Pod kičmom Dinare

Do prije nekoliko godina Petar je držao preko sto trideset ovaca koje je svakog ljeta vodio u planinu da se goste zelenijim travama. Tamo bi s njima živio od srpnja do listopada. Ta vrsta polunomadskog stočarstva zove se transhumanca i upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Nekada su dinarske pašnjake ljeti prekrivale stotine tisuća ovaca s kojima su pastiri boravili do prvih snjegova. Kad bi se okupili svi stočari koji danas u Hrvatskoj provode ljeto sa stadom u planini jedva bi se formirao jedan školski razred.

Donosimo prvi dio reportaže o transhumantnom stočarstvu. Za potrebe teksta H-Alterova suradnica Dora Levačić provela je dan s jednim od posljednjih dinarskih pastira.

Lako je izgubiti kontrolu nad volanom na putu od Knina prema Vrlici. Kad se kamena kičma Dinare odjednom ukaže u nizu stjenovitih valova, čini se kao da je u pokretu i da se u zraku još osjeća zamah divovske šake koja je milijunima godina nabirala njezine stijene. Među naborima stoji i Samograd, prirodna kula od stijene koju su pastiri i težaci nekada koristili kao sunčani sat.

S lijeve strane ceste nude se skretanja prema podnožju planine. Nakon ulaska u Kijevo biram jedno i pratim putokaze prema hrvatskom selu Uništa koje su rukavci povijesti gurnuli iza granice s BiH. Planinska kičma ovdje se skriva pod šumom, a svoj zeleni rep spušta u Validžiće, malo selo s petero stalnih stanovnika, bez vodovoda. U njemu živi Petar Validžić, jedan od posljednjih pastira na ovom dijelu Dinare. Nakon jutarnje paše, mužnje koza i kratkog odmora, već je krenuo u popodnevnu pašu. Njegova telefonska uputa je glasila: parkiraj uz cestu i samo hodaj ravno pa ćeš me vidjeti. Izlazim iz auta, a pred mene dolazi ženka kangala i staje posred ceste. Golema i strašna čuvarica se ukipila i procjenjuje koga to ima pred sobom; to joj je posao.

Hodam ravno kroz polje, ne vidim i ne čujem nikoga osim skakavaca koji se bacaju u stranu pred mojim koracima. Kangalice više nema. Evo balege, pa još jedne, skrećem za njima ulijevo na put koji vodi kroz grmlje i izbijam na čistinu punu bijelih točkica u daljini. Na početku uvale kangalica leži uspravne crne glave, nadgleda stado i čuva ga od uljeza. Pušta me da prođem. Mimoilazim konje i približavam se stadu od šezdesetak koza i nekoliko ovaca nad kojima se u daljini izdiže jugoistočna stijena Dinare.

– Vidi se da koristiš glavu – kaže Petar uz osmijeh i blagog pogleda dok se rukujemo. – Ovuda idemo – pokazuje pastirskim štapom, i ulazimo za kozama i ovcama u gustiš.

Koze se uspinju na stražnje noge, prednjima savijaju grane jasena i žvaču lišće polusklopljenih očiju. Petrovi psi dojure da vide tko se to pridružio stadu: tu su lovačke mješanke Garica, Žuta i Liska koje mašu repovima, pjegavi border koli Plavi s jednim plavim okom i bolesnjikavi Đoni. I kangalica se odnekud stvorila kraj mene, gurka me glavom, pa se baca na leđa i diže šape u zrak; sad može nakratko zaboraviti svoju genetiku. Zove se Doris, po Doris Pinčić. Kod kuće je i veći kangal Maks, ali ne da se njemu u pašu, on izjuri iz štale samo kad mu ostali psi dojave da je u blizini vuk.

– Nemoj je, Plavi! Plavi! – šumarkom odjekne Petrov odjednom uzrujani glas.

Što je Plavi skrivio? Jedna koza krenula je svojim putem, a Plavi se usmjerio na nju. Prikrada joj se, kruži oko nje i procjenjuje s koje strane je najbolje napasti, a onda se u trenu sav ustremi i šarenim pogledom je prijeteće gleda kao pomahnitali majstor borilačkih vještina. Koza se zaledila u mjestu.

– Plavi je stalno u pokretu, ali krive pokrete radi. Ta koza je najpoganija, a on samo nju želi vratit natrag – kaže Petar, kojeg Plavi ponekad toliko naživcira da ga se poželi riješiti. Pitam ga misli li ozbiljno.

–  Ma šta bi ja bez svoje budale – mirno kaže dok pali bijeli Dunhill i puši oslonjen na štap.

Vuk je češće navraćao ovamo dok Petar nije okupio družinu kangala, lovaca i ovčara. Napadao je ovce, jednu je zaklao, a u planini je ubio i skotnu kujicu. Sada vuk više nema šanse jer su psi, Petrovim izrazom, “u strelicama”. Lovački psi imaju najbolji njuh i prvi ga osjete, pa alarmiraju kangale koji ga otjeraju.

