Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama stavlja pred pedagoške radnike sigurnosne obaveze koje nisu pokrivene standardizacijom radnih mjesta, stoga niti plaćom. Ako se tome doda i psihološki aspekt, vrijedi se zapitati trebaju li učitelji i/ili prosvjetni radnici prihvatiti sigurnosnu odgovornost koja im je na nametnuta. Željko Stipić, Preporod: “Radnicima se nameće obavljanje poslova za koje oni nisu prethodno osposobljeni, što bi moglo predstavljati opasnost i za radnike i za učenike.” Stvaramo li sigurnije škole ili nesigurnije društvo?
U srednjoj školi Battlefield (na hrvatskom: Bojno polje), na sjeveru savezne države Virginije u Sjedinjenim Američkim Državama, manje od sat vremena vožnje od Bijele kuće, zaposlen je safety and security officer (na hrvatskom: službenik za sigurnost i krizno upravljanje), John Zook. John je prethodno radio kao policajac u gradu Alexandriji smještenom južno od DC-a, a u školi simptomatičnog imena upravlja kriznim situacijama i osiguravanjem sigurnosti učenika i djelatnika. Tipično Johnovo jutro započinje na parkingu srednje škole Battlefield gdje pazi da “djeca rade ono što bi trebala raditi” – ovdje pretpostavljamo da se radi o odlasku na nastavu. Nakon jutarnjeg zvona John i njegov mali tim ulaze u školsku zgradu – tada započinje kontrola sigurnosti. John smatra da je ključ sigurnosti suradnja svih djelatnika i učenika škole. Prema njegovu mišljenju, najvažnije je graditi dobre međuljudske odnose i otvorenu komunikaciju. John uživa u interakciji s učenicima. Dok on brižno vodi računa o sigurnosti Battlefield High School, nekoliko učenica markerima u boji ocrtava hamer papir na kojem je napisana poruka za Johna: Thank you for keeping us safe. Kratki videouradak napravljen je povodom nacionalnog tjedna poštovanja sigurnosnih službenika koji se u SAD-u obilježava u od 18. do 24. rujna.
Nakon tragedije u osnovnoj školi u Prečkom, uvođenja novih sigurnosnih mjera od novog polugodišta u sve škole u Hrvatskoj i zapošljavanja profesionalnih zaštitarskih firmi u Zagrebu, postavlja se pitanje je li bezbjedno tražiti od nastavnika, učenika i svih zahvaćenih sigurnosnim mjerama da bezuvjetno na njih pristanu.
Nakon objave Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama kojim se zaposlenicima u školama nalaže provedba određenih sigurnosnih mjera, školski sindikati su reagirali, a riječ je o sindikatima koji su sudjelovali u radu Povjerenstva za izradu prijedloga osnovnih mjera za jačanje sigurnosti u školama. U zajedničkom Priopćenju Sindikata hrvatskih učitelja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Školskog sindikata Preporod od 3. siječnja, naglašena je prisutnost “razumljivog straha radnika od ugroze sigurnosti”. Sindikati su istaknuli da tijekom rada Povjerenstva nisu bile uvažene njihove primjedbe, osobito one vezane za naknadu za dodatni rad u osiguravanju sigurnosti u školama. Kao odgovor, sindikat Preporod je prije početka novog polugodišta na svojim internetskim stranicama objavio Upute o postupanju članova sindikata s detaljnim popisom poslova koje predviđa Protokol. Od pedagoških djelatnika očekuje se više zaduženja u okviru mjera sigurnosti koja nisu pokrivena standardizacijom radnih mjesta, stoga niti plaćom. Ako se tome doda i psihološki aspekt, vrijedi se zapitati trebaju li učitelji i/ili prosvjetni radnici prihvatiti sigurnosnu odgovornost koja im je na nametnuta.
