U petom nastavku serijala “Zagreb, volim te”, stručnjaci iz područja vizualnih umjetnost, dizajna, arhitekture, konzervacije i povijesti umjetnosti govore o boji i mogućim pristupima izbora boje za zagrebački vodotoranj na Gredelju.
“Taj objekt traži pažljiv, interdisciplinaran pristup koji ne nameće rigidnu konzervatorsku proceduru, ali omogućuje kreativne interpretacije koje mogu očuvati duh mjesta i njegovu prostornu prepoznatljivost.”
U travnju 2026. godine Grad Zagreb najavio je obnovu desetljećima zapuštenog gredeljskog vodotornja u Strojarskoj ulici. Značajni je to obrat u odnosu na 2014. godinu kad je Grad raspisao natječaj za njegovo uklanjanje, do čega ipak nije došlo. Iako su najave jedno, a realizacija drugo, čini se da je s proljetnom službenom najavom sudbina vodotornja u nebopisu Zagreba osigurana ili da barem sada postoji takva želja na razini gradske uprave. U najavi se navodi da će vodotoranj biti obnovljen uz dodanu akcentnu rasvjetu. Najava dolazi i u vrijeme najavljenog taktičkog otvaranja parcele Gredelja s privremenim novim zelenim površinama, megaparkiralištem i u perspektivi glazbenim centrom u prostorima nekadašnje tesarne – jednoga od dva preostala izvorna industrijska objekta sa statusom kulturnog dobra.
Kod obnove vodotornja, koji danas nema status kulturnog dobra, a ima preporuku za očuvanje kao ambijentalna vrijednost, jedno od pitanja je i ono njegove buduće boje kao ključnog detalja za njegovu dodatnu atraktivnost i prepoznatljivost. Boja je, općenito, važna jer u određenoj mjeri oblikuje način na koji doživljavamo objekte, prostor, svijet. Radni prijedlog platforme 1POSTOZAGRAD da gredeljski vodotoranj bude jednobojan, bez reklama i u nekoj nijansi plave (npr. Yves Klein plava), s kojom je tema boje i otvorena, ima svoje argumente i alternative, kao i različite pristupe izboru rješenja. Vodotoranj je jedinstven, važan i rijedak preostali dio memorije nekadašnjeg industrijskog sklopa čija transformacija je u tijeku i gdje upravo vodotoranj ima snažnu identitetsku ulogu i potencijal, na što njegova buduća boja također utječe.
Arhitekt i konzervator Boris Dundović, viši stručni suradnik pri Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu napominje da “prije samoga pitanja koje bi boje vodotoranj trebao biti, trebalo stratigrafski istražiti i ustvrditi povijesne slojeve njegova završnoga premaza, a to nikako ne znači i da nadolazeća obnova obavezno mora ponoviti ijednu od povijesno utvrđenih boja. Semiotički gledano, nakon što je izgubljena primarna uporabna funkcija, upravo su ojačale njegove sekundarne, znakovne funkcije. On je sada istaknuti prostorni marker i fizički povijesni dokument industrijskoga Gredelja, a samim time i nositelj sjećanja na modernizaciju Zagreba tijekom prošloga stoljeća. Vodotoranj je, što svojom siluetom a što rešetkastom konstrukcijom, prepoznatljiv i snažan urbani naglasak, pa valja promisliti što bi naglasilo a što poremetilo postojeći formalni red tog prostornog znaka. Nažalost, radionički sklop Mađarskih državnih željeznica je do danas nestao, a više se ne čita ni industrijski sklop nekadašnjeg Gredelja iz kojega je vodotoranj crpio svoj značenjski sloj, pa je i on sâm postao svojevrsnim ‘praznim označiteljem’, da se poslužimo Barthesovim riječima, a koji je sposoban primati uvijek nova značenja. Upravo tu leži potencijal da postane novim identitetskim elementom i da njegovo povijesno-kulturno značenje oplemenimo još jednom fazom. Hoćemo li mu novo značenje podariti novom, vibrantnom završnom bojom, ili pak svjetlom, projekcijama ili povremenim umjetničkim zahvatima – sve je moguće, jer njegova formalna pojavnost uvijek će biti praćena i njegovom poviješću.”
