O nasilju i osudi nasilja [1]: Bez zadrške osuđujem nasilje koje je počinio Hamas. To je bio zastrašujući i gnjusan masakr. Bila je to moja prva reakcija i još uvijek je. Ali ima i drugih.
Pitanja koja najviše zahtijevaju javnu raspravu, ona o kojima najhitnije treba raspravljati, zapravo su ona o kojima je teško govoriti unutar obrasca koji nam je sada dozvoljiv. I premda netko želi da idemo izravno u srž problema koji je posrijedi, tad udaramo u granice obrasca koji čini gotovo nemogućim kazati ono što imamo za reći. Želim govoriti o nasilju, sadašnjem nasilju, povijesti nasilja i njegovim brojnim oblicima. Ali ako netko želi dokumentirati nasilje, što znači shvatiti masovno bombardiranje i ubijanja u Izraelu od strane Hamasa kao dio te povijesti, može biti optužen/a za „relativiziranje“ ili „kontekstualizaciju“. Mi smo tu da osuđujemo ili odobravamo, i to ima smisla, ali je li to sve što se etički zahtijeva od nas? Bez zadrške osuđujem nasilje koje je počinio Hamas. Ovo je bio zastrašujući i gnjusan masakr. Bila je to moja prva reakcija i još uvijek je. Ali ima i drugih.
Ljudi gotovo odmah žele znati na čijoj ste „strani“, a očito je da je jedini mogući odgovor na takva ubijanja nedvosmislena osuda. Ali zašto ponekad mislimo da bi pitanje govorimo li ispravno ili razumijemo li dobro povijesnu situaciju bilo prepreka snažnoj moralnoj osudi? Je li propitivati što točno osuđujemo, koji bi dometi te osude trebali biti i kako najbolje opisati političku tvorevinu ili tvorevine kojima se suprotstavljamo, doista znači relativiziranje? Bilo bi čudno suprotstaviti se nečemu bez da to razumijemo ili precizno opišemo. Posebno čudno bilo bi vjerovati da osuda zahtijeva odbijanje razumijevanja iz straha da ta spoznaja može samo poslužiti relativiziranju i potkopati našu sposobnost prosudbe. A što ako je moralni imperativ proširiti svoju osudu na zločine koji su jednako užasni poput onih koji se stalno pojavljuju na naslovnicama medija? Kada i gdje počinje i završava naša osuda? Ne trebamo li kritičku i vjerodostojnu procjenu situacije koja bi potkrijepila moralnu i političku osudu bez straha da će nas ta spoznaja u očima drugih pretvoriti u amoralne suučesnike/ce u gnjusnim zločinima?
Postoje oni koji se koriste poviješću izraelskog nasilja u tom području kako bi Hamas oslobodili optužbe, ali koriste izopačen oblik moralnog razmišljanja kako bi postigli tâj cilj. Budimo jasni, izraelsko nasilje nad Palestincima je ogromno: nemilosrdno bombardiranje, neselektivno ubijanje ljudi u njihovim domovima i na ulicama, mučenje u zatvorima, korištenje izgladnjivanja u Gazi i oduzimanje domova. A ovo se nasilje u svojim mnogim oblicima vodi protiv ljudi koji su podvrgnuti pravilima apartheida, kolonijalnoj vladavini i apatridnosti. Međutim, kada Palestinski odbor solidarnosti sa Sveučilišta Harvard [Harvard Palestine Solidarity Committee] objavi izjavu u kojoj tvrdi da je „režim apartheida jedini krivac“ za smrtonosne napade Hamasa na izraelske ciljeve, čini grešku. Pogrešno je na takav način podijeliti odgovornost, i Hamas nikako ne bi trebalo osloboditi odgovornosti za gnjusna ubijanja koja su počinili. Istovremeno, Palestinski odbor solidarnosti i njegovi članovi ne zaslužuju da budu stavljeni na crne liste i da im se prijeti. Sigurno su u pravu kad ukazuju na povijest nasilja u ovom području: „Od sustavnog otimanja zemlje do čestih zračnih napada, proizvoljnih pritvaranja na vojnim kontrolnim točkama i prisilnog razdvajanja obitelji do ciljanih ubojstava, Palestinci su bili prisiljeni živjeti u stanju smrti, i spore i iznenadne.“