Predsjednik sindikata Preporod, Željko Stipić, komentira za H-Alter: “U sindikatu smatramo da radnik ima pravo odbiti pojedina zaduženja proistekla iz Protokola. Ovakav stav temeljimo na tome da ovi poslovi ne proizlaze iz Zakona o odgoju i obrazovanju, a ne mogu se striktno podvesti ni pod zaduženja koja proizlaze iz nekih podzakonskih propisa. Osim toga poslodavac radnika nije prethodno osposobio za obavljanje poslova kontrole ulazaka i izlazaka u školsku ustanovu. Da je tome tako, vidi se iz toga da se tek radi na izradi kurikuluma budućeg zanimanja zaštitara u školskoj ustanovi. Još se ne zna ni tko će to osposobljavanje vršiti, koliko će ono trajati i sl. Znači nikakve dvojbe ne bi smjelo biti oko toga da se radnicima od strane poslodavca nameće obavljanje poslova za koje oni nisu prethodno osposobljeni, a što bi moglo dovesti do njihove ugroze, ali predstavljati i opasnost za radnike i učenike za čiju sigurnost ‘školski zaštitari’ odgovaraju. Sve je, naravno, dobro dok je dobro, ali ako nešto krene po zlu, na vidjelo će izaći različite posljedice jedne višestruko štetne improvizacije.”
Na pitanje poziva li sindikat Uputama radnike škola na bojkot, Stipić odbacuje takvo tumačenje, ali ukazuje da one “upoznaju radnike s neusuglašenošću obveza iz Protokola te zakona i pravilnika na kojima se sam Protokol temelji”. Dodaje da radnike “Uputama obavještavamo što moraju poduzeti, od inzistiranja na ravnateljevu pisanom nalogu do odgovora ravnatelju na njegov zahtjev, kako bi se olakšala pozicija radnika u eventualnom osporavanju sankcija kojima bi radnik mogao biti izložen. Ima slučajeva na terenu da ravnatelji odbijaju izdati radniku pisani nalog. Događa li se to po nečijem nalogu odozgo, nismo uspjeli ustanoviti. Nama ovo predstavlja još jedan dokaz da u cijeloj priči dosta toga ‘smrdi’. Ako je sve pravno besprijekorno, čemu izbjegavanje pisanog traga?”
Stipić nam je također prenio iskustva nekoliko radnika u školama koji su se sindikatu obraćali zbog posljedica nakon odbijanja izvršenja novih zaduženja: “Odbijanje članova sindikata u jednoj srednjoj školi da rade poslove kontrole, završilo je otvorenim ravnateljičinim prijetnjama da će ubuduće kao poslodavac biti daleko okrutnija kada su u pitanju nastavnička zaduženja i da će se, puno bezobzirnije nego do sada, odnositi prema zahtjevima radnika. U jednoj je pak osnovnoj školi ravnatelj otvoreno zaprijetio izvanrednim otkazom svim radnicima koji odbiju obavljati poslove kontrole ulazaka i izlazaka iz školske ustanove.”
U Priopćenju od 3. siječnja sindikati su upozorili i na nužnost “unificiranog pristupa” kao i postojanja “jedinstvenih obrazaca za sve školske ustanove”, do čega nije došlo jer, kako stoji u vladinom Protokolu, “u suradnji sa svojim osnivačem škola može osigurati i druge sigurnosne mjere, primjerice angažiranje zaštitara, postavljanje videonadzora, elektromagnetskih brava ili sustava za kontrolu pristupa”. Stoga su Zagreb i još poneki imućniji gradovi, poput Dubrovnika i Pule, odlučili zaposliti profesionalne zaštitare u osnovnim školama. Zbog zapošljavanja vanjskih zaštitarskih firmi nametnulo se i dodatno pitanje, jesmo li sigurni da među zaposlenicima tih tvrtki nema osoba s potencijalno opasnim sklonostima, nasilnog ponašanja ili narušenog psihičkog zdravlja, čije bi prisustvo moglo ugroziti sigurnost učenika.
Iz Hrvatskog ceha zaštitara uvjeravaju da razloga za brigu nema – “zaštitarske kompanije su interno iz svojeg kadra odabrale djelatnike koji su prema svojim zaštitarskim i socijalnim vještinama, dosadašnjim radom i iskustvom pogodni za rad u školama”. Međutim, Stipić iz Preporoda je izrazio sumnju vode li zaštitarske tvrtke dovoljno računa o profilima zaštitara namještenim u školama, a dodaje i da “u tim tvrtkama muku muče s radnicima”, i da se “odjednom pojavio zahtjev za većim brojem zaštitara – što upućuje na dodatnu sumnju i oprez”.
