Visoke temperature, suše i požari diljem Europe uzrokovali su loše žetve i štetu u stotinama milijardi eura. Sljedeću opasnost predstavlja El Niño. Neki stručnjaci uspoređuju ga s onim iz 1876., koji je prouzročio glad u kojoj je umrlo tri posto svjetskog stanovništva. Iz DHMZ-a za H-Alter kažu da će El Niño na našim područjima imati “posredan utjecaj”, a iz Europske komisije uvjeravaju da “sigurnost europske hrane nije ugrožena”. Dok uhranjena Europa može mirovati, žrtvama budućih gladi ostaju migranti i svi oni koji se ne mogu natjecati na globalnom tržištu, upozoravaju stručnjaci.
Dugi periodi visokih temperatura, suša i požara diljem Europe uzrokovali su loše žetve. Ove godine najpogođenija je bila Francuska, no slični izvještaji o oštećenim usjevima i niskim žetvama dolaze iz Njemačke, Austrije i Mađarske. Najveći je gubitak ljetnih biljaka poput krumpira, kukuruza, rajčica, suncokreta i soje. Ukupni gubitak ljetnih kultura procijenjen je između 14 i 17 milijardi eura, dok se ukupna ekonomska šteta uzrokovana visokim temperaturama procjenjuje između 180 i 200 milijardi eura.
Tržište hrane već je prije ljeta bilo ugroženo ratovima u Iranu i Ukrajini, koji utječu kako na opticaj same hrane tako i na materijale potrebne za njen uzgoj, poput gnojiva i energenata. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca uzrokovalo je nestašicu na tržištu gnojiva. Na taj, već oštećeni sustav, stiglo je ljeto 2026.
Unatoč tome što temperature sada, nakon ljeta, padaju, opasnost nije prošla. Sljedeća opasnost tek slijedi, a to je El Niño koji će biti aktivan između rujna 2026. i veljače 2027. Iako ga se često povezuje s klimatskim promjenama, on je prirodni dio klimatskog ciklusa i pojavljuje se svakih nekoliko godina neovisno o ljudskoj aktivnosti. On razmješta vlagu diljem planeta, uzrokujući negdje manjak vode (suše), a drugdje višak (poplave).
Povezan je s klimatskim promjenama na način da može pogoršati njihove posljedice, što remeti poljoprivredne cikluse. Za razliku od klimatskih promjena, on predstavlja kratkotrajnu promjenu klime. Mnogi klimatolozi smatraju da bi ovogodišnji El Niño, čije će se posljedice osjetiti u različitim razmjerima diljem svijeta, mogao biti najintenzivniji u povijesti. Članak uglednog francuskog mjesečnika Le Monde Diplomatique, pod naslovom La faim qui vient (Glad koja dolazi), koji je napisao Mohamed Larbi Bouguerra, tunizijski kemičar i sveučilišni profesor, uspoređuje El Niño događaj iz 1876. godine s ovogodišnjim. Smatra se da je ovaj prvi uzrokovao globalnu glad tolikih razmjera da ga nazivaju jednom od najgorih ekološko-humanitarnih katastrofa u povijesti u kojoj je umrlo 3 posto svjetskog stanovništva.
Iako je izvjesno da će se zbog ovogodišnjeg El Niña na nekim mjestima pojaviti nestašica hrane te glad, nekoliko stvari potrebno je dodati analogiji koju iznosi Mohamed Larbi Bouguerra. Najprije, prema izvješću Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ) “intenzitet događaja El Niño sam po sebi ne određuje intenzitet njegovih utjecaja na bilo koju pojedinačnu zemlju ili regiju. Njegovi utjecaji razlikuju se ovisno o lokaciji i godišnjem dobu i na njih mogu utjecati i drugi čimbenici koji oblikuju klimu, kao što su uvjeti u Indijskom i Atlantskom oceanu.” El Niño 1876. bio je neobično destruktivan, jer se pojavio gotovo istovremeno s jakim pozitivnim dipolom indijskog oceana (Indian ocean dipole, IOD). Na žalost, prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO) taj dipol pojavit će se i ove godine, između rujna i studenog, i iznosit će 0, 9 stupnjeva celzijusa, što predstavlja intenzivan dipol budući da je normalna varijacija 0, 4 stupnja.
No čak ni to ne znači nužno ponavljanje uvjeta iz 1876., jer pozitivan dipol Indijskog oceana ne mora nužno pojačati utjecaj El Niña, iako je upravo to učinio 1876., i to s katastrofalnim posljedicama. Prema DHMZ-u “uslijed tih uvjeta (pozitivnog dipola) moguće je jačanje, slabljenje ili promjena tipičnih utjecaja događaja El Niño u različitim regijama.” Za Australiju, na primjer, prema izjavi Australskog meteorološkog zavoda, “simultana pojava ta dva događaja znači intenzivnije i rasprostranjenije suše nego od svake od tih dviju pojava zasebno.” Za druga područja mogu vrijediti drugi zaključci.
