II Primjedbe uz sporne dijelove teksta knjige: Oreb je razvio „triler“ u kojem je ružnim denunciranjem KUD-a „Moreška“ htio „prebrisati“ ili dokinuti njegovo zbiljsko baštinjenje tradicije Korčulanskog pjevačkog društva… i pripisati ga svom miljeniku Hrvatskom glazbenom društvu.
Glavna je impresija, kad se knjiga uzme u ruke i počne listati, da je luksuznom izradom sasvim nalik sponzoriranim tekstovima reklamne namjene. I zaista, kad bismo zanemarili manjkavosti – „praznine“, falsificiranja ili politikantske invektive – to reklamno obilježje dominira i pri podrobnijem pregledu cijele knjige. Ljudski se to može razumjeti, ali se u tom reklamiranju vlastitih ega provlači (ili protura) mnoštvo iskaza ostrašćene, neprikrivene i neosnovane netrpeljivosti i isključivosti, prešućivanja i/ili falsificiranja činjenica, pa to treba imati na umu.
Nakon primjedaba iznesenih u I poglavlju ovih „Kritičkih napomena“ (koje su također važne i dio su ocjene teksta knjige) jasno je, da je cijeli koncept knjige – njen sadržaj, izbor građe, oprema – prilagođen apriornom preduvjerenju, da je rađen s tendencijom, a tu bi tendenciju mogli označiti izrekom koju je nedavno u opisu društvene krize BiH formulirao Zlatko Dizdarević u tekstu: „Pobjeda poraza“ (portal Tačno.net 3. 1. 2022.), a citirat ću je na samom kraju ovoga pisanja. Popratna povijesna građa u knjizi (dominantno faksimili dokumenata), kao i aktualna, tj. u novije vrijeme nastala, građa (opet faksimili dokumenata, fotografije, neki od popisa, izbor priloga), ma koliko da je zanimljiva, u nekim aspektima jednostrana i selekcionirana, a sama po sebi za čitaoca izazovna, vrijedna je s raznih aspekata i vjerojatno je za neupućenog i prosječnog čitaoca dovoljna – kao dopadljiva slikovnica. Uz ilustrativnu i slikovnu građu dana su i stanovita objašnjenja, koja tu građu i poruke, koje s njom idu, smještaju samo donekle u kontekst prilika kad je građa nastajala. Ali je sve to podređeno tendenciji, na koju ću ukazati i primjer je kako se arhivski (povijesni) dokumenti mogu tome „prilagođavati“.
Knjiga, dakle, nije stručno-istraživački, a ni znanstveno-istraživački rad – nije istraživanje kulturno-prosvjetnog, ili uže: kulturno-umjetničkog života u gradu Korčuli u razmjerno dugom razdoblju od preko 120 godina kao cjeline. Korčula je mali grad, broj stanovnika nije decenijama prelazio oko 3-3500 stanovnika (u kriznim vremenima i znatno manje), a unutar toga korpusa brojni su građani istovremeno aktivno paralelno djelovali na nekoliko sektora (i u nekoliko oblika/društava) kulturno-prosvjetnog/kulturno-umjetničkog rada (i u ostalim društvenim angažiranjima, ali to ovom prilikom ostavljam po strani). Već sama ta činjenica upućuje na potrebu cjelovitosti obrade.
Kako sam na početku rekao, zadržati ću se sada samo na nekoliko dijelova teksta knjige (na str. 5, 8, 101, 103, 109, 110, 111, 159-163) da bih ukazao na tendencioznost, isključivost i formulacije koje su optužujuće za „mrskog nam neprijatelja“.
