Krajnje je vrijeme da shvatimo kako neprijatelj nije pluralističko otvoreno društvo, niti ljudi koji traže azil na njemačkim granicama. Prijetnja ljudskim pravima i demokraciji dolazi iznutra.
Otkako je preuzeo dužnost, Donald Trump je pokazao koliko je demontaža vladavine prava usko povezana s antiimigracijskom politikom i rasističkom agitacijom. Kao prvi službeni čin proglasio je izvanredno stanje na južnoj granici, suspendirao pristup pravu na azil i najavio masovne deportacije. Istovremeno je izdana uredba protiv programa raznolikosti u javnim ustanovama i obrazovnom sustavu. Preko noći stotine tisuća migranata izgubilo je perspektivu u SAD-u, a milijuni radnih mjesta postala su ugrožena – dok će vojska, granične patrole i paravojne skupine uz granicu dobivati sve veće količine novca i oružja. Što se obećane desničarske autoritarne rekonfiguracije države tiče, ovo je tek početak.
Migracijska politika kao ulaz u autoritarnu transformaciju države
No, i Evropa je na pragu desničarske autoritarne transformacije. Njemačka je doživjela veliki pomak udesno – i to ne samo uslijed najnovije spirale rasističkog javnog bijesa koji se još jednom razbuktao nakon smrtonosnog napada nožem mentalno bolesnog izbjeglice u Aschaffenburgu, u kojem su poginule dvije osobe. Umjesto istraživanja uzroka takvih kobnih djela, žrtve su upotrijebljene kao rasističko gorivo za poznati politički protumigracijski narativ: “Sada je vrijeme za djelovanje!”.
Ova mantra, naposljetku, omogućuje stavljanje ljudi pod opću rasnu sumnju i poziva na još neliberalnije mjere. Politički bijes nema mnogo veze sa stvarnošću: migracijske brojke padaju, pravo na azil sve se više ograničava, a nasilje je također uzrokovano djelovanjem bijelih njemačkih građana.
Krajnja desnica već godinama pokušava uspostaviti svoju ideološku hegemoniju instrumentalizirajući područje migracijske politike. Od prošlog tjedna sve je bliže vlasti u Njemačkoj. Kontinuirano skandaliziranje (krajnje) desnice nad migracijama služi im kao most prema političkom centru, utirući put prema podčinjavanju načela vladavine prava političkoj volji za oduzimanje prava glasa. Studije o desnom populizmu i autoritarnim prijelomnim točkama dugo su upozoravale na to. Sada se, čini se, strategija krajnje desnice isplaćuje i Njemačkoj. Čini se da su posebno Friedrich Merz (CDU) i Christian Lindner (FDP) razvii osjećaj za oponašanje Trumpove klike. Merz, čelnik konzervativnog CDU-a, oponaša Trumpa i usmjeruje svoju stranku prema desničarskom autoritarnom kursu. Proteklog tjedna dvaput je pokušao kreirati stanje na terenu uoči vlastitog potencijalnog predsjedanja vladom: njegova je stranka podnijela Bundestagu dva vrlo restriktivna prijedloga protiv migracija i takozvani Zustromsbegrenzungsgesetz (Zakon o ograničenju priljeva). Slijedeći Trumpovu igru, obećao je od prvog dana svojega mandata dekretom zatvoriti granice, ukloniti vremenska ograničenja za pritvor prije deportacije i masovno proširiti ovlasti federalne policije ovlaštenjem da izdaje naloge za hapšenja i preuzme odgovornosti od policijskih snaga saveznih država.
Prijedlog “de facto zabrane ulaska”, koja bi se zabrana izričito primjenjivala i na osobe koje ispunjavaju uvjete za zaštitu, potkopava Ženevsku konvenciju o izbjeglicama, Schengenski sporazum i pravo EU-a. Takav pristup “Njemačka prije svih” mogao bi se primijeniti samo kad bi Merz proglasio trajnu nacionalnu izvanrednu situaciju i time poništio prednost prava EU-a nad nacionalnim pravom. Takvim bi se potezom ne samo svrstao uz desničarsku politiku Viktora Orbána i Giorgie Meloni, koji žele pokopati europski projekt, nego bi se stavio i u isti tabor s autoritarnim vladarima koji hitnim dekretima suspendiraju temeljna prava.