O kolorističkim mogućnostima za vodotoranj dizajner Teo Peter navodi da je “vodotoranj u Gredelju upečatljiv već svojim oblikom, pa obnova ne bi trebala ići u suprotnom smjeru od naglašavanja forme. Iako je često da se takvi objekti vrate u izvorno stanje, buduće privremeno-stalno rješenje Gredelja s livadom i parkingom ne bi nužno bili jaki ambijent u kojem bi vodotoranj sam po sebi mogao doći do izražaja. Uputan je suvremeniji pristup koji predlaže inicijativa 1POSTOZAGRAD. Dok bi s jedne strane uzorci ili višebojnost, npr. crno-bijeli uzorak linija, učinili vodotoranj atraktivnim, potencijalno bi skrenuli pažnju s forme na samo grafičko rješenje. S druge strane, monokromatsko rješenje bi naglasilo siluetu vodotornja. Intenzivna nijansa poput narančaste bi ga možda povezala s industrijski karakterom prostora ali ne i posebno istaknula, dok neka od nijansi plave ima mogućnost stvaranja direktne veze s identitetom grada. Tako obojen vodotoranj naglasio bi oblik i postao prepoznatljiva točka Gredelja, ali i Zagreba.”
Redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Marko Špikić, ujedno član međunarodnog znanstvenog odbora ICOMOS-a (International Council on Monuments and Sites) za teoriju i filozofiju konzerviranja i restauriranja, za vodotoranj navodi da mu je mišljenje o budućem izgledu vodotornja “pod snažnim dojmom poništenja njegova donedavnog konteksta, što iz niza razloga držim povijesnom pogreškom gradske uprave. Sada, kada je ta vertikala osamljena, dobro je da postoje planovi za njezino očuvanje i planiranje novog ambijenta, kao i zamisli za novi koloristički tretman. U vijestima Gradske uprave sredinom travnja 2026. najavljuju se projektantski i konzervatorsko-restauratorski radovi (ovi drugi se uporno pogrešno ili tendenciozno nazivaju radovima ‘obnove’). Rad na vodotornju dio je javne nabave, a ističe se ‘očuvanje izvornog izgleda tornja’. Pored konsolidacijskih radova, najava na mrežnim stranicama Grada kao da podrazumijeva isključivo konzervatorski postupak, ne spominjući mogućnost da konzervatorski tretirana starosna vrijednost doživi preobrazbu ‘izgleda’. Pretpostavljam da pod ‘izgledom’ treba podrazumijevati i materijalnost ovog objekta koji je zadobio spomeničku vrijednost, a uz to je doživio i fizičko starenje.”
