Sa sviješću da je proces lokalnog povijesnog revizionizma doveo do toga da se antifašističke ideje u našoj ideološki bipolarnoj zajednici izjednačavaju isključivo s negativnim konotacijama, te da svaka otvorena rasprava ili iskazivanje stavova izaziva govor mržnje (o čemu jasno svjedoče društvene mreže), Dani sestara Baković ponudili su posve drugačiji pristup.
Ususret 80. obljetnici pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu Zagreb je početkom studenog 2024. obogaćen novom umjetničkom manifestacijom, Danima sestara Baković, utemeljenom na premisi kako idejama antifašizma treba više vidljivosti u našem javnom prostoru, ali i kao događanje kroz koje će se istraživati antifašističko naslijeđe kao izvor inspiracije za suvremene umjetničke radove. U trenutku kada oružje ponovo zvecka na našim prostorima, a prijetnja novim svjetskim ratom podgrijava se svakodnevnim pokušajima normalizacije te ideje u kolektivnoj svijesti, otrežnjujući pogled u prošlost kao povratak na rudimentarne vrijednosti nikada nije bio potrebniji. Dodamo li tome sustavno jačanje konzervativističkih trendova kojima podliježu i mlađe generacije, nerijetko nesvjesne diskriminatornih obrazaca u vlastitoj okolini, te sve to zajedno smjestimo u lokalni kontekst u kojem od osnutka države svjedočimo sustavnom zatiranju svega dobrog što smo baštinili iz antifašističkog pokreta, tada ne treba posebno tumačiti motivaciju za organiziranje ove trodnevne manifestacije, koju je inicirao umjetnik i aktivist Saša Šimpraga uz podršku Documente kao nositelja projekta.
Sa sviješću da je proces lokalnog povijesnog revizionizma doveo do toga da se antifašističke ideje u našoj ideološki bipolarnoj zajednici izjednačavaju isključivo s negativnim konotacijama, te da svaka otvorena rasprava ili iskazivanje stavova izaziva govor mržnje (o čemu jasno svjedoče društvene mreže), Dani sestara Baković ponudili su posve drugačiji pristup: nenametljivost umjetničke geste, akciju koja ne izaziva otvorenu reakciju, već djeluje na suptilnijim razinama svijesti, nježno podsjećajući slučajne prolaznike na zasluge onih koji su njihov grad učinili slobodnim.
Polazeći od ideje obnove sjećanja, uz vlastiti rad Saša Šimpraga za prvo je izdanje Dana okupio još dvoje umjetnika, doajena domaćeg aktivističkog performansa Vladu Marteka te Rosanu Ratkovčić čija umjetnička istraživanja posljednjih godina obilježavaju performansi i akcije izvedeni na različitim mjestima masovnih stradanja. Za mjesta izvedbe umjetničkih intervencija Šimpraga odabire tri autentične gradske lokacije vezane uz događaje iz antifašističke borbe iza kojih se kriju priče o povijesti otpora i iznimnoj hrabrosti pojedinaca, a koje su svojim intervencijama ovi umjetnici pokušali otrgnuti zaboravu. Riječ je o Vlaškoj ulici gdje je svoj rad izveo Vlado Martek, prolazu sestara Baković na kojem je rad izveo Saša Šimpraga te bivšoj ulici Anke Butorac, danas Ljudevita Posavskog, mjestu izvedbe rada Rosane Ratkovčić.
Triptihu umjetničkih intervencija pridružena su tri ključna pojma koji kao misli vodilje povezuju reference na prošlost s aktualnim izazovima i borbama za građanska i ljudska prava kao suvremenim oblicima antifašizma, pa će predznak Martekovu radu biti pojam ravnopravnost, Šimpraginom pravednost, a radovima Rosane Ratkovčić, koja je uz izvedbu i autorica prateće izložbe u knjižnici Božidara Adžije, provodni motiv postaje pojam solidarnosti.
Dane sestara Baković otvorila je izvedba rada Sposoban za značenja, umjetnička intervencija Vlade Marteka u Vlaškoj ulici na broju 86a. Lokacija je to na kojoj je 9. ožujka 1943. godine pod mecima agenata ustaške policije ubijen tada dvadesettrogodišnji Josip Preskar, vođa udarne brigade zagrebačkih skojevaca, o čemu svjedoči tekst spomen ploče na zidu zgrade. Ploča je postavljena povodom četvrtog kongresa SKOJ-a 1948. godine te unatoč sistematskom uklanjanju dirigiranom povijesnim revizionizmom 1990-ih opstala do današnjih dana. Ipak, sjećanje na sudbinu Josipa Preskara uglavnom je izblijedjelo, baš kao i jedva vidljiv natpis s opisom njegove pogibije na bijeloj kamenoj podlozi. Iza nekad živih ljudi tako ostaju mramorne ploče, neodržavane, nečitke, izlizanih ploha, pohabane protokom vremena i zaboravom i premda postavljene na vidljiva mjesta, njihove poruke ostaju nevidljive stotinama prolaznika.
