Ankica Čakardić, profesorica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Novi Zakon o radu dodatno će potaknuti eksploataciju ženskog rada u kućanstvima, koja će sada biti i dodatno formalizirana. Tamo gdje je svijet žena sveden na kućanstvo i brigu o obitelji, njihova se ovisnost o partnerima i muževima intenzivira. Historija i empirija nam demonstriraju da su upravo to uvjeti u kojima stopa rodno uvjetovanog nasilja raste.
Nova knjiga “Pobunjeni um: eseji iz radikalne socijalne filozofije” Ankice Čakardić potiče na čitanje povijesti filozofije kao angažiranog preispitivanja političkih, ekonomskih i drugih društvenih dogmi vremena u kojem filozofkinje i filozofi pišu svoja djela. Istaknuto je kako, recimo, Hegel, kojeg povijest filozofije pamti kao idealista, kritizira kapitalizam u Njemačkoj, ističući kako „Njemačka više nije država” jer je njeno državno pravo postalo zbirka privatnih prava, a „država pri tom nije imala ništa drugo da radi sem da potvrdi to da joj je oduzeta moć”. Takvo materijalističko čitanje nastavlja se s Thomasom Hobbesom, Johnom Lockeom, Karlom Marxom, kao i suvremenijim filozofkinjama i filozofima kao što su Rosa Luxemburg, Clara Zetkin, Simone de Beauvoir i Michel Foucault.
U ovom intervjuu posebnu pažnju posvećujemo poglavlju knjige o Friedrichu Engelsu, začetniku historijsko-materijalističkog feminizma, koji korijen dominacije i nasilja muškaraca nad ženama vidi u pojavi vlasništva, patrijarhalnom nasljednom pravu (gdje sin nasljeđuje imovinu, a kći se udaje kako bi živjela od muževe imovine), ukidanju matrijarhata (sustava koji prethodi vlasništvu, gdje su ljudi u plemenskim odnosima dijelili plodove nužne za opstanak) te pojavi monogamije i braka.
Izv. prof. dr. sc. Ankica Čakardić predaje Socijalnu filozofiju, Suvremenu filozofsku terminologiju, Filozofiju roda i Marxa i marksističke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Knjiga sadrži eseje iz radikalne socijalne filozofije. „Radikalno” je riječ koju se mnogi boje upotrijebiti uz pozitivnu konotaciju. Što znači radikalno i čemu strah?
Htjela sam pojmom “radikalno” direktno i bez okolišanja preusmjeriti čitanja knjige u angažiranom smjeru. Čak sam i pridjev “pobunjeni” maksimalno uštimala u tom smjeru, unatoč tome što nije uobičajen u našem jeziku. Pisala sam o filozofkinjama i filozofima koji su bili spremni na prekoračenje ne samo društvenog statusa quo, već su i filozofiju razumijevali kao radikalnu praksu ili refleksiju odnosa prema življenoj, iskustvenoj i proizvedenoj stvarnosti.
Mogla bih reći da sam se naslovom knjige s namjerom kretala na liniji denotacije, polazeći od Marxova razumijevanja radikalnosti. U jednom spisu o kritici Hegelove filozofije prava Marx je zapisao da biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu, a korijen čovjeka jest čovjek sam. Živimo u neobičnim vremenima i vrlo skučenom političkom prostoru. U tom kontekstu je i sadržaj duboko humanistički intoniranog pojma radikalnosti u potpunosti izvrnut. Danas se učimo biti poslušni, ne propitivati “stvari u korijenu”, prihvaćati blijede i kratkoročne promjene koje ne dovode poredak i navike u pitanje. Otuda neuralgije s radikalnim, jer ono zbiljski izvrće i mijenja društvene odnose i zahtijeva mnogo svakovrsnog odricanja na koje nismo uvijek politički spremni.
Jedan esej analizira Engelsov rad Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, koji u „korijenu” zahvaća socijalnu dominaciju muškaraca nad ženama tako da ih dovodi u kontekst s vlasništvom i nasljednim pravom muškaraca na imovinu.
