Nadležni ministri – unutarnjih poslova i poljoprivrede – najavljuju formiranje konjičke policije. Davanje plavcima uzda u ruke dodatno će ih osposobiti za gušenje legitimnih građanskih prosvjeda, kao i za pushbackove na granicama, pa taj novitet možemo čitati kao korak prema totalitarnijim tehnikama discipliniranja populacije. Ako se bude radilo o regrutiranju lipicanaca, to bi mogli značiti da je riječ o poslovnim interesima Branka Borkovića, nekad Mladog Jastreba, a danas savjetnika ministra Dabre i, navodno, vlasnika lipicanačke ergele.
Bila je subota, 26. siječnja 2008., a Londončane koji vikend koriste za kulturno uzdizanje u Tate Modernu dočekao je neobičan prizor – po mramornom podu muzeja kaskaju konji. Tupi se zvukovi kopita miješaju s naredbama njihovih jahača, dvaju oklopljenih policajaca koja frapiranoj publici diktiraju tok kretanja. Posjetitelje grupiraju i raspršuju po svojoj volji koristeći se autentičnim metodama kontrole gomile dostupnim britanskoj kruni. Premda je riječ o pravim pravcatim bobby-ima, posrijedi nije čin suzbijanja nereda, već performans Tatlin’s Whisper #5 kubanske umjetnice Tanie Bruguere. Naizgled šaljiva dekontekstualizacija konjičke policije ne treba se čitati kao rad sa svrhom u sebi. Tatlin’s Whisper #5, tvrdi Bruguera, nije ovdje da publici pruža sigurno mjesto za eksperiment s otporom, već da pokaže “koliko se lagano sigurno mjesto može pretvoriti u ugrožavajuće kad se moć objavi”.
Usporedimo ovaj šesnaest godina star performans s izjavom koju ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, Josip Dabro, daje 21. listopada ove godine na otvorenju Državne ergele u Lipiku: “Mi preko tristo godina živimo s lipicancima, a ovaj se narod borio i čuvao državne granice i svoj prostor upravo s lipicancem kao osnovnom pomoći pri toj misiji. Stoga, danas s ovog mjesta predlažem da […] uvedemo konjicu u Ministarstvo unutarnjih poslova za zaštitu i nadzor hrvatske granice, a isto tako da bi štitili schengenski prostor, s obzirom na to da imamo vrhunsku infrastrukturu te najkvalitetnija i najbolja grla.”
Dabro ovo potvrđuje u razgovoru za Jutarnji 9. studenog, gdje tvrdi da je “vrlo važno čuvati naš identitet i način života, a uzgoj lipicanaca za potrebe policije tomu bi značajno pridonio”. Dva dana kasnije ministar čijeg se resora ova najava tiče, Davor Božinović, skeptično izjavljuje da bi za tako što bila potrebna ogromna logistika. Međutim, već idućeg dana, 12. studenog, mijenja stav.
“Ja sam tu optimist”, kaže Božinović. “Sada trebaju sjesti stručni ljudi i vidjeti što nam sve treba kako ne bismo išli s najavama, već s realizacijom.”
Realizacija podrazumijeva da će ministarstvo poljoprivrede pružati infrastrukturu za konje, dok će ih MUP koristiti prema svojim potrebama. Dotične još nisu razjašnjene, Dabro uporno spominje čuvanje granica, dok Božinović implicira model većine drugih država s konjičkom policijom, kontrolu javnog reda i mira. S obzirom na to da najava dolazi ni od kuda, a ministarstva nisu izdala dostatna obrazloženja zašto je ovakav potez poželjan, postavlja se pitanje postoji li povoda za optimizam. Kako stvari stoje, čini se da uvođenje konja, kao što originalna Dabrova formulacija nagovještava, ima više veze s objavom moći, nego blagostanjem građana.
Udruga Prijatelji životinja tako 13. studenog objavljuje niz razloga zbog kojih je ovako što problematično. Onaj koji se tiče najvećeg broja građana zacijelo je cijena pothvata.
