Žene s invaliditetom posebno su osjetljiva društvena skupina koja često doživljava diskriminaciju. „Ako se doda socijalni status, ruralno područje ili pripadnost nacionalnoj manjini, vidimo s kako velikim izazovima se one suočavaju. Stavovi društva su konzervativni i obeshrabruju žene s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava. One manje prijavljuju nasilje jer ovise o članovima obitelji, a rodno uvjetovano nasilje najčešće se događa unutar obitelji“, istaknula je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Nasilje nad ženama u hrvatskom je društvu i dalje veliki problem što je vidljivo i iz podataka da je samo u prva dva mjeseca ove godine ubijeno pet žena, a nad njih tri izvršen je pokušaj ubojstva. U prošloj pandemijskoj godini ubijeno je 14 žena. No, žene s invaliditetom se susreću s još većim izazovima jer osim diskriminacije na temelju spola trpe i onu na temelju invaliditeta, istaknuto je na okruglom stolu „Ravnopravnost spolova danas za održivo sutra“. Okrugli stol putem Zoom platforme su povodom 8. marta organizirali Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatskom i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
„Žene s invaliditetom posebno su osjetljiva društvena skupina koja često doživljava diskriminaciju. Ako se tu doda socijalni status, ruralno područje ili pripadnost nacionalnoj manjini, vidimo s kako velikim izazovima se one suočavaju. Stavovi društva su konzervativni i obeshrabruju žene s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava. One manje prijavljuju nasilje jer ovise o članovima obitelji, a rodno uvjetovano nasilje najčešće se događa unutar obitelji“, istaknula je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.
Do neravnopravnosti i nepovoljnog položaja žena s invaliditetom dovode tradicionalni stavovi. Osim nasilja, neravnopravnost se često očituje u ostvarivanju reproduktivnog zdravlja. Ženama s invaliditetom potreban je ravnopravan pristup ginekološkim pregledima, mamografiji i slično. Zbog raznih fizičkih prepreka, manjka prevoditelja i slično, žene izostaju s važnih zdravstvenih pregleda.
„Svako jačanje autonomije i neovisnosti korak je promjeni tradicionalnih stavova. Kada se ženi dogodi invaliditet, ako suprug ostane uz nju, njega društvo vidi kao heroja, a obrnutu situaciju se vidi kao normalnu, to je ženina dužnost. Kada žena s invaliditetom ulazi u odnos s muškarcem obitelj se često pita je li on tu iz nekog interesa. Ima situacija da se ženi s invaliditetom brani da ima djeca, a kod muškaraca toga nema. Ako majka ima invaliditet, u institucijama se za odlučivanje o djetetu često pita samo oca. Stavovi društva često obeshrabruju žene s invaliditetom i kroz zaštitničke stavove u većoj mjeri nego je to slučaj kod žena bez invaliditeta. Dojam je da bi se žene trebale zadovoljiti minimumom i kada je riječ o obrazovanju. Postoji stav da je muškarac s invaliditetom sposobniji od žene s invaliditetom“, istaknula je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Neravnopravnost je jako izražena i u sferi posla i zapošljavanja. Žene s invaliditetom teže dolaze do posla, do napredovanja i povišica, a susreću se s teškoćama već i prilikom izbora zanimanja. Ako žena izabere neka „muška“ zanimanja, još se više suočava s predrasudama.
„Ako se želi baviti tehničkim i sličnim zanimanjima, govore joj da nađe nešto lakše i slično. Žene se tu nose s dvostrukim predrasudama, i u vezi ženskog spola i invaliditeta. Žene s invaliditetom na vodećim pozicijama su rijetka pojava u društvu. Neravnopravnost se odnosi i na dostupnost usluga, frizerskih, kozmetičarskih i slično. Žene s invaliditetom imaju manji izbor, moraju birati radnje koje su pristupačne, a velik dio njih nije“, kaže Slonjšak.
S uvidima pravobraniteljice složila se i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba Rada Borić, koja također smatra da uz fizičke prepreke treba mijenjati prepreke u glavi.
„Moći ćemo reći da smo odbacili predrasude kada nećemo ženama s invaliditetom pomagati nego ćemo ih podržavati da rastu. Pravi pomaci dogodit će se u sinergiji svih žena koje su marginalizirane, potplaćene, prekarno rade, obavljaju više poslova kod kuće nego muškarci. Ključno je omogućiti ženama s invaliditetom da budu samostalne, da same mogu kontrolirati svoje živote“, naglasila je Borić.
Jedan od važnih alata koji pomaže ženama s invaliditetom u slučajevima nasilja još od 2007. je SOIH-ov SOS telefon za žene s invaliditetom žrtve nasilja koji pruža usluge savjetovanja, informiranja i psihosocijalne podrške. Riječ je o besplatnom broju 0800 300 200.
Prema pozivima koje primaju, iz SOS telefona su uočili da je pandemija donijela dodatne strahove u živote osoba s invaliditetom. Tu je prvenstveno strah od bolesti koji je veći nego kod zdravih ljudi, jer brojne osobe s invaliditetom imaju slabiji imunitet i slabiju kondiciju. Prisutan je i strah od cijepljenja. Dio osoba s invaliditetom se zbog svojih dijagnoza nije mogao cijepiti.
