Niko, organizator Zagrebačkog anarhističkog sajma knjiga koji se ovog vikenda odvija u prostorima Klaonice i Postaje: Masovni pokret je nešto što je bilo jako efikasno u 19. stoljeću u Europi. Tada je i država bila neorganizirana, birokratizirana, spora. Tehnologija koja služi tom sustavu se toliko razvila da jednostavno ne možemo stvoriti masovni pokret otpora koliko možemo opterećivati sustav. Neki su došli do zaključka da nitko ne zna što je najbolja strategija, no olakšavanjem naših struktura dogovaranja možemo doći do direktnih napada na infrastrukturu umjesto da godinama dogovaramo pokretanje nečega.
Zagrebački anarhistički sajam knjiga (ZASK) krenuo je jučer na Maksimiru, a njegov će se glavni program održati tijekom vikenda u prostorima Klaonice i Postaje. Premda manifestacija, započeta davne 2005., ove godine doživljava impresivno dvadeseto izdanje, još uvijek se nalazi na marginama javnog diskursa čak i unutar lijevih krugova. Nastojeći ispraviti tu nepravdu sjeli smo s Nikom, dugogodišnjim aktivistom i jednim od organizatora ZASK-a, koji nam je intervju dao anonimno zbog svijesti o dosegu interneta kao mehanizma kontrole i nadzora. Niko pripada novoj generaciji organizatora ZASK-a, koja festival preuzima nakon COVID pauze, no ističe da je, sukladno teorijskim postavkama anarhizma, i sama organizacija sajma fluidna i otvorena. Ovogodišnja je ekipa tako, sudeći po programu, širokih horizonta. Kako se ZASK poklapa s “Hodaj za liku, hodaj za Hrvatsku” prosvjedom, društveno angažirani stanovnici nakon njega stižu na okrugli stol o antimilitarističkom otporu, razgovore o migracijama, koncerte i performanse. S Nikom smo stoga porazgovarali o anarhističkoj praksi knjiških sajmova, o stanju anarhističkog pokreta u Hrvatskoj, te mogućnostima anarhističkih praksi u borbi protiv države i kapitala u 21. stoljeću.
Možete li ukratko neupućenoj osobi opisati što je anarhistički sajam knjiga?
Od samog početka, kad se u 19. stoljeću formalni anarhistički pokret počeo širiti, format pisanog teksta bio je dominantan. Mislim da se zato i od početka organiziranog pokreta anarhisti druže oko tih sajmova, oni i danas imaju veliku tradiciju. Ima stranica na internetu koja ih sve popisuje; svaki dan se odvija jedan u svijetu. Iako se zovu sajmovi knjiga, to nisu događaji centrirani isključivo oko knjiga. Program uključuje rasprave, pozive s drugim kolektivima, panele, okrugle stolove, predavanja, pa onda izložbe, filmove i koncerte. Knjige su naravno dio toga – izlagači predstavljaju nove knjige i plakate koje su printali, prodaju ih ili dijele na donacije – ali ideja je da to bude platforma susreta gdje upoznaješ ljude sa sličnim svjetonazorima u kontekstu gdje se događaju rasprave i gdje skupa učimo izražavati vlastiti stav.
Dakle, svrha anarhističkih sajmova knjiga, paradoksalno, nije primarno književna.
Ljudi ne idu na sajmove da kupuju knjige, s vremenom one postaju sekundaran faktor. Knjige možeš nabaviti kroz godinu; ono što je teže, pogotovo sad s internetom i ubrzavanjem ritma života, je naći se uživo i pričati o nečemu. Sajmovi najviše imaju funkciju stvaranja prostora za živu diskusiju i upoznavanje, za analize i rasprave. Puno se to radi na internetu, preko poziva i WhatsApp grupa, ali sve rjeđe u kafiću ili doma, a to ima vrijednost. Kao ljudi trebamo sjesti i pričati, gledati se u oči. Mislim da je to najveći doprinos sajmova jer se danas većina ljudi približava anarhizmu kroz internet, kroz knjige, čitanje ili eventualno kroz subkulturne scene. Bitno je i povezivanje s ljudima, cijela europska mreža anarhističkih sajmova je povezana. Ljudi putuju po njima i znaju se, to je širi krug anarhista.