A upravo iza takvog artefakta krije se sasvim poseban život Josipa Preskara. Povijesno zabilježen kroz temeljne činjenice – bio je sindikalni vođa, skojevac i narodni heroj, u sjećanjima svjedoka Preskar je zapamćen, kako navodi Antifašistički vjesnik[1], i kao „omladinac, postolar s Rokovog perivoja, Slovenac, onizak, čvrst, mlad čovjek, žustar i okretan. U licu crven, uvijek nasmijan, hitar kao vidra. Nadimak mu je bio Boltek. Bio je majstor za pojedinačne akcije…“. Hladna bjelina mramora neće isticati ovu životniju i prisniju stranu, ali može potaći našu znatiželju da potražimo odgovore i informacije o djelovanju ljudi koji su oblikovali identitet ovoga grada.
Toga će biti svjestan i Vlado Martek, odabravši za svoju umjetničku intervenciju crvenu boju koja za njega simbolizira upravo život i životnost. S namjerom da ponovo oživi zaboravljenu priču o Preskaru, svoju, kako je naziva, „vizualnu senzaciju s crvenim oblicima“ izrađuje od papira koji svojom fragilnošću sugerira prolaznost i krhkost sjećanja. Kombinacija crvene boje s crnom i bijelom (boje slovâ i ploče) ujedno predstavlja i temeljne boje koje ovaj umjetnik koristi u svom dugogodišnjem radu, sugerirajući time i osobnu relaciju s ovim mjestom. Naime, Vlado Martek godinama je, još od gimnazijskih dana, prolazio kraj ove spomen ploče višekratno čitajući njezin tekst iz tramvaja. Kao njezin dugogodišnji pasivni promatrač, svojim radom sada po prvi puta ulazi u aktivan odnos s pločom. U tom procesu najprije će taj stoput viđen tekst samom sebi oneobičiti, tražeći u njemu pojmove koje će registrirati i doživjeti kao kulminacijske točke iz teksta.[2] Riječ je o tri pojma: vođa, udarne i zagrebačkih, koji mu postaju, kako pojašnjava, ulaznicom za dijalog u kojem kao četvrtu kulminacijsku točku postavlja svoje vizualne dodatke. Dugotrajnost vlastite svjesnosti o postojanju spomen ploče umjetnik povezuje s motivima s kojima se jednako dugo, četrdesetak godina, bavi u svome radu, a riječ je o elementima njegove piktogramske abecede sastavljene od ideograma kojima je kroz godine izgradio osobni vizualni sustav značenja.
Iskaz osobnog odnosa spram povijesne činjenice, kao i vrijednosti koju ona predstavlja, Martek uobličuje kroz intervenciju na samoj spomen ploči, uokvirujući je odabranim papirnatim oblicima koje na nju lijepi. Između četrdesetak znakova svoje abecede Martek intuitivno odabire pet likova: kao temeljni lik, ujedno dimenzijama veći od ostalih, odabire kuću i postavlja je u donji desni ugao ploče. Simboliku kuće pojašnjava kao tipično ljudsku težnju ka sigurnosti, rasporedu i redu, a nasuprot kuće postavit će lik embrija koji nosi sa sobom ideju novog života i novog početka. Ispod gornjeg lijevog kuta postavit će sanjke koje za umjetnika predstavljaju pasivan princip i metaforu života u kojem često bivamo nasanjkani, no s desne strane postavlja im antipod prikazan oblikom romobila kojim simbolizira aktivan princip jer je riječ o vozilu koje pokrećemo vlastitom voljom i aktivnošću. Na vrh ploče postavit će stepenice kao simulaciju uspona, napredovanja, koje je, kaže Martek, svrha naših života. No napredovanje se ovdje ne tumači kao uspjeh, već svojim viđenjem ovaj umjetnik gotovo da priziva platonovsku ideju dobra, tumačeći kako kao pojedinci napredujemo u onoj mjeri u kojoj uspijevamo biti ravnomjerno dobri u svakom aspektu našeg života – dobri prijatelji, dobri roditelji, dobri umjetnici, dobri susjedi ili pak dobri građani. Time Martekova estetika neizostavno dodiruje područje etike, sugerirajući njihovu međuovisnost, a etički je princip dodatno naglašen još jednim detaljem uvedenim u ovu intervenciju, rečenicom koju dopisuje na elementu kuće: „Hodao sam s razlikom i oženio je.