Bilješke o postdramatičnom kazalištu: Trebamo li razumjeti teoriju da bismo shvatili praksu?
Moderna humanistika – nadolazećem banalnom vokabularu u inat – s pravom drži kako ne postoji složenije pitanje od ovoga. Ipak, odgovori na takav sivi upitnik su mnogi – ali uglavnom niti jedan nije sasvim točan. To svejedno ne znači da je raspravljanje nepotrebno ili u ikakvom smislu upitno: nekad točni odgovori ne predstavljaju konačnu destinaciju određenih pitanja, ali je put do nedostižnog svejedno vrijedan bilježenja. Nazovimo tako naredne retke koje svojom voljom potpisujem.
Gore načeto pitanje nedavno je interno posijala kolegica na kratkoj pauzi od manijakalnog tipkanja nečeg tako apsurdnog (i u široj slici apsolutno nebitnog) na što je nekolicina od nas nasrnula, ne bi li opravdali vlastito postojanje kapitalističkim bogovima. Narednim sam vratio loptu: kada počnemo adekvatno uprizoravati teoriju, shvatit ćemo praksu. Naravno, očit je paradoks – praksa se u konačnici ne može „razumjeti“ niti „shvatiti“, što zbog izostanka ikakvog suvislog „konca“ – i to na oba kraja – što zbog njenog jednovrsnog jezika kojeg je u određenim slučajevima nemoguće prevesti u teorijske okvire.
Nedavno sam, nezgrapno planirajući buduću (odista nekoherentnu) interpretaciju markantne pojave (novog) postdramatičkog kazališta, zapisao naredno:
Na koncu, riječ je o autoreferencijalnom teoretskom zapisu[1] koji se bavi „pozadinom“ postdramskog kazališta [koncepta]. Taj specifični tip kazališta nije usredotočen na dramu ili klasičnu dramatizaciju, već na „teatar“, ili – pop rječnikom – teatralnost. Iz toga potom proizlazi sumnja u položaj literarnog kazališta i logocentrizam dramskog kazališta, koji su u dvadesetom stoljeću doživjeli reformaciju (Toporišič 2007, 181)[2]. Ovdje je, dakle, u prvoj vrsti bitan odnos do pisanog, odnosno dramskog teksta: fokus nije više na samoj prezentaciji teksta, nego na komuniciranju značenja koja su inherentno postavljena izvan teksta, inače dominantnog medija. Tekst je [medij][3], stoga, interpretiran od strane publike kao još jedan od mnogih spontanih impulsa u predstavi.”
Još nešto što se isplati spomenuti (a kako stvari stoje, dio daljnjih bilješki mogao bi ići u tom pravcu) – „uprizoreno kazalište“ upravo je ono kazalište koje se ne bavi ustajalim konvencijama klasične dramske teatralnosti. Uprizorenim postaje onda kada se na daskama, odnosno između publike i onog tko u publici nije otvori novi radikalni društveni prostor koji je u „klasičnom teatru“ nepostojan uglavnom poradi ustajalosti samog formata, koji potom zatvara prostor za adekvatnu distribuciju progresivnih, lijevih ideologija.
Međutim – sad smo napokon došli do centralnog apsurda mnogih na prvi pogled nepostojećih vezova – jedina „prava“ poveznica između postdramatičnog i moderne teorije (barem one radikalne i oštro kritične) naći će se u tisuću i jednoj varijaciji raznoraznih antropoloških riffova na teatar nakon teatra; samim time i na teatralnost nakon teatralnosti same[4].
Ipak, ne radi se samo o formalnostima: istina je da je samo ime „postdramatično“ dosta labavo – i, u držanju određenih, možda rezultat robovanja jezičnoj modi[5] – no ipak se isplati ispostaviti da je ime, kao jezik unutar jezika[6], stoga vrijedan predmet rasprave.
“Nema sumnje da kazalište može biti posebno mjesto. Poput povećala je, ali je i poput leća koje umanjuju.”
-
Peter Brook: Empty Space: A Book About Theatre (1968.), str. 120
