Projekt biciklističke staze Greenway posljednjih tjedana udara u postamente Aleje skulptura na Savskom nasipu.
Zelena staza bi se trebala protezati 132 km uz tok Save, a osim samog pojačanja biciklističkog prometa i smanjenja prometnog zagađenja trebala bi i modernizirati sliku nasipa svojom eko-tehno estetikom i dodacima poput led svjetala na solarne panele. Izgradnja je trenutno u svojoj šestoj fazi, a Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) je 20. ožujka primilo dopis od Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalne poslove s opisom nepredviđenog problema – kip Putokazi Zvonimira Lončarića smješten je direktno na predviđenoj trasi staze.
Odbor HDLU-a pregledao je dokumentaciju projekta i utvrdio da bi se Greenway trebao i mogao uskladiti s postojećim postavom. Zajedno s prof. Alenom Novoselcem, sadašnjim dekanom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i nekadašnjim voditeljem projekta Aleje proveli su analizu stanja kipova i utvrdili da bi staza trebala zaobići njih šest. Prema trenutnim nacrtima, previše im se približila ili djelomično čak prelazi preko samih skulptura. Gradu je predložena i revitalizacija samog projekta Aleje, koji je napušten 2016. Nakon primitka analize, spomenuti je ured na sastanku s HDLU-om 26. ožujka zaključio da će u daljnjoj izvedbi Greenwaya pokrenuti “razgovore s nasljednicima autorskih prava pojedinih skulptura te će u dogovoru s njima pronaći individualna rješenja”. Daljnji dijalog s HDLU-om nije isključen, a usklađivanje Greenwaya s Alejom nije dogovoreno.
Između izrade nacrta i pripreme terena netko je morao primijetiti visoke razigrane skulpture uz predviđenu stazu. Gradu smo zato uputili pitanje je li tijekom izrade projekta Aleja skulptura uzeta u obzir i planira li se suradnja s HDLU-om na usklađivanju oba projekta. Darinka Jug, voditeljica i kontakt osoba za Greenway, uputila nas je na mail gradskog Sektora za informiranje i komunikaciju. Nadležni Gradski ured za obnovu oglasio se samo automatskim odgovorom da će upit proslijediti – nadležnima. Pročelnica Sektora za informiranje Dinka Živalj uputila nas je na broj telefona za komunikaciju s medijima i isti mail kao i Jug, no odgovor ijednog od tih kanala nismo dobili do zaključka članka. Dostupni izvori o Greenwayu, poput brošura iz 2019. i 2023. ne sadrže nijedan navod o Aleji skulptura.
Percepcijama inovacije unatoč, projekt Greenway nije novitet. Studija izvodljivosti izvedena je prije punih deset godina i revidirana 2023., a u oba je dokumenta kao jedan od očekivanih rezultata zelene staze navedeno “povećanje atraktivnosti vizualnog identiteta Grada Zagreba i Zagrebačke županije”. Odjeljci o utjecaju staze na okoliš navode da “će doći do afirmiranja kulturne baštine uz rijeku Savu u turističkom smislu”, ali i da „neće doći do nikakvog direktnog ni indirektnog utjecaja na kulturnu baštinu“. Možemo pretpostaviti da nitko od nadležnih Aleju skulptura ne smatra baštinom – prema nedavnoj analizi, identificirana oštećenja na Putokazima su „najvjerojatnije nastala tokom izvođenja radova”.
Zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet u izjavi za HRT rekao je da se s Greenway stazom “malo nespretno krenulo”, no nada se da će se projekt uskladiti i “da će staza nježno proći pored [kipova].” Prema zamjeniku, uprava se obvezala da će ih “obnoviti, osvijetliti i dodati pločice s informacijom o kojoj se skulpturi radi, autoru i godini”. Za vidljivost nepotpisanih skulptura to je kritično, no kome su se i kada obvezali nismo uspjeli saznati. Također, ako desetogodišnji rad na projektu zaista nije uključio razmatranje Aleje skulptura, ne radi se o maloj nespretnosti, već o velikom ignoriranju.
Kako je u razgovoru za H-Alter rekao Alen Novoselec, rješenje do kojeg je Grad došao nije dostatno: “To je zaobilaženje pravog rješenja, jer autorska prava na skulpturu autori i nasljednici imaju ako se ona komercijalizira ili zarađuje. No, na Aleji skulptura to više nije njihovo pojedinačno autorsko djelo, već koncept Ratka Petrića iz 1985.”
Ovaj se cjeloviti ambijentalni projekt, smatra Novoselec, “ne može mijenjati odlukom samog autora, već odlukom Petrića ili njegove supruge Jadranke Fatur koja čuva tu baštinu.” Fatur je i prošle godine apelirala na gradske vlasti, doduše zadarske, da preuzmu brigu o Petrićevoj ostavštini.
Problem na stazi Greenway je i u preduvjetima samih skulptura. Kako navodi objava na stranicama HDLU-a, za svaku od skulptura proveden je “projekt statike koji uključuje proračun dimenzija i gabarita rasprostiranja temelja, njegovu dubinu, tip betona, vrstu, debljinu profila i veličinu željezne mreže (…) kako bi se zadovoljili konstrukcijski i sigurnosni kriteriji”. Dokumentacija provedene izgradnje zacijelo postoji, te bi Greenway stazu i iz tehničkih razloga trebalo uskladiti s postojećim projektom. Prema analizi, to bi se moglo postići jednostavnim vijuganjem staze oko šest skulptura s kojima se sudara. U skladu s deklariranim ciljem “povećanja atraktivnosti vizualnog identiteta“ grada, Aleja skulptura na toj dionici predstavila bi plus koji bi dodatno privukao turiste, bicikliste i šetače.
