Miloš Urošević, suurednik antologije “Oslobođenje od roda – feministički tekstovi 1973.-2023.”: Žene su imale hrabrosti da vide – osvestile su svoj položaj u društvu. Mogle su da vide da tu postoje subjekti – muškarci i objekti – žene i da postoji nadmoć muškaraca i ugnjetavanje žena. To su imenovale patrijarhatom, a to je vladajuća ne samo ideologija, nego i religija na čitavoj planeti. Kontraudar je brzo došao.
U ponedjeljak 4. studenoga u Kulturnom centru Grad u Beogradu je održana promocija antologije “Oslobođenje od roda – feministički tekstovi 1973.-2023.” Ovo je četvrta knjiga u ediciji “Oslobođenje” (Oslobođenje žena: feministički tekstovi 1964-1975 ; Oslobođenje lezbejki feministički tekstovi: 1968.-1980. ; Oslobođenje pedera: tekstovi 1951-1981) i dosad najobimnija, s impozantnih gotovo 500 stranica, a osim uredničkog uvoda sadrži 100 prijevoda tekstova koji su nastajali u rasponu od gotovo pola stoljeća, ukupno 84 autorica i autora, kao i feminističkih kolektiva. U pothvatu je sudjelovalo gotovo pedeset prevoditeljica/feministkinja iz cijele regije te niz ljudi koji su na razne načine doprinijeli ovom izdanju. Objavljena je u zeigeistu velikih podjela i rigidnih zauzimanja stavova, a svjedočimo nepostojanju prostora i volje za feminističku raspravu o onomu što nas nasilno dijeli. O važnosti, sadržaju i fokusima o kojima feministkinje kontinuirano i odavno progovaraju i pišu razgovaramo sa suurednikom edicije i ove antologije, dosljednim saveznikom radikalnih feministkinja Milošem Uroševićem.
Kako je prošla promocija? Koliko mi je poznato postojali su i problemi oko nalaženja prostora?
Promocija knjige u Beogradu je prošla dobro. Prisustvovao je ne veliki broj ljudi, no rekao bih da su došli oni koji knjigu osećaju politički bliskom. Naravno, došli su i neki od prevodilaca/prevoditeljica. Došli su oni kojima je bilo stalo da pokažu da je dolazak na promociju ove knjige zapravo hrabar politički čin. To je čin kojim se oni pozicioniraju unutar konteksta protivudara ideologije rodnog identiteta protiv feminizma, pre svega radikalnog (a feminizam je uvek radikalan, ili nije feminizam, nego je samo reforma muške nadmoći). Kada govorim o promociji knjige, važno mi je da napomenem svoja osećanja koja su pratila i nisu napuštala moje telo dugo pre nego što je promocija organizovana. Osećanja su politička stvar. Ona nastaju uvek u određenom kontekstu, a ovaj kontekst je neizvesnost, strepnja, strah. Neizvesno je bilo da li ću uspeti da nađem prostor za promociju. Strepnja je bila da li će prostor, ukoliko ga nađem, pod pritiskom izvesnih LGBT grupa istu otkazati/zabraniti. Podsetio bih na činjenicu da je prošle godine u 4. mesecu Biblioteka grada Beograda pod pritiskom zabranila razgovor o rodno kritičkom feminizmu u organizaciji Ženske solidarnosti. Bilo me strah da će neko doći i prekinuti promociju. Srećom se ništa od ovoga nije desilo. Promociju je otvorila scena prisilnog hranjenja Alice Pol u zatvoru 1917. iz filma Anđeli čeličnih čeljusti, a zatvorio isečak iz govora Andreje Dworkin na promociji njene poslednje knjige Slomljeno srce – politički memoari militantne feministkinje koja je održana 2003. godine na Univerzitetu Harvard, u kome ona kaže da preferira nasilje, a preferira ga zato što pravni sistem ne funkcionira, a žene moraju da shvate da imaju pravo da se brane. U tome je poenta.
U predgovoru knjige kažete: “Zajedno slavimo našu zajedničku feminističku radoznalost koja nas je vodila na ovom putu. Hvala joj što nas je zarazila hrabrošću da se usudimo, kako bi to rekla Mary Daly – “da vidimo i da budemo”. S obzirom na ovaj kontekst utemeljenog straha i strepnje oko promocije, za ovaj pothvat su, uključujući i samu promociju, bez daljnjega bili potrebni feministička radoznalost i hrabrost.
