Antonio Grgić, arhitekt, povodom nadolazeće prostorne intervencije najavljene za srijedu, 26. studenog u Galeriji Forum: Kralj Tomislav je simbol rađanja jedne nacije na karti Europe i svijeta, a ona upravo pjeva svoj labuđi pjev, jer ubrzano odumire. Blagajnici u Konzumu kralj Tomislav nije potreban i od njega ona nema koristi. Živimo u nekoj vrsti retrogradne amnezije, kao da se namjerno ne želimo sjećati svoje nedavne prošlosti. Jasno je kome okrunjeni Tomislav danas najviše treba.
Ponovna vladavina kralja Tomislava najavljena je još prošle godine odlukom Hrvatskoga sabora. Plan o „svehrvatskoj proslavi“ 1100 godišnjice hrvatskog kraljevstva u godini na izmaku zatim je ušao u predizborne programe i konačno – u vladin program pod paragrafom Suverena Hrvatska.
Dijelilo je Ministarstvo kulture i medija povodom jubileja novac i poticalo kulturnu proizvodnju, a kulturne institucije i kulturnjaci itekako su se odazvali svehrvatskom zovu: skladani su glazbeni komadi i postavljane opere u nacionalnim kazalištima u kraljevu čast, pretiskavana je stara i štancana nova beletristika, snimani su filmovi, izložbe su posvećivane famoznoj krunidbi na Duvanjskom polju (događaju koji je u iole ozbiljnoj historiografiji odavno smješten u domeni „znanstvene fantastike“), i kraljevom nasljeđu… Čak je i Thompson snimio pjesmu!
A medijski je sistem kod nas tako udešen da su na margini javne rasprave ostali rijetki polemički prikazi koji su se drznuli dirnuti ovaj pomalo bizaran kraljev kult i forsiranje identitluka. Srednjestrujaškoj je štampi, u pravilu (čast iznimkama!), bilo sočnije i profitabilnije benevolentno izvještavati o prisutnima na gala večerima i pokojem gafu koji je popratio ovu smiješnu obljetnicu.
I eto nas tako, malo-pomalo, nakon maltene cijele godine sustavnog ignoriranja svehrvatske fešte i poduljeg uvoda u tekst, do našeg medijskog doprinosa praćenju slavnog jubileja. Nekidan nam je, naime, najavljena ponešto drugačija kulturna intervencija vezana uz prvog hrvatskog kralja.
Radi se o umjetničkoj akciji arhitekta Antonia Grgića pod nazivom Spomenik kralju Tomislavu. Održat će se u srijedu, 26. studenog, u Galeriji Forum i trajati jedan dan, jer kako smatra autor, „spomenik u pravom smislu te riječi“ ne mora trajati vjekovima, a ionako su spomenici vidljivi samo kad se postavljaju i ruše.
Mitovi poput kraljeve krunidbe uvelike su produkt devetnaestostoljetne nacionalne mitologije, dobrodošlog kohezivnog faktora prilikom konsolidiranja nacionalnog jedinstva na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Blještavim krunama, žezlima i kraljevskim potvrdama Grgić će suprotstaviti spomenik „oblikovan kao interijer koji je vidljiv u potpunosti sa ulice i u koji se može ući“.
U interijeru će biti dostupan prizor koji je objektivom u Zagrebu zabilježio dr. Vladimir Ćepulić, a koji „prikazuje četiri ležaja na kojima je, za vrijeme pripreme Proslave tisućite obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva, spavala zagrebačka sirotinja“, stoji u najavi. Fundus Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU sadrži niz doktorovih fotografija koje svjedoče o svoj bijedi međuratnog Zagreba. Dobar dio tih prizora tek je nedavno otkriven i predstavljen javnosti.
Ćepulić je u međuraću bio borac protiv tuberkoloze, bolesti koja je pokosila nebrojenu sirotinju, istraživao je socijalne činitelje koji ju uzrokuju, osnovao modernu protutuberkuloznu službu u Hrvatskoj i niz drugih pothvata vezanih uz socijalnu medicinu. U vremenu koje Ćepulić bilježi polovina zagrebačkog stanovništva živi u apsolutnoj bijedi, od kojih dio spava na takozvanim ljetnim spavaonicama, vanjskim prostorima, zbog čega Grgić povlači paralelu s današnjicom i teškoćom ostvarivanja krova nad glavom. Ćepulićevo dokumentiranje onodobne zagrebačke bijede i siromaštva postat će tako okosnicom Grgićeve umjetničke akcije.
„To je fotografija koja je bila izlagana na izložbi Grupe Zemlja koja je progovarala o socijalnoj stvarnosti tadašnjeg društva. Ljudi poput Vladimira Ćepulića na tragu Andrije Štampara su se bavili tuberkulozom i javnim zdravstvom jer sirotinja nije imala mogućnost zdravstvene zaštite. Kao što često ju ni danas nemaju siromašniji građani. Ali je tada postojala elita koja se grčevito borila protiv toga da se osvijesti pozicija onih kojima nije bila omogućena zdravstvena zaštita. Oni su osvještavali društvenu situaciju da postoje bogati građani koji s bolešću idu u sanatorij, dok siromašni umiru na ulici. Takva elita je tražila prosvjetne i ekonomske modele za spas zajednice. Pitanje je postoji li danas takva elita kada danas velik dio stanovništva praktično nema zdravstvenu zaštitu“, objašnjava Grgić u razgovoru za H-Alter.
