Dok u razgovoru svi pokazuju lokalpatriotizam i busaju se u prsa kad treba spomenuti crticu iz tisućljetne senjske povijesti, rijetki to pretoče u djela.
Početkom trećeg mjeseca, a zbog klimatskih promjena ponekad i ranije, na livadama kreću cvjetati ljubičice, jaglaci i visibabe – navješćuju dolazak ljepšeg vremena, povišene temperature i proljeće kao uvertiru u ljeto. Rijetki su oni koji više vole zime, pa se u razgovoru često mogu čuti sretni tonovi dok govore kako se priroda budi. Stvarno, priroda se budi u to doba godine, a svoj vrhunac dočekat će na ljeto, pa i u krajevima gdje nema livada, gdje ljubičice i visibabe nisu tako česta pojava, jer u primorskom kršu najčešće cvijeta kamen i ono što preživi nagle nalete ljute bure, a onda i juga i morsku sol, koju ono prosipa. Krš se isto budi, ali na drugi način. Prazan kamenjar neće napuniti zelenilo, niti će se u njemu priroda probuditi, a ono malo što je i ima vrlo brzo će pregaziti ljubičasta, bijela ili žuta japanka, šlapica za more ili klompa, ovisno što budu nosili stranci, koji se tamo nađu.
Primorski gradovi proljeće i ljeto vide drugim očima. Vjesnici proljeća nisu lijepi i šareni cvjetići, a ni zime nisu toliko hladne, ali su prazne, tihe i neželjene. Ovdje će, na kamenim pločama niknuti stolovi i stolice, terase, ponekad divlje, a ponekad pitome. Tišinu će zamijeniti žamor, a prazninu će napuniti sezonska multikulturalnost sa svih mogućih kontinenata. Krš će živnuti, sve dok ga, kao i ljubičice i ostale cvjetiće, ne ubije jesenska hladnoća. Kamen živi, ali samo pola godine, svake godine, a taj kamen ima i ime, već 3.000 godina, ali rijetko koji jezik će ga znati pravilno izgovoriti, rijetko tko će znati točno reći kakvo mjesto je na Bookingu pronašao.
Trenutno živi krš, u ovoj priči zove se Senj, a kako se to izgovara ovisi o tome koga pitate, jer preko ljeta možete čuti svakakve abominacije povijesno bitnog imena. Možda te frankensteinovske izmišljotine i idu s najnovijom povijesnom crticom ovog grada, jer ime je identitet, a identitet Senja već dugo nije u skladu s imenom, koje godinama nosi. Senj više nije grad nastao prije Rimskog carstva, više nije nikada pokorena tvrđava, više nije grad uskoka, nije povijesno bitna luka, nije grad s jednom od prvih hrvatskih tiskara, nije grad glagoljice, nije grad u kojem je otac Nikole Tesle svojevremeno bio pop, nije grad nekih od najbitnijih hrvatskih književnika: Silvija Strahimira Kranjčevića, Vjenceslava Novaka, Milutina Cihlara Nehajeva, i mnogih drugih. Senj jedva i da je grad, s obzirom na sve manje stanovništva. Sve to Senj je bio, nekima dobro upoznatima i dalje i je, ali onima koji mu ne znaju ni ime izgovoriti Senj je samo prolazno stajalište za kratki ljetni odmor i piće uz more.
Tako danas izgleda identitet obalnih gradova, koji je s vremenom u potpunosti pregazio turistički marš šarenih japanki i ostalih ljetnih šlapa. U krvoločnoj borbi za opstanak, koja se u takvim gradovima događa u srcu turističke sezone, Senj je zaboravio biti sve ono navedeno u prošlom paragrafu, a postao je obična turistička destinacija, jeftino apartmansko naselje prošarano ostacima povijesti, koja tu kao da se slučajno našla. Senj je postao grad do pola.
Fasade stare gradske jezgre lijepe su samo u prizemnim etažama, gdje su se cijelom dužinom antičkih ulica provukle terase prepune narančasto-smeđih drvenih klupa i raznih stolova, koji jedan s drugim nemaju veze, kao da su se nasumično izvlačili iz skladišta. Samo jedan pogled iznad ulaza u restorane i već se na prvom katu može vidjeti oronula žbuka, koja već dugo prekriva nekada kamene kuće. I te terase tu će biti samo pola godine, a onda će se vratiti u skladišta i ponovno čekati turiste da im vrate smisao.
