Željeznička pruga koja je povezivala slovenske gradove Velenje i Dravograd s nizom mostova, tunela i vijaduktom sagrađena je bez moderne tehnologije u svega dvije godine krajem 19. stoljeća. No, pruga je ukinuta 1968. godine. Poslije vlaka, drugi najbolji način održive mobilnosti su bicikli, a Slovenci su to za razliku od hrvatskih političara usvojili. 35 kilometara koji se danas ne može prijeći vlakom, može se prijeći sjajnom biciklističkom stazom, možda i najboljom koju sam imala prilike isprobati.
Gradnja željezničke pruge koja je povezivala slovenske gradove Velenje i Dravograd počela je 1897. godine, a pruga je službeno otvorena 20. prosinca 1899. godine. U svega dvije godine, bez modernih strojeva i ostale tehnologije, samo od Velenja do Mislinje prokopano je 5 tunela, 8 puta premošćena rijeka Paka i izgrađen vijadukt kod Gornjeg Doliča. Za usporedbu, u 21. stoljeću rekonstrukcija postojećeg i izgradnja drugog kolosijeka Dugo Selo – Križevci u Hrvatskoj traje već osam godina.
No, prugom se nažalost nismo imali prilike provozati vlakom. Ukinuta je 1968. godine i Velenje i Dravograd danas nisu povezani željezničkom vezom. Poslije vlaka, drugi najbolji način održive mobilnosti su bicikli, a Slovenci su to za razliku od hrvatskih političara usvojili. 35 kilometara koji se danas ne može prijeći vlakom, može se prijeći sjajnom biciklističkom stazom, možda i najboljom koju sam imala prilike isprobati.
No, kako doći željeznicom do Velenja iz Zagreba? Međunarodni vlak za Celje iz Zagreba ne prima bicikle. Naravno, uvijek postoji mogućnost da naletite na dobro raspoloženog konduktera koji će vam dopustiti da ugurate bicikl u prolaz, ali nije mi se dalo ovisiti o naklonjenosti zvijezda, pa radije uzimam jutarnji vlak do Harmice na slovenskoj granici. Za pola sata ste na samoj granici u vlaku koji redovno prima bicikle. Kako smo o tome razgovarali nedavno s Jonom Worthom za H-Alter, od postaje Harmica do prve postaje u Sloveniji, Dobova, ima nekih 2,5 kilometra. S biciklom ta udaljenost nije problem. U Dobovi čekam lokalni slovenski vlak koji prima bicikle do Celja i u Celju presjedam na drugi vlak do Velenja. Slovenski vlakovi su praktičnije dizajnirani i od ovih novih hrvatskih elektromotornih. Prostor za bicikle nije zakrčen WC-om pa ima mjesta za puno više bicikala i nije potrebno manevriranje pri ulazu. I karta za bicikl je jeftinija od hrvatske, iznosi 1,5 euro i vrijedi cijeli dan. Za sebe sam kupila Izletka kartu koja košta 15 eura i omogućuje da se vozite koliko želite i kuda želite tijekom cijelog vikenda. U biti vrijedi 5 dana, ali vam se mora zalomiti da tu upadne neki praznik, jer vrijedi samo vikendima i praznicima.
Ulaz na biciklističku stazu nalazi se na izlazu iz Velenja. Ako ga ne uspijete pronaći, samo slijedite bicikliste. Čini se da svi idu na „Štreknu“, kako je nazvana ova biciklistička staza. U početku staza slijedi potok dok je s druge strane prometnica, no ovom stazom ne hodaju pješaci. Od potoka je odvojena drvenom ogradom koja se često nalazi na stazi i daje joj neki posebni štih iako mi se uglavnom ne čini baš neophodnom.
Na stazi u početku ima dosta biciklista. Većina ih je na električnim biciklima koji su u Sloveniji očito naglo dobili na popularnosti. Moj je bicikl, uz to natovaren opremom za kampiranje pa me elektrificirani penzioneri pretječu bez napora. Staza je toliko sigurna da nije čudno da ovuda bicikliraju cijele obitelji. Na stazi sam vidjela i nekoliko petogodišnjaka koji samostalno bicikliraju dok će se na cestu rijetko koji roditelj usuditi pustiti tako malo dijete.
Uz put se često nalaze odmorišta, koja, hint hrvatskim planerima, ne sadrže smiješne spirale koje ne obavljaju funkciju stalaka za bicikle, ali uspješno troše novac iz europskih fondova. Na odmorištima se pak, povremeno nalaze špine s pitkom vodom što je spas u ovaj vrući ljetnji dan. Tu su i table o vrlo zanimljivoj povijesti željezničke pruge pa tako saznajem da je u izgradnji sudjelovalo više od 2200 radnika.