U knjizi sam jedno potpoglavlje namjerno naslovila kao “Feministički Engels”. Taj je filozof, feminist i revolucionar (uz Augusta Bebela i njegovu knjigu Žena i socijalizam) bio pionir historijsko-materijalističke analize podređenosti žena. Svojom knjigom je pripremio metodološki i epistemološki teren za razradu marksističko-feminističkih teza o historiji roda. Engels je pokušao objasniti, njegovim riječima, “historijski poraz žena”, analizirajući povijest porodice/obitelji, i to tako što je doveo u vezu patrijarhalno nasljedno pravo, ukidanje matrijarhata te pojavu monogamije i braka. Potom je, prateći razvoj obitelji tijekom povijesti, ponudio materijalističko objašnjenje podređenosti žena u kapitalizmu, smatrajući da ključne razloge za taj problem trebamo locirati u historijskoj pojavi privatnoga vlasništva i načina kako ono uređuje i utječe na odnose u nuklearnoj obitelji i bračnoj monogamiji.
Engels je začetnik takozvane dvosistemske teorije, prema kojoj je patrijarhat raniji i odvojeni “način proizvodnje” od kapitalizma, na koji se ovaj nadovezuje. To je u drugoj polovici 20. stoljeća izazvalo niz polemika o tome je li spolna/rodna opresija izvorište klasne, je li obratno, ili supostoje nezavisno jedna od druge.
Pojednostavljeno i u džepnom izdanju govoreći, Engelsov predložak iz knjige sugerira da su kapitalizam i patrijarhat, historijski i strukturno, dva zasebna ali povezana sustava. Ne samo da patrijarhat prethodi kapitalizmu, prema Engelsovom razumijevanju stvari, već spolna podjela rada prethodi društvenoj. Najveći minus njegove studije jest taj što je tvrdio da je prva podjela rada u čovječanstvu bila spolne prirode. Ne samo da je ta teza historijski, logički i empirijski neodrživa, već Engels tada još nije mogao govoriti o rodu kao specifičnom režimu organizacije spola.
Na Engelsovom tragu, zaključujemo kako svaki od ovih dvaju sistema ima svoju specifičnu logiku, premda djeluju u intersekciji. Ukoliko bismo u ovu računicu ubrojili, primjerice, i rasu, tada bismo govorili i o trosistemskoj ili višesistemskoj teoriji itd. Engels otvara tezu da je patrijarhat dugovječan „način proizvodnje” koji se primarno realizira u odnosu obitelji, društva i države. Tako nam se može učiniti da patrijarhat nema povijest, osim neke mitske točke propasti matrijarhata, da je oduvijek tu i da nema nekih specifičnih novina koje nastaju tek u kapitalističkom načinu proizvodnje.
Kako ističete u svojoj knjizi, marksistička feministkinja Lise Vogel u 80-im godinama prošlog stoljeća gradi put k unitarnoj teoriji, prema kojoj se kapitalizam ujednačeno reproducira kroz režim roda i klase, kategorija koje je nemoguće promatrati zasebno. Odnosno, klasu se treba analizirati rodno, a rod klasno.
Lise Vogel s pravom kritizira Engelsove transhistorijske pretpostavke smatrajući da je patrijarhat u kapitalizmu usko vezan uz socijalnu reprodukciju i da je historijski toliko specifičan da ga se ne smije i ne može poistovjećivati s prethodnim patrijarhalnim obrascima (npr. u robovlasništvu ili feudalizmu). Ona smatra da socijalna reprodukcija podrazumijeva istovremenu, unitarnu, reprodukciju radne snage i klasnog društva. Dakle, suprotno Engelsovom dvosistemskom shvaćanju, Vogel smatra da kapitalizam (sustav eksploatacije) i patrijarhat (sustav rodne opresije) nisu procesi koji se odvijaju zasebno, svaki na svojoj liniji. Štoviše, ona smatra da Engels reprodukciju radne snage ne dovodi jasno u vezu s nastankom klasnog, ili pak kapitalističkog društva. U tom smislu, na tragu unitarnog argumentacijskog niza, Vogel kritizira Engelsa jer se fokusira na problem nasljednog prava, a ne klasne odnose kao rezultat eksploatacije i aproprijacije viška vrijednosti jedne klase od druge, čime je, kako ističe Vogel, bliži anarhističkim utopistima negoli Marxovoj teoriji socijalne reprodukcije.