No klima nije jedini razlog zašto je 1876. nastala glad u tako velikim razmjerima. Njoj je značajno doprinijela i politička ekonomija. Ako se čini da se na planu klime nižu sličnosti između 1876. i 2026., na planu političke ekonomije nižu se razlike.
Kapital i žito
Pitanje gladi je pitanje žita. “Žito je”, kaže John Seitz, profesor povijesti na Sveučilištu Tennessee Wesleyan, u razgovoru za H-Alter, “ključ svega, pa i ključ za borbu protiv gladi.”
Jedna od glavnih razlika između 1876. i 2026., objašnjava Seitz, jest komodifikacija, industrijalizacija i globalizacija žita. Tijekom perioda od 1876. do 1878., kada je nastupila globalna glad, ti procesi su bili tek u začecima, razvili su se tek desetljećima kasnije. Žito je bilo, u financijskom smislu, nepokretno i kada bi usjevi bili izgubljeni zbog klimatskih događaja, bilo ih je teško zamijeniti žitom iz neke druge zemlje. Danas to nije tako, jer postoji globalno tržište žita. Komodifikacija ga je učinila još više pokretnim. Također, budući da se žito proizvodi za profit, a ne samo za uporabu, ono se proizvodi u znatno većim količinama nego prije. Ogromne količine kapitala uložene su u farme, zemljišta i nove poljoprivredne tehnologije. Sve to zajedno čini glad na pojedinim područjima manje vjerojatnom i manje smrtonosnom, pod uvjetom da nema blokada ili ratova koji fizički sprječavaju trgovinu.
Međutim, komodifikacijom i globalizacijom žita stvaraju se i razni problemi, objašnjava Seitz. Cijene hrane mogu porasti ako tržište procijeni manjak, zbog čega si dio stanovništva ne može priuštiti hranu. Proizvodnja hrane postaje ovisna o trgovačkim rutama koje mogu biti zatvorene iz političkih razloga (poput Hormuškog tjesnaca). Smanjuje se raznolikost poljoprivrede, pa umjesto velikog broja različitih usjeva postoje ogromne plantaže gdje raste samo jedna biljka, a takve plantaže su jako osjetljive na klimatske događaje. Poljoprivreda je također ovisna o dinamikama tržišta, koje puno ljudi istiskuje iz poljoprivrede te oni migriraju iz sela u grad, pa u jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi nastaju ogromni shantytowns, siromašna predgrađa koje tvore ljudi koji su se doselili sa sela, jer se ne mogu više natjecati u tom sustavu.
Druga velika razlika između 1876. i 2026. jest razlika u političkom odnosu između raznih dijelova svijeta. U 19. stoljeću, taj odnos se svodio na direktnu kolonijalnu vlast. Danas je taj odnos puno više pluralističan, što ostavlja puno više prostora za djelovanje tijekom pojave gladi. Moderni kolonijalizam, za razliku od klasičnog, nije ekskluzivan. U 19. i 20. stoljeću, kolonija, iako je bila područje poslovanja raznih država, bila je orijentirana na uzdržavanje samo jednog centra moći, svoje imperijalne matice. Danas svaka država može postati polje interakcija više centara moći, koje jedna drugu ne isključuju. U slučaju gladi i nestašice hrane, takva struktura ostavlja puno više prostora. Moderni kolonijalizam čini države ovisnima o globalnom tržištu i diktira što će one proizvoditi, ponekad na štetu domaćeg stanovništva, no on također ostavlja puno više prostora za ublažavanje gladi nego što je to činio klasični kolonijalizam.
Seitz tvrdi da to mijenja način na koji se glad pojavljuje. U 19. stoljeću, glad se manifestirala u širokoj pothranjenosti, bolesti i smrti, dok se u modernom svijetu manifestira u velikim seobama. Ljudi koji si ne mogu priuštiti hranu, napuštaju selo i traže posao u gradu ili pak napuštaju svoju regiju ili čak državu. “Ne razmišljamo o migrantima tako, ali oni su zapravo u mnogočemu današnje žrtve gladi”, kaže Seitz.
Dakle, sustav hrane potpuno je promijenio oblik, a usporedba dvije pojave El Niña u razmaku od 150 godina mogu nam točno ocrtati tu promjenu. Ukratko, globalno tržište žita štiti ljude od onakve krize koja se dogodila 1876., pod uvjetom da trgovina funkcionira, ali mnogi, da bi si priuštili to žito, moraju migrirati, jer njihove farme više nisu samodostatne i ne mogu se natjecati u globalnom tržištu. Napuštene zemlje ustupaju mjesto velikim monokulturnim farmama, orijentiranim izvozu, koje su manje otporne na klimatske šokove poput El Niña.