***
Premda na str. 163 Franko Oreb tvrdi:
da je uvidom u „pravila, pravilnike, statute“ društava našao da u „većem broju njih stoji odredba o izričitoj zabrani političkog djelovanja… Nažalost, unatoč tim odredbama, u pojedina društva se uvlačila politička zbilja onoga vremena, koja je nagrizala i rastakala jedinstvo dalmatinskog puka. To je bilo primjetno i u djelovanju korčulanskih društava. Držim da ovo naše vrijeme treba biti vrijeme pomirbe, u kojem ćemo prevladati te političko-ideološke podjele…“, ipak odlomak u kome to govori započinje ovako:
„KUD Moreška je osnovano poslije Drugog svjetskog rata i djelovalo je kroz čitavo vrijeme življenja u zajedničkoj državi, jugoslavenskoj i poslije samostalnoj Hrvatskoj, u posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru, što se očitovalo, kako u ciljevima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru.“
Formulacija da je „KUD Moreška… djelovao… u posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru, što se očitovalo, kako u ciljevima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru.“ prva je, od nekoliko, formulacija kojom F. Oreb započinje političku denuncijaciju KUD-a „Moreška“, ne objašnjavajući ni koje je to „drugačije… ozračje“, ni što je njegov sadržaj, ni po čemu se razlikuje od nekog drugog, ne navodi ni jedan primjer, argument, ilustraciju ili formulaciju „kako se u njegovim ciljevima“ iskazalo to „drugačije… ozračje“, a naročito ne navodi ni jednu ilustraciju, ni jedan primjer, naslov ili kompoziciju repertoara podudarnog s „drugačijim… ozračjem“. F. Oreb je tvrdnju iznio naprosto kao optužbu: KUD „Moreška“ je imao neke svoje, od zbilje „poslije samostalne Hrvatske“, izdvojene ciljeve – ali kako je do toga i zašto došlo, kakvog je to značenja, o tome se čitalac mora sam domišljati.
Ipak, u tekstu na više mjesta, nalazimo formulacije koje nam ponešto objašnjavaju.
Na str. 8. (u „Proslovu“) izričit je u osudi „zatiranja hrvatstva“, ali je izričit i u političkoj egzaltaciji koja mu je „pri srcu“:
„Međutim, domoljubni plam, kojeg su skovali naši korčulanski preci prije više od jednog stoljeća, iako splasnuo u desetljećima zajedničkog življenja u jugoslavenskoj državi, u kojoj se represijama obezvrjeđivalo, potiskivalo i gasilo hrvatsko ime, jezik i kultura, ipak se nije nikad ugasio. On je prikriveno tinjao u srcu i duši većine korčulanskog puka. Uspostavom neovisne hrvatske države 1991. god., taj plam se ponovno rasplamsao, uskrisivši ime Svete Cecilije u obnovljenom društvu. Kao i u vrijeme davne 1883. i te 1991. ponovno su Korčulom odjeknule stare hrvatske davorije i budnice: Oj Hrvati, Prosto zrakom ptica leti, Vilo Velebita, Ustani bane, U boj, u boj, Domovini i ljubavi, razlijećući se kaletama i pijacetama starog korčulanskog grada kao vjesnice novog doba, napajajući srce i duše Korčulana nacionalnim zanosom i ljubavlju prema uskrsloj, slobodnoj i neovisnoj Domovini, za kojom su korčulanski preci stoljećima žudjeli.“
Rezimirajmo: „domoljubni plam… se ponovno rasplamsao… Uspostavom neovisne hrvatske države 1991. god… u obnovljenom društvu… napajajući srce i duše Korčulana nacionalnim zanosom i ljubavlju prema uskrsloj, slobodnoj i neovisnoj Domovini, za kojom su korčulanski preci stoljećima žudjeli.“
Dakako, knjiga i počinje jednom takvom političkom egzaltacijom:
„Silna unutarnja energija i zanos nagomilani osamostaljenjem Republike Hrvatske, osjećaj rodoljublja, ostvarenje davno snivanih snova očeva, djedova i pradjedova, članovima „HGD Sv. Cecilija“ daje poticaj u radu, pa Društvo odmah nakon obnove…“ – 1991. dakako (moj dodatak) (Predgovor, str. 5, pisao Đuro Čehovski)
A da ne bude bilo kakve nejasnoće o svrsi i prirodi citiranoga pisanja i o „odvajanju kukolja od čistog, vjekovima sanjanog hrvatstva“ napisano je i posebno, doduše vrlo kratko, ali jasno, poglavlje (str. 109): „Povijest se ponavlja“. Prva dva odlomka glase:
„Prije nego iznesemo podatke o osnivanju i djelovanju „cecilijanske“ Moreške (uvjetno upotrijebljen naziv obzirom na to da je nastala u okviru HGD Sveta Cecilija, te kako bi se razlikovala od one druge koja djeluje u okviru KUD-a Moreška), treba zapaziti neke korčulanske karakteristike koje koincidiraju s ovim našim vremenom.
