Najveći zagrebački donjogradski blok, onaj omeđen Medulićevom, Ilicom, Kačićevom i Prilazom, nije to trebao biti, ali je to ostao.
Svojevremeni plan o produžetku Dalmatinske ulice na zapad zaustavljen je krajem 19. stoljeća nakon što je to isposlovao vlasnik Zemaljske uzorne pivnice koja je djelovala u unutrašnjosti bloka i koja je za potrebe produženja ulice trebala preseliti. Ulica tako nikad nije probijena, pivnica je u međuvremenu odavno nestala, prostor bloka s vremenom zapunjen supstandardnom gradnjom, a točka na i na priču o produženju ulice stavljena je 2015. godine s dovršetkom izgradnje stambene zgrade u Medulićevoj, na trasi nekad planirane ulice. Teoretska mogućnost pješačkog prolaza s izlazima na Kačićevu i Ilicu tamo još uvijek postoji, no planova za provedbu nema, niti su posebno izgledni. Prolaz kroz susjedni blok sa sjeverne strane Dalmatinske, koji sadržava i javni park, pokazuje koliko bi bilo dobro da se ta veza otvori.
Manje zahtjevna situacija moguće je ponovo otvaranje prolaza koji spaja Bakačevu sa Cesarčevom. Neuređen ali otvoren 2015. da bi bio zatvoren već 2020. nakon potresa i opasnosti od urušavanja tamošnjih oštećenih zgrada, prolaz je formiran na doslovnoj trasi potoka Medveščaka. Prolazi kroz insulu/blok čija se arhitektura formirala odnosom prema potoku. Važnost ove kratke veze manje je u praktičnosti, a više u tome da nudi skretanje, iskustvo drugog ambijenta.
Iz iste Bakačeve ulice još je jedna praktična i povijesna veza koja više nije dostupna: pješačka komunikacija prema Ribnjaku kroz vrt nadbiskupskog dvora. Veza s Kaptolom i istim starim parkom odavno je promišljana, no baš kao i sam kaptolski trg, već više od stoljeća čeka neko smisleno rješenje.
Kaptolski trg nudi mogućnost otvaranja prolaza i prema Opatovini, a obližnji glavni gradski trg i neke opcije penetracije u blok s južne strane trga. Takvih, iluzija mogućnosti u gradu zapravo ima mnogo.
Moguća pješačka veza postoji i u nastavku Prolaza Fadila Hadžića koja spaja Ilicu s Varšavskom, a mogao bi se produžiti na jug, do HNK. Možda u nekoj povišenoj i privremenoj verziji. Grad ne bi trebao bježati od eksperimenata.
U Donjem gradu vjerojatno naizglednije otvaranje je mogući slobodni pristup javnom parku u Berislavićevoj. Danas se tome parku unutar bloka može prići samo iz privatnih stražnih dvorišta zgrada koje ga okružuju. Najavljena gradnja kulturnog centra u Preradovićevoj možda otvara mogućnost slobodnije komunikacije s parkom i njegovu otvorenost za širu javnost.
Na susjednom brežuljku, Gornjem gradu, jedna je moguća veza mnogima nevidljiva. Park Bele IV i Strossmayerovo šetalište nisu, a mogli bi biti, direktno povezani. Stvar bi riješilo minijaturno suvremeno stubište uz tamošnji bedem.
Definicija prolaza podložna je interpretacijama, pa može podrazumijevati i široke zahvate kakav je ponudilo prvonagrađeno rješenje na natječaju za Iblerov trg. Autor Branko Silađin zadatak sagledava vizionarski, nudi park na usponu prema Šalati, što bi stvorilo novu vezu na mjestu danas tek uskih skrivenih stuba u jednom od stražnjih dvorišta Vlaške ulice. Poništavanje Iblerova trga grozomornom arhitekturom (Importanne galerije) dokinulo je smisao te planirane, imaginirane veze, vizura i doživljaja.
Isti ahitekt svojevremeno je dobio prvu nagradu i na natječaju kojim je predložio stube kroz novu zgradu kojim bi spojio ulicu Ribnjak s Vramčevom, čime zadatku za kuću daje dodanu urbanu funkciju javnog prolaza.
Spekulativno u gradu ima tradiciju i potrebu. Nekadašnji planovi šetališta oko Griča nisu ostvareni. Neka druga povezivanja, u manjem mjerilu, su realnija. Jedan studentski rad povezuje još neuređeni Park Mire Furlan u Jurkovićevoj javnim zelenim koridorom sa zelenom površinom oko kapele u Voćarskoj.
Tamo gdje je grad gušći, prolazi su češći, potrebniji. Na rubovima Donjeg grada, prema Trnju, pruga nije nužno prepreka, ali komunikacija nedostaje. Od kad je pothodnikom uz Glavni kolodvor probijen prolaz prema Paromlinskoj, ukinuta je direktna veza malog trga ispred pošte u Branimirovoj i povijesne Trnjanske ceste putem nathodnika koje je srušen onda kad je pruga elektrificirana i pothodnik prokopan. Otvaranje te izgubljene, a praktične veze opet je izgledno s reurbanizacijom Gredelja, no ni to se neće dogoditi skoro. Možda se prije dogodi da peroni Glavnoga kolodvora dobiju direktni izlaz na jug, na budući Plavi trg.
Prolaz ispod željezničke pruge nedostaje i na Kajzerici, u Puževoj ulici. Desetljećima lokalni stanovnici traže tunel koji bi probio zemljani nasip, a Grad i Željeznica inertni su prema otvaranju te veze koja je sve potrebnija kako naselje raste.
Dok su neke veze nužnije, druge su atraktivnije. Trasa nekadašnje trake za prijevoz sirovnine s prostora Grmoščice do nekadašnje ciglane na Črnomercu, uključivala je i most iznad Kustošijanske ulice. Ciglane i trake odavno nema, ali koridor bivše trake postoji i moguća je praktična veza terminala na Črnomercu i park-šume Gmoščica, što uključuje i spomenuti most u pješačkoj ulozi.
Ovaj i mnogi drugi prolazi čekaju svoje vrijeme koje za neke možda nikad neće doći. Neki zbog nemoći Grada, dok je jedan od razloga i u njihovoj marginalnosti, ne nužno po lokaciji već veličini zahvata i neosviještenosti o mogućnostima i potrebi. S druge strane, veličina grada mjeri se upravo i po malome.