“ Povezujući osobna tumačenja s poviješću, ali i aktualnom stvarnošću, ovom rečenicom umjetnik naglašava vlastitu odanost različitosti, rijetku u vremenu i društvu koje priznaje samo dominantne vrijednosti i ideologije. Jer, pojasnit će kasnije Martek[3], jedna od glavnih pojava po kojima možemo prepoznati fašizam upravo je mržnja prema različitosti. Poziv na osvještavanje važnosti onoga što nam poručuje do nevidljivosti zanemarena spomen ploča tako simbolično prerasta u poziv na ravnopravnost i poštivanje različitosti, te prepoznavanje vrijednosti. Za ravnopravnost, koja je i provodni motiv prvog dana ovog događanja, treba snage, kazat će Martek, jer ona pretpostavlja da u životu ništa ne smijemo isključiti, pa tako treba prihvatiti i prigrliti i ono što smatramo potpuno drugačijim od nas samih.
Izazivajući uspavanu percepciju prolaznika ludički postavljenim crvenim likovima svoje piktogramske abecede, Martek ih svojom predpoetskom gestom poziva da skrenu svoju pozornost na spomen ploču kao zaboravljeno svjedočanstvo jednog života i vremena, nastojeći ovom intervencijom u kojoj, kako će pojasniti[4], nije riječ niti o sarkazmu niti o ironiji niti o „goloj“ politici ili „goloj“ poeziji, pokazati kako umjetnost još uvijek može biti relevantna u pokušaju da ljude navede da se zapitaju, odnosno, kako će to sam formulirati, da ih „stavi u pitanje“. Premda izravne komunikacije ili interakcije umjetnika sa slučajnom publikom tijekom izvođenja ovog rada nije bilo, intervencija jest pobudila znatiželju i zaustavljanje prolaznika i već samim time ispunila svoj cilj.
Među sudbinama mnogih zagrebačkih spomen obilježja herojima i heroinama antifašističke borbe u pamćenju je grada možda najupečatljivija priča o Prolazu sestara Baković, kojem je političkim odlukama više puta mijenjan naziv. Nekad davno kolokvijalno zvan i Balkan prolazom, 1990-ih je iz Prolaza sestara Baković preimenovan u Miškecov prolaz, da bi 2009. pod pritiskom građanskih inicijativa prolazu bio vraćen naziv po ovim junakinjama antifašističke borbe. Sudbina Prolaza sestara Baković tako je ovu gradsku lokaciju učinila svojevrsnim simbolom otpora neprimjerenim političkim intervencijama u javni prostor i kulturu sjećanja, odnosno metaforom generiranja nepravde i devastacije identiteta grada, koji nije vezan samo uz odnos prema naslijeđu antifašizma.[5] Takav kontekst dodatno osnažuje i simboliku dviju brončanih bisti Rajke i Zdenke Baković, pa ne čudi što su tijekom posljednjih desetljeća inspirirale umjetnike i aktiviste koji su ih svojim intervencijama pokušavali sačuvati od zaborava ili ukazati na nebrigu prema tom spomen-obilježju[6].
Rođene u Boliviji, sestre Baković se 1921. s obitelji vraćaju u Hrvatsku i nastanjuju u Zagrebu, gdje su se i školovale. Obje sestre, a osobito Rajka, studentica Filozofskog fakulteta, uskoro postaju politički aktivne. Pogoršanje imovinskog stanja nakon smrti oca obitelj je navelo da u Nikolićevoj 7 (danas Teslinoj ulici) 1939. godine otvore kiosk, koji će uskoro postati okupljalištem ilegalaca antifašista, te kao takozvana javka služiti kao partijska veza, a kasnije i veza s partizanima. U noći 20. prosinca 1941. ustaška je policija upala u obiteljski stan Bakovićevih u Gundulićevoj i privela sestre. Tijekom narednih noći su mučene, a danju dovođene u kiosk kako bi se pomoću njih pohvatalo komuniste, no unatoč svim zlostavljanjima odbijale su išta odati. Detalji višednevne torture ni danas nisu poznati, no Rajka je uskoro preminula u bolnici od posljedica brutalnog mučenja, a medicinski izvještaji potvrđuju teške prijelome kostiju i lubanje, izbatinano i spaljivano tijelo[7], dok je Zdenka skončala bacivši se s četvrtoga kata policijske zgrade.