Nisu samo privatne fasade do pola. Gradski projekti jednako su tako polovični. Vrlo često se zna reći da je dobro ako se radi, ali je li ikoga briga kako se radi? U Senju se radi, ali stvarno. Uvijek se nešto obnavlja, proširuje, sređuje, ali i to što se obnovilo više nema veze s onim što se obnavljalo, a ono što se sredilo i proširilo kao da se radilo negdje drugdje. Tako je recimo uređen Pavlinski trg u Senju, najpopularnije okupljalište građana, ali onaj glavni trg, Cilnica ili Velika placa, udaljen oko 200 metara od Pavlinskog trga, više nije ništa drugo, nego obično parkiralište s plavim linijama na prostoru ispred Kaštela Ožegovićianum.
Prije sređivanja trgova uredilo se i gradsko kupalište Škver. Proširilo se i postalo glavna šetnica u noćnim satima, a preko dana i ogromna plaža, što betonska, a što šljunčana. Da kupalište ne bi pokrivali samo ručnici, u projekt je uključeno i igralište za odbojku na pijesku – vrlo popularan sport među kupačima, obično na pješčanim plažama, a tih par dana, kad je izgrađeno, i u Senju. Par dana, do prve bure, po kojoj je Senj poznat svima, i koja je vrlo brzo po Senju raznosila pijesak. Nije to bio besplatni saharski pijesak otprije mjesec dana, nego pijesak za odbojku, koji je plaćen, a bio je jednako omražen kao i ovaj, jer ga je više bilo u ulicama iznad plaže, nego tamo gdje je trebao biti.
Dok u razgovoru svi pokazuju lokalpatriotizam i busaju se u prsa kad treba spomenuti crticu iz tisućljetne povijesti, rijetki to pretoče u djela. Jedna od onih, koji se stvarno trude Gradu dati nešto i zauzvrat je Ileana Tomljanović. Trenutno u centru grada drži suvenirnicu, koja vrlo lako upadne u oko, jer izgleda drugačije, ne onako jeftino i masovno kao većina suvenirnica stvorenih da samo opelješe turiste, već izgleda domaće, a i zove se čagod, senjski i posebno. Osim suvenirnice bavi se i raznim drugim stvarima, između ostalog i storytellingom, a cilj joj je vlastitim angažmanom vratiti gradu dio onoga što je nekada bio.
“Grad izgleda ovako zato što ne poštujemo vlastite propise. Imamo pravilnik o komunalnom redu, statut grada, ali ih ne poštujemo. Vjerujem da 70 posto zaposlenih u upravi ne zna što znači poštivanje konzervatorskih pravila o gradskoj jezgri. Da znamo, ne bismo dozvolili da hamburgeri gledaju s pročelja zgrada u centru“, kaže Ileana o stihijskoj gradskoj jezgri, prepunoj nabacanih natpisa, bez ikakve poveznice s ičim osim s obrtom kojeg predstavlja.
Stihijski je i turizam u Senju, jer osim predivnih zalazaka Sunca i čistog mora, Senj ne nudi mnogo. Odnosno, ono što može ponuditi ne reklamira, ne iskorištava i ne brendira, već pušta sve da ide svojim vlastitim tokom, a zatim se u toj podivljaloj vododerini i sam utapa.
“Mi nemamo masovnog turizma. Imamo slučajni turizam. Nismo definirani kao destinacija za obiteljski turizam jer nemamo plaže koje mogu konkurirati, primjerice, Rab ima pješčane plaže za malu djecu, roditelje i starije osobe. S druge strane, mi imamo betonsku obalu koja je možda prikladnija za mlade, ali za mlade nemamo sadržaja“, dodaje Ileana, pa nastavlja “imamo buru, ali nemamo brend bure. Imamo uskoke, ali nemamo brend uskoka. Grad je star 3000 godina, a ne znamo ni to iskoristiti“.
U toj strci, koju je stvorio turizam i želja za bogaćenjem, Senj se jednostavno izgubio, a gradska vlast se možda i trudi napraviti nešto od njega, ali njihovi pokušaju vrlo često su krivo usmjereni i ne donose potrebne rezultate, ali Senjani su još uvijek slijepo ponosni na taj kaos u kojem žive.
“Rečenica ‘To je Senj’ me živcira. Što je to Senj? Znam da je grad star 3000 godina s ogromnim potencijalom za brendiranje, ali ne znam što je Senj. Senj je drugi naziv za neuspjeh. Postoje ljudi koji su odustali od njega. Smeće na ulici? To je Senj. Pada krov sa zgrade? To je Senj“, zaključuje Ileana.