Uz to, autorica smatra da je povijesna podređenost žena rezultat društvenih odnosa (hijerarhijskih, ropskih, feudalističkih) i načina kako se odvija socijalna reprodukcija, te da nije rezultat prirodne, tj. spolne podjele rada. Dakle, patrijarhat se povijesno mijenja, nije rezultat prirode stvari, već društvenih i proizvodnih odnosa. U tom smislu, pogrešno je pitati “što je prije”, patrijarhat ili kapitalizam, cilj je sagledati kako se povijesne formacije patrijarhata pojavljuju i na koji način specifično organiziraju rod u kapitalizmu.
Ako kapitalistički sustav proizvodi nešto, onda je to golema količina vrijednosti u obliku robe, ali on ujedno onemogućava njeno slobodno korištenje i zato podrazumijeva represivni aparat. Nasilje je s obzirom na rečeno ukorijenjeno u kapitalističkom načinu proizvodnje. Odražava li se ono i na rodno uvjetovano nasilje?
Kapitalizam se oslanja, riječima Louisa Althussera, na represivne i ideološke aparate države. To znači da su represivni aparati poput vojske, policije, zatvorskog sustava uvijek u službi kapitala, paze da se njegova reprodukcija ne dovede u pitanje. Nasilje države je često prvi odgovor na štrajkove, proteste, građanski neposluh ukoliko je taj vid političkog djelovanja usmjeren na kočenje kapitalističke mašine, prekid rada, bojkote i slično. Jednako tako, kako nas Michel Foucault upozorava, represija i kontrola intimnog i seksualnog života također su političko pitanje. Budući da se seks dominantno razumije u izrazito konzervativnom i moralizirajućem smislu, primarno kao akt prokreacije u okviru bračnog ugovora, lišen užitka, valja ga uvijek na sve moguće načine preusmjeravati prema monogamnom, po mogućnosti, bračnom životu i heteroseksualnoj religiji. Progon seksualnih radnica tipičan je primjer općepostojeće moralizacije i aktiviranja pravno-državne represije i nasilja u službi suzbijanja seksualne “nedoličnosti”. Država, crkva, pravo, obrazovanje, mediji su tu od ključne važnosti, ne samo kako bi disciplinirali seksualno ponašanje, već i kako bi normalizirali nasilje u društvu, a istovremeno i rodno uvjetovano nasilje, u i izvan obitelji.
Ako odnos najamnog rada počiva na nasilju, onda kućanski rad (koji u najvećoj mjeri obavljaju žene), počiva na još nasilnijim temeljima. Marksistički povjesničar C. L. R. James jednom je prilikom usporedio muško nasilje s nasiljem prema robovima. Jednu je ključnu razliku istaknuo. Premlaćivanje i ubojstvo robova događa se javno, egzemplarno, kao opomena. U slučaju žena, ono se događa “u četiri zida”, a primjer drugim ženama ovdje se daje neizravno. Žene u ovom slučaju ne svjedoče javnom premlaćivanju ili ubojstvu, do njih vijest samo potiho dođe kao upozorenje. Posrijedi je pounutrenje straha koje ovdje djeluje kao disciplinska metoda. Budući da su partnerski odnosi i kućanstva vrlo atomizirani, partner ili muž ima specifičan položaj u odnosu na svoju partnericu, suprugu. On je jedini “agent” koji može njome upravljati ili je disciplinirati. Uz to, u svojoj idealnoj formi, država ženama unutar obitelji namjenjuje položaj radnica bez nadnica i kodificira taj odnos bračnim ugovorom.
Nadovezuje li se obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje u kapitalizmu na nasilje nad ženama u pretkapitalističkim društvima?
