Početak kolovoza je vrhunac sezone kiselih krastavaca, novinar/ka jednostavno nema koga zvati, pa onda ni o čemu pisati. Prisiljeni smo na odmor u vrijeme kad svi idu na odmor. Obala je krcata, prekapacitirana, stenje pod našom iskrivljenom idejom razvoja koja razara svaku kvalitetu života. Ostaje mi okrenuti se u drugom smjeru, tamo gdje su gore visoke, a rijeke hladne. U tako blizu, a tako daleku, Sloveniju.
Dan prvi
Mimara, vlak koji spaja Zagreb s Frankfurtom i prolazi preko Ljubljane, je pun. Na kraju vagona ima po samo jedno mjesto namijenjeno za bicikl, no uspijevam pronaći jednu slobodnu kuku. U Ljubljani se u vlak ukrcava još gomila ljudi i zabrinuto gledam kako mi zatrpavaju bicikl ogromnim koferima. Uz to mladež sjedi po podu i bit će poduhvat izvući bicikl. No, kondukter mi nije naplatio 5 eura, inače cijena za prijevoz bicikala na međunarodnim linijama, pa se mirim s ovim nepraktičnim rješenjima. Izvlačim bicikl i putem rušim kofere i lupam kotačem ljude koji sjede na podu i mrko me gledaju. Kola priča da je gužva jer je dan ranije vlak bio rasprodan, a Flixbus autobus otkazan. Ne znam je li to istina. Nedjelja je, nedjeljom se putuje, no ni povratak radnim danom se nije pokazao boljim.
Izlazim na stanici Lesce – Bled i bicikliram nekoliko kilometara do slavnog jezera. Cesta je zakrčena kolonom automobila kao da sam u Omišu, na primjer, što sam željela izbjeći. Jezero zaobilazim i bicikliram dalje prema mjestu s kojeg se kreće u kanjon Pokljuke. Željela sam ići vidjeti obližnji Vintgar kanjon, ali tamo je pretpostavljam ogromna gužva. Kvari mi dojam stajanje u koloni u prirodi, pa biram ovaj drugi kanjon. Tamo se ulaz ne naplaćuje, a u Vintgaru se naplaćuje. Nekom čudnom logikom, tamo gdje se skupo plaća je uvijek gomila turista, a ono što je besplatno prolazi donekle neopaženo. Srećom za bicikliste samotnjake. Osim toga uštedjela sam 10 eura za ulaznicu. No, i u Pokljuškom kanjonu ima nešto ljudi, ali nema vode kao u Vintgaru. Ima stijena, prolaza, izgrađena drvena staza rubom klisura, spilja s otvorima na krovu.
Nakon Pokljuke bicikliram okupati se u neobično plavim vodama Bleda, ali kako nemam strpljenja za odmaranje, odmah potom popela sam se na jedan od vrhova s pogledom na jezero i poznati samostan na njemu. Sezona je na vrhuncu, jezero je puno SUP daski, što je novi napuhani labud, čini se. Svi ih imaju, i stari i mladi, i oni s trbusima i utegnutim mišićima.
Na drugoj željezničkoj stanici čekam lokalni vlak za Most na Soči. S užasom promatram bicikliste kako se slijevaju na stanicu. Kako ćemo svi stati u vlak? Stala sam s brojanjem na 14. Većina ih govori slovenski. Vlak stiže s nevjerojatna dva velika vagona za bicikle koja su doduše već dijelom puna. No, stali smo svi. Sad me muči novi problem, kako spriječiti da mi zatrpaju bicikl jer izlazim na usputnoj stanici, dok ostali pretpostavljam idu do zadnje stanice, grada na granici, Nova Gorica. “Uči će ih još više na Bohinju”, smije se sredovječni Slovenac biciklist sav u likri, kao svaki biciklist koji drže do sebe. Uistinu, u Bohinju se vagoni pune do kraja. Ljudi sjede po podu. Otkud Slovencima tolika ljubav prema vlakovima? Nemaju li te obitelji automobile, razmišljam. Dolazi kondukter i naplaćuje mi kartu 1,30 eura. Dakle, manje nego primjerice jednokratna karta za javni prijevoz u Rijeci. Kako tako jeftino? Vikend je, odgovara kondukter. Naime, i Slovenci su slijedili primjer Njemačke i Španjolske, uveli su znatno smanjenje cijena karata vlakom, doduše samo vikendom, i narod se vozi vlakovima. Iz Gorice do Bleda ili Bohinja na kupanje, supanje, bicikliranje, planinarenje za gotovo nikakav novac. Bicikl se standardno naplaćuje 1,5 eura na bilo kojoj relaciji. U Hrvatskoj je to, primjerice, 15 kuna.