Naime, krajem 19. i početkom 20. st. u gradu Korčuli su također postojale dvije Moreške. Jedna je bila „općinska, u kojoj igraju Hrvati, a druga je djelovala u okviru korčulanskog radničkog društva (Societa di operaia di Curzola), autonomaško-talijanaške političke orijentacije, osnovanoga 1893. godine. O tome svjedoči članak 2 sačuvanog Statuta spomenutog Društva u kojemu između ostalog stoji: …pokrenuti rad glazbenih i dramskih diletanata, koji će upriličiti i javne priredbe, te njegovati vatrenu igru (ples) morešku.“
Ovdje je za trenutak potrebno zaustaviti se. Komentar do sada citiranih stavova slijedi nakon još jednog citata i jedne važne konstatacije, ali se u vezi s ovim posljednjim citatom treba zapitati: kakva je svrha ovog poglavlja, tj. podsjećanje na „dvije Moreške“ iz daleke 1893. u političkim (i općenito) društvenim okolnostima bitno drugačijim od onih 1991. – stotinu godina kasnije? Tko su ti „prikriveni autonomaši“ ili talijanaši 1991. ili 1992. godine kojima se treba suprotstaviti i koji zatiru i guše „korčulansko hrvatstvo“, kad znamo da u današnjoj Korčuli nema ni autonomaša ni Talijana??? Zamamuljeno, kako to rade „hrvatski inteligenti“, ali jasno vidljivo iz svih ostalih tvrdnji, sugerira se: pravi su Hrvati oni koji su osnovali Hrvatsko glazbeno društvo … 1991. (jer odmah se prelazi na opis osnivanja), a oni drugi su „nepravi“, kojih se postojanje te 1991. godine zateklo, a dotle ih se nije valjda vidjelo ili su bili zamaskirani „u burke odjeveni“, suprotno su od „pravih Hrvata“ (jer su djelovali u državi s političkom orijentacijom „u kojoj se represijama obezvrjeđivalo, potiskivalo i gasilo hrvatsko ime, jezik i kultura“).
Smisao te nategnute i ljudski zaista zločeste „povijesne usporedbe“ jasna je uz tvrdnju:
da je 1991. godine „… došao dugo očekivani trenutak da se ponovno pokrenu korčulanske domoljubne snage, izdvojene iz KUD-a Moreška i po uzoru na svoje davne pretke okupe mladež kako bi obnovili Svetu Ceciliju na istim onim starim zasadima.“ (str. 103)
Ovom tvrdnjom je F. Oreb provokativno i sasvim neosnovano sve građane Korčule (umrle i živuće), koji su ikada bili ili koji su sada, aktualno, ostali članovi KUD-a „Moreška“ politikantski označio „nedomoljubima“ osim dakako „odabranih“, tj. onih koji su se „izdvojili iz KUD „Moreška“ i time iskazali kao pravi „domoljubi“!! Kako su to ti „odabrani“ (da li po milosti božjoj ili po milosti F. Oreba) postali „domoljubi“ tek 1991.? Znači li to da su sve do tada, do momenta „izdvajanja iz KUD Moreška“, a aktivno godinama djelujući unutar KUD-a „Moreška“, bili „nedomoljubi“?! Ili su naprosto vješto godinama krili svoje „domoljublje“ i time iskazali zavidnu ustrajnost u licemjerju? Ili je njihov izlazak bio motiviran nekim prizemnijim, osobnim motivima uzajamne netrpeljivosti, pa se zapravo i ovdje pokazalo kako se tzv. domoljublje“ može zloupotrebljavati da bi se prikrili nečasni postupci. Ali se posebno treba zapitati: po čemu je, zašto i s kakvom nakanom F. Oreb sam sebe ovlastio da građane Korčule dijeli na „domoljube“ i „nedomoljube“?
Sada postaje jasnijom i ona već citirana Orebova formulacija o „drugačijem političko-društvenom, ideološkom i kulturnom ozračju“ (str. 101) – riječ je o društvenom uređenju (ili „ozračju“) koje je nastalo narodnooslobodilačkom borbom svih naroda Jugoslavije, pa i Hrvatskog, i unutar kojega je KUD “Moreška“ osnovana i djelovala. A kako se za to „društveno uređenje (ili „ozračje“) u knjizi izričito kaže da je gušilo sve hrvatsko – time se legitimira i KUD „Moreška“ (jer to „ … se očitovalo, kako u ciljevima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru.“ ) I tako je KUD „Moreška“ zamamuljeno označeno kao „nedomoljubno“, da ne kažem „antihrvatsko“ društvo!!
