Smrt Aarona Cartera: Ovisnost za niti jednog čovjeka nije laka materija, stoga bismo se prema njoj trebali tako i odnositi – kao i prema smrti koja najednom može banuti.
Aaron Carter umro je od predoziranja u subotu, 5. studenog u svojoj kući u Los Angelesu. Bio je heroj mnogim u devedesetima još uvijek balavim tinejdžerima, i iako njegov kreativni output nikad nije bio sjajan, čak niti kreativno pohvalan, suludo je negirati činjenicu da je ostavio vidljiv trag u “modernoj” popularnoj kulturi.
Nažalost, ovi naši narodi se nikad nisu znali nositi s bilo kakvim tragedijama, bilo individualnim ili kolektivnim. Na tu istu žalost, ovi naši narodi imaju neograničen pristup internetu, što ukratko znači da će sva višegodišnja akumulirana glupost nerijetko imati i prostor za momentalnu, neometanu distribuciju. (Stvar je, inače, globalnog karaktera – niti jedan narod nije prepun racionalnih, empatičnih subjekata. Ovi naši su mi, sad na moju žalost, kulturološki najbliži – stoga sam donio odluku fokusirati se isključivo na reakcije mojih neposrednih susjeda.)
Istina je da Carter nije bio nešto pretjerano voljen od strane javnosti. Njegovo u najmanju ruku vrckavo, a u najveću degutantno ponašanje dovelo je do toga da su reakcije na njegove brojne ispade bile dočekane s gotovo unisonim gađenjem. Ipak, iz aviona se vidjelo – radilo se o “samo” još jednoj izgubljenoj, društveno dislociranoj osobi koja je svakodnevno plaćala danak preranoj slavi i lošim životnim iskustvima s kojima se mnogi nikad neće imati prilike susresti. Upravo to je ključ argumenta kojeg želim razviti – velik dio nas nikad neće doći do ni najmanje slave i upoznati njene ne toliko primamljive strane. Iz nekog je razloga ovo teško za shvatiti dežurnim komentatorima, uglavnom skrivenim iza lažnih imena i tisuću maski. Našima je to teško racionalizirati.
Zastrašujuće je razmišljati o kompleksnosti kapitalističke mašine koja s rumenim obrazom proguta gotovo svakoga. Od onih živih – jednog Banksyja ili Alana Moorea – do onih koji više nisu među nama – Maca Millera ili Anthonyja Bourdaina.
Svi oni dio su iznimno skupog, iscrpljujućeg spektakla. Onima iznad njih – raznoraznim menadžerima, kustosima, kojekakvim “savjetnicima”, na kraju krajeva i toj apsurdno pasivnoj publici –performativna patnja izmučenih duša danonoćno niže financijske pluseve.
Zašto ih onda, kada jednom više nisu na prodaju i kada je njihova evidentna muka stvar prošlosti, blatimo egocentričnim komentarima o tome kako su trebali sjeći drva kako bi shvatili što zaista znači život težak? Balkan je većinski tako počastio pokojnog Cartera. Da bi stvar bila tek nešto gora – takav je tretman gotovo postao dio ovdašnje bolesne rutine: nekoga se maltretira, od njih se traži da igraju ulogu – doslovno igraju ulogu – kulturnih marioneta i zatim ih se odbaci kao stare cipele onog momenta kad ih izda njihova jedina štaka. Substance abuse – kako bi tome rekao anglosaksonski svijet – ne može se srozati na kako siješ, tako žanješ paradigmu, upravo zbog lošeg tretmana od strana sustava koji je stvorio slavu umjetnika.
Ukratko, a to je teško pretočiti u glave kroničnih komentatora, za slavu nije kriv onaj koji je slavan. Kao što za svoj klasni predznak nije kriv “običan” radnik. Poanta u pitanju je kratka, nadao bih se i određenom ukusu populacije kristalno jasna, a smisleno bi danas trebala zvučati svima.
Iako to nije slučaj, nadajmo se da će jednog dana biti. Ovisnost za niti jednog čovjeka nije laka materija, stoga bismo se prema njoj trebali tako i odnositi – kao i prema smrti koja najednom može banuti.
Simon Rex je jednom prilikom rekao: Ne postoji terapeut koji ti može pomoći nositi se s time što te svi znaju. To je svoje grdo pseto, nešto posve drugačije od svega što većina ljudi prolazi. Pomoći mogu jedino ljudi, tvoji ljudi.
To je nekako – to. Čovjekova prisutnost ne bi trebala moći biti na prodaju. A ako dođe do konačnog, preranog brisanja te prisutnosti, nije baš za pohvalu to što naši pišu. Ili barem ovi što su nam kulturološki blizu. Motike i ono što naši smatraju krvavim radom ne spašavaju svih baš uvijek – a oni su očigledan, prvi primjer toga.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).