Historijski govoreći, s pojavom kapitalističkog načina proizvodnje rodno uvjetovano nasilje, kao i nasilje u obitelji, postaje gotovo strukturnim dijelom društvenih odnosa. Istovremeno, valja imati na umu, muško nasilje prema ženama ima dugu povijest i neki su aspekti tog tipa nasilja zadržali svoju pretkapitalističku formu. Žene su i prije kapitalizma bile ubijane, silovane, spolno sakaćene, premlaćivane, prisiljavanje na pobačaj i prisiljavane na porod, ali s kapitalizmom muško nasilje prema ženama dobiva svoju novu formu i osnovu u kontekstu nuklearne obitelji, braka i kućanskog rada.
Budući da uistinu iznimno malo obiteljskih nasilnika dobiva kazne, a još manje ih završava u zatvoru, u civilnom društvu postoji tendencija da se ženska borba bavi reformom represivnog aparata i pravosuđa, gdje se podučava policajce i suce metodama manipulacije nasilnika. To je svakako iznimno važan pothvat koji pomaže ženama, ali takva borba ujedno afirmira te institucije, jača ih i modernizira. Smatraš li da je zbog prebacivanja problema obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja na civilno društvo i izostavljanja javnih politika koje bi taj problem mogle zahvatiti u materijalističkom korijenu (HDZ-ova Vlada, recimo, već sedam godina nije donijela Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova) suvremeni javni feministički diskurs odviše uzak? Priča li se dovoljno o kapitalizmu kao sustavu koji proizvodi vrijednost, nestašicu i nasilje, a onda i obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje?
Čini mi se da ste dobro postavili stvar, ipak krenuvši od isticanja iznimnog značaja ženske civilne scene u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja, uključujući i kakav-takav edukativni rad s policajcima i sucima. U zemlji u kojoj je ovaj strukturni problem u potpunosti depolitiziran i nije na agendi političkog mainstreama, imamo situaciju da se samo ženski NGO sektor sustavno i ozbiljno njime bavi. To je u potpunosti neodrživo, ići iz kvartala u kvartal, iz projekta u projekt, nadajući se da će stići neka financijska sredstva iz države da se npr. omogući još jedna godina rada sigurnih kuća za žene. Tako neoliberalna država funkcionira, prebacujući socijalne uloge na nevladin sektor, umjesto da se ovim pitanjem dugoročno, planski i politički ulovi u koštac. To je na neki način i pokazatelj raspoloženja države prema rodno uvjetovanom nasilju, očigledno ovaj problem još nije zavrijedio status političkog pitanja. To je pitanje od “drugotnog značaja”, da se malčice poigramo riječima.
Jedna od posljedica prebacivanja problema rodno uvjetovanog nasilja na NGO-e jest i ta da se ovaj sektor održava na životu specifičnom projektnom logikom, unaprijed zadanim temama, tablicama, kriterijima i pravilima igre koji u potpunosti diktiraju načine, metode, sadržaj i tempo rada. Zato su ženske nevladine organizacije često prisiljene politički djelovati u vrlo skučenim okvirima i jako rijetko u okviru postojećih projekata pristupaju rodno uvjetovanom nasilju sistemski ili mimo mainstream okvira. Tu dolazimo do idućeg problema, a to je i pitanje feminističkog mainstreama. Budući da je marksistički feminizam uvijek na margini (u javnom prostoru, politici, u akademskom polju, u NGO okvirima), a liberalni i radikalni feminizam dominiraju u javnom prostoru, pitanja odnosa klase i roda, antagonizma rada i kapitala, pitanje socijalne reprodukcije, cilja i načina feminističke borbe, pa i sistemski pristup rodno uvjetovanom nasilju još uvijek nisu na agendi.
Kada govorimo o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju, trebamo li se uz raspravu o konkretnom činu nasilja ozbiljno posvetiti i analizi heteroseksualne obitelji, odnosno objasniti ekonomski uvjetovano nasilje u samoj instituciji?
