Ratko Miličević i Maroje Mrduljaš govore o aktualnim planovima zagrebačke gradske uprave vezanima uz blok Arko Badel i o njezinom pristupu sadašnjem urbanističkom rješenju: Upravo je Blok Badel prilika da područje oko Kvatrića bude arhitektonski uzbudljivo i programski više heterogeno nego što je sada. U aktualnom prijedlogu nema kvalitetnog javnog prostora, nutarnje dvorište čiji je format manji od unutrašnjosti standardnog donjogradskog bloka nema taj potencijal.
O aktualnim planovima zagrebačke gradske uprave i nekim alternativama sadašnjem pristupu urbanističkom rješenju bloka Arko Badel i planiranju grada uopće, za H-Alter govore arhitekt i urbanist Ratko Miličević i arhitekt i teoretičar arhitekure dr.sc. Maroje Mrduljaš.
Prijedlog urbanističkog plana uređenja kojim se planira preobrazba bloka Arko-Badel, koji je plasirala aktualna gradska uprava, u javnoj je raspravi. Kakav je taj plan sad?
Ratko Miličević: Urbanistički plan uređenja bloka Arko-Badel bio je na javnom uvidu ali da nije bilo aksonometrije i da nisam vidio prvonagrađeni rad ne bih bio u stanju pročitati UPU i shvatiti o kakvom urbanističkom rješenju je riječ. Urbanističko rješenje je izgradnja na regulacionoj liniji i popunjavanje unutrašnjosti bloka. Na taj način su prema planovima regulacije izgrađeni gotovo svi blokovi na zapadnom dijelu Zagreba tako da nema govora o nekom novom urbanističkom rješenju. Urbanističko rješenje se svodi na istočnu fasadu Šubićeve ulice. Nečitljivost urbanističkih planova je tema za sebe.
Maroje Mrduljaš: Već sam natječajni projekt nastojao je pomiriti različite aspekte urbane fizionomije Donjega grada: simulirao je njegovu visinsku i volumetrijsku razbarušenost i u strukturu perimetralnog bloka je apsorbirao postojeću industrijsku arheologiju. Rad nije koristio iskustva modernističkih pa i suvremenih intervencija u Donji grad koje su unutar skučenih prostornih okvira odvažnije otvarali blokove i povezivali ulicu i dvorište. No, sama procedura planiranja grada je upitna. Prvo je raspisan veliki i skupi međunarodni natječaj, a da pri tome nismo imali, niti sada imamo, nikakvu jasnu strategiju razvoja gada na koji bi se projekti mogli osloniti. Sada raspravljamo o shematskoj skici rasporeda volumena i namjene površina. Taj standardni proces je neizbježno downgrade izvornog projekata, ma kakav on bio. Anketni natječajni radovi su zamišljali i programe i prostorne koncepcije te su sukladno imaginarnim aktivnostima planirali grad. No, kako nije bilo riječ o konkretnim programima nego o spekulaciji i idealiziranim razvojnim scenarijima, sada imamo samo formalnu kulisu s natječaja, a programski aspekt sveden je na namjene parcela. Neobično je gledati kako se parcele jedna uz drugu razlikuju po omjerima stanovanja i javnih sadržaja, kao da su to na ovako malom prostoru to neki posebno relevantni parametri. Uostalom, stanovanje i javni sadržaji su zamjenjive kategorije, svima je poznato kako u Donjem gradu, ali i bilo gdje drugdje, brojni stanovi udomljuju različite oblike rada, dokolice, zdravstva i drugih sadržaja. Rezolucija jednog UPU je jednostavno takva da se o njoj i nema što puno razgovarati.
Jedan ste od rijetkih, i prvih, koji ste javno i prije nego je uopće natječaj bio raspisan, iznijeli stav da na prostoru bloka ne treba graditi ništa, već mjesto afirmirati kroz zatečenu gradnju i kao javni prostor. Možete li to ukratko elaborirati, a onda lokaciju staviti i u aktualni kontekst kada je neki tip gradnje de facto neminovan?
