O rodnim studijima i akademskoj odgovornosti: Kako je moguće da se Crkva pojavljuje kao neprikosnoveni autoritet oko spoznavanja, te što se u međuvremenu dogodilo da je sekularno sveučilište ustuknulo pred njezinim zaposjednutim „ovlastima“ kojima bi ona, sad već posve očito i bez uvijanja, zabranila uvođenje određenih studija? I to zbog umišljaja da ontološka pitanja spoznaje, a napose ona o rodnim značajkama ljudskih bića, pripadaju samo njezinom nauku?
Ima li smisla oglasiti se oko hajke protiv uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koja traje već nekoliko mjeseci, dugo sam dvojila. Razlozi su bili višestruki, no ono što me priječilo bila je nagla, posve ekstatična i neshvatljiva paranoja oko uvođenja ovog studijskog programa, a koju su proizveli mnogi akteri, najčešće oni koji s tematikom rodnih studija nemaju nikakve veze, dodira niti teorijskog saznanja. I čiji posao nije da sudjeluju u procesu verifikacije bilo kojeg studijskog programa niti da na bilo koji način ugrožavaju ili podrivaju autonomiju sveučilišta i nadležnost njezinih tijela.
Odbojnost da se pridružim tzv. raspravi bila je tim veća što se zlorabom javnog diskursa o temi koja je dobila iznimnu medijsku pozornost stvorio jedan redikulozno-populistički štit obrane samorazumljivosti znanja i ishodišta spoznaje kako bi se ugodilo antiintelektualizmu, rodu naroda i novostarim propovjednicima o tome što je „dobro“, a što „zlo“ za spoznaju. I nadalje, što smije biti predmet spoznaje, a o čemu je nepoćudno misliti, teorijski analizirati ili sanjati. Kako reagirati u već kontaminiranom prostoru, a razvidne argumente učiniti čujnima, samo je pojačavalo moju dvojbu. Ipak, nije li nepoćudnost oko mišljenja upravo ono signifikantno mjesto koje bi svaku akademsku zajednicu trebalo temeljno uznemiriti, pitam se, a svaku ili svakoga od nas ponaosob ponukati preuzeti rizik oglašavanja? Nije li nedozvoljivost korištenja određenih termina u znanosti u najmanju ruku okidač za protivljenje svakoj nakani kojom bi se provodio policijski diktat nad njihovom upotrebom, dijeljenjem kojekakvih naljepnica prema svojim uzusima?
Raspon izgovorenih stajališta na vijest o pokretanju rodnih studija kretao se od neukih i neargumentiranih teza poduprtih nadmenom banalnošću ponekih stranačkih lidera i neznanjem o sadržaju i svrsi rodnostudijskog programa do opominjućih prosudbi putem kojih se navodno sporni program moralizatorskim aršinom njegovih kritičara diže na rang od gotovo sudbinske važnosti za hrvatski narod. Nešto što nalaže uobičajenu znanstvenu proceduru od strane autonomnih sveučilišnih tijela, koja je i ovdje velikim dijelom i s pozitivnim ishodom bila zgotovljena, time je postala „slučaj“, a gunguli koja se pritom stvorila samo su pridonijela nemušta priopćenja političkih dužnosnika zaduženih za znanost svojim nesnalaženjem, ali i osluškivanjem možebitne više instance. Ukratko, sva sila mudrih dušebrižnika, svjetovnih i crkvenih, političkih i narodskih, a i poneka dužebrižnica, sjatila se u osudi programa rodnih studija na temelju nepostojećih ili fragmentarnih uvida u sadržaj programa, zbrkanih premisa i neznanstvenih kriterija, nerijetko se reducirajući na olinjalu mantru „borbe protiv rodne ideologije.“ U jednom otužnom nizu iskaza koje smo ovih mjeseci imale/imali prigodu čitati, spominje se osuda nebinarnih WC-a i hitro presvlačenje muškarca u ženu i vice versa, a rod se najčešće vidi kao prijeteće mjesto biološkoj datosti žene te ugroza normalne obitelji, muško-ženske „normalne“ uzajamnosti, hrvatskog naroda, a uz to, da stvar bude još grotesknija, i populističke politike Hrvatske.