Apsolutno! Rodno uvjetovano nasilje, nasilje u obitelji, ne možemo ni na koji način odvojiti od teme ekonomski uvjetovanoga nasilja u braku, partnerskim odnosima, obitelji. Žena radi besplatno u kućanstvu, njezin rad je “rad iz ljubavi”, taj reproduktivni rad i nema status “pravoga” rada jer sa sobom ne donosi plaću. Ukoliko žena nije u nekom formalnom radnom odnosu, ona nužno egzistencijalno ovisi o svojem partneru i njegovoj nadnici. Tu se zapravo partner postavlja kao poslodavac, kao kapitalist, on ugovara uvjete i načine rada, a metode kojima disciplinira “svoju radnicu” često impliciraju i fizičko/seksualno nasilje. Budući da je suprug u ovom slučaju krajnji korisnik “rada iz ljubavi”, on na različite načine može poticati i produktivnost obiteljskog rada. Taj pritisak gotovo po definiciji predstavlja psihološko nasilje, koje često crpi svoju motivaciju iz repertoara ucjena egzistencijalnog, tj. ekonomskog tipa. Zato je od ključne važnosti za opću emancipaciju žena da nikada isključivo ne ovise o nadnicama svojih partnera, kako to feminizam oduvijek poručuje, i da se institucija braka i heteroseksualne religije konstantno dovode u pitanje.
U tijeku su pregovori o izmjenama Zakona o radu koji će dodatno fleksibilizirati radne odnose, a samim time povećati nejednakost. Perpetuira li HDZ-ova Vlada takvim politikama nasilje, pa i ono nad ženama?
Novi prijedlog ZOR-a tretira obitelj kao neki tip “skloništa”, sigurnog mjesta, izoliranog otoka koji bi žene trebale uvijek čuvati i štititi od svih kriza društva i ekonomske nesigurnosti. Tako obitelj na sebe preuzima besplatne usluge prijevoza, pomoć oko sve većih dugova, financijsku potporu uslijed nezaposlenosti, skrb i njegu za ostale članove_ice obitelji u slučaju bolesti. Na taj način ženama se sužava svijet prilika i stalno ovise o obitelji. Umjesto da država i šefovi osiguraju dostupan i besplatan javni prijevoz, javne komunalne usluge, javne zdravstvene servise na koje žene mogu uvijek računati i da su adekvatno plaćene za svoj rad, ZOR sada tretira obitelj kao servis koji bi trebao na sebe preuzeti posljedice društvene krize i sve lošijih životnih uvjeta. ZOR tako nudi ženama “sjajnu priliku” da se vrate u sferu kućanstva, takozvanim “radom na izdvojenom mjestu rada”.
Feministkinje oduvijek upozoravaju da je ovaj tip “obiteljizacije” i povratka žena u kućanstva izrazito opasan za socijalni i materijalni status žena. Što će biti dugoročna posljedica odluke da se pređe na rad od doma? Pa u tom slučaju će žene radnim ugovorima i po službenoj dužnosti još i više boraviti u kućama i raditi besplatno. Obavljat će od doma posao za koji primaju plaću, tko zna koliko sati na dan, kojom dinamikom i koliko će morati biti dostupne na mailovima i mobitelima, a istovremeno npr. brinuti o djeci, bolesnima i starijima, odrađivati masu rutinskog posla poput kuhanja, čišćenja, kupovine, peglanja, pranja podova i veša, itd. Većinu kućanskog rada u HR i dalje obavljaju žene. To nam potvrđuju podaci iz 2016. i početka 2017. koji pokazuju da 83 posto rutinskih kućanskih poslova u HR obavljaju žene, provodeći 15 sati tjedno radeći po kući, dok njihovi partneri samo 4 i pol sata tjedno. Ovim ZOR-om će eksploatacija ženskog rada u kućanstvima biti još i jača, samo što će sada biti i dodatno formalizirana. Konzervativna HDZ-ova Vlada, kao i svaka neoliberalna vlast, aktivno sudjeluje u demontiranju stečenih ženskih prava i uporno na sve način žene gura u sferu kućanstva. Tamo gdje je svijet žena sveden na kućanstvo i brigu o obitelji, njihova se ovisnost o partnerima i muževima intenzivira. Historija i empirija nam demonstriraju da su upravo to uvjeti u kojima stopa rodno uvjetovanog nasilja raste.
