Postpotresna obnova u Zagrebu: Mnogi primjeri, poput Oktogona, pokazuju da se iza dugih postupaka krije nemar, koji u sebi sadrži i pogodovanje, koruptivne radnje i čudne putove novca.
Prije šest godina, 22. ožujka 2020. u 6:24 ujutro Zagreb je pogodio potres magnitude 5,5 po Richteru, a u nizu naknadnih potresa najjači je bio onaj pod 5 Richtera istog jutra. Ukupna šteta procijenjena je na oko 86,4 milijardi tadašnjih kuna što je oko 11,5 milijardi eura.
Oštećeno je oko 26 tisuća objekata. Među njima je oko 90 posto u privatnom vlasništvu, ali teško je oštećen velik dio povijesne jezgre, uključujući sakralne i kulturne objekte, građevine pod zaštitom ili važne infrastrukture (katedrala, zgrada Sabora, nekoliko bolnica…).
Zbog obima štete najavljeno je da bi zahtjevna obnova, na temelju Zakona o obnovi donesenom nakon potresa, trebala biti završena tek 2030. godine, čitavo desetljeće nakon potresa. Obnovom rukovodi Vlada Republike Hrvatske, a glavni izvor novca su državni proračun i EU fondovi, te manjim dijelom proračun Grada Zagreba i novac privatnih vlasnika.
To su osnovne informacije o najjačem potresu koji je pogodio Zagreb u posljednjih 140 godina, a čije su teške posljedice osjetili i stanovnici susjednih županija, Krapinsko-zagorska i Sisačko-moslavačke gdje je šteta bila više stotina milijuna eura.
U dvjema županijama stradale su uglavnom obiteljske kuće. Velik dio je obnovljen, a vlada je najavila da bi obnova trebala biti završena do 2027. godine, što se sigurno neće dogoditi u potpunosti. U Zagrebu bi obnova trebala trajati duže zbog velikog broja oštećenih objekata, ogromnih iznosa potrebnih za obnovu, ali i zbog opsežne administracije koja uključuje bezbroj birokratskih procedura.
Općenito gledano sve to su uzroci dugotrajne obnove koji se čine logičnima, no mnogi primjeri pokazuju da se iza naoko neophodno dugih postupaka krije klasična hrvatska boljka koju je najblaže moguće imenovati nemarom, ali u sebi sadrži i pogodovanje, koruptivne radnje i čudne putove novca. Najčešće ih nije lako dokazati u labirintu propisa, nadležnosti i odgovornosti.
Prema Zakonu o obnovi glavno operativno tijelo u obnovi od potresa je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine koje provodi strategiju Vlade. Postoji Stručni savjet za obnovu, a Sabor usvaja godišnja izvješća o obnovi. Državna revizija utvrdila je brojne nepravilnosti u financijskom poslovanju, uključujući nedovoljnu transparentnost i kontrolu troškova.
Utvrđena je i loša koordinacija između države i Grada Zagreba te drugih te drugih tijela uključenih u proces obnove, te sporost postupaka, zbog čega je Hrvatska morala tražiti produženje rokova za sredstva iz EU fondova.
Najvažnije primjedbe iz EU-a odnose se na neučinkovito korištenje sredstava. Dio novca se koristi presporo ili nikako. Naprimjer, ostalo je neiskorišteno oko 20 milijuna eura za obnovu zgrada u državnom vlasništvu od najveće važnosti.
Državni sustav je prespor, projekti kasne u startu, a kapaciteti Hrvatske da brže i uspješnije obnavlja štete od potresa nisu dovoljni pri čemu pandemija kovida koja je koincidirala s potresom jest otežala obnovu, ali nikako ne može biti opravdanje. Kad se sve zbroji, iako se očekuje da će cjelovita obnova koštati dvoznamenkasti broj milijardi eura, novac je manji problem od loše organizacije (zbog koje se, između ostaloga, ili novac troši netransparentno, ili se ne troši gdje i kada bi trebalo).