Ipak, u dobro upakiranim i sofisticiranijim kritikama poput one Komisije Iustitia et pax o najavi uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 10. srpnja 2024.godine[i] navodi se i „zaštita dostojanstva ljudske osobe“ koja bi njihovim uvođenjem bila ugrožena, a na temelju navodne podudarnosti sadržaja Istanbulske konvencije i programa rodnih studija, nametanje „rodno neutralnog odgoja“ i ukidanje spolne razlike između onoga „što je muško“ i onoga „što je žensko“ nastalo iz „Božjeg djela stvaranja“. Uz to se, što je mjesto posebne osude, navodi kako bi se tzv. rodnom ideologijom odstranio i spol „kao prirodna konstanta i ontološka datost“[ii]. Na jednu stranu se u navedenom Priopćenju uspostavlja nategnuta poveznica između uvođenja rodnih studija na FF-u u Zagrebu i Istanbulske konvencije, koja se političkom cenzurom vladajuće stranke ili nekim potajnim političkim dogovorom s Crkvom, po njezinoj ratifikaciji na sjednici Hrvatskog sabora od 13. travnja 2018.[iii] više nije smjela javno kritizirati.
Znakovito je da su upravo rodni studiji poslužili kao jedva dočekan medij za obznanjivanje prikrivenog negodovanja, a zapravo žestokog protivljenja crkvenih velikodostojnika hrvatskoj ratifikaciji Istanbulske konvencije Vijeća Europe, pri čemu se upravo „rodna ideologija“, taj višekratno korišten isprazni označitelj, nadaje ubojitom sponom, a kao mjerodavna uporišta kritike služe Interpretativna izjava u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije i Izjava o Istanbulskoj konvenciji Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU-a) iz 2017. godine. Na drugoj pak strani, u smjeru podvlačenja „oznanstvenjenog“ pristupa rodnoj teoriji poseže se za Izjavom ‘Muško i žensko stvori ih‘. Za put dijaloga o pitanju roda u odgoju, Kongregacije za katolički odgoj od 2. veljače 2019. godine kojom se pokušava naglasiti razdjelnica između „ideologije roda“ (ili „rodne ideologije“) i „znanstvenog istraživanja roda“[iv]. I tu dolazimo do merituma problema i apsurda kritike rodnih studija. Dok se spomenuta razdjelnica tek lukavo koristi kao paravan za tzv. znanstvenu validnost Priopćenja, premda nigdje analitički ne izvodi, a sami studiji sprežu s fantazmagoričnom, nigdje objašnjenom „rodnom ideologijom“, rodnim studijima se spočitava upravo „znanstveno istraživanje roda“, a što je temelj svakog rodnostudijskog programa. I to jednostavno iz razloga što prijedlog spomenutog studijskog sadržaja, prema intenciji Priopćenja, ne slijedi naputke Kongregacije za katolički odgoj (?)[v]. A to su svetost heteronormativnog braka, neupitnost biološkog spola, žena kao supruga, majka i odgojiteljica, ostvarivanje „čuvstvenoga, kulturnoga i duhovnog majčinstva“ i sl.
Tim je apsurdnije što se rodnim studijima pritom spočitava „ideologizacija znanosti“ jer znanstveno istražuju i poučavaju feminističke teorije, povijest roda ili queer lingvistiku, zapravo suvremene i znanstveno ovjerene teorijske spoznaje o seksualnosti i rodu i navodno „jednoumlje“, iako su pluralnost epistemičkih pristupa i sadržaja, intersekcionalnost, kritičke alatke i etičnost u proučavanju upravo odlika uspostavljenih rodnostudijskih programa u svijetu i našoj regiji. Nije li upravo ovo Priopćenje kojim se zadire u autonomnost znanstvenog promišljanja i priziva represivna regulacija predmeta poučavanja te način na koji se treba pristupiti rodnim teorijama ogled ideologizacije par excellence?
Dakako, stvari su puno ozbiljnije jer se otvaraju pitanja koja su pri prvim pokušajima uvođenja ženskih/rodnih studija u hrvatski sveučilišni sustav, koje je nešto prije dva desetljeća inicirao Centar za ženske studije u Zagrebu[vi], bila nemislivima. Da nauk vjere otvoreno utječe na programe ili pravce spoznavanja ili se samoprezentacijom pojavljuje kao apriorna vrhovna spoznaja s ciljem kontrole nad znanjem i moguće zabrane novih studijskih programa, tada se činilo nemogućim.
