Procesi ozelenjavanja Zagreba su nužni i trenutno u nekakvom uzletu kroz pojačanu sadnju drveća, ali su po dosezima još uvijek u začetku.
Prijedlog mreže mikroklimatskih parkova za Zagreb platforma 1postozagrad iznijela je 2022. godine. U osnovi jednostavna, ideja podrazumijeva male otoke divljine po čitavom gradu. One zasađene i one zatečene, samonikle. Takvi otoci mogli bi se naći u postojećim parkovima i zelenim površinama, ili oformiti nove tamo gdje je moguće i uputno. Tragova takvih recentnije uvedenih praksi ima u zonama bez ili sa smanjenim programima košnje. Korak dalje bilo bi fokusirati se i na više zelenilo, locirati strateške lokacije pa i povezati ih u zelene sustave kako bi bili učinkovitiji čuvari bioraznolikosti i klime.
No, kao i svaka incijativa, a osobito u gradu koji je sramežljivo otvoren za novo, i ova traži neko vrijeme da bi bila prepoznata, eventualno usvojena i realizirana. U tome procesu najbolji saveznik mogu biti zahvati koji nisu zahtjevni. I to oni koji čak i ne traže da se mikroklimatske zone zasade, već da se postojeća divljina na malim površinama kao takva prepozna, označi i tretira s nekim stupnjem zaštite. Čitava mreža, a time i iskorak, može početi na jednoj točki. Jednom eksperimentu.
Nesretna sudbina potoka Črnomerca u Zaprešićkoj ulici uvjetovala je da je potok već desetljećima sveden na kanal. Po tome nije iznimka. Ipak, zona je stanište nekoliko strogo zaštićenih životinjskih vrsta. Iznimka može postati po načinu na koji se odnosimo prema preostalim otocima divljine uz njegove obale. U Zaprešićkoj, sa zapadne strane potoka, mali je otok urbane divljine koja opstoji naočigled, ali je zbog svoje zaraslosti izolirana i nedostupna. Ta situacija istovremeno je njena prednost i mana. Prednost utoliko da se priroda razvija spontano i netaknuta, a mana utoliko što bilo kakav interes, privođenje te šikare nekoj novoj namjeni vrlo vjerojatno može rezultirati uništavanjem divljine. Taj mali zeleni otok nalazi se na gradskoj parceli, k tome u aktualnom GUP-u upisan i kao javni park. S obzirom da je nasip uz potok nešto povišen, predmetna parcela na nižoj je razini i šetač s krune nasipa zapravo gleda u krošnje samoniklog zelenila, uglavnom grmašica i nižeg drveća.
Zamislimo da baš na tome mjestu postojeća šetnica na nasipu uz potok šetaču ponudi mali odvojak kroz krošnje. Novi odvojak ostaje na istoj razini kao šetnica na nasipu. Tako otkriveno iskustvo divljine možda bi ponudilo i mogućnost da se sjedne među krošnjama, a da se pritom ne remeti autentičnost i nepretencioznu atraktivnost mjesta. Situacija u kojoj kruna nasipa nudi polazišnu i završnu točku, možda drvene šetnice na stupovima, primjer je kako bi se, možda samo privremeno, moglo aktivirati mjesto sa svim postojećim kvalitetama, uz dodatak onih novih, a da se postojeća urbana divljina u cjelosti sačuva.
Pitanja, pokušaji, afirmacije autohtonog zelenila u Zagrebu nisu novina. Prijedloga je bilo za zone Bundeka, potom za park autohtonih vrsta uz Savu kod Jaruna, i drugdje i u različitim određenjima. Ono što nedostaje su ciljani institucionalni programi zaštite koji bi fokusirali mikrolokacije. Gradski biotopi oduvijek su važni, a svijest o njihovoj važnosti sve je prisutnija. U svjetlu klimatske krize postaju i nužnost. Za uspjeh mreže mikroklimatskih parkova za Zagreb atraktivnost pojedinih zelenih otoka nije preduvjet, ali je prednost. Ujedno, mogu označiti alternativu prema naprednijem pristupu gradskom zelenilu i zelenilu u gradu. Procesi ozelenjavanja Zagreba su nužni i trenutno u nekakvom uzletu kroz pojačanu sadnju drveća, ali po dosezima još uvijek na vrlo bazičnoj razini. Eksperimeniranje bilo kakve vrste vrlo teško i sporo prolazi.
Eksperimenti pritom mogu biti različitog mjerila, a tamo gdje veći teže prolaze, mali su realniji. Kratka i jednostavna šetnica kroz krošnje u Zaprešičkoj jedan je takav mogući korak koji su sebi sažima dva ključna preduvjeta. Prvi, da je već postojeća mikroklimatska lokacija ostaje intaktna i održiva. I drugi: da novi park istovremeno služi u GUP-om propisanoj i dodanoj, svakodnevnoj, namjeni kratke šetnice, što je i dobar način njegove zaštite. Povijest eksperimenta počinje odlukom da se nešto isproba.
