Devastacija Cvjetnog trga nije počela i završila s problematičnom obnovom sredinom devedesetih, ta obnova je samo vidljiva površina dubinskih procesa i promjena. Razumljivo je da svijetom upravljaju novac i profit, a ne stvarne ljudske potrebe, no ipak je malo previše cinizma u tome da je ondje gdje se nalazila knjižara Znanje, danas trgovina mobitela, da se knjižara Mladost preobrazila u Wine Bar, a da je kino ustupilo mjesto trgovačkom centru.
Dani su u to vrijeme bili porozni pod otvorenim nebom, a noći su, omamljene, prolazile gradom, ostavljajući iza sebe, na trgovima, težak miris trave i srebrnkaste glasove prodavačica cvijeća, koje su se dovikivale i palile plinske lampe.
Ulomak je iz jedne moje kratke priče objavljene u nekim omladinskim novinama početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, poslije uvrštene u zbirku priča Ponoćni boogie, i zapravo je posveta Cvjetnom trgu. Prodavačice cvijeća tih su godina, ako me sjećanje ne vara, uvečer palile plinske lampe, što je davalo posebnu atmosferu tom trgu. Sjećanja na Cvjetni trg iz tog vremena su danas maglovita, ostali su samo fragmenti – plinske svjetiljke u staklenim boksovima cvjećarica, redovi za karte ispred kina Zagreb, vruće piroške u slastičarnici na početku Bogovićeve, druženja s prijateljima u pajzlu s najboljim šankom nešto dalje u Bogovićevoj, jer pojam Cvjetnog trga širio se zrakasto ulicama koje su se slijevale u njega, a posebno razgovori s knjižarom Nenadom Bartolčićem koji je radio u knjižari Znanje i s pjesnikinjom Ankom Žagar koja je radila u knjižari Mladost na uglu Margaretske i Ilice, gdje je bio najbolji izbor književnih naslova u gradu, i gdje se o književnosti moglo i razgovarati, a ne samo kupovati knjige.
Upravo su sudbine tih knjižara, kina Zagreb, slastičarnice i pajzla iz Bogovićeve ulice nagovijestile smjer kojim će se u novim prilikama i novom mileniju kretati Zagreb i hrvatsko društvo. Jer devastacija Cvjetnog trga nije počela i završila s problematičnom obnovom sredinom devedesetih, ta obnova je samo vidljiva površina dubinskih procesa i promjena. Razumljivo je da ništa što je stvorio čovjek nije trajno, još manje vječno, te da svijetom upravljaju novac i profit, a ne stvarne ljudske potrebe, no ipak je malo previše cinizma u tome da je ondje gdje se nalazila knjižara Znanje, danas trgovina mobitela, da se knjižara Mladost preobrazila u Wine Bar, a da je kino ustupilo mjesto trgovačkom centru. To što se pajzl pretvorio u mondeni kafić, a piroške u burger, svjedoči samo o promjeni ugostiteljskih i gastronomskih trendova.
Kako bilo, Cvjetni trg je jednom doista bio trg, prazan prostor kojim se moglo slobodno kretati, recimo najkraćim putem hodajući niz Margaretsku doći do Varšavske, ili iz Preobraženske u Bogovićevu. Tako dolazimo do ozbiljne bolesti koja je poharala trg – do metastaze ugostiteljskih terasa koje su zagušile trg i okolne ulice.
Ne sjećam se više je li pizzeria koja se nalazila u prolazu kina Zagreb ljeti imala stolove vani, da li ih je imao onaj pajzl u Bogovićevoj, ili onaj restoran na vrhu Margaretske, čini mi se da se zvao Splendid, a ako su ih i imali, malo je vjerojatno da su gušili trg i ulicu, da su slobodan prostor sveli na uske koridore za prolaz pješaka i nesmetan boravak na trgu. Znam samo da je pizza u toj pizzeriji bila neoprostivo loša, da je hrana u Splendidu bila konfekcija, da je izbor pića u pajzlu u Bogovićevoj bio siromašan, ali da su piroške bile fantastične. Ne sumnjam da je hrana u lokalima na Cvjetnom trgu i oko njega danas ukusnija, da je izbor pića u kafeterijama i barovima bogatiji. Nisam siguran da ne bih, da me je osamdesetih godina netko pitao, poželio da Cvjetni trg i njegove ulične zrake izgledaju onako kako izgledaju danas. Ljudi se mijenjaju kako godine prolaze, baš kao što se mijenjaju trgovi, ulice, grad.
Ipak, i tada kao i danas, prednost dajem dobroj knjizi prije nego hrani i piću. Kao što ću između uskih koridora i prostranih trgova uvijek izabrati nezakrčenu ulicu i prostran trg.