Nije sporno da je KUD „Moreška“ uz razgranatu djelatnost, a kao jedino kulturno-umjetničko društvo u gradu, aktivno učestvovalo i u obilježavanju datuma i događaja antifašističke borbe hrvatskog (i drugih jugoslavenskih) naroda (jer je i to bio dio tog famoznog „ozračja“ o kome F. Oreb s neskrivenim animozitetom govori), ali je pitanje: zašto bi ta obilježavanja bila tzv. „nedomoljubna“, zašto je odjednom postalo nedopustivo proslavljati antifašističku borbu naših naroda, da li je to zločin ili je naprosto riječ o tome da je antifašistička borba naših naroda „nepodobna“, a s njom i sve ono što je iz nje proisteklo? Ako je tome tako – nije li i to razlog zašto je F. Oreb u razgovoru s Perom Tedeschi 2003. godine KUD „Moreška“ nazvao „opasnim Društvom“, a zatm i, u ovdje razmatranoj knjizi, one koji nisu pristupili 1991. osnovanom Društvu (HGD-u) označio kao „nedomoljube“? Pritom dodajem: Pero Tedeschi donedavno je bio najstariji živući član prijeratnog (kao i veći dio njegove porodice) „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, bio je aktivni učesnik NOP-a i borac u partizanskim jedinicama, bio je jedan od osnivača KUD „Korčula“/“Moreška“ 1950-te i do pred samu smrt aktivni muzičar u glazbi KUD „Moreška“. Iz toga se može sasvim pouzdano zaključiti s kojom uzrujanošću, s kojim nezadovoljstvom i negodovanjem je Pero Tedeschi popratio Orebovu ocjenu o tome da je KUD „Moreška“ – „opasno Društvo“.
Poruka ili ocjena, koju je u vezi s KUD „Moreška“ dao F. Oreb (o „ozračju“ iz kojega je proizlazilo „nedomoljublje“, „antihrvatstvo“ i tko zna što sve još…) nužno izaziva pitanje: a što je sa stotinama drugih kulturno-umjetničkih društava, koja su u Hrvatskoj djelovala „u posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjeetonazoru“ – jesu li sva ona bila zbog toga „nedomoljubna“ i jesu li bila „opasna Društva“?!
Iz takvog „duha“ netolerantnog nacionalističkog šovinizma morali su se iskazati nesputani agresivni stavovi i ponašanja. Ovdje navodim samo jedan od njih, kojega, zanimljivo, F. Oreb u knjizi nije pribilježio (valjda je i sam svjestan koliko je opak i koliko dezavuira cijeli taj poduhvat osnivanja HGD…), ali ga je u osnovnom sadržaju naveo Zvonko Letica u svom tekstu: „Šest desetljeća Moreškinog kontinuiteta 1944. – 2004. Povijesni esej“ (vidi u knjizi: „Korčulanska Moreška, T. d. Korčula, Korčula 2006., str. 227, 228):
„Oba su društva i dalje teško podnosila posljedice razdvajanja, ali ni u društvima, ni u političkim strankama, ni u organima vlasti nije se pojavila ni najskromnija inicijativa kojeg bilo sadržaja da se počne smanjivati jaz nastao u kulturno-umjetničkom životu Korčule…
U proljeće te godine (1993. – A.L.) odigrao se događaj, koji ilustrira svu ozbiljnost podijeljenosti. „Moreška“ je često nastupala na svjetski poznatim svečanostima venecijanskih maškara. I ove je godine pozvana da u travnju 1993. godine sudjeluje u proslavi blagdana sv. Marka, zaštitnika Venecije u travnju. Vodstvo HGD „Sv. Cecilija“ se tome usprotivilo. Obrazloženje se svelo na sljedeće kvalifikacije: KUD Moreška nema pravo „predstavljati Hrvatsku, tj. hrvatsku Korčulu.“ I dalje: „Mi bi u Veneciju pošli noseći hrvatski barjak na čijem vrhu bi vijorio plamenac imenom Iloka, Vukovara, Dubrovnika, Nuštra, Šibenika i drugih mjesta Križnog puta hrvatskog naroda.“ Drastična diskvalifikacija se nalazi i u završnim riječima memoranduma: „Dozvolite nam sugestiju – neka budu predstavnici hrvatskoga naroda, a ne grupa domorodaca iz bivše venecijanske države, jer se iz poziva naziru slične intonacije“ (Memorandum HGD „Sv. Cecilija“, 3. 4. 1993.)
