U gotovo pet godina istraživanja pritužbi na nalaze sudskih vještaka, psihijatara i psihologa, na kojima se temelje sudske odluke koje trajno obilježavaju ljudske živote, autor ovog teksta uvjerio se da postoje i mnogi sporni nalazi koji su omogućili da kaznu izbjegnu čak i optuženi za silovanje. Uvjerljivo najviše istraženih pritužbi odnosi se na sporove roditelja o skrbi nad zajedničkom djecom.
N. P. je imala 13 godina kad je shvatila da nešto nije u redu s ponašanjem obiteljskog prijatelja koji je godinama često dolazio u kuću njenih roditelja. Oni su u njega imali toliko povjerenje da im nije bilo neobično što je ponekad dolazio u njihov dom čak i kad je njihova mlađa kći tamo bila sama. Govorio je djevojčici da je lijepa i nagovarao ju je da se skine i da će njene nage fotografije poslati prijateljima da i oni vide kako je lijepa. Jednog dana, kad njeni roditelji nisu bili u kući, opet je došao. Kad ju je uhvatio za grudi i međunožje N. P. je počela vikati: „Pusti me, pusti me…!!!“. Na to je iz druge sobe dotrčala njena starija sestra. Muškarac, koji je mislio da je druga djevojčica otišla u prodavaonicu i da je u kući sam s njenom mlađom sestrom, na to je pustio N. P. i otišao.
Slučaj 1: “Lolita”
Dugo se N. P. bojala roditeljima reći što se dogodilo, jer je mislila da joj neće vjerovati. Šutjela je i njena sestra. Tek tri godine kasnije N. P. se usudila sve ispričati majci. Tada već 16-godišnja djevojčica počela je posjećivati psihijatra u gradu nedaleko sela u kojem je živjela njena obitelj. Psihijatar joj je rekao da se ona tom muškarcu svidjela i da je moguće da neki muškarac zavoli djevojčicu. Spomenuo je knjigu Lolita koja opisuje takav slučaj i preporučio joj je da tu knjigu pročita, što je N. P. i učinila. U izvještaju o radu s pacijenticom psihijatar ništa od navedenoga nije spomenuo.
Posljedica proživljene traume bili su zdravstveno problemi koji su se kroz godine povećavali. Nakon petnaestak godina N. P. je odlučila da više ne želi šutjeti i ono što joj se dogodilo u djetinjstvu prijavila je policiji internetskom aplikacijom predviđenom za prijavljivanje zlostavljanja djeteta. Na temelju te prijave (koju je DORH najprije odbio zbog navodne zastare, a nakon žalbe N. P. utvrdio da zastara ne postoji?!) policija je podnijela kaznenu prijavu, koja je odbačena jer je sudski vještak psihijatar proglasio N. P. nepouzdanom svjedokinjom.
U vještačkom nalazu ustvrdio je da je N. P. sklona izmišljanju nakon što je bila ozlijeđena u prometnoj nesreći. Sud je njegov nalaz prihvatio, iako se spomenuta nesreća (u kojoj je N. P., nakon sudara pri brzini od 20 kilometara na sat, imala trzajnu ozljedu vrata) desila gotovo 15 godina nakon što je zabilježeno da je prvi put govorila o zlostavljanju koje je proživjela. Zanemarena je i izjava njezine sestre koja je potvrdila da je zatekla kućnog prijatelja kako drži N. P. za grudi i međunožje.
Nakon takve odluke suda N. P. je, uz pravnu pomoć udruge B.a.B.e., podnijela ustavnu tužbu na koju još uvijek čeka odgovor. Kad će ga dobiti nemoguće je predvidjeti, ali činjenica je da se na rješavanje takvih ustavnih tužbi ponekad čeka i više godina.
N. P. je odlučna ne odustati i spremna je obratiti se i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ako joj to ostane jedina mogućnost. Realno, to znači da je izuzetno mala vjerojatnost da N.P. ikada dobije bilo kakvu pravnu zadovoljštinu, jer više od 90 posto zahtjeva protiv država potpisnica Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje razmotri, Europski sud za ljudska prava proglasi nedopuštenima. Tako su žrtve zlostavljanja, ali i drugi građani koji se žale da su im državne institucije uskratile ljudska prava, zapravo osuđeni na birokratsku „vrtnju u krug“ unutar institucija iste države.