Maroje Mrduljaš: U toj izjavi u prvom redu sam ciljao na tendenciju nekritičkog preizgrađivanja Donjeg grada. Grad treba gustoću, ali takvu koja je usmjeravana prema afirmaciji javne domene. Grad treba i praznine, mjesta uprizorenja javnog, mjesta koja su otvorena svima i koje koriste mnogi, mjesta čiji će se smisao potvrditi kroz dugo trajanje i organsko učenje o njihovim potencijalima. Vibrantna tržnica Kvatrić nažalost ima otužnu arhitektonsku pozadinu, jedan zaključeni i oblikovno nezadovoljavajući blok. Možemo li dobiti prikladni kontrapunkt takvoj siromašnoj arhitekturi? Upravo je Blok Badel prilika da područje oko Kvatrića bude i arhitektonski uzbudljivo i programski više heterogeno nego što je sada. Mislim da su dvije oprečne mogućnosti kontrapunkta dobro sugerirali drugonagrađeni rad s natječaja s grupacijom visokih zgrada, te trećenagrađeni rad koji je najviše i otvarao blok. U aktualnom prijedlogu nema kvalitetnog javnog prostora, nutarnje dvorište čiji je format manji od unutrašnjosti standardnog donjogradskog bloka nema taj potencijal. Nema razloga inzistirati na morfologiji bloka. Zagreb nije niti Barcelona niti Milano gdje se tvrda blokovska matrica ponavlja ad infinitum. U tim lukrativnim sredinama blokovsku matricu punila je ozbiljna arhitektura sa zanimljivom ekonomsko-programskom logikom. U Zagrebu to nije slučaj, a dvorišta blokova pokazuju krajnju nedisciplinu. Čini se da zagrebački blok postoji upravo zato da bi ga se dovodilo u pitanje i taj nedostatak vrijedi pokušati pretvoriti u prednost.
Biste li ovakav pristup bloku, tj. parametrima izgradnje okarakterizirali kao zelen, održiv ili inovativan? Mislite li da je ovakav plan osigurao javni interes budući da se dodatno navodi da bi se tamo našli i gradski stanovi za najam i neki javni sadržaji?
Maroje Mrduljaš: Čini se da se aktualna gradska uprava ne bavi promjenama prakticiranja urbanizma. Koriste se stare metodologije i shvaćanje urbanizma kao birokratskog mehanizma. Ako se taj mehanizam slijepo prati i najbolja ideja bit će degradirana. Istina je da se gradska uprava suočava s nedostatkom stručnjaka koji bi mogli iznijeti naprednije oblike promišljanja grada, no ako ih nema, može ih se pokušati stvoriti. Devedesetih godina unutar Grada je postojala urbanistička diverzantska grupa poznata pod imenom Dječja kuća putem koje se pokojni Vladimir Mattioni nadao promijeniti urbanističke paradigme i odgojiti novi tip stručnjaka za nova vremena. U to vrijeme je Mattioni u suradnji s Vedranom Mimicom organizirao i nevjerojatno uspješne međunarodne seminare Okviri metropole koji su ponudili valjda zadnje napredne vizije razvoja Zagreba. To što taj pokušaj od prije dvadeset godina nije uspio promijeniti urbanističku stvarnost, ne znači da je i danas nemoguće mijenjati urbanizam.
Vratimo li se na vaše pitanje, pristup bloku po pitanju održivosti i sličnog, je unutar okvira u Hrvatskoj standardnog urbanističkog kvazi-jezika. Standardni UPU-ovi nisu dokumenti kroz koje se predlažu konkretnije ideje, što i jest njihova slabost. Tek uzgredno i normativno preporuča se izvedba zelenih krovova, zelenih zidova i slično, što nije osobito maštovito niti puno znači za ekologičnost tog bloka. Ni na koji način se ne uzima u obzir promišljanje bloka kao hibridnog ekosustava sačinjenog od stanovnika, građevina, tehnologije, infrastrukture, ne-humanih živih entiteta i drugih aktera. Ako hoćemo biti odista ekologični, traži se puno više znanja i imaginacije od ponuđenog. Ako se govori o izgradnji gradskih stanova za najam, potreban je konkretan operativni plan, UPU ne propisuje da li je neki blok namijenjen socijalnom stanovanju ili ne. Ako se htjelo ići u tom pravcu, trebalo je razmišljati i tipologijama i sukladnim volumetrijskim markicama koje su najpogodnije za ekonomično socijalno stanovanje. Neke tragove javnog interesa vidimo u očuvanju industrijske arheologije, što je ionako već propisano od strane konzervatora. I tu ima diskutabilnih ideja, poput očuvanja pročelja prema Šubićevoj, koje je okarakterizirano kao „neoklasicističko.“ To pročelje odista jest zanimljivo, ali je projektirano za samostojeću industrijsku zgradu, ne za blok mješovite namjene. Ako je zgrada neobnovljiva, treba je cijelu srušiti i zamijeniti novom. Integracija simulacije stare fasade u novu zgradu je kič.
Ratko Miličević: Mislim da se pristup urbanističkom rješenju bloka nigdje ne može pročitati. Može se jedino uspoređivati s prvonagrađenim radom iz 2012.g . Javni interes se može „ugurati“ u planirane građevine što je besmislica i uvreda važnosti i zastupljenosti javnog interesa u planiranju grada. Najbitnija činjenica je da je prostor bloka Arko-Badel u gradskom vlasništvu i da Grad može bez imovinsko-pravnih zapreka na tom prostoru programski planirati zelen, održiv i inovativan program. Ta činjenica je prepreka urbanističkom rješenju svih blokova a što je pokazala studija Bloka 19.