Marko Špikić ističe da i da “ako za konzervatorsko-restauratorske radove nije potrebno raspisivati javne natječaje, onda bi u projektno-planerskom, odnosno inovativnom pristupu, to trebao biti slučaj. Što god netko mislio o boji, to bi mišljenje trebalo biti dio javne rasprave i stručnog natjecanja, jer je riječ o kreativnom činu. Odlučivanje o vanjskoj pojavnosti vodotornja treba zato imati pretpovijest, odnosno treba se konkretno raspraviti koje je načelo prihvatljivije: konzervatorsko-restauratorsko ili kreativno? Kada je riječ o samom vodotornju, gradske vijesti iz travnja ukazuju na zauzimanja prvog stajališta.“
Teoretičar dizajna i profesor na Arhitektonskom fakultetu i Studiju dizajna u Zagrebu, Feđa Vukić, ujedno i jedan od suautora odabranog novog vizualnog identiteta Grada Zagreba, podsjeća da je vodotoranj “ostatak materijalne kulture industrijske modernizacije, te da bi bilo poticajno iskoristiti boju koja je simbol duhovnosti, s verbalnom referencom na spoznajni potencijal moderne umjetnosti.” Ujedno predlaže da vodotoranj bude mat zlatne boje s natpisom u sivoj oko spremišnog dijela – Ovo nije vodotoranj. Obrazlaže da bi se “na taj način dao hommage kontekstu koji je stvorio vodotoranj, s aluzijom na obećanje industrijskog ‘zlatnog doba’. Ujedno će ga se prevesti u ikonički označitelj novog središnjeg dijela grada koji simbolizira ufanje u novo (postindustrijsko?) ‘zlatno doba’. Ironijski odmak utemeljen je u ispisanoj tvrdnji koja upućuje na trajnost potrebe urbane zajednice za kulturnim i umjetničkim otporima prema modernizacijskim naporima.” Feđa Vukić zaključuje da je to “ugrađena nemogućnost čitanja ispisane tvrdnje iz jedne točke pogleda, odnosno potreba obilaženja objekta u svrhu cjelovitog shvaćanja. Aluzija na dinamičnu nestabilnost življenja u gradu.”
Arhitekt i magistar zaštite kulturnih dobara i cjelina David Kabalin podsjeća da su industrijske vertikale – dimnjaci i vodotornjevi nezaobilazan simbolički i orijentacijski element svakoga grada, poput njegovih zvonika, tornjeva i nebodera.
“Po pitanju boje teško mi je zamisliti neku koja bi objektu i lokaciji bolje pasala od plave, no priznajem da sam pod utjecajem prijedloga i vizuala platforme 1POSTOZAGRAD. Ta je boja u prvom redu opravdana kao već etablirana boja grada Zagreba, no podjednako je opravdana i u kontekstu željezničke prošlosti lokacije, kao najčešća boja željezničkih vagona te kao asocijacija na primarnu namjenu objekta – spremnik vode. Takav smisleni ambijentalni landmark dobio bi dodanu vrijednost kada bi mu se kod obnove pridružio i novi, edukativni sloj kao na primjer display hidroloških podataka za grad Zagreb. Način prikaza podataka mogao bi biti u vidu elementarnog kolodvorskog displaya ili neke suptilnije umjetničke instalacije. Time bi objekt izgrađen za spremanje vode doprinio izgradnji svijesti o važnosti očuvanja i zaštite vode kao ključnog resursa u vrijeme naglih klimatskih promjena”, obrazlaže David Kabalin.
O boji za vodotoranj, umjetnik i profesor na Odjelu slikarstva Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Viktor Popović, govori da se “s obnovom ne bi nužno trebalo vraćati izvornoj boji vodotornja, niti da novi tretman mora biti monokroman. Zanimljivom mi se čini mogućnost intervencije gradijentom dviju ili više boja, pri čemu bi postupni prijelaz mogao pratiti i naglasiti vertikalnost same konstrukcije. Takav pristup mogao bi se fino nadovezati i na izvornu funkciju vodotornja, odnosno na vodu koja je nekada ispunjavala njegov spremnik – kroz asocijacije na dubinu, promjenu tonaliteta ili razinu vode – bez potrebe da se to doslovno ilustrira.”
Popović nastavlja i ističe da bi “na taj bi način boja dobila konceptualno uporište u samom objektu i njegovoj memoriji, a istodobno bi unijela minimalan autorski element koji bi označio njegovu novu ulogu u gradu. Mislim da bi upravo boja, bez dodatnih grafičkih, tekstualnih ili dekorativnih intervencija, mogla biti dovoljna da se zadrži čitljivost industrijskog karaktera strukture, a da ona istodobno dobije novu vizualnu prisutnost i identitet.”