To „udaranje u zid“ posebno je uočljivo kad je riječ o vještačenjima. Vještake od prije nekoliko godina ne imenuju sudovi nego ministar pravosuđa, ali zakon i dalje (odnosno njihove predsjednike) obvezuje sudove da kontroliraju rad vještaka. Kad bi predsjednik suda zaključio da je sud kojem je na čelu, prihvaćajući profesionalno nekorektan vještački nalaz, prekršio nečije ljudsko pravo, priznao bi sudačku pogrešku. Zbog toga je mnogo lakše i za institucije sustava bezbolnije, potvrđivati vještačke nalaze čak i kad su krajnje sumnjivi, bez obzira na to koliko su nečija prava povrijeđena.
Ministri pravosuđa „pokrivaju“ se tvrdnjom da se ne smiju petljati u odlučivanje sudova, Hrvatska liječnička komora (HLK) odbacuje pritužbe ili, u najboljem slučaju, vještaka koji je prekršio Kodeks medicinske etike i deontologije kazni opomenom koja praktično ne utječe na status vještaka, pa čak niti na broj vještačenja koja mu se dodjeljuju nakon takve „kazne“. Autor ovog teksta, koji već gotovo punih pet godina istražuje sporne odluke sudskih vještaka kojima su ugrožena ljudska prava, naišao je i na situacije da se Časni sud HLK proglasio nenadležnim za razmatranje prijava protiv liječnika sudskog vještaka, iako je prethodno odlučivao o praktično identičnoj prijavi, ali protiv drugog liječnika.
U slučaju da onaj tko je nezadovoljan rezultatima vještačenja i presudom koja je na utemeljena na vještačkom nalazu odluči tužiti, o toj tužbi odlučuju sudovi – među kojima su i oni koji prihvaćaju sumnjiva vještačenja. Rezultate takvih tužbi nije teško predvidjeti, ako do suđenja uopće dođe. Kaznene prijave najčešće bivaju odbačene, pa oštećeniku ostaje jedino da sam poduzme kazneni progon, kao u slučaju N. P., što je mnogima nedostupno, prije svega zbog troškova. Istovremeno, vještaci si mogu priuštiti odlične i skupe odvjetnike da ih zastupaju ako uopće dođe do sudskog spora po tužbi onoga tko se smatra oštećenim rezultatom vještačenja.
N. P. je među rijetkima koji su smogli snage i upornosti u takvim situacijama boriti se protiv sustava koji se okrenuo protiv njih, umjesto da ih štiti. Ona je shvatila da će joj biti gotovo nemoguće dokazati da je bila žrtva pedofilskog zlostavljača s kojim se susreće sad već gotovo 20 godina, jer i dalje žive u istom selu. Stoga je odlučila sakupiti sve dijelove „slagalice“ tog svog traumatičnog iskustva i poduprijeti ih dokazima, koliko god je to moguće.
„Čak mi više nije važno hoće li taj čovjek ikada biti osuđen za ono što je učinio, jer ta mi presuda ne može izbrisati traumu niti vratiti narušeno zdravlje. Ali neću dozvoliti da me sustav koji mi je trebao pomoći proglašava lažljivicom“, rekla je N.P. autoru ovog teksta. Shvatila je, između ostaloga, da se kao dokaz da je pedofilsko zlostavljanje izmislila može iskoristiti njena tvrdnja (iznesena u ustavnoj tužbi) da joj je kao 16-godišnjakinji psihijatar preporučio da pročita Lolitu, uz objašnjenje da je normalno da se muškarac „zaljubi“ u djevojčicu, kako je opravdavao pedofilsko zlostavljanje koje je I. P. doživjela.
Tu čitava priča poprima karakter krimića. U ispisu arhivskih podataka knjižnice za 2009. godine, kad N. P. tvrdi da je, po savjetu psihijatra posudila Lolitu, zabilježene su sve druge posudbe, ali Lolite nema. U knjižnici su ovo pokušali objasniti činjenicom da je ta knjiga u međuvremenu otpisana. No, ako taj primjerak više nije u ponudi knjižnice, ne postoji niti jedno logično opravdanje za njeno skidanje s popisa knjiga koje je N. P. davno posudila. Uporna N. P. na kraju je pronašla dokaz da je posudila tu knjigu, na dan kad je platila zakasninu i obnovila članarinu u knjižnici. Njena pravna borba da dokaže da nije lažljivica nego žrtva pedofila se nastavlja.
Slučaj 2: “Blago retardirana”, ali uspješna
T. R. je podnijela kaznenu prijavu jer je krajem 2022. godine, u kombiniranom psihološko-psihijatrijskom vještačenju, proglašena – blago mentalno retardiranom. Na temelju takvog vještačkog nalaza sud je odlučio da dvoje male djece ne mogu živjeti s T. R. jer su njeni „roditeljski kapaciteti reducirani za samostalnu skrb o djeci“. Odlučeno je stoga da djeca moraju živjeti s ocem, bivšim suprugom svoje majke koja je, odvodeći djecu, od njega pobjegla zbog obiteljskog nasilja. Da priča bude luđa, u trenutku kad je sud donio takvu odluku već je protiv oca te djece potvrđena optužnica na temelju kaznene prijave za nasilništvo koju je podnio nadležni Centar za socijalni rad. Kaznenu prijavu koju je T. R. podnijela protiv sudskih vještaka, DORH ne rješava već više od pola godine.