– Jesenas je vuk bit će doša blizu, lovački pas je odjurio i utihnuo, a kad se vratio, veliki kangal je odjurio prema Cetini. Poslije su svi iza mene išli, po tome znam da je vuk blizu.

Do prije nekoliko godina Petar je držao preko sto trideset ovaca koje je svakog ljeta vodio u planinu da se goste zelenijim travama. Tamo bi s njima živio od srpnja do listopada. Ta vrsta polunomadskog stočarstva zove se transhumanca i upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Dinarske pašnjake sve do Drugog svjetskog rata ljeti su prekrivale stotine tisuća ovaca s kojima su pastiri boravili do prvih snjegova, pa se s njima vraćali u nizinu. Već se osamdesetih govorilo o nestanku transhumance jer su se pastiri masovno spustili u nizinu i na obalu, u tvornice i poduzeća koja imaju ograničeno radno vrijeme, vikende i godišnji. Od onih malobrojnih koji su do Domovinskog rata nastavili taj način života malotko mu se nakon rata vratio. Kad bi se okupili svi stočari koji danas u Hrvatskoj provode ljeto sa stadom u planini jedva bi se formirao jedan školski razred, a od starih pastira ostali su samo urušeni pastirski stanovi, imena koja su dali svakom kutku planine i stihovi poput onog gangaškog: Bijele ovce zakrilile doce, a loline brda i doline.

Pitam Petra fali li mu ići sa stadom u planinu, a on bez razmišljanja odgovara: – Da, jako!

Kaže da bi odmah otišao gore da ima s kime raditi. Do njegove pastirske kolibe može se samo pješke, pa mu je najveći problem dostava hrane. Više se nema na koga osloniti; nećaci koji su mu pomagali sad imaju drugog posla. Na jednom je čovjeku sve ono što je nekad bio posao cijele zajednice u kojoj je tradicionalno bila i “maja”, planinska domaćica koja je proizvodila sir, kuhala i prala dok su čobani vodili stado na ispašu i muzli.

– Volim ja to, meni je teško odustat od Dinare, ali jednostavno ne moš sam. Moj otac je iša gore do zadnjeg, s Dinare je direktno otišao u šibensku bolnicu i umro. Neću ja živit ko pas, ne mogu jedan kruh jesti deset dana – kaže Petar.

Kad koze zastrane, Petar zazviždi pa nešto povikne na jeziku koji samo one razumiju. Mali jarići mekeću dok ih pokušavam uslikati: Tko je sad ova i što hoće od nas? i preplašeno otrče majkama. Jedna se koza cijelo vrijeme vuče i zaostaje za ostalima. Drugoj je začepljen nos, treća teško doji, a jedan jarić ima probavnih smetnji. Petar je antibioticima više puta sam uspio spasiti životinje za koje se činilo da im nema pomoći i naučio je da je bolje reagirati rano nego čekati. Veterinar je dobar, ali ne stiže obići sve jer sam pokriva sve od Kistanja do Cetine.

Osamdesetih godina, kad je etnograf Mirko Marković ljeti obilazio pastire na Dinari, oni su se hvalili da zarađuju više od radnika u državnim firmama, ali se i žalili na težak rad i surove uvjete u planini. Ali tada se barem nisu morali nositi s tržištem punim jeftinog uvoznog sira i mesa, nije ih kažnjavala inspekcija zbog jedne otpale markice s kozjeg uha, niti su u dane ispunjene pašom, mužnjom i izradom sira morali utrpati brdo administrativnog posla. Bolesti je uvijek bilo, ali danas životinje više nego ikad putuju preko granica, i legalnim i ilegalnim kanalima, a jedna zaraza može odnijeti cijelo stado.

–  To ti pojedinac zbog svoga interesa napravi šou u cijeloj državi. Da nije toga uvoza i te administracije, i ja bi ima više volje. Evo s kim god pričam, ljudi gube volju. Ja znam svaku svoju kozu kako diše, i sad da se to meni uništi, di ću ja ić u Austriju po nju. To ne znaš, nisi ju ti odgojio – govori Petar dok vodimo koze kroz grmove rašeljke kojima se goste.

Uskim puteljkom izlazimo iz žbunja na golu livadu koja se proteže u daljinu bez kraja. S desne strane nad njom se diže Dinara kao zid, a s lijeve u daljini naziru se vrhovi Kijevskog bata. Pričalo se da je baš tu bila hrastova šuma od koje su građeni stupovi na kojima stoji Venecija. Od nje je ostala čistina na kojoj je nemoguće posaditi drveće jer se bura odbija od planine i u kovitlacu sve odnese. U hladu rijetkog drveća je Petrova cisterna s vodom i pojilište oko kojeg su se koze već sjatile.

