Nenasilje, solidarnost, suradnja, pamet, odgovornost, politike suosjećanja. Potpisujem.
Što se ovo dešava? Koliko se nas tiče? Što nas čeka?
Različite odgovore imaju različiti ljudi. Sudeći po objavama na društvenim mrežama nije zanemariv broj ljudi u nas kojima je „ovo“ renesansa, željena revolucija, nada. Desnica u Europi je ushićena, neki je sukus reakcija, koliko je točan? Francuski desničar otkazao je svoj govor nakon što je Steve Bannon pozdravio publiku uzdignutom desnicom. Ukida se USAID, naprasno. Svaka agencija ima rok trajanja, no exit strategy je cijela znanost, ovdje nema ni znaka od prvog slova „e“. Procjene ljudi koje se bave humanitarnim pitanjima je da će milioni ljudi umrijeti kao posljedica iznenadnog reza pomoći USAID-a.
Ne kanim nabrajati, u svim tim potezima nove stare administracije SAD ima neke ili nekoliko logika, no očigledno je da se se dosadašnji međunarodni poredak pred našim očima raspada. Daleko od toga da je bio uzoran i bez potrebe za mijenjanjem, ali ne ovakvim – naime, ne ruše ga good guys. S druge strane, zavisi koga pitate, nemalom broju ljudi jesu problem univerzalna ljudska prava, vladavina prava, odgovori na klimatske promjene, društveni red koji je dogovor i odluka, a ne nametanje i prisila. Problem im je sve to, ili su bar uvjereni da jest – poput onih koji spaljuju knjige koje nisu ni pokušali čitati. “Ako nije bolji od crnca (koji je na dnu društvene hijerarhije u SAD-u ranih šezdesetih), tko je on?” otprilike objašnjava Gene Hackman koji glumi agenta FBI-ja, rasizam vlastitog oca u sjajnom filmu Mississipi Burning Alana Parkera.
Svakako da je sadašnja civilizacija, svijet u kojem živimo, daleko od savršenoga. Kada njegov možda i narazvijeniji dio, koji uključuje Hrvatsku, dopušta, pomaže i ne dozvoljava protivljenje genocidu u Gazi, to nije crvena lampica, to je buktinja upozorenja. Ona još uvijek ne govori otvoreno da svijet treba razmontirati, no u donedavnom lideru Slobodnog svijeta, taj je proces daleko odmakao. I nije započeo s Trumpom.
Što je nama činiti? Uvijek je problem korištenje plurala, no mislim na one koji čitaju ovaj tekst i naše sugrađane. Preslagivanje karata, da napišem i taj eufemizam, ohrabruje lokalne siledžije, silnike, autokrate, sve one kojima je kriminal mio, a poštivanje drugoga nije. Gdje je diskusija, otvorena, uključiva, javna, kompetentna, u nas? Znam da je skoro pa nikad i nije bilo, ali sad je vrag odnio šalu.
Zemlje Europe ali i ne samo one, se naoružavaju. Kada vas je strah, posegnite za obranom, oružanom.
Jesu li nas učili drugim opcijama? Možda, pobjegni, šuti, prikloni se jačem – savjeti jedan gori od drugog, a i nisu primjenjivi na društva, bar dok ne dođe do masovnih iseljavanja.
Hoće li nas naoružavanje spasiti?
Pitanje je to s lakim odgovorom za svakog čestitog i poštenog mirovnjaka – neće. Zapitamo li se što nas hoće spasiti, obraniti, sačuvati, stvari postaju složenije. Nenasilje, solidarnost, suradnja, pamet, odgovornost, politike suosjećanja. Potpisujem. Koliko ljudi u Hrvatskoj razumije sve ovo nabrojano, u kontekstu politike i obrane zemlje? Vjerovatno ne mnogo, ali to možda i nije relevantno. U Srbiji mjesecima traju protesti, nenasilni, pametni, solidarni, empatični, itd. Pred nepunu godinu, da nam je tko rekao da će SAD otrčati na Tamnu stranu, a Srbija na Svjetlu, zabrinuli bismo se za mentalno zdravlje sugovornika.
