U izdanju Muzeja za umjetnost i obrt predstavljena je monografija posvećena dizajneru Milanu Vulpeu. Koraljka Vlajo, autorica: „Dizajnersko djelo je uvijek rezultat društva unutar kojeg je nastalo. A to je društvo funkcioniralo izvan uskih nacionalnih okvira, ti dizajneri su funkcionirali na široj jugoslavenskoj sceni. Dizajneri su izlagali na zajedničkim izložbama, sudjelovali na državnim i republičkim natječajima, pratili su događanja na široj kulturnoj i umjetničkoj sceni, i logično – utjecali jedni na druge.“
Potrošačko društvo u nastajanju pedesetih je godina bilo spremno na reklamni zov izloga novoniklih robnih kuća i samoposluga. Grafički dizajneri toga vremena odazvali su se potrošačkom zovu i ponudili potrebne reklamne sadržaje, dali im boje i oblike. U tim je kontekstima djelovao i Milan Vulpe, grafički dizajner čijemu je životu i djelu posvećeno najnovije publicističko izdanje Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), predstavljeno u ponedjeljak, 17. veljače, čime je MUO ujedno proslavio 145. godina postojanja.
„U hrvatskoj povijesti umjetnosti tradicionalno je ustoličeno tek nekoliko grafičkih dizajnera koji čine ‘kanon’ hrvatskog dizajna“, govori nam Koraljka Vlajo, muzejska savjetnica i voditeljica Zbirke grafičkog dizajna i Zbirke produkt dizajna MUO, autorica monografije Milan Vulpe – od publicitera do grafičkog dizajnera, posvećenoj dizajneru čiji se profesionalni rad proteže cijelim socijalističkim periodom – početak karijere ovog datiran je u prvim poslijeratnim godinama, a završava noć prije njegove smrti 1990., u godini koja koincidira s početkom kraja zajedničke federacije.
Pojašnjavajući nam kontekst iza posvete „svim zaboravljenim dizajnericama i dizajnerima“, autorica nam dalje govori: „Uglavnom se pisalo i govorilo o Picelju, Bućanu, Arsovskom, zatim se i Ljubičić uspio donekle probiti u taj zatvoreni skup, no takvim je pristupom iz većine istraživanja desetljećima bio isključivan ostatak dizajnerske scene. Istovremeno, većina muzejskih zbirki koje se bave dizajnom svoju su sakupljačku politiku ograničavale ili još uvijek ograničavaju isključivo na plakate kao jedinu prihvaćenu dizajnersku formu. Takav podcjenjivački odnos spram dizajna (da ne govorim o odnosu spram tzv. dizajna tržišnih komunikacija) doveo je do toga da je veliki broj dizajnerica i dizajnera koji su djelovali u struci danas zaboravljeni ili nepoznati, i tu prazninu danas je teško nadopuniti i nadoknaditi. Mnogi su radovi i podaci nepovratno izgubljeni. Mislim da nam je dužnost i obaveza spasiti što možemo dok je još to uopće moguće. Svako ime i svaki rad koje izvučemo iz zaborava doprinos je stvaranju šire i preciznije slike o povijesti domaćeg dizajna. I neizmjerna osobna satisfakcija.“
Vulpe je rođen pred kraj Prvog svjetskog rata u Dubrovniku, da bi još kao dječak s obitelji selio u Sarajevo. Školovanje započinje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (ALU) 1938., pred početak ratovanja u Europi. Prva zanimljivija biografska crtica upućuje na to da je Vulpe 1943. unovačen u domobransku Prosvjetnu bojnu – odjel ratnog slikarstva, kao i mnogi studenti s ALU-a i Glazbene akademije koji su zbog takvog scenarija, zapravo, imali sreće. Mladići, mahom studenti, likovnjaci, glazbenici, spikeri s radija, novinari i prosvjetari, u Prosvjetnoj bojni su radili na propagandnoj mašineriji NDH. Ipak, ratni put rata pošteđenog studenta, piše autorica, moguće je samo djelomično rekonstruirati zbog manjka arhivskog materijala i zapisa, što u nekoj mjeri predstavlja kuriozitet jer je u kasnijem životu Vulpe vodio itekako pedantnu arhivu svojeg profesionalnog rada. Već 1946. Vulpe radi u tek osnovanom Poduzeću za raspodjelu filmova Zagreb (znano kao Filmsko Zagreb, od 1954. Croatia film), zaduženom za distribuciju stranih filmova, gdje radi materijale za filmske oglase i dizajnira plakate za sovjetske filme, dobro znanom alatu staljinističke propagande.
Nakon kraće avanture u Filmskom, iz kojeg odlazi kao tehnološki višak, Vulpe započinje četrdesetogodišnju avanturu dizajnera sa statusom slobodnog umjetnika. Iako je Vulepov rad zapamćen ponajviše po dizajnerskim rješenjima za tvornice Chromos i Pliva, u monografiji čitamo o suradnji s više od 400 tvrtki, institucija i manifestacija širem Jugoslavije, ali i po inozemstvu, radeći za njih sve živo, od dizajna letaka do cjelokupnih vizualnih identiteta. Svjedočimo tako Vulpeovim radovima čija se širina proteže diljem Jugoslavije. Od Brčkog do Beograda, od Tuzle do Zadra, od Pančeva do Splita i tako dalje, posla nije manjkalo…
Pišući o sferi tržišnih komunikacija, autorica priča priču o sistemski temeljitom razrađenom konceptu oglašavanja u razdoblju poslijeratnog ekonomskog uzleta, pri čemu je ključnu ulogu u „ekonomskoj propagandi“ igrala poslijeratna jugoslavenska reklamna agencija Oglasni Zavod Hrvatske ili, jednostavnije – Ozeha.