Prolaz sestara Baković podsjetnik je na iznimnu hrabrost i snagu karaktera Rajke i Zdenke i služi kao trajna inspiracija građanima. No, pamćenje je krhka kategorija kolektivne svijesti, te ga uvijek nanovo treba obnavljati. Saša Šimpraga u svome se umjetničko-aktivističkom radu usredotočuje na pitanje sjećanja, pronalazeći u gradu detalje čijim minimalističkim preoblikovanjima upućuje na vrednote antifašizma. Odabravši za svoj rad upravo ovu znakovitu lokaciju, koja daje naziv i čitavoj manifestaciji, Šimpraga svojom umjetničkom intervencijom izmiče očekivanome i ne usredotočuje se na najistaknutiji dio – biste sestara, već se odlučuje na vrlo suptilnu intervenciju kojom nastoji skrenuti pozornost prolaznika i promatrača na manje vidljivu komponentu ovog spomen obilježja. Riječ je o medaljonu s prikazom Ordena narodnog heroja, kojim se obilježava proglašenje Rajke Baković narodnom heroinom. Orden narodnog heroja bilo je jedno od najvažnijih odlikovanja u socijalističkoj Jugoslaviji, a dodjeljivalo se herojskim i samopožrtvovanim sudionicima Narodnooslobodilačke borbe, odnosno za iznimna i herojska djela u ratu, ali i u miru.[8]
Za razliku od bisti kojima vidljivost osigurava njihov isturen položaj, velika replika ordena postavljena je u sjeni, pri vrhu tamnog mramornog zida gotovo identične boje, te u toj mimikriji ostaje neprimijećena. Polazeći od intencije da ovaj element spomen obilježja učini vidljivijim, među detaljima koji se nalaze na medaljonu Šimpraga odabire zvijezdu, koju će potom pred okupljenima obojiti u zlatnu boju. Sjajem zlatne boje uspostavlja se kontrast tamnoj podlozi te privremeno osvjetljuje značaj ovog mjesta. Zlatna boja oduvijek je simbolizirala posebne vrijednosti, pa njenim odabirom umjetnik prenosi i potvrđuje društvene vrednote koje ovo spomen obilježje slavi, referirajući se time i na provodni motiv pravednosti, kojim je obilježen ovaj drugi dan manifestacije.
Sitna zlatna zvijezda na zidu usputnom se prolazniku sada može učiniti kao neka omaška, kao slučajnost, glitch u percepciji poznatog prostora. Detalj je premalen da bi ga se, kada ga brzajući kroz prolaz zahvatimo krajičkom oka, moglo i mentalno procesuirati. Stoga se treba zaustaviti i pomnije ga promotriti. Rad Saše Šimprage diskretno poziva na promišljanje kroz interakciju s gradom, prostorom i poviješću, a čin usporavanja i pogleda unatrag simbolizira usmjeravanje pažnje na bitno, na temeljne vrijednosti uspostavljene u antifašističkoj prošlosti koje nam u svjetonazorskoj kakofoniji sadašnjeg trenutka često izmiču iz vidokruga.
Pojmovna odrednica posljednjeg dana ove manifestacije bila je solidarnost, a obilježio ga je rad Bezimena Rosane Ratkovčić, inspiriran životom i stradanjem revolucionarke Anke Butorac čiji je politički angažman bio prožet upravo uzajamnim podupiranjem i brigom za prava radnika i radnica, kojima je i sama pripadala.