Uključuje li to i ZASK? Koliko su jake veze između domaćeg anarhističkog pokreta i međunarodnog?
Teško je identificirati anarho-scenu. Unutar nje postoji više generacija i više struja, čak se ni u Zagrebu mnogi anarhisti međusobno ne znaju. Bolje je to zvati mrežom, a hrvatska se mreža jako povezuje s balkanskom. Povezani su preko skvotova i preko punk scene, u što bih uključio sve hrvatske skvotove kao Nigdjezemsku, Podrum, Klaonicu, Postaju. U prirodi mreže je da se međunarodno povezuje i to s vremenom postaje duža rasprava, šira ekipa. Imamo prijatelje u Švicarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj itd. Svatko pozove svoje prijatelje i događaj poput sajma postaje međunarodan.
U kontekstu samih sajmova, postoji Balkanska regionalna scena. Počelo je u Ljubljani 2000-ih i nastalo je iz Balkan Anarchist Federation, grupe balkanskih anarhističkih mreža koje su se nakon ratova 90-ih povezale po pitanju antimilitarizma i sličnih tema. Svake godine se drugdje organizira Balkanski anarhistički sajam knjiga koji je iz godine u godinu sve veći s pridošlicama iz sve raznovrsnijih teritorija. Sljedeći će se odviti u Skopju za par tjedana. Spomenuto povezivanje je jako važno za dotičnu mrežu, posebice u kontekstu njenog nastka kad se EU otvarala balkanskom teritoriju. Svrha je dokinuti ovdašnji kompleks manje vrijednosti i potaknuti stvaranja mreže solidarnosti s kolektivima u sličnim regijama i materijalnim uvjetima.
Kakvo je stanje anarhističkog pokreta u Hrvatskoj u usporedbi s drugim sredinama?
Ne vjerujem pojmu pokreta, ali jesmo povezani na individualnoj i kolektivnoj razini. Ono što nedostaje u kontekstu Zagreba je kontinuitet između generacija, barem u usporedbi s drugim gradovima ili regijama. Novi ljudi se uključuju u te krugove, ali svatko dolazi iz drugog kuta. Neki kroz čitanje, neki kroz udruge, neki kroz online forume i nekako se negdje nađu. Onda se stvori dojam da su oni prvi u ovom gradu s tim idejama što proizlazi iz toga da fali dio ljudi koji su ranije sudjelovali u pokretu. Ne dolaze toliko na nove događaje, ne dijele dovoljno svoja iskustva, nema formalnih tekstova o tome. Nije istina da je Zagreb pasivna sredina, bilo je puno primjera aktivnog otpora tijekom i nakon rata. Mislim da je važno raditi na tome da se povežemo sa starijim generacijama, te pokušati obostrano biti otvoreniji u komunikaciji.
Generalno, trenutačno postoji puno grupa koje rade akcije i organiziraju događaje, no puno neformalnije nego prije. Ne znam je li broj ljudi u usponu ili padu, ali se događa više toga. Paralelno s time rastu represija, državni aparat, kontrola itd. Znači da na jednoj strani vidiš korake, a na drugoj vidiš reakcije na to. Te reakcije zapravo guraju anarhističke formacije u sve neformalnije tipove organiziranja. Prije dvadeset godina je vjerojatno bilo puno lakše organizirati se kroz udrugu. Danas nije tako. U biti, neki će reći da je stanje grozno, neki da je odlično. Ovi prvi ako ne vide rast brojeva, vide stagnaciju, i to je katastrofalno. U mojoj analizi to nije tako, imam više vjere u sporo umrežavanje i upoznavanje kao kvalitativniji rast.
Ako već govorimo o kvalitativnosti, već sam program ukazuje na šarenost praksi koje druge ljevičarske manifestacije najčešće manjkaju. Možete li opisati suvremenu anarhističku praksu?
Raznolika je i zbog toga ne možeš prepoznati jednu anarhističku praksu. Ono što vidim kao specifično anarhističku zaslugu u praksi je više način na koji se ona odvija, kako se organizira i dogovara. Mislim da su anarhistički krugovi jedini koju su svjesni da postoje šefovi i to adresiraju, te pokušavaju obrisati. Oko toga možemo biti hipiji koji putuju po svijetu ili anarhosindikalisti koji misle da se trebamo svi ujediniti u. Ta je praksa čvrsti temelj.