I drugi aspekti njegovih planova potresaju same temelje vladavine prava i demokracije, posebno u Njemačkoj. Postoje povijesni razlozi zašto naloge za uhićenja ne izdaje policija, već ih moraju zatražiti državni odvjetnici i potvrditi sud. Radi se o lekciji iz nacističke ere, kako ljudi ne bi mogli biti pritvoreni na neodređeno vrijeme. Zabranom ulaska u zemlju sustavno bi se kriminalizirali svi tražitelji azila.
Frontalni napad na demokraciju
I kao da sve to nije dovoljno, Merz je pružio ruku AfD-u, uzdajući se u podršku te stranke svom prijedlogu. Slično njemu, čelnik FDP-a Christian Lindner smatra “potpuno nevažnim” podržava li AfD zakonske pakete. Ovaj otvoreni poziv na formiranje desničarskog autoritarnog, nacionalističkog saveza sljedeći je očigledan korak centra prema restrukturiranju države na autoritaran način. Ne samo da potkopava bilo kakvo povjerenje u obećanje o “vatrenom zidu” protiv suradnje s AfD-om, već se radi i o frontalnom napadu na demokratski ustroj društva. Zaobići AfD s desne strane nije “taktički trik”, kako bi to rekli neki komentatori – to je nastavljanje politike AfD-a od strane stranke koja sebe naziva konzervativno-demokratskom.
Ipak, nije samo CDU kriv za trenutnu politiku neprijateljstva prema migracijama. Tijekom posljednjih godina, koalicijska vlada socijaldemokrata, Zelenih i liberalnih demokrata također je imigraciju opetovano opisivala kao sigurnosno pitanje, koristeći grub jezik kako bi povećala očekivanja o “čvrstoći” i “deportacijama velikih razmjera”.
Predvidljivo je koliko je tužno vidjeti kako se tragični događaji poput onoga u Aschaffenburgu koriste za promoviranje autoritarnog programa. Naravno, incident izaziva pitanja.
Zašto, na primjer, Njemačka trenutačno bilježi porast nasilnih djela počinjenih od strane mentalno vrlo nestabilnih osoba koje su u jednom ili drugom trenutku bile poznate socijalnim službama ili birokraciji zaduženim za procedure vezane uz azil? Nikakva zabrana ulaska, nikakva militarizacija granica neće moći spriječiti ta djela, kao što pokazuju sva iskustva s jako utvrđenim graničnim sustavima u Europi i SAD-u. Umjesto toga, pitanje bi trebalo biti o uvjetima koji dovode do takvih djela nasilja. Promatrajući politiku azila vidimo sustav koji, donošenjem sve strožih zakona, tražiteljima zaštite već godinama steže omču oko vrata. Ljudima se sustavno oduzimaju izgledi za budućnost. Osim toga, postoji sustavna prekarizacija u smještaju izbjeglica. Usluge pravnog i psihosocijalnog savjetovanja nastavljaju se smanjivati, a Zakon o povlasticama za tražitelje azila izričito nameće ograničenja koja jamče samo hitnu pomoć. Liječnici, liječničke udruge i vijeća za izbjeglice desetljećima su bezuspješno pozivali na ukidanje Zakona o naknadama za tražitelje azila kao posebnog zakona, posebice u zdravstvu.
Ako je cilj povećati sigurnost u društvu, upravo je to točka na kojoj treba djelovati – ne zatvaranjem granica i proglašavanjem de facto zabrane useljavanja za ljude bez valjanih dokumenata, što ne pomaže, nego širenjem unutarnjeg nadzora i kažnjavanja. Politika strožih mjera, restrikcija, represije, dio je problema. Takvom se politikom ulazi u spiralu bijesa, a ne čini se ništa da bi se pomoglo; a narušavanjem društvene kohezije potkopavaju i vlastiti modeli prosperiteta.
Merzovi potezi prijete socijalnom miru migracijskog društva kojeg smo svi dio. Četvrtina njemačkog društva ima migracijsku pozadinu i izravno je pogođena ako se stvori klima koja marginalizira i plaši ljude – da ne spominjemo činjenicu da je takva klima potpuno štetna za useljavanje kvalificiranih radnika, što također želi CDU. Štoviše, ovakva politika nepotrebno diže ruke na temelje demokratskog, pravnog sustava. Budući da su savezni izbori pred vratima, krajnje je vrijeme da shvatimo kako neprijatelj nije pluralističko otvoreno društvo, niti ljudi koji traže azil na njemačkim granicama. Prijetnja ljudskim pravima i demokraciji dolazi iznutra. To je autoritarna žudnja sve većeg dijela stanovništva koji sebe vidi kao predstavnika Alice Weidel, Donalda Trumpa ili Friedricha Merza.