Anka Butorac djetinjstvo i mladost provodi u rodnom selu Donje Pazarište kraj Gospića, a nakon završetka Prvog svjetskog rata odlazi u grad: najprije u Sisak, gdje kao nekvalificirana radnica u trgovačkom magazinu uči čitati i pisati, potom uči krojački zanat u Glini, te 1925. godine stiže u Zagreb i radi u Domaćoj tvornici rublja. Već sljedeće godine postaje članicom Komunističke partije Jugoslavije, te u narednom razdoblju biva birana u brojna sindikalna vodstva, organizira štrajk u varaždinskoj tvornici Tivar (kasnije Varteks), a od 1940. godine postaje i članicom redakcije progresivnog časopisa Ženski svijet. Premda u revolucionarnoj ikonografiji prikazivana najčešće kao žena s maramom, Anka Butorac vrlo se brzo razvila u jednu izrazito kozmopolitsku osobnost i nadišla forsiranu sliku žene iz naroda, kakva ostaje u pamćenju. Tijekom svojeg je revolucionarnog rada Butorac često bila proganjana i hapšena, u zatvoru je dočekala i fašističku okupaciju Jugoslavije i stvaranje NDH 1941. godine, da bi je početkom 1942. godine na putu do Banijskog partizanskog odreda uhapsili i mučili ustaše, te od posljedica torture uskoro i umire. Znakovito je pritom kako ni prilikom mučenja nije pristala na razgovor, te ustaše zapravo nisu ni znale koga su zatočili i ubili.
Rosana Ratkovčić Anki Butorac posvećuje rad koji se sastoji od dvije komponente. Prvi dio Bezimene umjetnička je akcija na ulici, koju prati izložba u zagrebačkoj knjižnici Božidara Adžije. Naziv Bezimena proizlazi iz predaje o herojskom držanju Anke Butorac, koja ni tijekom ranjavanja, zarobljavanja i mučenja nije odala svoje ime. Anka Butorac kroz povijest, međutim, ime i prezime kao primarnu identifikacijsku odrednicu gubi dvaput. Ako je neznana žrtva prvi puta postala svjesnom odlukom o neizgovaranju svog imena, drugi puta u povijesti to se događa kada je ono političkom odlukom izbrisano iz mape grada. Na valu ubrzanog kreiranja nacionalnog mitskog krajobraza devedesetih godina prošloga stoljeća, ulica Anke Butorac preimenovana je u ulicu Ljudevita Posavskog, kneza čije pak ime potvrđuje postojanje prvih vladara hrvatskog porijekla. Imenovanje ulice nije samo konvencionalni način kojim se odaje počast zaslužnim pojedincima, već i ukazivanje na bezvremene vrijednosti koje su te osobe svojim životom i radom simbolizirale, a koje su u širem smislu utkane u sliku jednog grada čiji se identitet stvara upravo taloženjem različitih povijesnih slojeva. Svako brisanje određenog sloja, tako i brisanje imena Anke Butorac sa zagrebačkih ulica, narušavanje je integriteta grada i nagrizanje ideje tolerancije, bez koje nema kvalitetnog suživota u nekoj zajednici.
Umjetničkom akcijom izvedenom na sjevernoj strani ulice, na potezu od Šubićeve do ulice Crvenog križa, Rosana Ratkovčić pokušala je slučajnim prolaznicima prizvati u sjećanje nekadašnji naziv ulice, kako bi barem nakratko vratila ono što je izbrisano iz karte grada, a time postaje sve bljeđe i u memoriji njegovih stanovnika. Umjetnica je tijekom pola sata slučajnim prolaznicima dijelila razglednice na kojima se kao likovni motiv nalazio faksimil adrese ulice Anke Butorac br. 17, kopiran sa starih poštanskih pošiljki. Razglednice su bile upakirane u bijele kuverte bez ikakvog natpisa čime je sugeriran motiv skrivenosti nekadašnje adrese, te zapečaćene voskom zlatne boje u koji su utisnuti tajnoviti inicijali A. B.. Uručivane su slučajnim prolaznicima bez mnogo pojašnjenja, tek s kratkom uputom „Imamo pošiljku za vas!“ kao pozivom na interakciju, a otvaranjem svake kuverte bila su otvarana i individualna tumačenja – prisjećanja ili pitanja, ovisno već o upućenosti prolaznika u sudbinu ove lokacije.
Svojom nenametljivošću, kao kontrapunkt nekadašnjem grubom i forsiranom mijenjanju imena gradskih površina, ova umjetnička gesta potakla je na kratkotrajno preimenovanje ulice u intimi vlastitih misli i sjećanja. Istodobno, ovaj rad poziva i na suživot nekadašnje Anke s današnjim Ljudevitom, ali i nekim mogućim, u budućnosti možda podobnijim Imenom i Prezimenom, ukazujući još jednom na besmislenost inzistiranja na ideološkoj podijeljenosti i osvješćujući kako samo u supostojanju vrednota prošlosti i sadašnjosti možemo njegovati dubinsku povezanost generacija.