Što se tiče samog djelovanja, postoji više razina akcije. U Hrvatskoj smo u teškoj situaciji s time jer nema takve kulture, dok u drugim zemljama postoji dugotrajni kontinuitet borbe protiv kapitalizma, države, aparata represije. Važno je i da anarhisti ne traže predstavnike, zbog čega je direktna akcija bitna komponenta. Skvotiranje je takva akcija. Ljudi teško žive, a postoji hrpa napuštenih zgrada. Demokratski, građanski korak bi bio javiti to nekome političaru u kvartu i pitati da nam iznajmi te zgrade po jeftinijoj cijeni, a anarhisti neće čekati obećanje i pritom legitimizirati taj sustav. Postoje i simboličke akcije poput prosvjeda, marševa, u drugim državama pobuna i okupacija. Zatim direktni napadi na državnu infrastrukturu kroz sabotažu su jako prisutni u svijetu, iako ovdje gotovo da ne postoje. Kultura je isto bitna, širenje ideja kroz izdavanje knjiga, koncerte, izložbe itd.
U kojem su, prema tome, odnosu anarhisti sa širom ljevicom i antifašističkom borbom u Hrvatskoj?
Postoje, naravno, nesuglasice s drugim grupacijama oko načina i formata organiziranja. To su stvari koje mislim da je jako važno primijetit, iskomunicirat, ali to ne znači da ne postoji međusobno poštovanje i uzajamna suradnja. Ovisno o trenutku i energiji, na razini smo relativno aktivne suradnje. Iako je lijepo vidjeti rast antifašizma, to ne garantira da ćemo moći uvijek surađivati na sve načine. Svatko daje svoj doprinos. Naravno, svi su dobrodošli na ZASK, taj moment nestaje tek kad nema pokušaja zajedničkog razumijevanja i dijaloga. Prije tri godine smo od nekih dobivali pitanja zašto se za ZASK ne javimo kao udruga, te da ćemo dobiti zgradu, te da možemo bolje izgraditi događaj…. Kad ti se treći puta objašnjava zašto ne, znači da ne slušaš i nisi otvoren našim idejama. Ja kritiziram, ali poštujem tuđu odluku da se prijavljuju na natječaje i koristi dodijeljene prostore. Ne odbijamo se prijaviti jer smo nezreli klinci, nego jer imamo promišljene razloge za to.
Konkretnija kritika anarhizma, jučer koliko i danas, jest da pretjeran naglasak stavljaju na spontanost i beskompromisno djelovanje ovdje i sada čime iz vida gube širu perspektivu ponekad suhoparnog i sporog građenja popularne fronte otpora. Kako odgovarate na to?
Masovni pokret je nešto što je bilo jako efikasno u 19. stoljeću u Europi. Većina stanovništva radilo je u tvornicama, dijelio sličan način života koji je bio jako loš. Nisi trebao uvjeravati ljude da imaju loše živote kao danas. Ljudi znaju da sve propada, ali su im materijalni uvjeti osigurani. Imaju za jesti, za malo putovanja, ljudi prežive i to im je dosta. Tada je i država bila neorganizirana, birokratizirana, spora. Rane europske države nisu imale razinu kontrole kao danas, tehnologija koja služi tom sustavu se toliko razvila da jednostavno ne možemo stvoriti masovni pokret otpora koliko možemo opterećivati sustav. Mašinerija je puno veća no prije, puno je kompliciranija, teža za razumjeti. Neki su došli do zaključka da nitko ne zna što je najbolja strategija, no olakšavanjem naših struktura dogovaranja možemo doći do direktnih napada na infrastrukturu umjesto da godinama dogovaramo pokretanje nečega.
Kako se čitateljice i čitatelji koji su zainteresirani za anarhizam mogu informirati i uključiti u pokret?
Osim ZASK-a, imamo kanale kroz koje nas se može čuti. Postoji Centar za anarhističke studije, knjižara Što čitaš, za širi kontekst postoji Submedia i Crimetheinc. Podršku se može dati fizičkim sudjelovanjem u događanjima, pričanjem, upoznavanjem, stvaranjem ljudskog kolektiva. Ja popravljam bicikle, ako ti imaš neku ideju, dođi i pokaži nam. Hajdemo rasti skupa.