Lokalna vlast je od početka raskola do svoje smjene na izborima bila na strani „Sv. Cecilije“, pa se to ponovilo i u ovom slučaju. Mjesna zajednica Korčula je podržala gornji zahtjev i odlučila da nitko ne putuje u Veneciju, jer da je u pozivu naglasak dat na autonomaštvo, a posebna diskvalifikacija je bila ona u riječima da „u ovom momentu ‘Moreška’ ne može zastupati Korčulu i Hrvatsku u inozemstvu“. (8.4.1993.). To je bila teška optužba. Praksa je ličila na onu iz prvog razdoblja poslije Drugog svjetskog rata kada su se u političkim tijelima donosile odluke i u pogledu Moreške.
„Moreška se obratila Ministarstvu kulture i prosvjete i ono je dezavuiralo gornje stanovište. Odgovorilo je da ne vidi razloge da se „vaš nastup na proslavi sv. Marka u Veneciji ne održi pogotovo što ćete tada biti u prilici ne samo da dostojno predstavite dio kulturnog naslijeđa samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske nego da ukažete organizatoru i na neumjesnost spominjanja nekih prevladanih povijesnih okolnosti“. (Arhiv „Moreške“, 8. 4. 1993.). I tako u Veneciju nije otputovalo nijedno društvo.“
Ukazujući na tu „epizodu“ (stavljam riječ u navodnike, jer je takvih postupaka, šovinističkih izjava, politikantskih etiketiranja i optužbi i sl. bilo sijaset i prije 1993. i poslije) Letica konstatira:
„’Moreška’ je u podvojenoj javnosti i dalje bila meta raznovrsnih optužbi, pa je na akademiji u povodu 50. obljetnice, 16. 12. 1994., Duško Kalogjera u svom referatu naglasio da je „Moreška“ kulturno-umjetničko društvo u kojemu „djeluju i rade Korčulani i građani Korčule, njihova djeca i prijatelji, a ne nikakvi orjunaši ni jugonostalgičari. Ljudi koji su generacijama svojih predaka, očeva i njih samih zadužili Korčulu. U njoj su se rodili, u njoj odgojili i njoj poklonili znanje, snagu i najbolje godine. Korčula je naš jedini grad, a Hrvatska jedina domovina, te ćemo nastaviti kroz društvo i dalje djelovati na dobrobit i korist svome gradu i svojoj domovini.“ Pozvao je sve kojima je Korčula na srcu da pruže ruku suradnje i pomirenja. „Nikada do današnjih dana različita politička uvjerenja ljudi nisu bila podloga za mržnju i raskol među Korčulanima kao što je to danas. Kultura i umjetnost su bile upravo one aktivnosti koje su u korčulanskoj povijesti, u onoj ranijoj i ovoj novijoj, povezivali ljude različitih političkih uvjerenja i grad nikada nije bio žrtva tih odnosa. Jedinstvo u gradu nije potrebno radi jedinstva, već radi napretka i njegovog boljitka u svakom pogledu, a to je stvar svih nas koji u njemu živimo“. (Put ili stranputica, str. 596)“
Naslov knjige Duška Kalogjere je: „Put ili stranputica. Mojih šezdeset godina“. Izišla je 2002. i bila javno predstavljena u Korčuli. U njoj je autor objavio integralni referat što ga je 1994. godine održao kao predsjednik Odbora za proslavu 120-te obljetnice kulturno-umjetničkog rada u gradu Korčula i 50-tu obljetnicu obnove i djelovanja KUD „Moreška“ na svečanoj akademiji 16. 12. 1994. godine (str. 582-596). U knjizi on govori i o štetnosti rascjepa do kojega je došlo, a daje i faksimile nekoliko dokumenata s tim u vezi. I treba to pročitati, a nisam zapazio da bi se na taj tekst F. Oreb referirao, jer ga vjerojatno nije ni pročitao!