Boja, proizlazi, ima važno mjesto u budućoj prezentaciji i novoj slici i ulozi starog vodotornja. Na temu obnove i kolorističke interpretacije arhitektica i konzervatorica Biserka Dumbović Bilušić, stručnjakinja u polju zaštite kulturne, osobito industrijske, baštine i jedna od autorica elaborata temeljem kojega je Gredelj inicijalno dobio status kulturnog dobra obrazlaže da “budući da vodotoranj nema formalni status kulturnog dobra, već je prepoznat kao ambijentalna vrijednost i materijalni nositelj memorije nekadašnjega industrijskog sklopa, pristup njegovoj obnovi ne treba se svesti na doslovnu rekonstrukciju izvornog izgleda, a osobito ne isključivo na pitanje vraćanja povijesno utvrđene boje. Izvorna koloristička obrada predstavlja važan dokumentacijski i povijesni podatak, ali sama po sebi ne mora biti jedino obvezujuće polazište obnove. Primarni cilj obnove treba biti očuvanje identiteta, prepoznatljivosti i memorijskog značenja vodotornja te njegovo ponovno uključivanje u suvremeni urbani prostor. Pri tome je potrebno zaštititi temeljne vrijednosti građevine: njezinu karakterističnu siluetu i volumen, konstrukcijsku i tehnološku čitljivost, sačuvane izvorne materijale i detalje te povijesni odnos prema nekadašnjem industrijskom sklopu. Boju je stoga moguće promatrati kao projektantski i interpretativni element, a ne nužno kao nepromjenjivu povijesnu činjenicu.”
“Suvremeni pristupi zaštiti i obnovi industrijske baštine polaze od razumijevanja autentičnosti kao složenog odnosa materijalnih, povijesnih, društvenih i memorijskih vrijednosti. U tom je smislu moguće uvesti novi, jasno prepoznatljiv suvremeni sloj, pod uvjetom da je on kompatibilan s karakterom i identitetom građevine te da ne poništava njezine temeljne prostorne i konstruktivne značajke. U okolnostima u kojima je nekadašnji industrijski sklop gotovo u cijelosti nestao, vodotoranj poprima dodatnu vrijednost kao jedan od posljednjih vidljivih materijalnih tragova nekadašnjega industrijskog prostora. Njegovu je obnovu stoga moguće usmjeriti prema afirmaciji nove uloge industrijskog artefakta, memorijskog znaka i suvremenog urbanog orijentira. Umjesto rekonstrukcije izgubljenoga kompleksa, vodotoranj može postati suvremeno interpretiran znak koji omogućuje da njegova povijest i značenje ostanu čitljivi u novom urbanom kontekstu. U tom smislu i koloristička obrada može imati aktivnu interpretativnu ulogu. Primjena jedinstvene, izražajne, ali arhitektonski odmjerene boje može naglasiti prisutnost vodotornja u prostoru i njegovu funkciju urbanoga memorijskog markera. Takav bi zahvat bio svjesno oblikovanje novog sloja kojim se povijesno nasljeđe povezuje sa suvremenim životom grada. Cilj obnove je očuvanje identiteta i memorijskog značenja vodotornja te njegova suvremena interpretacija kao memorijskog znaka – simbola Gredelja, koji omogućuje da se njegovo postojanje i povijest i dalje čitaju u novom urbanom prostoru”, zaključuje Biserka Dumbović Bilušić.
S najavom konzervatorsko-restauratorskih radova, vodotoranj ostaje i postaje najvažniji gredeljski landmark. Iskoristiti ga kao dio kampanje za otvaranje mjesta ali i svojevrsno podruštvljavanje totala Gredelja bilo bi mudro, a marginalni, ali za recepciju ključni detalj boje općenito ima i može igrati važnu ulogu. No, hoće li buduća slika vodotornja ponudit tek održivost spomenika ili mu (i) bojom ili nekako drugačije dati novu kvalitetu i stvoriti istinski gradski reper, trebali bi, ako je vjerovati najavama, vidjeti možda već 2027.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