Feminizam nastaje iz radoznalosti i hrabrosti žena. Žene su porodile radoznalost iz tihog očaja u vrisak/krik koji se čuo širom planete kroz grupe za podizanje svesti. Taj vrisak/krik je prekinuo i polomio tišinu koja i jeste i koja još uvek okružuje muško nasilje prema ženama. Žene su imale hrabrosti da vide – osvestile su svoj položaj u društvu. Mogle su da vide da tu postoje subjekti – muškarci i objekti – žene i da postoji nadmoć muškaraca i ugnjetavanje žena. To su imenovale patrijarhatom, a to je vladajuća ne samo ideologija, nego i religija na čitavoj planeti. Kontraudar je brzo došao. A onaj koji je bio najpodliji bio je i jeste ovaploćen u tvrdnji nekih muškaraca da se osećaju kao žene ili da su u srcu lezbejke. Žene pružaju otpor – uzvraćaju udarac. To je ono što muškarci ne mogu da podnesu – moć imenovanja. Sledi odmazda – kazna. I žene ponovo moraju da ćute, da lažu, da kriju – sve kako bi preživele.
Važno je da naglasimo da se radi o volonterskoj inicijativi i solidarnom kolektivnom radu koji su proizašli iz potreba i želja svih koji su u ovom sudjelovale/i. Kako je rođena ideja za ovu knjigu, kada i tko je pokrenuo inicijativu i kako je dalje izgledao taj proces?
Ideja za ovu knjigu je rođena u petak, 15. oktobra 2021. godine na promociji knjige Oslobođenje pedera: tekstovi (1951-1981), i zahvalio bih svojoj kourednici Daši Stevović, koja je dala ideju za ovu knjigu. Prvi koncepti su napravljeni tokom leta 2022. godine, a inicijativa je pokrenuta u januaru 2023. godine, a tu bih se zahvalio drugoj kourednici Nini Radulović. Proces kao ni cilj nije bio lak. Rad je bio naporan. Kontaktirao sam neke autorke i autore i dobio sam neke tekstove da prevedem i veliko ohrabrenje. Neke od njih želim da pomenem jer sam bio u kontaktu sa njima: Robertu Jensen, Meghan Murphy, Kajsu Ekis Ekman, Karu Dansky, Sheili Jeffreys, Julie Bindel, Donni Hughes, Seiyi Morita, Melissi Farley, itd. Moje kourednice su na kraju odustale, a ja nisam imao snage da odustanem i osećao sam obavezu da knjigu završim, pre svega prema onim ljudima koji su doneli odluku da se upuste u ovaj poduhvat i ponude svoje vreme i umeće. Da nije bilo njih, ove knjige ne bi bilo. Hvala mojoj drugarici Bobani Macanović, koja je kao i za prethodne knjige i za ovu volonterski uradila prelom i dizajn. Hvala i mojoj drugarici Oliveri Simić koja je pokrenula online kampanju sakupljanja novca i hvala svim onim ljudima koji su mogli da daju prilog za štampu. Bez svih tih ljudi, knjiga ne bi mogla da izađe iz štampe i bude nam dostupna. Prevodilački tim za ovu knjigu je činilo 49 osoba koje su volonterski prevodile tekstove. Ponosan sam na činjenicu da sam ovaj rad završio i da mi sada imamo ovu knjigu. Naglasio bih i da je ovo, prema mom saznanju, tek druga antologija na ovu temu koja se pojavila u svetu, nakon antologije Ruth Barett Female Erasure (Brisanje žena) koja je objavljena 2016.
Kako je knjiga urednički koncipirana?
Knjiga sadrži 100 tekstova koji su nastajali u periodu od 1971. do 2023. godine. U ovoj knjizi se nalazi izbor od ukupno 84 autora i autorki, kao i kolektiva. Tekstovi su nastajali uglavnom na engleskom govornom području – pre svega u SAD-u i Velikoj Britaniji, neki su nastali i na Novom Zelandu i u Australiji, a ima i par tekstova koji su prijevodi sa francuskog, španskog, norveškog i japanskog jezika. Podijeljena je u tri poglavlja – prvo se zove ‘O polu/rodu/transrodnosti/transseksualnosti’ – i ono je najobimnije, sadrži 70 tekstova koji govore o transrodnosti/transseksualnosti, rodu i polu iz ugla radikalnofeminističke misli. U okviru ovog poglavlja nalaze se 4 (četiri) potpoglavlja: Teorija, Praksa, Reakcije i Njena priča.