“Samo za najosnovniju opremu jednoga konja potrebni su sedlo, kolan od neoprena za učvršćivanje sedla, stremeni, torba za opremu, zaštitna kaciga […]”, nabrajaju u objavi uz još dvadeset drugih troškova, te zaključuju da je sama ideja besmislena s obzirom na dostupnost i efikasnost modernih tehnologija. Da je riječ o izvanrednom trošku potvrđuje i činjenica da su konji već bili korišteni u hrvatskoj policiji devedesetih, no ukinuti su dvijetisućitih zbog financijske neodrživosti.
U razgovoru za H-Alter Prijatelji životinja nam govore da su konji izbačeni iz policije 2003. godine zbog velikih troškova nabavke, obuke i održavanja konja, dakle, radi materijalnih ušteda. Dodaju da su iz MUP-a prije dvije godine izjavili da ne razmatraju ustrojavanje policijske konjice jer su zadovoljni opremljenošću specijalnih i interventnih postrojbi specijalističkom opremom i vozilima.
Tatjana Zajec, zamjenica predsjednice odjela veterinara male prakse u Hrvatskoj veterinarskoj komori i članica povjerenstva za dobrobit životinja u Federaciji veterinara Europe, napominje nam da je i vojska imala konjičku postrojbu: “Bila sam tamo i pitala sam veterinarku kako se oni brinu o konjima. Rekla mi je da se ne brinu o konjima, zbog čega ih više i nemaju. Nisu imali uvjete, jer su konji psihički i fizički zahtjevne životinje. Ja se onda pitam kako sad odjednom naša policija za to ima uvjete.”
Milijunski troškovi na konjsku jedinicu posebno su enigmatični u kontekstu aktualne ekonomske situacije gdje je svaki peti građanin u riziku od siromaštva. Opravdati ovo iz perspektive djelotvornosti policijskog rada također je teško jer, ističu nam Prijatelji životinja, učinkovite mjere protiv nogometnog huliganizma već su razrađene i poznate dugi niz godina u Europi i ne zahtijevaju nikakva dodatna financijska ulaganja, a od 2007. uspješno se primjenjuju prema nogometnim izgrednicima u npr. Švicarskoj.
Ovoj bi se tvrdnji moglo predbaciti da se pitanje javnog reda i mira ne tiče samo navijačkih nereda, no primjenjivanje konja na druge prosvjede sa sobom nosi dijapazon drugih problema. Prvo, građani najčešće prosvjeduju s razlogom, a prema tome korištenje sile prirode protiv njih šalje poruku da vlasti nemaju interesa za konstruktivni dijalog, već za suzbijanjem nezadovoljstva koje su svojim politikama proizvele. Drugo, u kontekstu samih prosvjeda konji se ne koriste kao sredstvo za humano smirivanje situacije, već kao sredstvo represije.
Esme Smithson, članica No Name Kitchen koja između ostaloga radi na projektima nadziranja prosvjeda, u razgovoru za H-Alter objašnjava kako izgleda uvođenje konja u demonstracije: “U ogromnoj gužvi prosvjeda policija masu stišće u koridor, a onda odjednom izlaze konji. Ako pokušaš zaobići konja možeš dobiti udarac u glavu, ako ostaneš ispred njega – ista stvar. Stavljen si u situaciju s nepredvidljivom životinjom koju vjerojatno ne znaš tretirati s poštovanjem, tako da je eskalacija neizbježna.”
Nadodaje da se konji često koriste u tandemu s interventnom policijom i psima. Okolnosti koje ovakvi postupci proizvode na terenu, naglašava Smithson, ne mogu imati pozitivne rezultate: “Kad policija krene gurati masu s konjima, samo dolazi do straha i kaosa, stvara se scenarij visokog stresa za sve involvirane.”
Prijatelji životinja nam elaboriraju da će konj izložen stresu koji doživljava kao ugrožavajući, najprije pokušati pobjeći. Ako mu je bijeg onemogućen zbog jahača, fizičkih prepreka ili mase ljudi, u panici će početi udarati potkovanim kopitima, čime može nanijeti čovjeku na tlu lomove kostiju i lubanje, zgaziti ga i sl. Dodaju primjere poput Black Lives Matter protesta u Londonu 6. lipnja 2020. Svjedoci navode da je mirno okupljanje pretvoreno u nered dolaskom konjice, a u posljedičnoj stihiji ozlijeđeni su konj, studentica i policajac. S ovime na umu uvođenje konja možemo čitati kao korak ka totalitarnijim tehnikama discipliniranja populacije.