„Pandemija je dovela osobe, a time i žene, s invaliditetom u još veću izolaciju. Žena s invaliditetom koja doživljava nasilje ostala je u stanu u izolaciji sa zlostavljačima, pogotovo u onom prvom valu kada je sve bilo zatvoreno. Žene s invaliditetom ne doživljavaju nasilje samo od partnera nego često i od drugih članova obitelji, oca, majke, braće, sestara, nećaka… Tu imamo jednu specifičnu situaciju. Ako je žena u kolicima i slično, on je bespomoćna. Nije se mogla javiti ni na naš telefon jer su u vrijeme izolacije svi bili kod kuće“, opisala je svoja iskustva Štefica Roginić, voditeljica SOS telefona.
Pandemija je donijela i nemogućnost obavljanja zdravstvenih pregleda i fizikalnih terapija što je rezultiralo pogoršanjem zdravstvene situacije kod dijela žena s invaliditetom. Tako je, primjerice, jedna žena čiji je slučaj prijavljen SOS telefonu nakon operacije kuka ležala nepokretna jer nije mogla doći na red za fizikalnu terapiju.
„Ona prije nije doživljavala zlostavljanje, ali njen suprug nije mogao podnijeti situaciju i počeo ju je zlostavljati. Ona nije mogla ni do telefona jer joj je on branio. Njen brat je primijetio da nešto nije u redu kada ju je posjetio. Brat je bio hrabar, zvao je SOS telefon i policiju i žena je završila u domu. Došla je na red za terapije i ta priča je završila dobro. Iz ove priče vidimo da se svijest o problemu nasilja podigla, pa danas nasilje prijavljuju i drugi članovi obitelji“, kaže Roginić, koja iz iskustva rada na SOS telefonu primjećuje i da se sve više prepoznaju i prijavljuju različiti oblici nasilja.
„Mlađe žene su počele drugačije razmišljati. Javljaju nam se tako prijateljice djevojaka s invaliditetom koje prepoznaju nasilje. Kod žena s invaliditetom češće dolazi i do ekonomskog nasilja nego kod ostalih žena. Obitelj nekad govori djevojci da se ne treba zaposliti ili troše njene resurse. To nekad ne bi bilo prepoznato kao nasilje, a sad se ipak sve više prepoznaje“, kaže Roginić.
U borbi protiv nasilja nad ženama pa time i nasilja nad ženama s invaliditetom vrlo važnu ulogu ima Istanbulska konvencija. Nakon ratifikacije Konvencije 2018, Hrvatska ove godine prvi put podnosi izvješće Grevio skupini, stručnoj skupini zaduženoj za praćenje provedbe Konvencije. Radna skupina za praćenje SOIH-mreže žena s invaliditetom sudjelovala je u izrada izvješća “u sjeni” koje podnose nevladine organizacije o provedbi Konvenciji.
“Naše izvješće naglašava nevidljivost djevojaka i žena s invaliditetom u brojnim vladinim politikama pa čak i politikama invaliditeta”, rekla je Marica Mirić, dopredsjednica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske.
U izvješću su prikazali propise koji specifično adresiraju uklanjanje diskriminacije i rodno uvjetovanog nasilja prema osobama s invaliditetom, ukazuju na predrasude i stereotipe s kojima se susreću žene s invaliditetom u pokušaju traženja pomoći od sustava i institucija. Ukazuju i na to koliko su koordinirane postojeće politike, te koliko su zdravstveni sustav, sustav socijalne skrbi i zapošljavanje prilagođeni ženama s invaliditetom. Prikazali su i situaciju sa specijaliziranim uslugama, kao što su usluge skrbi, savjetovanja, skloništa i sigurnog smještaja, pravnog savjetovanja, telefonske linije za pomoć…
Neke od preporuka udruga su tako da se u sustav podrške u kriznim situacijama i humanitarnim krizama ugrade protokoli za podršku ženama s invaliditetom i da se provode državne kamenje protiv nasilja obuhvaćenog Istanbulskom konvencijom.
Normama do ravnopravnosti
Svijet u kojem danas živimo oblikovali su muškarci. Mnoge proizvode razvili su muškarci i testirani su na muškarcima. Primjerice, testiranja sigurnosti automobila bazirana su na prosječnom muškarcu, a rezultat su veće stope ozljeda žena, osobito trudnica.
Slično je sa standardima za zaštitnu opremu. Rezultat su češće ozljede na radu radne snage ženskog spola. Na primjer, policajke češće stradavaju od ubodnih rana jer su pancirke krojene po muškim proporcijama.
„Tu je i primjer uredske temperature. Formula za određivanje standardne uredske temperature razvijena je 1960-ih godina na temelju metaboličke stope mirovanja prosječnog muškarca. Nedavno nizozemsko istraživanje je pokazalo da je stopa metabolizma mladih žena koje obavljaju uredski posao znatno niža od standardnih vrijednosti za muškarce koji rade istu aktivnost. Trenutni uredi su u prosjeku pet stupnjeva prehladni za žene“, rekla je Kristina Peruničić iz SOIH-a u izlaganju „ISO u borbi za ravnopravnost spolova“.
No, ISO kao međunarodno tijelo za donošenje normi koje se sastoji od predstavnika nacionalnih normizacijskih tijela, usvojilo je akcijski plan i države članice su se opredijelile za provođenje mjera za ostvarenje ravnopravnosti u normizaciji. Norme dotiču gotovo svaki aspekt svakodnevnog života te su tako bitne za ostvarivanje rodne ravnopravnosti u svijetu.
„Moramo povećati sudjelovanje žena u normizaciji i uključivanje aspekta spolova u proces izrade normi“, zaključila je Peruničić.