Sve posljedice takve situacije najviše osjećaju oni Zagrepčani koji još uvijek ne mogu u svoje domove. Nema preciznog podatke koliko ih je trenutačno, ali prema izrečenom na saborskoj raspravi o ovoj temi najmanje 5000 ljudi prije nekoliko tjedana ušlo je u sedmu godinu života izvan svog stana ili kuće. Dio njih i dalje boravi u stanovima koji su vlasništvo države ili Grada Zagreba. No, prema nekim procjenama između 50 i 70 posto je onih koji su podstanari.
Ne zna se koliko Zagrepčana od potresa živi kod šire obitelji ili prijatelja, a neki čak i u kontejnerima, što je veliki problem u naseljima na Baniji pogođenima potresom, ali malo je poznato da takvih slučajeva ima i u Zagrebu. Po Zakonu o obnovi država (su)financira troškove stanovanja do završetka obnove no ljudi koji žive u „privremenom“ rješenju ne znaju kad će se moći vratiti u svoje domove.
Uz stalno povećanje troškova, bez obzira na državnu pomoć, ti ljudi stalno žive i pod raznim drugim vrstama psihološkog pritiska, uz realnu mogućnost da se u svoje domove ne vrate niti desetljeće nakon što ih je iz njih istjerao potres. Neposredno nakon potresa organizirani su neki oblici psihološke pomoći ljudima koji su morali iseliti iz svojih domova. No ta pomoć je bila kratkoročna i nije nastavljena nakon početnog odgovora na kriznu situaciju. Mediji su izvještavali o stanarima privremenog smještaja koji su godinama čekali psihološku pomoć koja nije stigla.
Kako izgleda šest godina života izvan svog doma u stalnom čekanju, u borbi s nekoordiniranom i sporom birokracijom i bez naznaka kada bi se mogao vratiti u svoj stan u središtu Zagreba, za H-Alter je ispričao čovjek koji ima stan u Oktogonu.
Njegova priča zorno pokazuje svu apsurdnost i kaos što ih nije moguće dokučiti iz službenih izvješća o obnovi nakon potresa:
„Moglo bi se reći da sam ja i dobro prošao u usporedbi s onima koji također još uvijek ne mogu u svoj dom, a nemaju rezervnu opciju. S obitelji sam nakon potresa preselio u obiteljsku kuću na rubu Zagreba. Međutim, iako nam je to već šest godina jedina nekretnina koju možemo koristiti, država nam naplaćuje porez na drugu nekretninu.
Još se uvijek ne zna kada će započeti obnova kompleksa Oktogon, i kakvog će tipa biti obnova (sanacija ili cjelovita konstrukcijska obnova). Netko hoće uzeti novce, prvo, za nepotrebni dodatni pregled, i drugo – eventualno za nepotrebno opsežni plan popravka. Zašto to tako dugo traje? Država, kao većinski vlasnik će reći: da, ali nismo mogli ranije započeti s radovima, jer je tek krajem 2023. napravljeno etažiranje objekta, čime je napravljeno formalno razgraničenje vlasništva između Grada i RH.
Dok se nije formalno-pravno ustanovilo jesu li prostori gradski ili državni, nije se mogao odrediti ni nositelj radova, odnosno, definirati hoće li Grad sufinancirati obnovu (kao što to radi s drugim objektima u svom pretežnom vlasništvu), ili će to raditi RH. Privatni vlasnici imaju ukupno samo 12 posto vlasništva, tako da su ovisni o većinskom vlasniku, a taj je ‘većinski vlasnik’ formalno definiran tek krajem 2023. godine.
Nakon što je 2023. napravljena druga, temeljita procjena štete od potresa i procjena protupotresne otpornosti objekta (prva, brza procjena je rađena odmah nakon potresa, ali – to je bila nekompletna, hitna ‘bazična’ procjena) sad se traži treća.
Naime, procjena iz 2023. je rađena po arhitektonsko-građevinskim standardima, a kako je Oktogon zaštićeni objekt nulte kategorije – mora se napraviti i nova procjena, koja će uzeti u obzir da obnova nije samo ‘skele + beton’ varijanta, nego da treba uzeti u obzir i mišljenje konzervatora.