Fascinantno je u cijeloj priči, kao što ilustrira primjer BLM prosvjeda, da uvođenje konja ne pogoduje ni policajcima. Iako je istina da policajcima konji pružaju veću vidljivost, također ih čine izloženijima, a samim time manje sigurnima. Studija iz 2023. provedena na preko 35 tisuća incidenata ozljeda policijskih službenika na zadatku otkrila je da je stopa ozljeđivanja konjičkih policajaca dva do tri puta viša od stope njihovih pješačkih kolega. Drugo istraživanje iz Kanade potvrdilo je već poznat fenomen mentalnih poteškoća policajaca na konjima. Njih čak pedeset posto ima tegoba s mentalnim zdravljem, za razliku od deset posto generalne populacije i trideset posto drugih policijskih službenika. Nadalje, Božinović u svojoj prvoj izjavi tvrdi da bi ovakva postrojba mogla zamijeniti dobar dio policijskih službenika u obavljanju poslova vezanih za javni red i mir. Drugim riječima, otvaranje vrata konjima moglo bi zatvoriti vrata nekim policajcima bez, kao što smo već ustanovili, smanjivanja troškova. Iz svega navedenog jasno je da konji ne pogoduju ni hrvatskom budžetu, ni građanima, ni policiji, no najštetniji su ipak za same konje:
“Pitanje koje nitko ne postavlja je što jedan konj hoće? Želi li da ga se jaše, da skače na stražnjim nogama u cirkusu, da ga se bičuje dok ga se trenira? To je ogroman stres za njihov organizam, konji nisu za to napravljeni. Mi pokušavamo s ‘dresiranjem’ od njih napraviti nešto što oni nisu, uglavnom su plahe životinje”, kaže nam Zajec. Da bi se konje osposobilo za neprirodne im uvjete urbanih nereda viče se na njih, maše im se zastavama pred licem, bacaju se na njih teniske loptice i koriste se pirotehnička sredstva. Prijatelji životinja s nama dijele video ovakvog treninga, te apostrofiraju da se ni nakon svega toga ne garantira poslušnost konja u rizičnim situacijama.
Pravi problemi ipak tek počinju s policijskom službom. U razgovoru nam Prijatelji životinja detaljiziraju neke od negativnih učinaka. Višesatno jahanje, primjerice, zbog kontinuiranog pritiska na leđima vodi do mikrotraumi, natisaka, bolova i atrofije mišića. Konjske kosti također stradavaju, jer im kopita bez potkova nisu prilagođena asfaltu. Potkova je, međutim, kruta i ne može se širiti s kopitom, odnosno spriječit će širenje kopita. To znači da neće doći do amortizirajućeg efekta i udarac po podlozi prenijet će se kroz zglobove nogu, otprilike kao da čovjek osam sati hoda i trči po cesti u drvenim klompama. Psihološki su učinci jednako pogubni. Kako konju ovakva služba nije u prirodi, u procesu treninga im se efektivno lomi duh uzrokujući naučenu bespomoćnost koja u konja može uzrokovati nesposobnost učenja, emocionalni stres, pasivnost, depresiju, mentalnu bolest i socijalnu anksioznost.
Pritom treba podsjetiti da su ovo samo sustavni problemi. Konji su nerijetko ozlijeđeni na zadatku, a redovno se događaju smrtni slučajevi. Na prosvjedu u Dallasu u 2021. konj je ciglom pogođen u glavu, 2022. drugi umire od srčanog udara na karnevalu u Londonu, a treći 2023. na utakmici kriketa također umire od srčanog udara kao posljedice petardi. Ne treba se puno istraživati da se shvati kako svake godine postoje četvrti, peti i šesti slučajevi.
Zajec nam u razgovoru potvrđuje da iz perspektive veterinarske struke ništa što su Prijatelji životinja u svojoj inicijalnoj objavi napisali nije sporno. Dodaje i da takav rad konjima može skratiti životni vijek: “Konji koji rade u policiji imaju beneficirani radni staž i rade puno kraće jer to ne mogu izdržati. Svaki rad im je stres i sigurno im skraćuje život, a kad im je već skraćen oni idu na prodaju i može ih kupiti bilo tko, uključujući i klaonice. Ne postoje skloništa za zbrinjavanje konja, a konja kojima je potrebno zbrinjavanje je na stotine. Viktor Drago je zbog toga napravio utočište za konje u Zaprešiću i pitala sam ga je li registriran kao sklonište. Kaže da se morao registrirati kao farma, jer toga nema kod nas.”