Dakle, može se. Hoćemo li? Ne znam odgovor na to pitanje, niti ga mogu znati, radim na pripremama tri desetljeća. Zato mi i jeste muka, strah me, tjeskoban sam.
Mi pojma nemamo, bar ne većina nas, što se sve može već danas napraviti sa svim onim informacijama koje svaki sat pa i minutu ostavljamo u digitalnom svijetu. Oni koji imaju pristup tim informacijama ovih dana otpuštaju sve one koji paze da se one ne zloupotrijebe. Nije baš tako crno bijelo, ali otprilike. Tech Giants znaju sve o nama, znaju i vrijednost tih informacija, njihovu moć, i nisu skloni baciti to u vjetar. Prevedeno, altruizam im nije opcija, blago rečeno. Monarhija u kojoj su oni aristokracija – O, da.
Udaljio sam se od teme relevantnosti svega toga za nas? Hoće li se nastaviti ratovi iz devedesetih na ovim prostorima ako „međunarodna zajednica“ digne ruke od nas? Ne znam, ali je moj odgovor danas znatno pesimističniji od onoga pred koji mjesec ili godinu. Kako će nas to točno, ubrzano naoružanje održati u miru? Kakvom miru? Svaki cent za tenk je cent manje u zdravstvo. Znam da govorim o zemlji u kojoj se krade u milijunima eura, pa razumijem podsmijeh, no – naoružavanje košta. Poštujem argument da košta manje od ljudskih života i razaranja.
Gdje je nada? Nema je, bar ne u obliku čekanja da se problemi riješe sami po sebi, neće. No, stari se svijet urušava, za sada vidimo samo napukline na zidovima, može se djelovati. Mora.
Toga nismo svjesni, no posjedujemo iskustvo rata koje nema nužno samo loše strane. Nije nam strano, bar ne onima starijima da nestane struje, vode, da ne rade mobiteli, da nema interneta – tako je bilo u devedesetima. Znamo za snagu solidarnosti, znamo kako je kada sustav ne funkcionira, znamo važnost dobrog susjeda, znamo pročitati laži političara, znamo snagu i u oskudici. Spominjem sve ovo jer smo relativno nedavno proživjeli teška vremena, a ona proizvode kako izreka kaže „jake ljude“. Novim generacijama u privilegiranim društvima, to je nepoznato iskustvo.
Možemo ga podijeliti, možemo ih pitati kako su, možemo se aktivirati. Znamo li gdje su nam najbliža skloništa i u kakvom su stanju? Pitanje izaziva nelagodu, ali da li je glupo?
Još nam je dobro, svađamo se oko neprimjerenog dočeka rukometaša, bojkotiramo shopping, guramo li glavu u pijesak?
Pomaka ima, koliko god trivijalno zvučali, naime možda će se predsjednik i premijer konačno naći i razgovarati, tj. raditi svoj posao zbog kojega su izabrani i za što su plaćeni.
Ulažemo li u dobro vlastito informiranje ili bježimo od ružnih vijesti?
Aktivno građanstvo nikad na ovim prostorima nije dobilo ovakvo značenje. Ono bi nas moglo spasiti. Uskoro biramo lokalne vlasti, hoćemo li ih ponosno ignorirati, glasati po inerciji ili već sada pogurati najbolje među nama da se kandidiraju? Mislimo li stvarno da je OK imati nesposobnu lokalnu vlast u situaciji takvoga obima da ju ni sagledati ne možemo? Ako da, nismo bolje ni zaslužili.
Za početak, kako kaže dr. sci. Nikola Biliškov iz inicijative Znanstvenici za klimu, ispecimo kolač i odnesimo ga susjedima.
Tako se gradi zajednica.
P.S. Dok ovo pišem stiže mi poruka prijateljice iz SAD-a: “The regime has basically outlawed the entire profession of peacebuilding. They are censoring the vocabulary I use every day. They have cut funding to nearly all conflict prevention. And they are going after programs that use these words even if they don’t get federal funding. The world is going to be much more dangerous and violent.”