Drugo poglavlje – ‘O sadomazohizmu’ sadrži 20 tekstova koji govore o radikalnofeminističkoj kritici erotske politike sadomazohizma. U okviru ovog poglavlja nalaze se tri potpoglavlja: Erotizacija podređenosti, Seksualnost i nasilje, te Lezbejke i sadomazohizam.
Treće poglavlje ‘O dregu’ sadrži 10 tekstova koji govore o ženomrzačkoj praksi oblačenja odeće suprotnog pola i radikalnofeminističkom odgovoru – tekstovi su podeljeni unutar dva potpoglavlja: Buč i fem, te Kritika.
Knjigu otvara Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena, a zatvara Izvještaj Posebne izvjestiteljice UN-a za nasilje prema ženama i djevojčicama Reem Alsalem. Zašto ste izabrali ova dva važna dokumenta kao svjevrstan okvir za pola stoljeća feminističkog pisanja o oslobođenju od roda?
Oba dokumenta su skorijeg datuma. Dakle, ona nisu vremenski okvir za knjigu, ali jesu kontekstualni. Deklaracija o pravima žena utemeljenim na polu je važan međunarodni dokument, koji su 2019. godine napravile Sheila Jeffreys, Heather Brunskell-Evans i Maureen O’Hara sa ciljem zaštite prava žena koja su utemeljena na polu. Deklaracija daje pregled međunarodnih dokumenata koja štite prava žena na temelju pola, a danas je prerasla u organizaciju koja ima svoje ogranke širom sveta. Saopštenje specijalne izvestiteljke UN-a za nasilje prema ženama je izabrano zbog važnosti mesta sa koga je došlo. Ono dolazi od nezavisne ekspertkinje Reem Alsalem i njene visoke funkcije koju obavlja. Jako je dobro što se ona usudila da u okviru svog mandata traži zaštitu žena od hajki koju sprovode svi oni vojnici ideologije rodnog identiteta kada koriste reč kao što je transfobija kao retoričku toljagu za ućutkivanje žena. Ućutkivanje žena je kao što znamo stara patrijarhalna strategija. Rekao bih da prvi dokument odgovara na pitanja ko, šta i kome radi, a drugi dokument je apel – poziv ne samo u pomoć, nego i zahtev za zaštitom žena.
Urednički uvod započinjete konstatacijom kako feminizam kao pokret za spolnu jednakost ni teorijski ni politički ne može da postoji bez subjekta – a taj subjekt su žene. Zašto je važno da stalno podsjećamo i naglašavamo stvarnost društvenog kolektiviteta žena kao političkog subjekta?
Mary Daly je u svojoj knjizi Gyn/ecology: The Metaethics of Radical Feminism (Gin/ekologija: metaetika radikalnog feminizma) govorila o stanju užasa (state of atrocity) u kojima žene žive. U stanju užasa androkratije žene su kmetkinje. Žene žive u ratu, u ratu muškaraca protiv žena. Nasilje je metodologija patrijarhata i nasilju se ne može i ne sme oduzeti polna dimenzija. Postoje činjenice nasilja koje nikada nećemo moći da znamo (što zbog pokopa i/ili brisanja istih u rukama falokratske nauke, što zbog amnezije – neke žene preživljavaju ne sećajući se šta im se desilo, gubeći pamćenje): indijski sati, kinesko podvezivanje stopala, jus prima noctis (pravo prve noći), primerice. Postoje činjenice nasilja koje znamo i koje moramo da znamo (ponovo su iste u rukama manipulatora falokratske nauke, ali su neke žene preživele i još uvek preživljavaju sećajući se/pamteći):korektivno silovanje lezbejki, fetifemicid, femicid, ubistva iz časti, prostitucija, pornografija, klitoridektomija i/ili infibulacija.
Činjenica koju znamo i koju treba da priznamo: mi, muškarci smo tokom tri stotine godina, na velikoj površini zemljine kugle ubili devet miliona žena pod optužbom da su bile veštice. Politički kontekst ovih ubistava je bio jasan kao dan – mržnja prema ženama. Mi, muškarci, u sadašnjosti i dalje nastavljamo da ubijamo žene, a ubijemo ih u proseku 137 dnevno širom sveta. Mi, muškarci, svakih 18 sekundi svog života tučemo neku ženu, a svaka tri minuta silujemo neku ženu.
