prave probleme”), rečenice (“pa nećemo valjda da nam zakone kroji ulica, a ne struka”), način na koji nam se obraćaju na sastancima radnih skupina (“s nama su cure iz nevladinih organizacija”, pri čemu su to sve pravnice).
Nakon ovoliko godina iskustva rekla bih da smo i mi same pristale na podcjenjivanje. Podcjenjuje nas se na svim razinama: od navedenog oslovljavanja, očekivanja da različite analize, prijedloge i predloške ključnih dokumenata radimo u kratkom roku (“jer to smo htjele i to nam je važno”), a nas se za taj rad ne plati, potpiše ili na bilo koji način imenuje da je to naša ekspertiza, godine iskustva i rad.
Nadalje, same smo naučile da je normalno da svaki donator, tijelo ili institucija traži od nas i preuzima sve naše podatke o direktnom radu, iako na primjer financiraju manje od posto našeg rada i da nam pri tome govore o “problemu dvostrukog financiranja”, da u svojim izvještajima stvaraju dojam da je sve to plaćeno i pokriveno njihovim sredstvima, pa do toga da smatraju da je normalno da zaposlenice organizacija civilnog društva ne trebaju imati nikakvu konkurentnu plaću u odnosu na tržište (ako uopće) ili da se trebaju poštovati ostala prava radnica i radnika.
Uz sve navedeno, velik je problem što nakon toliko godina svih tih iskustava i mi normaliziramo takva ponašanja, kao da i ne očekujemo više da se prema nama odnose sa zasluženim poštovanjem i priznavanjem naše stručnosti i rada. Kada organiziramo konferencije i javna događanja, neke organizacije po inerciji i bez promišljanja što time poručuju, stavljanju predstavnice organizacija civilnog društva na kraj programa, kada će već dvorana biti prazna i kada ćemo jedino pričati same sebi. Zbog svega toga, počela sam taj fenomen zvati “internalizirana OCD fobija“. Ne samo što nam drugi to rade, nego što pristajemo na takav odnos i same ga reproduciramo.
Kolika i kakva bi ta potpora trebala biti po vašem mišljenju i zbog čega točno?
Specijalizirane organizacije civilnog društva su spoj mjesta znanja, kompetencija, volje, strasti. Mjesta na kojima rade osobe čiji je to poziv, a ne zanimanje.
Kada bi država kroz svoja tijela i institucije krenula graditi i razvijati bilo koju od takvih službi ispočetka, dok bi se izgradili kvalitetni educirani timovi, s tim specifičnim znanjima, dok bi se osigurao prostor i svi potrebni uvjeti, državu bi to po mojoj procjeni koštalo najmanje 10 do 15 puta više a ta se računica može primijeniti i na Grad Zagreb. Dakle, opcija je jednostavna: želi li naša zemlja, Vlada i ostali ključni dionici podržati ono na što su se obavezali međunarodnim dokumentima (npr. ratifikacija Istanbulske konvencije) i što već ima, to što već postoji, radi, ima rezultate, ima znanja i može se naći opcija da je financijski zadovoljavajuće za sve ili jednostavno odlučuje da ne treba imati ništa i da je ovakav status quo prihvatljiv.
Kakva je bila suradnja Ženske sobe s Gradom Zagrebom u vrijeme kad je gradonačelnik bio Milan Bandić a kakav otkad je gradonačelnik Tomislav Tomašević – što se tiče iznosa i načina sufinanciranja rada udruge te općenito odnosa prema onome što Ženska soba radi?
Uz početni prostor za rad (u prvom mandatu gradonačelnika Bandića) kroz godine Ženska soba je kroz godine dobivala je i financijsku podršku Grada Zagreba za provođenje projekata, iako navedeni iznosi nisu nikad činili značajniji iznos ukupno potrebnih sredstava za rad organizacije.
Prostor u kojem smo bile, koji se u međuvremenu povećao u odnosu na prve tri prostorije, rastom i razvojem organizacije, kao i činjenicom da smo dijelove prostora dijelile s drugim organizacijama, doveo je do potrebe za novim gradskim prostorom. Sam postupak nije bio brz ni lagan, ali smo uspjele dobiti novi i odgovarajući prostor 2024. godine (u prvom mandatu gradonačelnika Tomaševića). Taj je prostor zadovoljio glavne potrebe i uvjete: da smo same u prostoru i da je prostor prilagođen za osobe s invaliditetom (prizemlje). Na žalost, nismo dobile značajno veći prostor, ali razlog je sigurno i u tome što Grad Zagreb nema većih prostora namijenjenih udrugama, a koji bi zadovoljili sve naše kriterije i potrebe.
Po pitanju financiranja osnovnih djelatnosti rada organizacije, sredstva se kroz godine nisu značajno povećavala, tako da udio financiranja rada organizacije u odnosu na ukupne prihode Ženske sobe varira od godine do godine u iznosima od 2 posto (2025. godina) do 7 posto (2024. godina, kada je uključeno i sufinanciranje Europskog projekta). Dakle, radi se o vrlo malim iznosima.
Potrebno je uvesti financijske mehanizme koji prepoznaju specifičnost i stručnost specijaliziranih organizacija civilnog društva koje rade sa žrtvama seksualnog nasilja. To uključuje izravno proračunsko sufinanciranje specijaliziranih usluga, poticanje lokalnih zajednica da razviju vlastite mreže podrške, te razvoj partnerstava između institucija i organizacija civilnog društva. Bez stabilnih i strateških ulaganja, sustav podrške ostaje krhak i ovisan o projektnom ciklusu. Tu je velika uloga i države i Grada Zagreba. Smatram da smo došli u fazu kada je ključno osigurati dugoročan, stabilan rad organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć i podršku ženama koje su preživjele nasilje, a da je osnova svega osiguravanja dugoročne financijske stabilnosti – ne više posto ukupnog troška, nego minimalno 70 posto.