Bitno je ovdje naznačiti da objektivno destruktivni učinak koji policijska služba ima na konje ne znači da se svi veterinari slažu sa Zajec. Jedan veterinar odgovara nam da mu je policijska konjica sjajna ideja, jer da je konj oduvijek služio čovjeku. Međutim, jednako je bitno istaknuti da je pitanje etike iskorištavanja konja u nadležnosti filozofije, a ne veterinarske struke.
“Nismo na veterinarskom fakultetu puno pričali o dobrobiti životinja, danas se o tome govori nešto više. Čuli ste da su neke države poput Australije i Kanade proglasili životinje osjetilnim bićima, što znači da su po tome jednake kao i mi ljudi. One jednako osjećaju strah, nelagodu, mogu biti sretne ili nesretne, dobre ili loše volje. Mi bismo to trebali uvažavati, međutim kao veterinari smo naučili da su životinje tu za naše iskorištavanje”, odgovara nam Zajec na pitanje o konsenzusu struke. Na kojoj god strani se specističke bitke nalazili, ipak je danas očigledno da je hijerarhija ljudi i životinja u najmanju ruku otvoreno pitanje, a ne samorazumljiva datost kako se iz Dabrove originalne najave može iščitati.
Izbjeglice na hrvatskim granicama već se svakodnevno suočavaju s nevjerojatnim animozitetom od hrvatske policije, a teško je zamisliti svijet u kojem im ovaj potez može pomoći. Za perspektivu o tome upitali smo Smithson, koja se osim nadzora prosvjeda bavi istraživanjem pushbackova i nasilja na granicama: “Svaki put kad smo vidjeli uvođenje novih tehnologija za navodno upravljanje granicama, rezultat je bilo više nasilja nad ljudima u pokretu. Tehnologije nadzora, dronovi, vozila, svejedno. Dodavanje konja u mješavinu osnažit će policiju i dati će joj još jedan alat za agresiju.”
Ističe da je odnedavno dio šume oko granice s Bosnom pokošen kako bi povećao vidljivost, te pretpostavlja da bi se u tim nedostupnim čistinama konji mogli koristiti za presretanje tražitelja azila. Slične su se nehumane prakse primjenjivale na granici Meksika i SAD-a: “Prije par godina smo vidjeli fotografije policajaca koji su lovili haićanske migrante na južnoj granici. Agenti na konjima su tjerali ekstremno ranjive ljude koji bježe od opresije i rata. Već sad u Hrvatskoj nema nadzora, policajci su nasilni i sad bi imali kapacitet ići tri puta brže po terenu gdje im vozila ne mogu doći. To može samo pogoršati situaciju.”
Nakon curenja fotografija 2021. godine, Del Rio u Teksasu ukida konjičku postrojbu na granici, a Hrvatska tri godine kasnije razmatra njihovo uvođenje. Štoviše, diljem svijeta udruge za dobrobit životinja poput PETA-e, Animal Rights Belgium i Comité Dierennoodhulp godinama zagovaraju ukidanje konja u policiji zbog izloženih razloga. Nismo uspjeli saznati koja je motivacija Hrvatske da uđe u tu priču, jer do zaključenja teksta nismo od MUP-a niti ministarstva poljoprivrede dobili odgovore na pitanja kako je i zašto došlo do ideje. Isto vrijedi za dopise Prijatelja životinja ministarstvima i predsjedniku Vlade, odgovori izostaju.
“Policija ne mora dati nikakvo objašnjenje svojih akcija, a mi trebamo podastrijeti hrpu znanstvenih radova i pokazati sve ono što se u svijetu zna o dobrobiti životinja. Oni samo kažu nešto, a mi svi drugi stručnjaci moramo objašnjavati da to nije dobro. Zašto oni ne objašnjavaju nadugačko i naširoko zbog čega oni to žele pa da ih opovrgnemo u svemu”, pita se Zajec. Pravi se razlozi, kao i uvijek, ipak vjerojatnije nalaze u političkoj igri i ekonomskoj dobiti.