A da su pogrdno označeni „domoroci“ ili, pak „nedomoljubi“ ipak uspješno i prikladno znali reprezentirati i korčulansku i hrvatsku kulturu svjedoči i tekst objavljen u listu: Dubrovački vjesnik, broj 2224 od 11. rujna 1993.: „KUD „Moreška“ dostojno predstavio Hrvatsku“. Podnaslov teksta je: „Dugogodišnji rad „okrunjen“ je nagradom stručnog žirija za najbolju izvedbu“. Bio je to uspjeh koji nadilazi „rutinske izvedbe“, jer je bila riječ o „…23. svjetskom festivalu folklora u Gorici u Italiji“, a KUD „Moreška“ bio je službeni hrvatski predstavnik na tom festivalu. Autorica članka je novinarka Blanka Tudor-Šegedin. A ovu sam informaciju naveo samo zato što je iz sporne 1993. godine, ali i zato jer se radilo o „svjetskom festivalu folklora“, premda bi nabrajanje sličnih uspjeha u dugoj povijesti KUD „Moreška“ zapremilo zaista veliki prostor.
A javno obznanjeni poziv na pomirenje i suradnju ne samo što tada nije prihvaćen (ponuđen je nekoliko puta), nego se eto i u knjizi F. Oreba nakon petnaest godina to ignorira i, štoviše, ustraje na falsificiranju, omalovažavanju, optužbama i šovinističkim podmetanjima. Nije li to zaista pravi primjer „palanačkog duha“, kako ga je Radomir Konstantinović opisao u svojoj „Filosofiji palanke“?!
Letica u nastavku navodi da je za KUD „Moreška“ 1993. bila i posebno tužna jer je te godine sahranila nekoliko mlađih moreškanata, ali i nekoliko starijih članova, od koji su neki bili i zadnji živući članovi Društva prije Drugog svjetskog rata (Frano Filippi, Vekemir Lozica, Mariju Penjak, Jura Sessu, Tinku Sessa, Blaga Lozicu), da bi poentirao važnom kontatacijom:
„Kao što moreškanti običavaju reći, a valja to dodati gornjem popisu, deseci generacija su prolazili kroz svoje društvo i usvajali hvalevrijedne vrijednosti. S ponosom se mogu sjećati onoga što su naučili, dobili i dali svom društvu, a nadasve Korčuli.“
Kako se stoga ti „deseci generacija“ mogu okrstiti protunarodnim, autonomaškim i sl. nazivima?! Kako vidimo, sve se to može u nacionalističkom vizurom opsjednutim pisanjima, a F. Oreb nam s „nepodnošljivom lakoćom“ (čuveni Kunderin izraz) to zorno pokazuje.
„Lokalna vlast… do svoje smjene“ (2001., na izborima, dakako) bila je HDZ-ova. O sramotnim postupcima što ih je prakticirala ne samo u vezi s HGD-om i KUD-om (primjerice i s Gradskom knjižnicom) postoje dokumenti, a za neke od njih zapisnici sa sjednica Gradskog vijeća mogli bi poslužiti kao predložak za pisanje i prikazivanje i tragedije i komedije. Bitno je ipak za naša razmatranja: politika se u gradu radikalno uplitala u raskol, do 1991. god. jedinstvenog (R)KUD-a, na krajnje jednostran način: podržavala je i značajno financirala sve što su inicijatori raskola radili, a nasuprot toga nastojala je ugasiti/likvidirati KUD „Moreška“, ne samo uskraćivanjem financijske podrške, nego i na druge načine (prije svega prostor, politikantske optužbe). O tim nastojanjima gašenja mogu posvjedočiti još živući tadašnji voditelji i članovi uprava KUD „Moreška“: Svemir Vilović, Zlatko Šain, Duško Kalogjera, Franc Stenek, Zlatko Todorović, Žito Lozica, Dragan Marić, Darko Lozica, Boris Marelić…
Zvonko Letica je, u tekstu što sam ga citirao, očito htio napraviti „balans“ u mučnoj i spornoj situaciji raskola i time pridonijeti prevladavanju toga raskola. Očito je i to, da u tome nije uspio, a ja pretpostavljam da mnogi njegov „Povijesni esej“ nisu ni pročitali, a nekmoli da bi se na nekim njegovim konstatacijama zamislili. U takve ubrajam i Franka Oreba, ali i recenzente njegove knjige, jer u protivnom ne bi napisali štošta, što je u suprotnosti s Letičinim konstatacijama.