„Blago mentalno retardirana“ T. R. u trenutku kad je tako „etiketirana“ imala je još nekoliko ispita na fakultetu, a u međuvremenu je diplomirala. Međutim sve su sudske instance presuđivale na njezinu štetu. Na kraju se obratila Ustavnom sudu, koji je zaključio da je sudska odluka temeljena na spornom vještačkom nalazu – povreda njenih ljudskih prava.
No ništa ne može vratiti T. R. i njenoj djeci godine u kojima se sustav poigravao s njihovim životima, uzrokujući nepopravljivu štetu. Najveći dio sličnih priča ne završava čak niti zakašnjelom i parcijalnom pravnom satisfakcijom žrtava koje nemaju niti novca niti pravnih znanja za dugotrajne sudske procese.
U gotovo pet godina istraživanja pritužbi na nalaze sudskih vještaka, psihijatara i psihologa, na kojima se temelje sudske odluke koje trajno obilježavaju ljudske živote, autor ovog teksta uvjerio se da postoje i mnogi sporni nalazi koji su omogućili da kaznu izbjegnu čak i optuženi za silovanje. No, uvjerljivo najviše istraženih pritužbi, potkrijepljenih dokumentima, odnosi se na upravo sporove roditelja o skrbi nad zajedničkom djecom. Državne institucije koje bi trebale pomoći da se trauma djece u takvim situacijama smanji što je više moguće često su birokratizirane, trome i neefikasne. Štoviše, ogroman je broj optužbi roditelja, ne samo na odluke sudskih vještaka, nego na kompletan institucionalni pristup rješavanju skrbništva – od početka postupka pa sve do konačne odluke.
Autor ovog teksta upoznao se s pričama mnogobrojnih roditelja, detaljno proučivši više desetaka slučajeva bespoštedne, često i krajnje mučne, bitke roditelja za skrbništvo nad zajedničkom djecom. To istraživanje uključuje na tisuće stranica sudskih dokumenata, te roditeljskih žučnih prepiski koje su posvađani bivši parovi sačuvali da bi njima dokazivali kako su baš oni u pravu, a ne njihovi bivši partneri. Među roditeljima koji žrtvama sustava smatraju sebe, ali prvenstveno svoju djecu nad kojom je skrbništvo dodijeljeno drugom roditelju ima i uspješnih poslovnih ljudi, liječnika, fakultetskih profesora…
Pritom se niti majke niti očevi ne libe čak niti činjenja kaznenih djela kako bi skrbništvo nad djetetom pripalo njima. U posjedu autora ovog teksta mnogobrojni su sati audio snimki koje je majka djeteta napravila da bi dokazivala da je otac lažljivac, alkoholičar, psihički nestabilna osoba ili da je potplatio ili ucijenio nekoga iz socijalne službe, vještaka ili suca, s nakanom da dijete pripadne njemu. Očevi to isto rade majkama. A i jedni i drugi, čak i kad su njihove optužbe bile utemeljene, zapravo su dodatno teško naštetili zajedničkoj djeci. Uz to, tajnim snimanjem, koje u pravilu ne može biti dokaz na sudu, čine i kaznena djela.
Neki su roditelji u borbi za skrbništvo nad djecom išli tako daleko da su angažirali osobe koje su im stručno pomogle prisluškivati „neprijateljsku“ stranu. Tako je autor ovog teksta, uz sve ostalo, došao ne samo do audio zapisa snimanih potajno snimačem s mobitela, nego i onih snimljenih profesionalnom opremom za prisluškivanje.
I majke i očevi tvrde da su u postupku dodjele skrbništva nad djetetom grubo zakinuta njihova roditeljska prava. Onaj tko gubi, obično se ljuti. Koliko god izgledalo neprimjereno u kontekstu ljudskih života, ta se izreka u potpunosti može primijeniti i na sporove o skrbništvu nad djecom. A onaj tko je ljut što je izgubio, nije uvijek realan. Osjećaji mogu potpuno zamagliti činjenice, a u borbi za skrbništvo nad djetetom, kako god ona završila, žrtva je, bez iznimke, dijete. Ali najveća je pogreška općenito i paušalno suditi o pojedinačnim slučajevima. Pogotovo kad je riječ o tako osjetljivoj temi kao što su ljudski životi, naročito dječji. Stoga je autor ovog teksta provjeravao priče roditelja koji su mu se požalili, proučavao ih i uspoređivao dostupne dokumente, te tražio dodatne dokaze.