Ovo je točan opis, moramo reći, ali to ne znači da je Hamasovo nasilje isto što i izraelsko, samo pod drugim imenom. Istina je da bismo trebali doći do neke spoznaje zašto su skupine poput Hamasa ojačale u svjetlu prekršenih obećanja iz Osla i „stanja smrti, spore i iznenadne“ koja opisuje način života mnogih Palestinaca koji žive pod okupacijom, bilo da je posrijedi stalni nadzor i prijetnja administrativnim pritvorom bez odgovarajućeg postupka ili sve jača opsada kojom se stanovnicima Gaze uskraćuju lijekovi, hrana i voda. Međutim, ne stječemo uvid u moralno ili političko opravdanje za Hamasove postupke pozivajući se na njihovu povijest. Ako se od nas traži da palestinsko nasilje shvatimo kao nastavak izraelskog nasilja, kao što to traži Palestinski odbor solidarnosti, tada postoji samo jedan izvor moralne krivnje, a čak ni Palestinci ne smatraju Hamasova nasilna djela svojima. To nije način da se prizna autonomija palestinskog djelovanja. Nužnost odvajanja razumijevanja rasprostranjenog i nemilosrdnog nasilja države Izrael od bilo kakvog opravdanja nasilja ključna je ako želimo razmotriti koji drugi načini postoje da se odbaci kolonijalna vladavina, zaustavi proizvoljno uhićenje i mučenje u izraelskim zatvorima i završi opsada Gaze, gdje vodu i hranu određuje i ograničava nacionalna država koja kontrolira njezine granice. Drugim riječima, pitanje kakav je svijet još uvijek moguć za sve stanovnike/ce tog područja ovisi o načinima okončanja doseljeničko – kolonijalne vladavine. Hamas ima jedan zastrašujući i užasan odgovor na to pitanje, ali ima i mnogo drugih. Ako nam je, međutim, zabranjeno pozivati se na „okupaciju“ (što je dio suvremenog njemačkog Denkverbota), ako ne možemo niti pokrenuti raspravu o tome je li izraelska vojna vladavina tim područjem rasni apartheid ili kolonijalizam, onda nema nikakve nade da razumijemo prošlost, sadašnjost ili budućnost. Toliko ljudi koji gledaju pokolj putem medija osjeća se beznadno. Ali jedan razlog zbog kojeg su beznadni upravo je tâj što to gledaju putem medija, bivajući dio senzacionalističkog i kratkotrajnog svijeta čiji je moralni bijes beznadan. Za drugačiju političku moralnost potrebno je vrijeme, strpljivo i hrabro učenje i imenovanje kako bismo moralnu osudu mogli popratiti moralnom vizijom.
Protivim se nasilju koje je izazvao Hamas i za to nema alibija. Kad to kažem, jasno iznosim moralni i politički stav. Ne dvojim kad razmišljam o tome što ta osuda pretpostavlja i implicira. Svatko tko mi se pridruži u ovoj osudi mogao bi se zapitati treba li se moralna osuda temeljiti na nekom razumijevanju onoga čemu se suprotstavlja. Moglo bi se reći ne, ne trebam znati ništa o Palestini ili Hamasu da bih znala da je ono što su učinili pogrešno i da bih to osudila. I ako se na tome ostane, oslanjajući se na to kako je prikazano u suvremenim medijima, a da se uopće ne zapitamo jesu li ti prikazi zapravo ispravni i upotrebljivi, otvaraju li mogućnost da se dođe do povijesnih priča, onda se prihvaća određeno neznanje i vjeruje u način na koji to mediji prikazuju. Uostalom, svi smo jako zauzeti i ne možemo svi biti povjesničari ili sociolozi. Tako je moguće misliti i živjeti, a dobronamjerni ljudi tako žive. Ali koja je cijena toga?