Europa
Europa je najmanje osjetljiva na takve događaje. Martina Matijašević iz DHMZ-a na naš upit odgovara da “na naše područje možemo očekivati tek posredan utjecaj”, te da “jaki El Niño događaji često donose hladnije vremenske prilike u sjevernoj Europi krajem zime i početkom proljeća. Istovremeno se na području Sredozemlja, gdje se nalazi i Hrvatska, mogu očekivati iznadprosječno kišne zime i rano proljeće.”
Utjecaj klime na poljoprivredu, koji se mogao zapaziti ovog ljeta, govori da Europa, iako najmanje izložen kontinent, nije potpuno sigurna od klimatskih događaja.
Na H-Alterov upit o mogućim posljedicama klimatskih događaja na dostupnost hrane, Paula Ritter-Moschütz, glasnogovornica Europske komisije, odgovara: “Sigurnost europske hrane nije ugrožena. Podupiremo farmere kako bi nastavili proizvoditi dobru priuštivu hranu za sve.” Nasuprot njoj, Christophe Hansen, povjerenik Europske komisije za poljoprivredu, izjavio je da je “duboko zabrinut.” Posebno u vezi El Niño događaja, Ritter-Moschütz izjavljuje da je “malo vjerojatno da će El Niño utjecati na europsku proizvodnju hrane, no da se utjecaj na globalno tržište može proširiti (i na Europu).”
Ritter-Moschütz potom navodi mjere kojima Europska unija podupire poljoprivredu, među kojima je Akcijski plan za gnojiva, koji pomaže farmerima da se lakše nose s povišenim cijenama gnojiva, a i pokušava stvoriti nezavisnu proizvodnju gnojiva u Europi, kako više ne bi bila ovisna o događajima poput Hormuza. Glasnogovornica također ističe i CAP (Zajednička poljoprivredna politika), kojim EU promovira “otpornije prakse” u poljoprivredi, čime se misli na “raznolikije usjeve, agrošumarstvo, zaštitu tla, održive poljoprivredne metode, tehnologije za uštedu vode…”.
Međutim, postoje razlozi za sumnju da se EU dobro snalazi u onome što je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, u govoru o stanju Unije 16. rujna 2026., nazvala “ljetom istine.” Što je ta istina? Moglo bi se reći da ono što ta istina užem vodstvu EU govori jest to da ne postoji kontradikcija između kompetitivne ekonomije i ekoloških ciljeva. EU i dalje teži prema oba cilja. Ursula von der Leyen je tijekom svog prvog mandata, između 2019. i 2024., promovirala impresivan niz propisa i strategija, kao što su Europski zeleni plan iz 2019. i Europski zakon o klimi iz 2021. koji je učinio klimatsku neutralnost zakonskom obavezom.
No tijekom drugog mandata pokušava ih prilagoditi europskoj industriji i kompetitivnoj ekonomiji, što ih, kritičari bi rekli, oslabljuje. Na primjer, paket Omnibus iz veljače 2025. predložio je smanjenje broja kompanija koje moraju izvještavati o svojim ekološkim praksama za 80 posto; Plan za čistu industriju iz 2025. se nastavlja na Europski zeleni plan, ali klimatske ciljeve uokviruje u potrebe industrije i kompetitivnosti, što stvara presedan da se EU politika mobilizira oko klimatskih ciljeva samo ako oni služe interesima industrije. Ljeto istine, čini se, znači prijelaz glavnih snaga europske klimatske politike iz dubinske promjene u sanaciju štete i adaptaciju. Ni jedan plan EU nije sam po sebi loš, no svi zajedno ukazuju na tendenciju da se planovi koji ciljaju na temeljnu promjenu politike zamjenjuju planovima koji saniraju štetu koju je prouzročila stara politika.
Sličnu tezu iznosi i profesor Seitz, govoreći o gladi, kada kaže da globalno tržište djeluje kao lijek protiv gladi, ali samo privremeno, samo dok se glad pojavljuje sporadično, dok površina produktivnih zemljišta može pokriti površinu neproduktivnih, dok godina dobre žetve može pokriti godinu loše, i žito preko globalnog tržišta može teći gdje god ima potražnje za njega.
“Pitam se što će dogoditi ako se taj omjer smanji u budućnosti”, govori Seitz, “kada se dogodi manjak gnojiva sedam ili osam godina za redom, a države počnu izvoziti manje žita jer su im domaće žitnice smanjene. Kapitalizam razmišlja u svijetu koji se širi, u takvom svijetu on rješava probleme, no svijet klimatske krize je svijet koji se postepeno sužava.”
Na razini Europske unije postoji vjera da javne institucije mogu sanirati štetu kapitala, i to je ove godine istina, no sama von der Leyen tvrdi da je ovo ljeto hladnije nego ljeta koja dolaze – pitanje je koliko će dugo javne institucije moći pokriti trošak. Na razini svijeta pak postoji vjera da sâm kapital može sanirati vlastitu štetu, i to je istina, ali također samo privremeno. Žito, kojime se odlučuje pitanje hrane i gladi, čvrsto je vezano za dvostruku narav kapitala, zbog čega je njegova budućnost neizvjesna.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).