Tako je po zakonu, i ne možeš dokazati da je pozadina cijele priče da se povećaju troškovi procjene i obnove, kako bi se okrenulo više love unutar lobija. Zdrava logika kaže da će građevinski lobi preferirati varijantu cjelovite obnove, jer je to višestruko veća lova nego sanacija. Ako im procjena štete i potreba obnove po procjeni udružene ekipe statičara i konzervatora kaže da je potrebna baš takva, cjelovita obnova da se kompletno obnovi zaštićeni objekt nulte kategorije što ćeš raditi? Pa angažirat ćeš novu ekipu da napravi novu procjenu, jer, eto, ‘ne želiš da ti država besplatno potpuno obnovi nekretninu’?
Mislim, može se i to, ali konzervatore daje Ministarstvo kulture, ne možeš ih privatno naručiti. I, konačno, Ministarstvo može uvijek reći: ‘Što se bunite, pa evo, i obnova zgrade Sabora, kao zaštićenog objekta prve kategorije, tek je nedavno počela, a vi ste, pored svega, još donedavno imali i neraščišćene vlasničke odnose.’
Sve je jasno, ali ništa ne možeš čisto i nedvosmisleno dokazati. Da kažeš Ministarstvu kulture da se ne brine o svojim zadacima u obnovi? Pa reći će da upravo rade procjenu objekta sa statičarima i konzervatorima, kako to misliš da ništa ne rade. Osim toga, reći će i kako im je, naravno, stalo do Oktogona jer zašto bi inače otvarali izložbeni prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u nekadašnjem prostoru PBZ-a.
Teško je uloviti konkretni krimen. Ili će se sve svesti na ‘sporost procesa’, ali bez kriminogene podloge – iako jako smrdi, ako ne do neba, onda barem do kupole Oktogona. Svi lokali u prizemlju normalno rade; zatvoreni su samo neki lokali koji su na natječaju za najam. Kompleks Oktogona je nakon potresa dobio zelenu naljepnicu; nakon potresa je samo ‘maknuto’ nekoliko dimnjaka (koji ionako nisu bili u funkciji), da se kod nekog narednog potresa ne bi eventualno srušili na unutarnju staklenu kupolu u prolazu Oktogon.
Kod drugog, temeljitog pregleda objekta (jesen 2023.) ustanovljeno je da na objektu nema strukturalnih oštećenja koja bi poremetila statiku, te je predloženo da se ne ide u protupotresno ojačanje (znači ne u cjelovitu obnovu, koja bi tražila, praktično, rušenje unutrašnje strukture objekta, zatvaranje prolaza Oktogon i iseljenje stanara na, rekao bih, najmanje pet godina), nego na mjere koje ne traže iseljenje vlasnika i korisnika i zatvaranje objekta, nego se mogu obaviti u sklopu sanacije.
Predložili su da se radi nova fasada (a nju ionako treba napraviti, neovisno o potresu, pogotovo ‘unutarnju’, prema dvorištu, koja je katastrofalna), da se, nakon što se otuče stara fasada, na zid stavi metalna mreža (koja smanjuje poprečno ljuljanje i samim tim ojačava potresnu otpornost), pa se onda na tu mrežu stavi fasada. To je standardni postupak, koji se, recimo, sada radi na fasadi susjedne zgrade gdje je bio Državni zavod za statistiku.
Osim toga, predložili su ojačanje strukture kupole, stavljanje aluminijskih ‘ležaja’ na spoju drvenih greda koje drže strukturu kupole), i ‘omatanje’ dijela nosivih zidova koji izlaze iz temelja metalnom mrežom (isto kao i fasadu), da ih tako ojačaju. Tim postupkom bi se u potpunosti sanirale posljedice potresa, ali i znatno ojačala statika objekta, daleko iznad teoretski najjačeg potresa na ovom prostoru. Osim toga, što je još važnije, taj postupak ne traži iseljenje vlasnika i korisnika poslovnih prostora na dugo godina, nego se ojačanja rade dok je objekt u upotrebi.
A nije baš da je to vlasnicima svejedno. Recimo, kod mene, kako imamo na području Grada Zagreba još jedan stan, država nas može iseliti iz stana u Oktogonu na neodređeno vrijeme bez naknade i osiguranja odgovarajućeg zamjenskog smještaja jer, evo, ‘imamo gdje biti’. To što bih ja taj drugi stan htio iznajmiti da ‘pojačam’ mirovinu – to je moj problem… Dakle, i oko toga nas već šest godina drže u neizvjesnosti.