Dvije zaštitarske tvrtke koje smo kontaktirali rekle su da kontinuirano traže radnike. U Klemm Securityju objašnjavaju da je razlog permanentne potrebe za zaštitarima “ne samo zbog škola, nego i zbog fluktuacija u industriji te promjena vezanih uz javne nabave i ugovore”.
Iz uvida u oglase za zaštitarske pozicije objavljene prethodnih godina putem online oglasnika MojPosao proizlazi da je tijekom siječnja prošle godine na tom portalu objavljeno osamnaest oglasa, dok je 2023. godine bilo 23 oglasa. Ove godine, do 13. siječnja, dakle prije polovice mjeseca, na istom je portalu već bilo objavljeno 33 oglasa za zaštitarske poslove, a na burzi rada HZZ-a do istog datuma zabilježena su 62 oglasa za zaštitarske usluge.
U razgovoru s direktoricom marketinških komunikacija Mirelom Bartulić iz zaštitarske firme Securitas Hrvatska doznajemo da radno vrijeme zaštitara nije standardno osam sati, već je često prilagođeno potrebama – zaštitari rade u smjenama od deset ili dvanaest sati, nakon čega imaju slobodne dane. Bartulić je napomenula da sa svakom školom, odnosno ravnateljem, individualno dogovaraju specifične potrebe te škole ili objekta. Na pitanje što će se dogoditi s njihovim radnicima nakon što se standardiziraju radna mjesta sigurnosnog osoblja u školama, iz Securitasa nisu htjeli odgovoriti.
“Zaštitari u školama imaju specifičan pristup, osobito prema djeci. Fokus je više na socijalnoj dimenziji, odnosno na tome da se djeca osjećaju sigurno i da im zaštitari budu podrška. Postoje primjeri s terena gdje djeca prilaze zaštitarima iz znatiželje, postavljaju pitanja i žele saznati više, primjerice o njihovom poslu ili opremi”, kaže nam Anamarija Klemm iz privatne zaštitarske firme Klemm Security. Klemm pokriva, saznajemo, 21 osnovnu školu u gradskim četvrtima Črnomerec, Trešnjevka Jug i Stenjevec. Sugovornica nam je otkrila da su zaštitari primijetili da mlađa djeca često prilaze s pitanjima, primjerice, nose li oružje, dok starija djeca u višim razredima bolje razumiju situaciju i lakše se prilagođavaju. Ističe da je među srednjoškolcima u početku bilo ponešto žalbi, primjerice u nekoliko škola gdje su djeca bila ograničena u kretanju tijekom odmora. Međutim, tvrdi gospođa Klemm, i djeca i nastavnici su s vremenom prihvatili ovu promjenu jer im je objašnjeno da je sve to radi njihove sigurnosti.
Dan nakon razgovora s privatnim zaštitarskim firmama, a upravo zbog ograničenog kretanja učenika tijekom odmora, srednjoškolci su izašli s peticijom, a naveli su da je potrebno hitno ukidanje nametnutih sigurnosnih mjera i uvođenje otvorenog dijaloga između učenika, školskih uprava i roditelja: “Mi, potpisani učenici srednjih škola, izražavamo nezadovoljstvo i protivljenje poduzetim mjerama koje uključuju zaključavanje vrata škola tijekom nastave i ograničavanje slobodnog kretanja učenika. Smatramo da ove mjere nisu u skladu s našim pravima i slobodama, te da mogu negativno utjecati na sigurnost, dostojanstvo i kvalitetu obrazovanja.”
Paradoksalno, oba pristupa – nastavnik u ulozi zaštitara i profesionalni zaštitar – rezultiraju stvaranjem generacija koje ne znaju što znači osjećati se sigurno u prostoru u kojem bi trebale biti zaštićene i slobodne za učenje i razvoj. Trebamo razumjeti da profesorica likovnog, nastavnik hrvatskog jezika ili bilo koji drugi zaposlenik škole nije, niti bi trebao biti, spreman nakon održanog sata preuzeti nametnutu Kerberovu odgovornost. Umjesto da se pažnja usmjeri na uzroke nesigurnosti, poput mentalnog zdravlja, resursi se ulažu u sustave koji zapravo perpetuiraju strah i nelagodu. Na kraju, postavlja se pitanje – stvaramo li sigurnije škole ili samo nesigurnije društvo?
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