Staza će biti zanimljiva i onima koje zanima partizanska povijest. Na ploči uz željeznički vijadukt u Gornjem Doliču, impresivnom građevinskom poduhvatu za to doba, stoji kako su od travnja do studenoga 1944. partizanske jedinice izvele 80 akcija na potezu Celje – Dravograd. U noći 18. lipnja 1944. Zidanšekova brigada srušila je četiri luka ovog željezničkog vijadukta, a svrha je bila spriječiti Nijemce u odvozu lignita iz rudnika ugljena Velenje. No, vijadukt je brzo obnovljen i danas je dio biciklističke putanje.
Staza se uspinje i dobiva nekih 200 metara na visini do Mislinje, otkuda počinje spust. No, kako su željezničke pruge građene s više obzira nego ceste, i uspon i spust su puno blaži, gotovo da se ne osjete. Zato su stare trase željeznica idealne biciklističke staze. U Hrvatskoj zasad vode dijelovi dvije biciklističke rute po trasama starih uskotračnih željeznica. Jedna je Parenzana u Istri koja povezuje Poreč s Trstom, a druga je većinom u BiH, po trasi željezničke pruge Ćiro s početkom u Mostaru. Ta trasa zasad završava u Trebinju jer je spust pruge prema Dubrovniku zahtjevan i velikim dijelom urušen, ali je u Hrvatskoj u biciklističku stazu pretvoren dio kroz Konavle. No, i Parenzana i Ćiro su dijelom pošljunčane staze prikladnije za MTB bicikle, dok su se na Štrekni odlučili asfaltirati cijelu dionicu što bržim biciklistima omogućuje da efikasno prelaze udaljenosti između gradova na putu, postaje dio prometne mreže, a ne samo izletnička ruta.
Posebna je atrakcija na putu Huda luknja. Tu se može stepenicama spustiti i razgledati slikovitu spilju, a odmah slijedi najduži tunel na putu, dug više od 400 metara. Ova je dionica puta, deset kilometara od Velenja do Hude luknje, posljednja otvorena i to tek ovoga svibnja.
Staza putem prolazi rubom jednog većeg grada, Slovenj Gradeca. U tim rijetkim trenucima kada se staza spaja na gradski promet i dalje je dobro označena i logična te se brzo grad ostavlja za sobom. Čini se da su ljudi upravo u okolici Slovenj Gradeca najteže prihvatili ukidanje željezničke pruge pa web stranica bicikličke staze navodi kako je bilo prosvjeda, a u Šmartnom kod Slovenj Gradeca čak se i poteglo oružje. Ukidanju željezničke pruge kumovao je razvoj cestovnog prometa, pruga je postala nerentabilna, nije bilo sredstava za obnovu i dogradnju. Dijelovi staza dobivali su druge namjene, pa je tako jedan od tunela korišten za uzgoj gljiva, a prvi koraci prema biciklističkoj stazi pokrenuti su od 2007. kada je staza počela dobivati oblik biciklističke.
Staza završava nešto prije ulaza u Dravograd, gradića kako mu ime govori na Dravi. No, ovdje se odmah možete priključiti na Drava Route biciklističku stazu koja vodi do Maribora i dalje sve do Varaždina. Iako na dijelovima ove rute nije sasvim bez prometa, promet je uglavnom niskog intenziteta. Iz Dravograda do Maribora vozi i lokalni vlak, ali nedjeljom nema linija. Od Maribora pak možete opet uhvatiti vlak do hrvatske granice, ako vam je dosta bicikliranja. I odlazak i povratak u Hrvatsku je teoretski moguć u jednom danu ako želite doživjeti što je uistinu biciklsiitčka staza. Iako postoje brojne biciklističke rute označene po cestama niskog prometa, činjenica da nema nikakve opasnosti od automobila na stazi opušta živčani sustav na drugačiji način.
Što se tiče Hrvatske, tu ima još prostora za ovakve projekte. Nekad je, primjerice, vozila uskotračna željeznica iz Splita do Sinja, a u Slavoniji je prometovala danas zatvorena Gutmanova željeznica.
No, sljedeća biciklistička staza po trasi stare željeznice u Hrvataskoj bi trebala biti Bjelovar-Garešnica. U svibnju je počelo projektiranje 66 kilometara staze koja uključuje i Grubišno Polje. Ta je pruga puštena u promet 1913. godine nakon samo dvije godine izgradnje. Vidjet ćemo koliko će pak trajati pretvaranje iste u biciklističku stazu i nadamo se da su se projektanti provozali Štreknom i da znaju što znači kvalitetno izrađena biciklistička staza.