Ono što s najviših instanca arhitekata kulturnih politika u državi nazivaju kulturom sjećanja, Grgić smatra vrstom kulture proizvodnje ideologije.
„Sama ideja ne spada toliko u kulturu sjećanja koliko u kulturu proizvodnje ideologije koja polako gubi uporište u našoj stvarnosti. Kralj Tomislav je simbol rađanja jedne zajednice, jedne nacije na karti Europe i svijeta, a ta zajednica upravo pjeva svoj labuđi pjev, jer ubrzano odumire. I to umire ubrzano posljednjih petnaestak godina otkad traje masovno iseljavanje građana iz Hrvatske. Da je zemlja društveno devastirana potvrđuju i znanstvena istraživanja čiji rezultati kažu da je jedan od najvažnijih razloga masovnog iseljavanja društveno-politička situacija u društvu. Takvu situaciju proizvode upravo elite koje su stvorile takvu društvenu atmosferu, a koje koriste kralja Tomislava kao sublimni objekt ideologije čiji je cilj legitimiranje njihove vlasti i moći nad ostatkom stanovništva. Dakle, jasno je kome okrunjeni Tomislav danas najviše treba. Blagajnici u Konzumu kralj Tomislav nije potreban i od njega ona nema koristi. Ta ideološka konstrukcija je još apsurdnija s obzirom na projekcije koje govore da istih tih Hrvata neće jednostavno biti za tristo godina“, objašnjava razloge nadolazeće umjetničke akcije.
U sjeni kraljevskog jubileja i vizije kulture sjećanja kakvom je zamišljaju strukture, ostala je ove godine još jedna velika i važna godišnjica. Zagrebačkim i hrvatskim institucijama je bilo teško oduprijeti se zovu sjajila tisućljetnog sna. Godišnjicu oslobođenja od fašizma su, pak, s lakoćom ignorirale. Svoju intervenciju Grgić smješta u Galeriju Forum upravo zato što se ovdje radi o jednom od rijetkih gradskih kulturnih prostora čiji su voditelji posvetili dio programa oslobođenju od fašizma, govori nam. Autora zabavlja ta paralela jer je i najpoznatija konjanička skulptura kralja Tomislava postavljena nakon oslobođenja od fašizma, a i sami su partizani, kao i navodno kralj Tomislav, povezali panonske dijelove Hrvatske s jadranskim.
„Dok nas s vremenom kralja Tomislava ne veže sjećanje, antifašizam je kao koncept upisan u naše sjećanje i naše obiteljske povijesti, kao, uostalom i fašizam i nacizam. Hrvatska je zemlja koja je, uz Sloveniju, u Europskoj uniji jedina sama oslobodila svoj teritorij od fašizma. Čini mi se da živimo u nekoj vrsti retrogradne amnezije, kao da se namjerno ne želimo sjećati svoje nedavne prošlosti. Pa kao kompenzaciju za taj manjak u živom sjećanju bježimo u fantaziju, u grandioznu fantaziju lociranu u srednji vijek“, kaže Grgić na tu temu.
Na pitanje vidi li u opozicijskim političkim krugovima snagu i volju za promjenom postojećeg stanja stvari, pogotovo kada su i deklarativni antifašisti u visokoj politici, poput zagrebačkih, kritizirani da sjećanju nerijetko pristupaju u rukavicama, autor podsjeća da je i sama državna vlast u nas deklarativno antifašistička. Ipak, globalno, vidi „snagu za voljom i promjenom“ i ističe recentni primjer pobjede socijalističkog gradonačelnika Zohrana Mamdanija u New Yorku iz kojega „možemo očekivati buđenje“: „Živimo u svijetu urbane civilizacije i s daljnjom urbanizacijom ideje socijalizma i antifašizma će jačati. Treba prihvatiti činjenicu da je borba neizbježna, i ne treba od nje bježati. Trump je činjenica, i za borbu s njim se moraš pripremiti i stvoriti savezništva. To je recept za uspjeh. Fašizam jača kad uzmičeš pred njim“, pojašnjava svoj pogled.
Ovo nije prvi put da Grgić “provocira“ idejama o intervencijama u javnom prostoru.
„Za zagrebački spomenik Holokaustu izradio je projekt na tragu haptičke arhitekture u obliku sjene sinagoge u Praškoj ulici koja je srušena za vrijeme nacizma. Na natječaju za Spomenik domovini u Zagrebu predložio je natječajnim projektom da se postojeći zelenilom oblikovan prostor ostavi nedirnutim s ciljem da taj prostor djeluje kao mjesto osvješćivanja činjenice da je svatko od nas domovina“, stoji u najavi umjetničke akcije.
Upitan o devastaciji javnog prostora pretjeranim spomeničkim bujanjem, Grgić kaže da je na djelu „masovna spomenikizacija javnog prostora“, uzrokovana fetišizmom u psihoanalitičkom smislu. Cilj joj je, objašnjava nam, prikrivanje činjenice da se zajednica urušava.
„Našim slavenskim precima su spomenici starog Rima služili kao vrsta zaklona. Tako će i naši spomenici budućim doseljenicima na ovom prostoru zapravo biti jedna vrsta zaklona, jednostavno će već za nekoliko stotina godina izgubiti svoje značenje“, zaključuje Antonio Grgić za H-Alter pred nadolazeću umjetničku akciju u Galeriji Forum.