Sredovječni slovenski biciklisti vrlo su draga skupina. Pomažu mi s čupanjem bicikla iz gomile i iskrcajem iz vlaka pa uspješno stižem na Soču. U Mostu na Soču je akumulacijsko jezero i donji dio Soče je ukroćen. Treba ići uzvodno da bi se odmorila duša u plavoj boji vode I temperature vode koja grize zglobove. Barem sam to očekivala. Pokazalo se da se i Soča ugrijala ove godine. Kupa je kod Petrinje vikenda prije kuhala na 30C. Soča nije baš na 30C, ali sada je samo ugodno hladna.
Od Mosta na Soči bicikliram nekih 6 kilometara uz rijeku do kampa. Odlučila sam se za kamp da mogu ostaviti sve stvari na jednom mjestu, a ne vozati ih sa sobom po brdima. To mi s godinama postaje sve manje privlačno. Tražim lakoću, pa makar ovakvu, fizičku.
Kamp nije pun, festival metalaca je srećom završio dan ranije. Nalazi se na rijeci Tolminki, jednoj od pritoka Soče, neka 2 kilometra od grada Tolmina. Ovo je jedan od kampova gdje se još možete pojaviti nenajavljeni, gdje sve nije parcelizirano i prodano zvjezdicama i glampingu što sasvim uništava osjećaj kampiranja u prirodi.
Dan drugi
Ujutro bicikliram do sela u brdu koje je polazišta točka za pješačenje do slapa Beri. To je jedan od slapova koji se ne naplaćuju. Slovenija ima jedan nacionalni park, Triglavski i ovo područje dijelom spada u njega. No, ulaz naplaćuju na gotovo svaki ljepši slap posebno. Kako sam slap Kozjak (koji se plaća) vidjela prošle godine, i opet izbjegavam gužve, odabrala sam slap Beri. Pješačenje uzbrdo do slapa je kroz ugodnu šumu. Na putu nema nikoga i nakratko imam slap samo za sebe, kakva privilegija. Može se proći iza slapa i promatrati okolni svijet kroz kapljice jureće vode. Prolaze mi kroz um neke misli o problemima koji su se činili problemima dolje u gradu, a kako je ovdje sve to smiješno i ne opterećuje. Ispod slapa je jezerce u kojem se može okupati. Takvi su najljepši.
Poslije slapa pedaliram do Tolmina. Grad nije neka ljepotica. Bovec, uzvodno, je u tom smislu mnogo ljepši. No, lako za ljepotu, mana mu je to što je uzbrdo. Nakon trgovine, spuštam se nizbrdo na Soču. Provlačim se s biciklom pješačkom stazom koja vodi do Sotočja, ušća Tolminke u Soču. Put prolazi i kroz ostatke metalskog festivalskog kampa i gomilu smeća koju skupljaju radnici. Na Sotočju se nalazi jedan “beach bar”, ali bez hrpe dizajnerskih stolica, samo s foteljama od peleta pa ne kvari atmosferu. Tu me hvata prva slovenska kiša pa se mirim s usporavanjem, puštam da planove voda nosi.
Kad je donekle stalo, crv je već proradio pa ipak odlučujem otići vidjeti Tolminska korita. Ulaz je opet, deset eura, ali isplati se. Riječ je o nevjerojatnim prirodnim klisurama koje je probila rijeka Tolminka. Kiša je ipak obeshrabrila dio turista, pa nije gužva. Ipak, ima i turista koji izgledaju zreli za to da ih spašava GSS. Iako u vodiču piše da staza nije pogodna za malu djecu i da je skliska, to je valjda pravi znak da povedeš četverogodišnjakinju u japankama nakon kiše. Staza vijuga kroz kanjon sagrađenim mostićima i stazama i potom se penje strmo uzbrdo do pogleda na drugi klanac i pećine na vrhu.
