Adam Ranđelović, autor predstave Država Dada-Jok: “Buržoaska svest najniži je oblik svesti, njena diktatura jedan je od glavnih razloga banalizacije i teatralizacije svakodnevnog života. Prezirem.”
Povodom izvođenja predstave Država Dada-Jok, 15. travnja 2023. u Centru mladih Ribnjak, u Zagrebu, razgovaramo s autorom predstave, Adamom Ranđelovićem. Predstava je nastala 2022., u produkciji Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba, povodom stote godišnjice Dadaističke matineje, koju je s grupom istomišljenika iz Vinkovaca i Beograda (Slavko Šlezinger, Mihailo S. Petrov, Vido Lastov, Tuna Milinković…) u kolovozu 1922. u kinodvorani nekadašnjeg hotela Royal u Osijeku organizirao Dragan Aleksić.
Iako je predstava krajem prošle godine premijerno izvedena u prostoru zagrebačke Uranije, subotnje će izdanje na Sceni Ribnjak po prvi puta biti otvoreno i za širu publiku.
Kada ste prošle godine tražili glumce za predstavu, u javnom pozivu ste, između ostalog naveli da tražite “uigrani dadaistički glumački trojac klasića (dvojica mladića i jedna devojka) sa treće/četvrte/pete godine studija, sklone dubljenju na glavi, vešte u recitovanju, borbi i igri. Poželjno razumevanje koncepta da je sve svejedno.” Tko su odabrani glumci, kako je tekao proces odabira, je li sposobnost dubljenja na glavi na kraju presudila ili je i to bilo svejedno?
Sve je svejedno, što je, ujedno, i jedini argument u korist ovog intervjua.
Glumci su: Dorotea Ilečić Sever, Lovro Rimac i Damian Humski. Moram priznati da nisam ostao veran tom zahtevu (dubljenju na glavi), mimo onog Baudelaireovog uverenja da je vernost jedina vrlina koja nije dostojna potpunog prezira (vidi: Charles Baudelaire, Pisma). Srećom, njih troje su izvanredni u svakom drugom pogledu, obožavam ih, i ne bih želeo da narušim tu krhku idealnu sliku koju sam o njima stvorio (srce je mekani parni stroj).
Što se Luje Parežanina tiče – to je definitivno ljubav, jer on je muzika.
U jednom ste intervjuu izjavili: “Dadaistička matineja Dragana Aleksića Osijeku samo je zahvalan povod da se govori o mnogim drugim stvarima.” O kojim to stvarima želite govoriti?
Inače bih imao problem s tim “želite”, jer progovaranje zasigurno ne spada među nešto što bi trebalo želeti, ali ovde se radi o onome – u vidu izuzetka – o čemu se ne može ćutati.
Zato govorimo o buržoaskoj svesti, koja sve što okrzne pretvori u pitanje novca, predmeta i reči. Pre svega ljubav, poeziju i revolt. Buržoaska svest najniži je oblik svesti, njena diktatura jedan je od glavnih razloga banalizacije i teatralizacije svakodnevnog života. Prezirem.
Zato pevamo o gubitništvu, i vraćamo dostojanstvo porazu, što je oblikovalo samu predstavu, definisalo njena izražajna sredstva. Što Branko Ve Poljanski, što Dragan Aleksić, što sva ta igranja umetnosti, zvali ih dadaizam ili zenitizam – sav taj napor završio je manje-više u isušenoj kaljuži, baš poput čoveka koji vam pada na pamet kad čujete tu sintagmu. Jedina kontinuirana istorija koju imamo na Balkanu – upravo je istorija gubitništva. I tu ne mislim na uveliko slavljene državotvorne mitove, već ontološko gubitništvo, ono koje nosiš u reveru, ono kome je ovde – paradoksalno – oduvek bila uskraćivana svaka milost.
Jer šta je gubitnik? To je kada unutar zvezde koja pleše pronađete zvezdu koja se smeje.
Svakako je uspjeh da se predstava našla na repertoaru Centra mladih Ribnjak, no imate li planove, želje i mogućnosti pokazati predstavu publici u Osijeku, gradu u kojem je održana skandalozna dadaistička matineja, ili u mjestima gdje su se rodili ili živjeli neki od protagonista predstave, primjerice u Majskim Poljanama, Berlinu ili Aleksandriji?
Ima kod Srečka Kosovela:
Vi ne živite v kozmosu
ampak v Ljubljani.
Zamenite Ljubljanu na bilo koji drugi grad – i sve je to blazirana šetnja unutar klopke. Beda planimetrije. Ja bih v kozmos.
Istražujući, skrolajući u beskraj po vašem profilu na jednoj od društvenih mreža, našla sam post iz 2012. “IN DADA WE TRUST”. Možete li potvrditi da ni nakon više od desetljeća niste promijenili vjeroispovijest? Kako pak odgovarate na optužbe da ste duboko zabrazdili u blasfemiju pošto, kako su nulti dadaisti govorili: Svaki je istinski dadaist protiv dade!
Verujem, ali umornom verom. Svako ko je svestan banalnosti i teatralnosti života – jeste dadaista, i nije, što je na koncu posve nebitno, jer biti ili ne biti dadaista takođe doprinosi samo i isključivo banalizaciji i teatralizaciji života.
Idealni dadaista je Yorick.
Smatrate li da će umjetna inteligencija zamijeniti umjetnike, napose pisce i zašto je to dobro?
Nažalost, AI neće uspeti da zameni sve umetnike, a naročito ne onaj najgnjusniji soj – pisce. Taština je nalik na prašinu – nepobediva, neumoljiva i skuplja se u najnezgodnijim kutovima.
Umjesto pretposljednjeg pitanja, zaigrajmo igru asocijacija i igru ili-ili. Koja je vaša prva asocijacija kad čujete ime Johannes Baader? U kategoriji ili – ili kandidati su Man Ray ILI Laszlo Moholy-Nagy?
Johannes Baader – pola kobasice, i ništa više.
Man Ray, jer kod njega je sve oblik, dok kod Moholy Nagyja nema ništa osim oblika. (Vidi odgovor na pitanje #3.)
Na kraju, koristite li nešto posebno za gustoću kose i imate li kakav savjet za njegu kose koji možete podijeliti s našim čitateljima i čitateljicama?
Svako davanje saveta podseća me na onu reklamu protiv pušenja, koju je Yul Brynner snimio, već uveliko oboleo od raka pluća, a koja je emitovana nakon njegove smrti.
Ona počinje njegovim rečima: I’m Yul Brynner and I’m dead now.