Umjesto teorijskih razgovora koji se tiču sadržaja spoznavanja i znanstvenih vrijednosti koje donose ovakvi sveučilišni studiji za hrvatsku akademsku zajednicu i studente/stidentice, te dugoročno za civilizacijski napredak društvene zajednice, danas smo uhvaćeni/uhvaćene u glib moralnih prosudbi o njihovoj „pogubnosti“ i to u ime doktrinarne i nepropitujuće spoznaje. No ono što izaziva najveću zebnju jest instanca s koje se o njima govori i prosuđuje. Kako je moguće da se Crkva pojavljuje kao neprikosnoveni autoritet oko spoznavanja, te što se u međuvremenu dogodilo da je sekularno sveučilište ustuknulo pred njezinim zaposjednutim „ovlastima“ kojima bi ona, sad već posve očito i bez uvijanja, zabranila uvođenje određenih studija? I to zbog umišljaja da ontološka pitanja spoznaje, a napose ona o rodnim značajkama ljudskih bića, pripadaju samo njezinom nauku, ili iz razloga ideološkog nadzora nad svojim „stadom“ kako ne bi „nova antropologija“, kako se svrha rodnih studija atribuira u spomenutom Priopćenju, proizvela pomutnju u ljudski rod? Kakogod, zacijelo je posrijedi očito pozicioniranje institucije Crkve u društvu koja, svjesna važnosti obrazovanja, želi napraviti „obrat“ u prosvjećivanju, ili bolje, „retrogradni puč“ u polju od njezinog najvećeg duhovnog interesa: seksualnosti i spolnosti, žena, muškaraca u njihovom stamenom poslanju da žene drže u pokornosti, spolovima i rodovima. Pritom se ne samo ignoriraju teorijski napori koji otvaraju prostor kritičkom mišljenju o spolnoj i/ili rodnoj problematici bilo u području određenih disciplina (poput etnologije, antropologije, filozofije, književnosti i sl.) ili interdisciplinarnim poljima, ovjereni višedecenijskim istraživanjima i poučavanjima, već se svjesnim previdom drže po strani progresivni iskoraci koji se događaju u teologiji, napose feminističkoj.
Čemu strah od rodnih studija, ili kako Julija Savić već naslovom teksta Tko se boji rodnih studija još?, objavljenom 22. srpnja 2024. na portalu VoxFeminae ukazuje na problem[vii], ili zbog čega strah od roda, o čemu ekstenzivnom analičkom gestom, piše Judith Butler u novoobjavljenoj knjizi Who’s Afraid of Gender[viii]?
Javnosti nametnut i ideološki konstruiran strah od roda i njemu supripadnih pojmova zagovaranjem antirodnih politika zadnja dva desetljeća zadobiva poprilične razmjere u međunarodnoj i hrvatskoj javnosti, onemogućujući svaki tip racionalnog ili znanstveno argumentiranog razgovora. Ili suvislu povijesno-kontekstualnu analizu važnu za razumijevanje koncepata roda i spola, teorijskih promišljanja o rodu i rodnih studija. Valja podsjetiti da su studiji koji se bave rodnom tematikom već više od pet desetljeća na različite načine integrirani u sveučilišne sustave i kurikulume sveučilišnih predmeta na mnogim sveučilištima u svijetu, prepoznati i ovjereni ne samo kao akademska disciplina ili polje spoznaje nego i kao izvor kritičkih spoznaja za druge znanstvene discipline i suvremene teorije i studije: kulturalne, postkolonijalne, multietničke, intermedijalne, performativne, granične i sl. Isto tako, rodna i/ili ženska perspektiva usustavljena je u znanstvene modele i suvremene metodičke postupke u nizu istraživanja, pridonoseći intersekcionalnim i inter/transdisciplinarnim nalazima. Uz raznovrsne organizacijske modele (odsjeci, katedre, centri, disperzivni studijski oblici i dr.), institucionalizacija rodnostudijskih programa počevši od prvih eksperimentalnih studija na Otvorenom sveučilištu u Londonu i Chicagu davne 1969. godine, odvijala se pod različitim nazivima. Dok su u sedamdesetima i osamdesetima dominantnu ulogu imali ženski studiji, a u poveznici s njima i lezbijski i gej studiji, devedesete godine proteklog stoljeća u znaku su rodnih i/ili ženskih/rodnih studija, a manjim dijelom feminističkih studija i studija maskuliniteta, odnosno muških studija. Na pragu 21. stoljeća nadalje pojavljuje se interes za queer studije, a u novije vrijeme trans i nebinarne studije. Iako svaki od navedenih studija zrcali kontekst vremena u kojemu se pojavljuje korespondirajući s raspravama koje se vode kako u ženskom i LGBTIQ pokretu tako i unutar feminističkih teorijskih krugova, njihovo usporedno koegzistiranje u suvremenosti svjedoči o intencionalnoj razlikovnosti kao i specifičnim, ali preklopivim ishodištima.