Na putu za korita nalazi se i groblje poginulih vojnika Austro-Ugarske iz Prvog svjetskog rata. Uz Soču, gdje je bila jedna od većih fronti, Soška fronta, nalaze se brojni podsjetnici na taj rat. Samo na Soškoj fronti poginulo je, procjenjuje se, 300 tisuća ljudi, među njima i do dvadesetak tisuća s područja Hrvatske. Na njega nas je i podsjetio nedavni požar, kada se aktivirala gomila zaostalih eksplozivnih sredstava iz to svjetskog rata.
Negdje putem danas me stresao i električni pastir. U Sloveniji su posvuda putovi ograđeni električnim pastirima. Pokušaj selfieja s kravom je bio donekle traumatičan, no barem imaju krave na vidiku, sijeno pokošeno i balirano, konji. Vidi se da poljoprivreda još postoji.
Dan treći
Počeo je oko jedan u noći kada me probudila jaka kiša koja je bubnjala po mom površno postavljenom šatoru. Iako sam pogledala prognozu i vidjela da će vjerojatno kiša tijekom noći, potisnula sam problem, kako smo već naučeni, i nisam poduzela mjere opreza, tj. postavljanje “kuće” na čvrste temelje. Do 3 u noći sam već plivala u vodi. U pokušaju spašavanja barem vreće za spavanje otrčala sam na natkriveni dio sa stolovima koji se u kampu koristi za jedenje. Provodim noć ipak na suhom, na tvrdoj klupi.
Tu me ujutro zatekao drugi samotni biciklist koji je spavao u hammocku pod krovom i pridružio mi se u bicikliranju toga dana. Vozimo se gotovo praznim cesticama uz desnu obalu Soče do Kobarida, dvadesetak kilometara udaljenog grada uzvodno. Uz most kojim se prelazi u Kobarid s lijeve se strane gradi biciklistička staza pa nismo odoljeli prizorima rijeke koja je probila prolaze kroz stijene. Penjemo se uzbrdo i spuštamo drugim putem do Kobarida te potom bicikliramo do susjednog sela do još jednog slapa. No, ovog slapa nema, presušio je. Ipak kratka šetnja kroz šumu je vrlo lijepa.
Spuštamo se natrag na Soču i tražimo plažu na suprotnoj strani Soče. Slijeđenjem putića kroz livadu nalazimo jedan od šljunčanih nanosa. Tu se hladim u vodama Soče koje nisu mrzle, već taman toliko da rashlade. Šteta, čeznem za hladnoćom, jer poslije vrlo hladne vode čovjeka probije osjećaj sreće, a ne čeznemo li svi za time?
Opet počinje kiša, ali ne obaziremo se i u Kobaridu iskorištavamo jedan od shuttle buseva koji voze u ljetnoj sezoni na neki od prijevoja. Cijena je jednostavno preniska da bi se odoljelo, dva eura za čovjeka i jedan za bicikl, a odvede nas sve do ispod Krna, bez prolivenog znoja. Shutlle busevima pokušavaju smanjiti količinu prometa, zato su i cijene takve. No, u kišno popodne shuttle je gotovo prazan. Iskrcava nas na lokaciji planina Kuhinja, planinama ovdje nazivaju mjesta s nastambama na planini. Kratka vožnja dalje je planinarski dom gdje pijem čaj s pogledam na Krk i meditiram na temu toga kako su dovlačili artiljeriju gore u svjetskim ratovima i koliko je života pritom moralo biti izgubljeno, i prije ispaljenog metka. Na ovom su području poginuli ogromni brojevi ljudi, planine su surove. Zato su i spomenici, kosturnice i spomen groblja posvuda. Krn je gol, dok je u nižim dijelovima pokrov od stabala koja danas izgledaju više kao da je jesen. Suša je i lišće po podu šuška pod stopalima.
Od Krna se spuštamo po laganoj kiši. Divno je ići nizbrdo. Samo niz planinu, u životu je vjerojatno manje ugodno, kao što iskušavamo ovih dana.