Uz opisanu epizodu, ali i sve drugo što su na račun tzv. „nedomoljublja/nehrvatstva“ KUD „Moreška“ rekli F. Oreb, ali i HGD…, a nasuprot (patetičnim) pohvalama, što ih je F. Oreb uputio osnivačima HGD-a kao „pravim Hrvatima“ koji su postigli da „… domoljubni plam … se ponovno rasplamsao … Uspostavom neovisne hrvatske države 1991. god. … u obnovljenom društvu … napajajući srce i duše Korčulana nacionalnim zanosom i ljubavlju prema uskrsloj, slobodnoj i neovisnoj Domovini, za kojom su korčulanski preci stoljećima žudjeli.“ treba reći da je njegova tvrdnja (da u „većem broju njih (Društava) stoji odredba o izričitoj zabrani političkog djelovanja…“, , ali eto bilo ih je koja to nisu poštivala, a takvim je bilo KUD „Moreška“) – prava perverzija i podvala, jer je i samo osnivanje HGD-a i ono što je F. Oreb pisao o HGD…-u i ono što je HGD… izjavljivao o KUD „Moreška“ sušta politika, ali lišena etičkih obzira.
Pitanje je dalekosežno važno: zašto je tek 1991. godina uzeta kao međaš „uskrsnuća neovisne hrvatske države“, a potpuno je prešućeno da je u narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945. stvorena Federalna hrvatska država, nesporno znatno drugačijega socijalnog i političkog sadržaja od ove koja je nastala 1991. Ili se pod „uskrsnućem“ misli na ustašku kvislinšku tvorevinu NDH? Formulacija F. Oreba je, dakle, krajnje maliciozno i dvosmisleno, stoga i tendenciozno sročena, jer su onda svi koji su stvarali Federalnu državu Hrvatsku, a zatim i oni i svi drugi koji su desetljećima u njenom okviru djelovali, radili suprotno od onoga za čime su „…korčulanski preci stoljećima žudjeli“. Zar masovno učešće Korčulana u antifašističkom pokretu nije bilo izraz „nacionalnog zanosa“ (ali ne „davorijama i budnicama“ iz 19. stoljeća, nego aktivnom borbom u kojoj je zalog bio život)? I eto nam sada F. Oreba da nekoliko korčulanskih generacija, a naročito onu koja je bila aktivni učesnik antifašističke borbe i onih generacija koje su na tim temeljima radile i stvarale nakon 1945. do „uskrsnuća“, pouči kako je tek 1991. godine grupica ili grupa tzv. „domoljuba“ – osnivača HGD-a ostvarila ono za čime su „…korčulanski preci stoljećima žudjeli“. Nije li F. Oreb ipak pretjerao u svojoj arogantnoj misionarskoj pozi i u švercanju svojih političkih predrasuda?!
Ta denuncijacija na vlas je podudarna s denuncijacijom što ju je Markica Perić (kratkotrajni nastavnik korčulanske gimnazije, predstavljajući se „da sam jedan o čelnika korčulanskog HDZ-a“) izvršio 1991. godine – u pismu tadanjem ministru prosvjete Pavletiću (i pomoćnici Kajić) optužio je najveći dio svojih kolega nastavnika za nerad i političku nepodobnost: da „provode politiku jugounitarista i ORJUNA-ša“ itd., uz niz tome pripadajućih epiteta („Svi se oni tiho busaju u svoje jugoslavenske grudi, uživajući u svojoj malograđanštini utopljeni u toplu korčulansku jugovinu.“ Itd.)
I tako imamo dva „politička blizanca“ – denuncijanta: jednog 1991. (Markica Perić) i drugog 2011. (Franko Oreb) koji korčulansko stanovništvo dijele na „pravovjerne“ i „one druge – nepravovjerne“, sve to, dakako, u skladu sa svojim razumijevanjem što jeste, a što nije „pravovjerno“.