Krenemo li s politikom, nije zanemarivo da ovaj poticaj dolazi iz ministarstva poljoprivrede na čijem je čelu Domovinski pokret. Sa znatno oslabljenim glasačkim tijelom nakon koaliranja s HDZ-om i raskola s Marijom Radićem, lako je moguće da DP pokušava vratiti dio svojih glasača. Kako bolje to napraviti, nego populizmom antimigrantske retorike i fantazijom srednjovjekovne prošlosti? Na krilima je takvog imaginarija DP, uostalom, izgradio svoj imidž, a bez efektivnog načina da ga provede u djelo prisiljen je pribjegnuti ovakvim očajničkim činovima polovičnog održavanja svojih obećanja. Stoga tradicijom protiv zala modernog doba, odnosno lipicancima na migrante i prosvjednike. Iz perspektive HDZ-a, ovakav se ustupak čini kao dovoljno nebitan da DP drže zadovoljnim.
S druge strane imamo spekulacije o ekonomskoj dobiti. U članku o prvotnoj najavi u Lipiku novinar Tomislav Kukec povezuje izjavu s imenovanjem Branka Borkovića za Dabrinog savjetnika. Naime, Borković se bez obrazloženja prvi put pojavljuje kao savjetnik upravo 21. listopada, a sam posjeduje farmu konja. Situacija postaje još mutnija sjetimo li se Dabrinog inzistiranja na pasmini lipicanaca. Tekst s Promise.hr iz 2015. godine pak ukazuje na to da je Borković, barem u jednom trenutku, uzgajao lipicance. Uzgaja li ih trenutačno, i jesu li sumnje za nepotistički karakter najave utemeljene, nismo mogli upitati Borkovića jer ministarstvo poljoprivrede s H-Alterom sustavno odbija podijeliti bilo kakve informacije, uključujući Borkovićeve kontakte. U trenutku pisanja ovog teksta, tri dana više puta dnevno obećavaju da će nam odgovore na pitanja i e-mail dostaviti, no to se ne događa.
Bio Borković direktno upleten u unosno trgovanje konjima ili ne, ne isključuje se mogućnost da netko drugi blizak ministarstvu na ovome profitira. Povod za sumnju ponovno se nalazi u pasmini lipicanaca, koji čak i prema tragičnim standardima izrabljivanja konja nisu najbolji kandidati za obnašanje policijske dužnosti.
“Temperamentniji su, što je još i gore za njih, jer će na demonstracijama biti izlagani pucanju i dimnim bombama. Sigurno su temperamentniji od mirnijih konja kojima su snaga i izdržljivost glavne odlike”, odgovara Zajec na pitanje o usporedbi lipicanaca s engleskim punokrvnjacima ili peršeronima koji se koriste u Engleskoj i Francuskoj. Da lipicanci nisu idealni policijski konji dokazuje i to da su 1990-ih u policijskoj službi korišteni mađarski polukrvnjaci, premda su se za obuku policajaca služili lipicancima. Ovo se može objasniti rasprostranjenosti lipicanaca u Hrvatskoj ili percipiranom tradicijskom vrijednosti, no podcrtavamo da su čak i iz labave perspektive onih koji pokušavaju uvesti konje u policiju lipicanci upitan izbor. Tko god će policiji prodati lipicance, Zajec tvrdi da će dobro zaraditi, neovisno o tome je li taj izbor posljedica neupućenosti ili korupcije
Kako god se okrene, postupni galop prema fašizmu, očekivano, predvođen je politikom i kapitalom. Vratimo li se na trenutak Tatlin’s Whisper #5 i rad možemo čitati kao anti-opresijsku poruku. Bruguera u opisu zaključuje: “Policiju na konjima se može vidjeti na fotografijama 1935., 1968. i 2000. godine. To je historijski rekurzivna slika moći, uvijek vezana uz specifično političko djelovanje ljudi.” Konjima nije mjesto u pandemoniju nasilno gušenih društvenih pokreta, niti bi trebali biti korišteni kao instrument krvave represije na granicama. Ako konjička policija u današnjem svijetu ima mjesto, to mjesto je muzej.