Dan četvrti
Ne mogu se odlučiti na koju bih stranu. Koliko čovjek slapova treba u životu? Je li moja kvota ispunjena? Biram rutu koja vodi uz rijeku, barem sam tako mislila, do Javorca i izvora Tolminke. Srećom postoje razni oblici vode koja teče, ako čovjeku dosade slapovi, eventualno. No, cesta vodi uzbrdo, čini se beskonačno. Moj ciklokompjuter pokazuje 39.4C. Ne znam jel’ ga uhvatila sunčanica ili je cesta stvarno ugrijala do te temperature. Srećom dolazim na makadamsku cestu zatvorenu za automobile koja je većim dijelom u predivnoj klimi stabala. No, rijeka je negdje duboko ispod, samo se čuje, a ne vidi. Na cijelom putu srećem samo dvoje biciklista, stariji par iz Belgije, ona na električnom biciklu, on na klasičnom. Inače, električni bicikli su preuzeli scenu u ovim krajevima. Jure po brdima kao da su ništa i bacaju u očaj one koji još vjeruju u mobilnost bez pomoći. No, što ne valja s pomoći? Pretpostavljam da je dar u životu moći prihvatiti pomoć, pa i onu elektrike. Cesta dolazi do križanja gdje jedan odvojak vodi za spomen crkvu, opet iz Prvog svjetskog rata. Sagradili su je austrijski vojnici 1916. godine. Put za crkvu je strm pa ostavljam bicikl na križanju. Na krovu se nalaze grbovi svih tadašnjih pokrajina monarhije.
Put dalje vodi preko zgodnih bunkera opet preostalih iz ratova koji su prohujali ovuda. Uklopljeni u prostor, kameni podsjetnici ljudskoj gluposti. Dalje se nastavlja pješački put do Planine Prode gdje ostavljam bicikl pošto staza nije više prohodna za kotače i pješačim prema izvoru Tolminke. Staza se vere kamenjarom uzbrdo. Sad me već lupa sunčanica, tenisice su mi mekane za ovaj kamenjar. Na pola puta srećem slovenski par koji me informira da na izvoru nema ni kapi vode, prihvaćam poraz ovaj put i vraćam se do bicikla. Barem me čeka užitak spusta i užitak ispiranja prašine u vodama Soče i večere iz dućana na ušću s nogama u pijesku. Ovdje su u trgovinama cijene “normalne” ili jeftinije nego su i prije ovog povećanja bile u Hrvatskoj. Zašto? Ne mogu o tome razmišljati na odmoru, pa jedem bez straha od bankrota. Ipak, voće i povrće skuplje je nego u Hrvatskoj.
Dan peti
Uspijem se ustati ranom zorom, polupospano odraditi nemoguće misije utrpavanja vreće za spavanje, šatora i karimata na napuhavanje u njihove premale vreće. Žalim što ne ustajem rano inače. Fotografije s rijeke i brda iza su najbolje ranom zorom naravno. Hvatam poznati vlak u Mostu na Soči do Bohinjske Bistrice. Kako je radni dan, očekivala sam manju gužvu, no vlak je opet krcat. Stari problemi se ponavljaju, i opet ih sredovječni slovenski biciklisti u likri srdačno rješavaju. Kao bonus, ovaj put se kondukter uopće ne pojavljuje, tako me slovenske željeznice časte s gratis vožnjom.
Od Bohinjske Bistrice put vodi idiličnim krajolikom do Bleda. Uz put ušminkane autobusne stanice s kojih vise tegle s cvijećem. Skrećem putem u potrazi za još jednim slapom, no i taj se pokazao suhim. Neki turistički poduzetnici skupinu stranaca raznih dobi u neoprenskim odijelima spuštaju s užetom do metar iznad jezerca koje je ostalo ispod nekadašnjeg slapa. Onda se oni otkače i pljusnu u vodu i to je doživljaj koji su vjerojatno dobro platili.
Na Bledu se ovaj put ne zadržavam. Između Bleda i stanice na kojoj trebam uhvatiti vlak za Zagreb, nalazi se i ušće Save Bohinjke i Save Dolinke koje se tu spajaju i čine Savu. Kako sam čula da je Sava Dolinka hladnijih voda od Soče, probijam se satima kroz grmlje i vučen natovareni bicikl kroz pješačke putove. Obala je ili strma pa se ne može spustiti do Save Dolinke, a na jednom dijelom je ograđena jer je prostor zauzeo ogromni kamp. Dan je prošao u krčenju putova, Dolinka je na kraju isprobana, nešto je hladnija od Soče, ali još uvijek ne grize. Odlazim pozdraviti i spojenu Savu kakva nam kasnije dolazi u Zagreb. Krcata Mimara dovodi i mene natrag u Zagreb.