Na samom kraju zbornika je rodno-kritički manifest Holy Loford Smith iz njezine knjige Gender critical feminism iz 2021. Zahtjevi koje ona podastire u manifestu su brojni i nužni. Podijeljeni su u pet grupa, a sveukupno se tu nalazi sedamdeset zahtjeva. Hajdemo još jednom objasniti što je to rodno kritički feminizam, premda osobno mislim da je to oksimoron i da feminizam nije feminizam ako nije rodno kritičan.
Rodno kritički feminizam je jedini pravi feminizam (ne postoji drugi, poput svih onih akademskih koji prodaju žene hipotetičkim revolucijama), a odnosi se na feminističko stajalište u okviru radikalnog feminizma koje veruje da su žene odrasle osobe ženskog pola i tvrdi da se prava žena temelje na polu. Žene čine polnu klasu čije je ugnjetavanje ukorenjeno u činjenici da su rođene ženskog pola. Žene su prva klasa i sam početak klasnog sistema. Na temelju odnosa seksualnosti i reprodukcije žene su klasa. Kontrolišući reproduktivnu moć žena, muškarci drže žene podređenim. Seksualno nasilje je ključna karika u održavanju nadmoći muškaraca. Seksualno nasilje otkriva činjenicu u kojoj meri žene nisu muškarci. Pol je biološka kategorija koja nije podložna promeni budući da naš pol određuju hromozomi, a oni ne mogu da se promene. Pol je binaran i on treba da bude zakonom zaštićena kategorija. Pol je materijalna stvarnost i on se odražava kroz materijalne strukture, a ne kroz ljudske ideje. Ugnjetavanje žena ne postoji van sveta materijalne stvarnosti. Materijalna stvarnost je ono što je za žene realnost. Ugnjetavanje žena nije ideja, ono nije osećaj. Ugnjetavanje žena je materijalno, ono je realno. To je prosto kao pasulj. Kada neko kaže da se oseća kao žena to ne znači ništa, to je puka izjava. A biti žena u društvu nije puka izjava. Ženski pol nije lični, nego politički identitet koji je utemeljen na zajedničkom iskustvu ugnjetavanja. Ugnjetavanje nije subjektivno iskustvo, nego društveni fenomen. Identitet može da bude individualna stvar, ali ugnjetavanje ne može. Neka osoba može da kaže da se oseća kao neka druga osoba, ali unutrašnje subjektivno iskustvo ni na koji način ne menja fizičku stvarnost u svetu.
Svoj autorski urednički predgovor završavate citatom Betty McLellan iz njene knjige Unspeakable: A feminist ethic of speech (Neizrecivo: feministička etika govora) gdje govori o razlici između slobode govora i poštenog govora). Za mene je pošteni feministički govor nužnost, a ova ga knjiga nudi. Kako biste pozvali ljude na čitanje ove knjige?
Kroz istoriju smo, i još uvijek jesmo, svedoci i svedokinje kako određene grupe nemaju jednaku mogućnost korišćenja prava na govor. I kako se pravo na govor jednih, odnosno mogućnost korišćenja prava na govor povećava, tako se pravo na govor ugnjetavanih društvenih grupa smanjuje. Da kažemo i to da sloboda govora može i da se kupi. Podsetimo se i briljantne tvrdnje Andree Dworkin kako su prvi amandman napisali trgovci robljem. Dakle, koncept slobode govora je nastao u kontekstu kada ljudi koji nemaju belu boju kože nemaju nikakva prava, a također i polovina ljudske vrste ženskog pola nema nikakva prava. Znamo da su postojale liste zabranjenih knjiga, postojalo je i nacističko spaljivanje zabranjenih knjiga. Pre par godina se desilo da su iz nekih biblioteka pod pritiskom izbacivane knjige radikalnih feministkinja. Zamolio bih čitateljke i čitatelje da ne dozvole da se ova knjiga nađe na nekom takvom spisku, i da učine sve što je u njihovoj moći da se ova knjiga nađe u kurikulumu na ženskim ili rodnim studijama. Mislim da ova knjiga može da bude alat za borbu protiv ideologije koja je utemeljena na mržnji prema našim telima. Pozvao bih ljude i da budu radoznali i da dozvole sebi da ih zarazi hrabrost i da krenu na put i da budu ti koji će sopstvenim koracima da stvaraju taj put i da veruju u oslobođenje. Napomenuo bi i da bi knjiga trebala uskoro biti onlajn dostupna preko sajta organizacije Ženska solidarnost.