Roditelji koji su izgubili skrbništvo nad svojim djetetom ili ga nisu niti dobili, uz postupke bivših partnera, u pravilu se žale na Centre za socijalnu skrb, ali i na reakcije policije i odluke sudova. No, nerijetko, i vezano uz najteže optužbe, u roditeljskim se iskazima najčešće spominju imena nekoliko sudskih vještaka – psihijatara i psihologa.
Uz tvrdnje da ih je vještak u svom nalazu namjerno „ocrnio“ kako bih ih predstavio nepodobnima za skrbništvom na djetetom, dio roditelja žalio se i na ponašanje prema njima za vrijeme koje su proveli u vještakovoj ordinaciji zbog podvrgavanja testiranju. Nekoliko majki ustvrdilo je da im je vještak upućivao seksualne aluzije, pa čak i da ih je neprimjereno dodirivao.
Iznošene su i optužbe da je vještak neizravno tražio mito da bi njegov nalaz prikazao jednog roditelja podobnijim za skrbnika, a jedan otac čak ga je i javno optužio da je tražio novac. Ta optužba nije izazvala nikakve službene reakcije. A zaposlenica suda nadležnog za područje na kojemu taj otac živi, u neformalnom je razgovoru komentirala da je optužba smiješna:
“On se sigurno zabunio. To je vjerojatno bio novac kojim je trebao platiti vještačenje”.
Ova izjava mnogo govori o tome koliko, i u sustavu koji bi trebao biti na pomoć ljudima što smatraju da su im prava povrijeđena, neki nisu u stanju razumjeti važnost teme skrbništva nad djecom, a i uopće što je to odgovorno ponašanje. Jer pomisao da bi ostavljanje novca u vještakovoj ordinaciji na njegov zahtjev moglo biti legalno plaćanje njegovih profesionalnih usluga, uvreda je za ljudsku inteligenciju. Nikada i nigdje to nije bio legalan način plaćanja vještačenja koje je naložio sud.
Ta epizoda s optužbom za traženjem mita, kao i sve drugo što su roditelji rekli ili poslali autoru ovog teksta, višestruko je provjeravano. Navod o izravnom traženju mita za „kupovinu“ željenog vještačkog nalaza nemoguće je dokazati, kao niti ostale tvrdnje o onome što se navodno dešavalo „u četiri oka“. No, činjenica je da je više roditelja protiv istog psihijatra podnijelo kaznenu prijavu tvrdeći da ih je ucjenjivao (i)li manipulirao stručnim nalazima na njihovu štetu u slučajevima skrbništva nad djecom.
Neki roditelji su na kraju odustali od toga da njihove priče o borbi za skrbništvo budu spomenute u ovom tekstu. Jedan roditelj je objasnio da mu je, nakon dugogodišnje mučne borbe, dijete nedavno dodijeljeno na skrb, ali mu je zaprijećeno da će mu dijete biti oduzeto ako s pričom izađe u javnost.
Dio roditelja koji nisu odustali od toga da s javnošću podijele svoje priče želio je ostati anoniman, ali neki su željeli istupiti punim imenom i prezimenom. Ta je mogućnost otklonjena iz dva razloga. Nasuprot uvjerenju roditelja da bi otkrivanjem svog identiteta učinili korist svojoj borbi za skrbništvo nad djetetom, činjenica je da ta pretpostavka nije realna. Štoviše, tako bi još više naštetili svom djetetu.
Drugi je razlog što su rezultati novinarskog provjeravanja izjava te proučavanje i uspoređivanje dokumenata vjerodostojnije činjenice od samih roditeljskih izjava, iako su informacije dobivene od roditelja bile odlučujuće da bi se novinarsko istraživanje moglo provesti. Roditelji koji se bore za skrbništvo nad djetetom nisu u stanju biti objektivni. Uostalom, to se od roditelja i ne može očekivati. Zbog toga postoje institucije kojima je zadatak baviti se sporovima koji se ne mogu mirno riješiti.
Autoru je poznat identitet svih osoba spomenutih u tekstu te je u posjedu svih snimki i pisanih dokumenata koji se u tekstu spominju kao i pisanih dopuštenja svih spomenutih osoba za objavljivanje osobnih podataka, uključujući i medicinsku dokumentaciju. Spremni su i svjedočiti na sudu. Zbog zaštite djece ne objavljujemo ničiji identitet.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