„Važno je naglasiti da razvoj tržišnih komunikacija u poslijeratnoj Jugoslaviji – posebice u Hrvatskoj koja je prednjačila u ovom području – nije krenuo ab ovo već se nadovezao na snažan uspon reklamne aktivnosti u međuratnom razdoblju. Iako se taj zamašnjak morao ponovo pokrenuti nakon rata, sukladno s pokretanjem nove industrijske proizvodnje i obnovom zemlje, prvi su napori u razvoju ekonomske propagande započeli gotovo odmah po oslobođenju. Na primjer, već krajem četrdesetih organizirani su prvi tečajevi za ekonomske propagandiste zaposlene u poduzećima. S razvojem industrije i rastom urbane populacije tj. novih potrošača logično je rasla i industrija oglašavanja. Istina, novi je sistem imao ambivalentan stav spram reklamiranja, na početku često optuživanog za pokušaje infiltracije potrošačkog društva. Kao ustupak novom društvenopolitičkom sustavu, reklamna industrija svjesno se tada ograđivala od naziva ‘reklama’ koji je imao kapitalistički prizvuk i inzistirala na pojmovima ‘ekonomska propaganda’ i ‘publicitet’“, objašnjava nam autorica fenomen.
Stvarajući na ivici između umjetnosti i obrtništva, Vulpe je u naponu snage prilično dobro zarađivao, primao je dobre honorare i surađivao s firmama u inozemstvu. Imajući u vidu kontekst današnjice, dereguliranu i potplaćenu sferu prekarnog rada, posebno je zanimljivo to što je Vulpe gotovo cijelu karijeru radio kao slobodan umjetnik. Njegov je rad brzo prepoznat, a posla nije nedostajalo. U knjizi čitamo i zanimljivu ilustraciju razmjera Vulepovog uspjeha, 1961. je uprihodio više od 2 i pol milijuna tadašnjih dinara (od kojih je za porez prijavljeno preko milijun) pri čemu autorica iznosi i podatak prema kojemu je tih godina prosječna plaća iznosila 29. 300 dinara.
„Milan Vulpe nije bio jedini slobodan umjetnik u to vrijeme, ali svakako je bio među prvima koji su uspjeli regulirati svoj status na taj način. Ozeha ga je često angažirala kao vanjskog suradnika ili je bila posrednik između njega i klijenata. Na primjer, i njegova suradnja s Chromosom je tako započela. U monografiji je objavljen ugovor između agencije Ozeha i Vulpea iz 1954. godine kojim se reguliraju njihovi odnosi, prava i obaveze. Vulpe je tijekom godina, zahvaljujući takvim uspješnim i dugogodišnjim suradnjama s klijentima, uspio izgraditi status kvalitetnog, pouzdanog i efikasnog suradnika. Prema svjedočenju suvremenika zaista je bio na glasu kao ‘skup’ dizajner što i ne čudi obzirom na profil njegovih klijenata – to su često bile najveće i najprofitabilnije domaće tvrtke poput Plive, Saponije, Rade Končara, Ingrada, Montmontaže…“, objašnjava nam dalje Vlajo.
Autorica u ovoj opsežnoj monografiji ističe i nemogućnost sagledavanja Vulepovog rada i rada ostalih onovremenih umjetnika i dizajnera bez uzimanja u obzir cjelokupnog jugoslavenskog kulturnog prostora, čime interpretacije koje sagledavaju problem u uskim nacionalnim okvirima moraju ostati zakinute.
„Mislim da je takvo ograničavanje područja istraživanja – falsificiranje povijesti. Dizajnersko djelo je uvijek rezultat društva unutar kojeg je nastalo. A to je društvo funkcioniralo izvan uskih nacionalnih okvira, ti dizajneri su funkcionirali na široj jugoslavenskoj sceni. Recimo, Ozeha je imala svoje podružnice u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. Vulpe je dizajnirao vizualne identitete za tvrtke od Maribora do Tetova. Prvi tekst o Vulpeovom radu objavljen je u srpskom časopisu Mozaik, 1955. Dizajneri su izlagali na zajedničkim izložbama, sudjelovali na državnim i republičkim natječajima, pratili su događanja na široj kulturnoj i umjetničkoj sceni, i logično – utjecali jedni na druge“, objašnjava Koraljka Vlajo za kraj.
Šarenilo, inovativnost i raznovrsnost radova okupljenih u monografiji narušavaju desetljećima građen dojam sivila planske socijalističke ekonomije štićene propagandom ždanovljevskog tipa. Ipak, posljednjih mjeseci i godina istraživači kao da nešto aktivnije poklanjaju pažnju dobu poslijeratnog entuzijazma i ponovne izgradnje porušene zemlje, promatrajući posebno aspekte industrijalizacije, dizajna, arhitekture i urbanizacije, radnih odnosa i drugih tema, o čemu smo ovdje pisali u više navrata. Monografija Milan Vulpe – od publicitera do grafičkog dizajnera na zanimljiv i lako prohodan način doprinosi raspravi u društvu o tom periodu.