Pored toga, stubište u mom ulazu je u potresu gotovo devastirano – na tri kata na obje strane hodnika su gotovo otpali prozori (ionako su bili stari), jedan je potpuno razlupan, ulazi kiša i vlaga, a konzervatori ne daju da se to popravi jer, eto, ‘ide obnova’. Tako da je na samo nekoliko metara od reprezentativnog prostora Muzeja, u najstrožem centru grada, u objektu nulte kategorije, stubište koje izgleda užasno.
U mom stanu od samog potresa, zapravo, nije bilo dramatične štete. Otpala je debela žbuka na spojevima zidova i stropova (kako se nekad radilo, ta je žbuka spojeve zidova i stropova ‘zaoblila’, pa je bilo puno žbuke koja se držala sama za sebe, pa ju je potres pobacao na pod). To je bila šteta (jer je žbuka djelomično oštetila namještaj i parkete i ostavila velike rupe na stropu), ali, podnošljivo je s obzirom na potres.
Međutim, najveća šteta mi je nastala nakon potresa, iako kao njegova posljedica. Naime, najprije sam čekao da vidim hoće li Grad/RH nešto učiniti oko sanacije stana, pa kada sam shvatio da od toga nema ništa, angažirao sam majstore, i privremeno izašao iz stana, dok radovi ne završe. I onda se dogodilo da nitko nije primijetio da se pri dnu kupole, od vibracija za vrijeme potresa, odvojilo ‘koljeno’ odvoda kišnice s kupole, tako da se oborinska voda slijevala direktno meni na strop, ‘probila’ instalacije, i napravila bazen u stanu.
Otišli su parketi i dobar dio namještaja, namočeni zidovi, a reakcija Grada/RH je bila za očekivati… Iz Ministarstva su rekli da oni ne mogu podmiriti štetu jer to nije posljedica potresa nego je to ‘curenje’ krova, što je u nadležnosti GSKG-a (Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva), a u GSKG su rekli da je to ‘posljedica potresa’, i da se to ne može pokriti iz sredstava pričuve… Još tome dodajte koronu i lockdown u to vrijeme, i rezultat je – sve je palo na mene. Dakle, i to sam napravio, ali sada ne znam hoće li me RH iseliti iz stana na bog-te-pitaj koliko godina, ili će se radovi voditi dok smo u stanu, ili se neće uopće ništa raditi. Drugi stanovi su, koliko znam, imali istu razinu štete kao kod mene (prije nego što mi je provalila voda) – oštećenja zidova i popadala žbuka, ali ništa baš jako dramatično.
Da zaključim… Niti nakon šest godina od potresa, i nakon dvije i po godine otkako smo kao suvlasnici Ministarstvu predali dokumentaciju o obavljenom statičkom pregledu Oktogona (od ovlaštenih procjenitelja, naravno da smo to sami platili), s konkretnim prijedlogom mjera za jačanje protupotresne otpornosti, mi ne znamo gdje smo. Konkretno, to znači da nismo mogli čekati, nego da smo sami išli u sanaciju svojih nekretnina (a mene je to i prilično koštalo, zbog kombinacije potres – poplava), a da sada ne znamo hoće li nas RH izbaciti iz stanova (u koje ionako ne možemo) i krenuti u – realno, ne baš nužnu, ali jako skupu cjelovitu obnovu, koja može trajati godinama…
Moj susjed je čekao i čekao, i prošle godine krenuo u potpunu sanaciju svog stana, a sada mu se može dogoditi da, taman nakon što je sve temeljito obnovio, mora izaći iz stana, i da se sve to što je radio, zapravo, sruši. Moje stubište je… sramota da takvo nešto postoji u centru grada, a kamoli u objektu nulte kategorije. Ne možemo sami, svojim novcem iz pričuve, tu sramotu popraviti (barem da kiša na ulazi na stubište), jer ne daju konzervatori… I sad, da budem ciničan, živimo u očekivanju Velikog plana.“