– Ti moraš to živit, i moraš volit tu životinju. Ako ti nju držiš samo zbog koristi, od toga nema ništa – kaže Petar dok zalijeva krumpir i luk u svom malom vrtu.

Po travnatoj nizbrdici netko iz sela stiže u starom crvenom golfu. To je Nikola, Petrov nećak, i ujak ga pošalje natrag u selo po piće. Brzo se vrati i dok hoda prema nama, golf otvorenog gepeka polako klizi po polju u tišini. Nitko se ne uznemirava, auto stiže na ravniji dio livade i zaustavlja se sam. Nikola nam ostavlja pive i odlazi dalje svojim poslom. Iz smjera zalazećeg sunca stižu i konji koji su se ranije u paši odvojili od nas.

Samo dio konja provodi ljeto ovdje u dolini, ostali su sami otišli na Dinaru početkom srpnja. Petar redovito odlazi gore provjeriti imaju li vode i dati soli svojim curama, kako ih zove jer su gore otišle kobile i jedan pastuh. Konji prate davni ritam svojih predaka, ne zanima ih što pastir više ne ide gore sa stadom. Transhumantno stočarstvo se i razvilo tako što je čovjek pratio kretanja životinja koje su ljeti tražile svježu travu i ugodniju temperaturu u planini, pa se vraćale u nizinu s dolaskom hladnijih dana.

– Ove godine cure su same došle, bila je par dana iza Nove godine najava nevremena, i one su došle, skužile su – kaže Petar.

Na Dinaru su otišle i dvije kobile koje bi se ovih dana trebale oždrijebiti, pa sutra idemo gore da provjerimo stanje. Dok se mi bavimo konjima, kujice Žuta i Garica propinju se na stražnje noge i kradu fritule sa zidića, a jedna koza sruši moj ruksak na pod. Zna se koja je jer odmah stiže Plavi da je disciplinira.

***

Sunce je zašlo, koze su u štali, psi su nahranjeni i raspoređeni oko štale na pozicije, a Petar na stol pred kućom donosi Karlovačko i tursku kavu. U zraku je miris borova koje je posadio 1997. jer je pušač i predviđa da će imati problema s dišnim organima, pa kad do toga dođe planira sjediti pod borovima da ih pročisti. U mraku se čuje i lepet krila golubova pismonoša koje drži kao ljubimce u velikom kavezu u dvorištu.

Kaže da je sinoć sanjao da se naljutio na svog omiljenog jarića i kad se probudio si je mislio kud baš njega od svih. Čudni su ti snovi, kaže. Povremeno sanja da je zatvoren u nekom skučenom prostoru iz kojeg ne može izaći, što mu je i inače strah. Dodaje da zato valjda i živi u ovom prostranstvu pod Dinarom.

– To koliko ja volim Dinaru, to ja ne mogu nikome opisat. Znači, ja sam u mladim danima Evropu prošao uzduž i poprijeko, radio svašta, i opet sam se vratio na ono početno di mi je bilo teško kad sam bio dijete. Ali, to je jače od čovjeka.

Dok je živio u inozemstvu nije imao noćne more o blokadi i okupaciji sela devedesetih, one su počele tek kad se vratio nakon Oluje. Jedan od prizora koji su mu najteže pali nakon povratka u Validžiće bila je okljaštrena smokva koja je ostala iza srpskih pobunjenika koji su zauzeli selo, pa je izgledala kao palma.

– Teško je to, dvije generacije sve grade iz nule, ispočetka – kaže pa se prisjeti priča svog oca koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao malo dijete izbjegao u Slavoniju. I Petar iz svog ranog djetinjstva pamti da su ljudi dobivali bedrenicu jer su jeli meso bolesnih životinja i ulovljenih ježeva. Nakon godina provedenih u Njemačkoj i Švicarskoj ipak se vratio u Validžiće da izgradi svoje životinjsko carstvo. Kao metalac po struci samo jednom u životu radio je u tvornici, osamdeset šeste u Mariboru.

– Tad sam štempla tu karticu i nikada više u životu nisam, to je za mene bio kavez. Kad sam se vratio tu sam se naša, ono baš da sam svoj na svome. Ja volim slobodu, kao sokol. Imam svoj mir i ne gledam na sat. Ja ti sat vremena ujutro kavu pijem, i hoću mir i tišinu, to ti je meni početak dana. Kad moram u Knin ili Šibenik administrativno nešto obaviti, meni taj dan nije ispunjen, ja moram obići svoje životinje.

Dinaru u mraku ne vidimo, ali osjećamo njenu glasnu tišinu u svakoj pauzi između rečenica i zavijanja seoskih pasa. Sutra krećemo u pet ujutro odavde, dok su temperature podnošljive i Samograd je još u sjeni. Petar je dobio dojavu da je viđen medvjed ovih dana, ali bez brige, kaže, neće nam on ništa.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).