Mislite li da bi ishod javne rasprave mogao utjecati na plan? Možete li navesti neki primjer u Zagrebu kada je javna rasprava utjecala na plan?
Ratko Miličević: Javna rasprava o izloženom UPU je besmislena. Javna rasprava bi jedino imala smisla ako bi se krenulo iz početka, a što bi i trebalo. Plan star 11 godina je trebalo zaboravit. Ne sjećam se da je javna rasprava nakon izrađenog plana utjecala na konačno urbanističko rješenje.
Buduća izgradnja će transformirati prostor bloka i pripadajućeg dijela grada. Grad do sada nije izlazio s naznakama eventualnih zahavata, promjena, u neposrednoj okolini bloka, konkretno Šubićevoj ulici koja može, pa i treba postati naglašenije pješačka (to nužno ne znači izbacivanje prometa) i to kao poveznica tri bitne točke: Kvaternikova trga, tržnice i novog bloka pa (jednom) i možda (više) pješačke Martićeve ulice. Treba li pri budućem uređenju bloka promišljati i čitavu tu mikrozonu i što biste istaknuli kao važno?
Maroje Mrduljaš: Svakako da treba sagledavati širi kontekst, s time da se neki procesi mogu spontano razvijati, pratiti i testirati i zatim formalizirati tijekom dužeg perioda. Kao i sve zagrebačke tržnice, i ona na Kvatriću danas je substandardno opremljena, djeluje neugledno. Sami ste spomenuli natkrivanje, što je odlična ideja i zanimljiv arhitektonsko-konstrukterski, pa i infrastrukturni izazov, koji bi mogao biti i vrlo eko-logičan. Martićeva je lijepa ulica i čitav taj kvart je arhitektonsko-urbanistički, ali i sadržajno jedan od najsolidnijih dijelova Donjega grada i može je se tumačiti kao urbani kontrapunkt današnjoj Bogovićevoj. Šubićeva svakako mora postati više zelena, no vjerojatno je nemoguće iz nje isključiti automobilski promet.
Ratko Miličević: Buduća izgradnja će samo donijeti puno novih metara kvadratnih, a neće ništa transformirati. Mislim da je teško gatati i misliti što bi bilo kad bi bilo. Sigurno je kada bi se razmatrao širi prostor i mogući javni programi i na taj način postavio program za urbanističko rješenje sve bi bilo drugačije. Još jednom napominjem da je izuzetno bitno da je vlasnik tog prostora Grad Zagreb.
Ako se Blok Badel tretira na način na koji se tretira što možemo očekivati od Gredelja?
Maroje Mrduljaš: Gredelj je velik izazov, ali on nije formalno pitanje koje bi se moglo riješiti urbanističkim natječajima bez temeljite programske pripreme. Potrebna je dovoljno jasna i za investicije atraktivna vizija tog prostora, za što puno potencijala daje ideja nastavka zelene potkove i prisutnost infrastrukture. Što razvoj tog dijela grada može pružiti Zagrebu u cjelini? Jesu li to možda upravo eko-logični aspekti? Primjerice, može li ta zona utjecati na mikro-klimu centra grada kroz učinke same prirode ali i kroz tehnološke sustave koji prirodu i arhitekturu dovode u sinergijski odnos?
To danas postaju temeljena pitanja. U Milanu projekti za rekonstrukciju željezničkih područja Scalo Farini i San Cristoforo pružaju odlične reference i u konceptualnom i u metodološkom smislu. Skice naprednih sinergija već izgrađenog okoliša i prirode smo na inicijativu Ingre istraživali na degradiranim fragmentima zelenih područja u podsljemenskoj zoni, no za naše spoznaje na svim gradskim razinama nije bilo nikakvog interesa jer se nastavlja praksa nesuočavanja s kompliciranim situacijama. Kakva koncepcija će privući investicije koje razmišljaju dalje od metra kvadratnog konvencionalnog stana i eventualno shopping-centra? Kojim investitorima i kojem obliku investicija je uopće zanimljiv Zagreb? Gredelj je izuzetan resurs i potencijal grada, no iza njega treba stajati izuzetna vizija i odlučnost da se ta vizija provede, inače ćemo dobiti još jednu generičku četvrt, ne bitno različitu od Beograda na vodi. Možda i nije nužno krenuti sasvim pragmatično. Moglo bi se prvo iskušati spekulativne i radikalne scenarije, pa ih zatim „prilagođavati“ realnosti.
Ratko Miličević: Ne znam što možemo očekivati i kako može završiti lokacija Gredelj. Mislim da ne sluti na dobro jer već su u prvi plan iskočili 3D prikazi mogućih vizija urbanističko-arhitektonskih rješenja na inicijativu EBRD uz konzultante PwC Advisory, Colliers International, odvjetničko društvo MS Partners. Do sada nisam čuo da je Grad iskazao bilo kakav interes i barem pokušao osmisliti program javnog interesa.