Rodni studiji se najčešće vide kao krovni pojam, preciznije, interdisciplinarno područje u kojemu se proučavaju i posreduju spoznaje o rodu, spolnosti i seksualnosti, ženskosti i muškosti kao i LGBTIQ identitetima te odnosima moći. Što je patrijarhalnost, tko proizvodi nasilje, kakav je znanstveni stav spram seksizma, šovinizma, mizoginije, rasizma i je li usustavljen u akademsko znanje, kako se nositi s epistemičkim predrasudama o spolnim/rodnim značajkama te razobličiti tabuizirane teme iz historije roda, isto su tako važna pitanja rodnih studija, ali i mjesta različitih protuslovlja. Feministički kritički napor tijekom dvadesetog stoljeća umnogome je bio pokušaj razgrtanja različitih epistemoloških obmana i propitivanja iz kojih je razloga, primjerice, odrezana mogućnost prepoznavanja ponajprije ženskih doprinosa znanosti i kulturi te kako otvoriti prostore „orodnjavanju spoznaje“ unutar disciplina nesklonih provjetravanju spoznaje i promjenama ustaljenih paradigmi ili kanona. Dok su otpori oko spolne/rodne kontekstualizacije znanja i upitnosti univerzalnog statusa spoznaje pri etabliranju rodnostudijskih programa često predstavljali neproničnu barijeru u prihvaćanju spoznaja utemeljenih na feminističkoj epistemologiji, danas je na djelu čudoglavi režim „svetog trojstva“: retrogradne mizoginije, ultimativnog crkvenog poslanja i komodifikacije znanja. Premda se ne može razabrati dalekosežnost njegovih posljedica, jasno je da su emancipatorski studiji, posebno rodni, prvi na udaru.
Kako u suvremenim okolnostima „discipliniranja“ znanstvenih disciplina i njihovih nositelja te nametanja kriterija neoliberalne učinkovitosti otjelovljene u pragmatičnom znanju slobodno i bez kojekakvih utega omogućiti nove teorijske uvide o rodu [ix]? Kako kreirati prostore za kritičko čitanje diskurzivnih mreža značenja koja se tiču rodnih tema u društvu, medijskim i kulturnim praksama? Ili onih o višestrukoj nejednakosti po spolu/rodu te potrebi dekolonizacije znanja?
Hrvatska sveučilišna situacija ima i dodatnu specifičnost. Uglavljen paradoks, koji obitava u nesrazmjeru između svjetski relevantnog opusa ženskih i rodnih istraživanja u nas i domaće sveučilišne neprepoznatljivosti i ignorancije važnosti rodne tematike, egzercira svoju krajnost. Moguće i zadnji čin, uz onaj na koji su feministkinje već ogrezle, između doprinosa feminističkog angažmana izvan mainstreama i službenih ovjera, zlorabe i (ne)podrške. U zadnja tri desetljeća, dok se različiti obrazovni, ženski ili rodno usmjereni programi odvijaju u autonomnim mikro prostorima civilnog društva[x], u čemu važnu ulogu ima Centar za ženske studije u Zagrebu, akademski prostor obilježavaju dvosmjerni procesi. S jedne strane zamjetan je trend otvaranja studijskih predmeta s feminističkom ili rodnom tematikom na mnogim sveučilištima, pri čemu se uz Filozofski fakultet u Zagrebu, politika Riječkog sveučilišta pokazala progresivnom i rodno osviještenom[xi], a s druge strane na nekim sveučilištima i fakultetima zadnjih godina dolazi do redukcije ili ukidanja predmeta koji u naslovu imaju rodni ili feministički atribut kao „nevolju“.
I sada, kada je nakon višegodišnjih napora Filozofski fakultet u Zagrebu, okupivši znanstvenice i profesorice koje se bave feminističkim temama u okviru svojih disciplina, ponudio respektabilni program diplomske razine s rodnostudijskom tematikom koja se velikim dijelom već poučava, prepriječio se izvanjski nadzor proistekao iz režima „svetog trojstva“. Otkloniti prepreku značilo bi, po mom mišljenju, ponovno u središte staviti pitanje kritičke epistemologije i njezinu transformativnu potencijalnost zbog čega studiranje uopće i ima smisla, a iz čega i rodni studiji crpe svoju spoznaju. Je li izgledno savezništvo na sveučilištu oko epistemičkih pitanja, ili će se rizik gubitka vrlina spoznavanja i autonomije sveučilišta po modelu neoliberalne logike pretočiti u korist malih autonomija, disciplinarnih profita ili patronata raznih svevišnjih, tek valja vidjeti.