Što ako naša moralnost i naša politika nisu prestali činom osude? Što ako inzistiramo na pitanju koji bi oblik života oslobodio ovo područje od ovakvog nasilja? Što ako, uz osudu bezobzirnih zločina, želimo stvoriti budućnost u kojoj će nasilju ove vrste doći kraj? To je težnja koja nadilazi trenutnu osudu. Da bismo to postigli/e, moramo poznavati povijest situacije, rast Hamasa kao militantne skupine u trenutku razorene nade koja se javila Sporazumom u Oslu za one u Gazi kojima obećanja o samoupravi nikada nisu ispunjena; formiranje drugih skupina Palestinaca s drugim taktikama i ciljevima; i povijest palestinskog naroda i njegovu težnju za slobodom i pravom na političko samoodređenje, za oslobađanjem od kolonijalne vladavine i sveprisutnog vojnog i karceralnog nasilja. Tada bismo mogli biti dio borbe za slobodnu Palestinu u kojoj bi Hamas bio raspušten, ili bi ga zamijenile skupine s nenasilnim težnjama za kohabitacijom.
Za one čiji je moralni stav ograničen samo na osudu, razumijevanje situacije nije cilj. Moralni bijes ove vrste nedvojbeno je i antiintelektualan i trenutno sveprisutan. Ipak, bijes bi također mogao usmjeriti osobu da u povijesnim knjigama otkrije kako su se događaji poput ovih mogli dogoditi i kako se okolnosti mogu promijeniti tako da u budućnosti nasilje ne bude jedina mogućnost. Ne bi se trebalo dogoditi da se „kontekstualizacija“ smatra moralno problematičnom aktivnošću, iako postoje oblici kontekstualizacije koji se mogu koristiti za prebacivanje krivnje na drugog ili oslobađanje od krivnje. Možemo li razlikovati ta dva oblika kontekstualizacije? Samo zato što neki misle da kontekstualizacija užasnog nasilja otklanja ili, još gore, racionalizira nasilje, to ne znači da bismo trebali kapitulirati pred tvrdnjom da se svi oblici kontekstualizacije na tâj način mogu moralno relativizirati. Kad Palestinski odbor solidarnosti sa Sveučilišta Harvard tvrdi da je „režim apartheida jedini krivac“ za napade Hamasa, on potpisuje neprihvatljivu verziju moralne odgovornosti. Da bismo razumjeli kako se nešto dogodilo ili kakvo značenje ima, čini se da moramo naučiti nešto iz povijesti. To znači da moramo pogledati šire od užasnog sadašnjeg trenutka bez poricanja njegovog užasa, dok u isto vrijeme odbijamo dopustiti da tâj užas predstavlja sav užas koji se uopće može predstaviti, shvatiti ga i suprotstaviti mu se. Suvremeni mediji uglavnom ne iznose detalje užasa koje je palestinski narod desetljećima proživljavao u obliku bombardiranja, samovoljnih napada, uhićenja i ubijanja. Ako užasi posljednjih dana poprime veću moralnu važnost za medije od užasa u posljednjih sedamdeset godina, tada trenutni moralni odgovor prijeti da zasjeni razumijevanje radikalnih nepravdi koje su pretrpjeli okupirana Palestina i prisilno raseljeni Palestinci – na isti način kao i humanitarna katastrofa i gubitci života koje se u ovom trenutku događaju u Gazi.
Neki ljudi opravdano strahuju da će bilo kakva kontekstualizacija nasilnih djela koje je počinio Hamas biti iskorištena za oslobađanje Hamasa ili da će kontekstualizacija odvratiti pozornost od užasa onoga što su učinili. Ali što ako je sam užas tâj koji nas navodi na kontekstualizaciju? Gdje ovaj užas počinje, a gdje završava? Kada novine govore o „ratu“ između Hamasa i Izraela, one daju obrazac za razumijevanje situacije. To ustvari podrazumijeva da je situacija unaprijed shvaćena. Ako se podrazumijeva da je Gaza pod okupacijom, ili ako se govori o njoj kao o „zatvoru na otvorenom“, onda se pronosi drugačije tumačenje. Izgleda kao opis, ali jezik sužava ili olakšava ono što možemo reći, kako možemo opisati i što možemo znati. Da, jezik može opisivati, ali dobiva moć da to čini samo ako se drži granica izgovorljivog. Ako je odlučeno da se ne mora znati koliko je palestinske djece i adolescenata ubijeno i na Zapadnoj obali i u Gazi ove godine ili tijekom godina okupacije, i da te informacije nisu važne za poznavanje ili procjenu napada na Izrael i ubijanje Izraelaca, tada smo mi odlučili da ne želimo znati povijest nasilja, žalovanja i bijesa kakvu žive Palestinci. Samo želimo znati povijest nasilja, žalovanja i bijesa kakvu žive Izraelci. Prijateljica iz Izraela, koja se sama opisala kao “anticionistica”, piše na internetu da je prestravljena za svoju obitelj i prijatelje, da je izgubila ljude. I naša bi srca trebala biti uz nju, kao što je moje. To je nedvojbeno strašno. Pa ipak, ne postoji li trenutak u kojem njezino vlastito iskustvo užasa i gubitka zbog svojih prijatelja i obitelji može biti zamislivo onomu što Palestinac možda osjeća s druge strane, ili što je osjećao nakon godina bombardiranja, zatvaranja i vojnog nasilja? Ja sam također Židovka koja živi s transgeneracijskom traumom kao posljedicom zločina počinjenih protiv ljudi poput mene. Ali bili su počinjeni i protiv ljudi koji nisu poput mene. Ne moram se poistovjetiti s ovim licem ili onim imenom da bih imenovala zločin koji vidim. Ili se barem borim da to ne učinim.