Nakon performansa, istoimena popratna izložba otvorena je u obližnjoj Knjižnici Božidara Adžije, a riječ o zagrebačkoj knjižnici koja, uz Gradsku knjižnicu, čuva najveći knjižni fond antifašističke literature u Zagrebu. Izložbom su predstavljene knjige i zapisi reprezentativni svojim sadržajem i likovnim oblikovanjem, a autorica izbor iz kolekcije antifašističke literature dijeli u četiri cjeline. Prva cjelina okuplja teme vezane uz antifašističku ilegalnu borbu u Zagrebu, druga se odnosi na knjige koje se bave umjetnošću u NOB-u ili spomenicima koji su nastali kasnije, zatim su tu teme povezane sa ženama u narodnooslobodilačkoj borbi te opće teme povezane s NOB-om. Dodatan, izdvojen dio posvećen je pjesništvu te sadrži nekoliko ranih izdanja knjiga narodnooslobodilačke poezije, među kojima dominira Jama Ivana Gorana Kovačića[9], kao podsjetnik iz ratne prošlosti čija se aktualnost, nažalost, ogleda i u našem dobu, u kojem ratovanja ne prestaju a u njima i dalje pogibaju pjesnici.
Lik Anke Butorac pritom je autorici poslužio kao poveznica izloženim knjigama, pa njezini biografski podaci, podijeljeni u nekoliko tekstualnih odlomaka najavljenih naslovnim provodnim motivom, funkcioniraju kao uvod u pojedini tematski segment izložbe. Proučavajući biografiju ove revolucionarke i narodne heroine, Rosana Ratkovčić uočila je četiri temeljne vrijednosti kroz prizmu kojih se mogu tumačiti događaji iz njezina života. Riječ je najprije o solidarnosti, uz koju su vezani opisi Butoričinog profesionalnog rada prožetog brigom za prava radnika, kao i podrškom ženama i osobama u nevolji, poput uhapšenih komunista i njihovih obitelji. Uz pojam ljubavi opisuje se kratkotrajan zajednički život sa suprugom, revolucionarom Blagojem Perićem ubijenim pod nerazjašnjenim okolnostima, a hrabrost je naslov iza kojeg saznajemo o proganjanjima i brojnim uhićenjima koja su bila dijelom njezina života. Priča o njezinu kraju povezana je s pojmom slobode, koji se ovdje, između ostalog, može pojmiti i kroz eshatološku simboliku smrti kao slobode. Solidarnost, ljubav, hrabrost i sloboda tako oblikuju nekoliko cjelina ove izložbe, ali implementiraju još jednu ideju o kojoj govori autorica[10], a to je ideja o njihovoj međuovisnosti: za solidarnost je potrebna ljubav, za slobodu hrabrost i tako dalje…cjelovitost ljudskog bića ostvariva je samo u njihovoj isprepletenosti. Istodobno, njihov karakter temeljnih egzistencijalnih vrijednosti čini poveznicu ne samo između individualne Ankine biografije i antifašističkog pokreta, već omogućuje razumijevanje veze između prošlosti i sadašnjosti.
Nepretencioznost i nenametljivost umjetničkih gesti kojima se suptilno interveniralo u javni gradski prostor glavno je obilježje prvih održanih Dana sestara Baković, koji su nas podsjetili da antifašizam kao ideja nije relikt prošlosti, već treba postojati kao jasan kolektivni stav, nužan za opstanak tolerantnog i zdravog društva. Suvremeni oblici fašizma ne nalaze se samo u očiglednim ekstremističkim ispadima ili na površini domaćih političkih sučeljavanja koja se hrane vječno perpetuiranom borbom ustaša i partizana, već tinjaju u mnogo manje očiglednim, time i opasnijim situacijama naše svakodnevice, u svakom pojedinačnom ispadu netolerancije spram različitog i drugačijeg. Normalizacija sitnih netrpeljivosti u društvu vrlo lako može eskalirati u mnogo veće sukobe, posebno ako se društvo održava na zaboravu temeljnih vrednota, među kojima su i vrednote antifašizma, na koje nas upućuju zaboravljeni i zapušteni spomenici ovoga grada. Stoga im se, barem s vremena na vrijeme, treba vratiti i na njih obratiti pozornost, što je bila i namjera umjetnika čije smo izvedbe imali prilike pogledati na ovoj manifestaciji. S pozornošću dolazi i informacija o onome što ta obilježja simboliziraju, a s informacijom dolazi i mijenjanje stavova. Pamćenje vrednota prošlosti pomaže nam u tumačenju sadašnjosti i naša je građanska dužnost, ali i egzistencijalna nužnost.