Problem zanemarivanja Petrićeve aleje, na kojoj su kroz godine neki od kipova i oštećeni ili ukradeni, prethodi zelenoj stazi. Kako nam je rekao Novoselec, on je projekt preuzeo 2013. U tri je godine uspio ugraditi jednu skulpturu, a nesuradljivost tadašnjih struktura dovela je do postupnog gašenja projekta: “Nismo mogli dobiti minimalna sredstva za materijale i troškove brige o skulpturama, a uz to smo htjeli raditi razne programe koji bi popularizirali ideju Aleje kao kulturnog dobra i unosili kulturno-umjetničke sadržaje u novi kontekst. To je sve bilo onemogućeno jer je o tome vodio brigu gradski ured za zaštitu javnih spomenika koji je bio posebno strukturiran labirint.” Rezultat zamršenog rada tadašnjeg nadležnog ureda osigurao je da deset skulptura nekih od najznačajnijih hrvatskih kipara, poput Vojina Bakića, Dušana Džamonje i Koste Angelija Radovanija, nikada nisu postavljene.
Očuvanje, a i revitalizacija Petrićevog projekta danas bi postigli značajne rezultate za grad. Od same koncepcije, taj je projekt bio iznimno elaboriran. Predviđao je izgradnju muzeja suvremene umjetnosti koji je trebao spajati obale rijeke, a Aleja je trebala služiti kao muzej suvremene skulpture na otvorenom s osmišljenim stazama koje bi garantirale da posjetitelji i šetači mogu sustavno proći kroz umjetničko okruženje uz rijeku. Lončarićevi Putokazi – poznate savske nožice – tamo su već gotovo 20 godina, a u 36 godina provedbe uz njih je postavljeno još 11 skulptura. Iako je to prvi takav sustavni projekt u Hrvatskoj, te stoga ima i povijesni značaj, građani ga ne mogu prepoznati jer za njega nema podrške. Kako je komentirao Novoselec: “Ne samo da ga građani ne mogu percipirati kao neku identitetsku baštinu, nego to ne rade ni strukture. Razumijem da je Greenway veliki projekt koji treba realizirati, ali trebalo bi prepoznati nešto u što je isto uloženo puno novaca i truda. Apsurd je da nema uvažavanja svih naših dosadašnjih dosega.”
Poznato je da javna skulptura nije strana Zagrebu, no najočuvaniji primjeri gotovo uvijek poprimaju tradicionalnije oblike. “Zadnjih trideset godina zakazali smo jer smo javnu skulpturu tretirali kao monument osobi ili događaju”, rekao je Novoselec, “a malo smo radili na suvremenim, pozitivnim skulpturama. Aleja je jedna od takvih stvari, a ostalo su naručeni spomenici, što Tuđmanu, što ne znam kome.” No, povijest zagrebačkih ulica puno je šira od klasičnog kulta ličnosti. Na njima je prisutno osamdeset drugih skulptura u nizu četvrti: od Kožarićevog Sunca na Bogovićevoj i Obeliska I i II Petra Barića kod Cibone pa sve do Otvorenog likovnog ateliera u Susedgradu. One su rezultat značajnog booma javne skulpture u osamdesetima, a postavljane su duboko u devedesete. Kao i Aleja, te skulpture su testament četiri desetljeća suživota ulica i umjetnosti. Čitav bi grad mogao biti njihov muzej i time privlačiti turiste, kao što to čini i popularni lov na planete koji povezuje druge četvrti u Zagrebu sa Suncem u centru. Aleja je tako jedna u nizu prilika koje su današnjoj gradskoj kulturnoj ponudi servirane na pladnju, no dugotrajan manjak sustavne potpore garantira da je većina te vrijednosti nevidljiva, čak i kad se preko nje ucrtava staza.
Nikad iskorišten potencijal Aleje skulptura možemo vidjeti i u europskim primjerima sličnih parkova, koji u suodnosu s prirodom tvore neizbježne turističke atrakcije. U sklopu nacionalnog parka u Otterlu u Nizozemskoj, primjerice, vrt skulptura s više od 200 radova raznih znamenitih autora okružuje muzej Kröller-Müller. Talijanski Vrt tarota, pak, životno je djelo kiparice Niki de Saint Phalle i ističe se u turističkoj ponudi Toskane. Ne moramo ni putovati tako daleko – park skulptura postoji i oko Dvorca umjetnika u Jakovlju, na tridesetak minuta od Zagreba.
On je od 2023. u obnovi pod ravnanjem Novoselca, koju je omogućio pravni status parka: “On nije bio zaštićeno kulturno dobro, ali smo ga uspjeli zaštititi da bismo mogli tražiti minimalna sredstva od Ministarstva kulture za putovanja i alat da možemo početi obnovu.” Skulpture koje okuplja park u Jakovlju nastale su na kiparskim kolonijama koje je od 1993. do 2010. vodio upravo Ratko Petrić, što ih i konceptualno povezuje s Alejom. Zaštita i financiranje kakvo je pruženo tom parku zasigurno bi omogućili da i zagrebački projekt ponovno oživi.
Grad, dakle, ima sjajnu priliku koordinirati se s HDLU-om i pokazati da odbija nastaviti sustavno zanemarivanje postojećeg kulturnog bogatstva. Uz njegov dosadašnji trud modernizacije javnog prostora, poput Lunarovih mačaka na Masarykovoj i Chezovog šarenila u Vlaškoj, oživljavanje Aleje upotpunilo bi suvremeni identitet grada. Konačno, tim bi potezom dokazao da mu je stalo do zatrtog dijela vlastite povijesti. No da bi se to dogodilo, ona će nadležnima morati značiti puno više od puke prepreke na stazi.