Međutim, problem nije samo u izostanku empatije. Jer empatija uglavnom poprima oblik unutar obrasca koji omogućuje postizanje identifikacije ili prevođenje tuđeg iskustva i mog vlastitog. A ako dominantni obrazac predmnijeva da su neki životi vrijedniji žaljenja od drugih, onda slijedi da je jedan niz gubitaka užasniji od drugog niza gubitaka. Pitanje čiji su životi vrijedni tugovanja sastavni je dio pitanja čiji su životi vrijedni usporedivosti. I tu se rasizam pojavljuje u svom čistom obliku. Ako su Palestinci „životinje“, kao što tvrdi izraelski ministar obrane, i ako Izraelci sada predstavljaju „židovski narod“ kao što tvrdi Biden (uguravajući židovsku dijasporu u Izrael, kao što traže reakcionari), onda su jedini ljudi vrijedni tugovanja na sceni, jedini koji su predstavljeni kao prikladni za tugovanje Izraelci, jer je scena „rata“ sada postavljena između židovskog naroda i životinja koje ih žele ubiti. Ovo sigurno nije prvi put da skupinu ljudi koji traže oslobađanje od kolonijalnih okova kolonizator smatra životinjama. Jesu li Izraelci „životinje“ kad ubijaju? Ovo rasističko uokvirivanje suvremenog nasilja ponavlja kolonijalnu opreku između “civiliziranih” i “životinja” koje moraju biti protjerane ili uništene kako bi se očuvala “civilizacija”. Ako usvojimo ovaj način iskazivanja našeg moralnog protivljenja, našli smo se upleteni u oblik rasizma koji se proteže preko samog iskaza, prelijevajući se na strukture svakodnevnog života u Palestini. I za to je sigurno potrebna radikalna reparacija.
Ako mislimo da moralna osuda mora biti jasan, precizan čin bez pozivanja na bilo kakav kontekst ili znanje, tada neizbježno prihvaćamo uvjete pod kojima je ta osuda stvorena, pozornicu na kojoj su orkestrirane alternative. U ovom najnovijem kontekstu, prihvatiti te izraze znači ponavljati oblike kolonijalnog rasizma koji su dio strukturnog problema koji treba riješiti, trajne nepravde koje treba prevladati. Dakle, ne možemo si dozvoliti da odvratimo pogled od povijesti nepravde u ime moralne izvjesnosti, jer to znači riskirati počinjenje daljnje nepravde, a u jednom trenutku naša će izvjesnost pokleknuti na tom manje sigurnom terenu. Zašto ne bismo mogli osuditi moralno gnjusna djela, a da ne izgubimo sposobnost razmišljanja, znanja i prosuđivanja? Sigurno možemo, i moramo, i jedno i drugo.
Nasilja kojima svjedočimo u medijima su strašna. I u ovom trenutku pojačane medijske pozornosti, nasilje koje vidimo jedino je nasilje koje poznajemo. Da ponovimo: s pravom osuđujemo to nasilje i izražavamo svoj užas. Mučno mi je već danima. Svi/e koje poznajem žive u strahu što će izraelski vojni stroj sljedeće učiniti, hoće li se Netanyahuova genocidna retorika materijalizirati u masovnom ubijanju Palestinaca. Pitam se možemo li žalovati, bez razlike u vrednovanju, za životima izgubljenim u Tel Avivu kao i onima izgubljenim u Gazi, a da ne zaglavimo u raspravama o relativizmu i modusima usporedivosti. Možda širi kompas žalovanja služi značajnijem idealu jednakosti, onom koji priznaje jednakovrijednost žalovanja za životima i daje povoda bijesu da ti životi nisu trebali biti izgubljeni, da su mrtvi zaslužili više od života i jednako priznanje za svoje živote. Kako uopće možemo zamisliti buduću jednakost živih bez saznanja, kao što je Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova [United Nations Office for the Coordination of Humanitarian Affairs] dokumentirao, da su izraelske snage i doseljenici ubili gotovo 3800 palestinskih civila od 2008. na Zapadnoj obali i u Gazi, čak i prije nego što su otpočeli sadašnji manevri. Gdje je žalovanje svijeta za njima? Stotine palestinske djece umrlo je otkako je Izrael započeo svoje „osvetničke“ vojne akcije protiv Hamasa, a još mnogo njih će umrijeti u danima i tjednima koji dolaze.
Naši moralni stavovi neće biti ugroženi ako odvojimo malo vremena kako bismo dobili uvid u povijest kolonijalnog nasilja i da istražimo jezik, narative i obrasce koji se sada koriste kako bi se izvijestilo i objasnilo – i unaprijed protumačilo – što se događa u ovom području. Takva vrsta znanja je kritička, ali ne u svrhu racionalizacije postojećeg nasilja ili odobravanja daljnjeg nasilja. Cilj znanja je pružiti istinitije razumijevanje situacije nego što to može pružiti samo nesporno kadriranje sadašnjosti. Doista, mogu postojati daljnja stajališta moralnog protivljenja onima koje smo već prihvatili, uključujući protivljenje vojnom i policijskom nasilju koje živote Palestinaca u tom području dovodi do zasićenja, oduzimajući im prava da žaluju, da znaju i izraze svoj bijes i solidarnost i pronađu vlastiti put prema budućnosti slobode.
Osobno branim politiku nenasilja, znajući da ona nikako ne može djelovati kao apsolutno načelo koje bi se primjenjivalo u svim prilikama. Smatram da borbe za oslobođenje koje koriste nenasilje pomažu u stvaranju nenasilnog svijeta u kojem svi želimo živjeti. Nedvosmisleno osuđujem nasilje u isto vrijeme dok ja, kao i mnogi drugi, želim sudjelovati u imaginiranju i borbi za istinsku jednakost i pravdu u ovom području na način koji bi učinio da skupine poput Hamasa nestanu, okupacija da okonča, i da ojačaju novi oblici političke slobode i pravde. Bez jednakosti i pravde, bez prestanka državnog nasilja koje provodi država Izrael, koja je i sama utemeljena u nasilju, ne može se imaginirati nikakva budućnost, nikakva budućnost istinskog mira. Ne „mir“ kao eufemizam za normalizaciju, što znači zadržavanje struktura nejednakosti, bespravnosti i rasizma. Ali takva se budućnost ne može ostvariti bez slobode da imenujemo, opišemo i suprotstavimo se svakom nasilju, uključujući i nasilje države Izrael u svim njegovim oblicima i to bez straha od cenzure, kriminalizacije ili zlonamjerne optužbe za antisemitizam. Svijet kakav želim je onaj koji bi se protivio normalizaciji kolonijalne vladavine i podržavao palestinsko samoodređenje i slobodu, svijet koji bi zapravo ostvario najdublje želje svih stanovnika/ca tih zemalja da žive zajedno u slobodi, nenasilju, jednakosti i pravdi. Ta se nada bez sumnje mnogima čini naivnom, čak i nemogućom. Unatoč tome, neke/i od nas moraju se nepokolebljivo pridržavati toga, odbijajući vjerovati da će strukture koje sada postoje, postojati zauvijek. Za to su nam potrebni naši pjesnici i naši sanjari, neobuzdane lude, oni/e koji/e se znaju organizirati. 13. listopada 2023.