***
A ako je već riječ o „političkom djelovanju“ Društava, treba reći da je svako organizirano društveno djelovanje u isto vrijeme i političko; pitanje je samo o kakvoj se politici radi, kakav je njen sadržaj, kako je oblikovana, tko su njeni nosioci i kakvi su im ciljevi… Mislim stoga da ne treba posebno dokazivati da su u doba K und K monarhije tokom 19. stoljeća Društva potekla iz pokreta narodnog preporoda „odredbu o izričitoj zabrani političkog djelovanja“ navodila zato da bi se uopće mogla registrirati i postojati, ali su u zbilji sva ta društva bila osnivana iz političkih razloga, a njihovo je djelovanje imalo izrazito političko usmjerenje – razvijanje i snaženje narodne/nacionalne svijesti. Na tu stranu stvari dobro ukazuje Grga Novak (vidjeti njegov tekst: „Dva priloga upoznavanju borbe Dalmacije za sjedinjenje s Hrvatskom krajem XIX. i početkom XX. st.“, Radovi Centra JAZU u Zadru, broj 22-23, 1976., str. 5-27, naročito str. 20-26).
***
Prije dodatnih komentara još jedna opaska. Citirao sam iz sporne knjige F. Oreba opširnije, da se ne bi koristila razmahana navika: „izvađeno je iz konteksta“, „nisam tako mislio“, „istrgnute su izjave/riječi“ i tome slično. Uz citate dajem uvijek i broj stranice iz knjige, pa preporučam čitaocu da pogleda cjelinu teksta iz kojeg je citat preuzet – da bi se izbjegli nesporazumi. Naravno, na čitaocu je da zatim sam o svemu prosuđuje – moj je zadatak bio da ukažem na sporna obilježja knjige i sporne stavove u njoj.
***
Osvrnimo se sada još na stavove i ocjene iz knjige F. Oreba što sam ih naveo. Raščlanjivanje svake rečenice uzelo bi silno puno prostora, ma koliko da bi to bilo korisno. Poradi „ekonomije analize i prostora“ ukazat ću samo na dvoje: najprije na temeljni ili odlučni stav F. Oreba, iz kojeg onda proizlazi sve ostalo, a zatim na nečasno korištenje imena „Korčulanskog pjevačkog društva…“
Ponavljam, temeljni je stav iskazan na samom početku knjige: „… plam… u desetljećima zajedničkog življenja u jugoslavenskoj državi, u kojoj se represijama obezvrjeđivalo, potiskivalo i gasilo hrvatsko ime, jezik i kultura, ipak se nije nikad ugasio. On je prikriveno tinjao u srcu i duši većine korčulanskog puka… 1991. god. taj plam se ponovno rasplamsao, uskrisivši ime Svete Cecilije u obnovljenom društvu.“
Stogodišnje razdoblje, značajno za grad, smjestiti u tri tvrdnje: o gašenju imena, kulture, o plamu (plamenu) koji je bio potisnut – sve to u obje jugoslavenske države, i, zatim, o uskrsnuću imena, uz kojeg se plam iz 1883. razbuktao tek 1991. godine – zaista je izraz arogancije!!
***
Prije svega ne mogu se izjednačiti jugoslavenska država iz razdoblja 1918.-1941. sa socijalističkom Jugoslavijom, koja je nastala 1941./1943. i trajala do 1990./1991., pa dakako ni pozicija Hrvatske i Hrvata (što nije istoznačno) u svakoj od njih. Takva su izjednačavanja izraz „političkih preferencija“, a ne ozbiljnog historiografskog istraživanja. To onda vrijedi i za grad Korčulu. Za razdoblje postojanja Federalne države Hrvatske, unutar Federativne socijalističke Jugoslavije, tvrdnja o gašenju hrvatskog imena i hrvatske kulture zaista je notorna neistina, pa je bedasto na neistini graditi bilo kakva tumačenja.
Odavna je Miroslav Krleža rekao da ne postoji „… hrvatstvo kao takvo, kao jedno jedinstveno… Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom… ‘Po sebi’, dakle ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i prostorom …“ (M. Krleža, „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“, u: „Eseji i članci“, Sarajevo 1979., str. 106, 107).
Oreb valjda ne može razumjeti da „hrvatstvo“ (ili hrvatsko nacionalno pitanje) nije istovjetno ni po sadržaju ni po intenzitetu u različitim povijesnim vremenima, pa da se stoga ne može o njemu govoriti s pozicije koja je povijesno prevladana, koja ne postoji. Stoga njegovo opsesivno ustrajanje na tzv. budnicama, koje navodno „reprezentiraju hrvatstvo“ (a koje potječu, doslovno sve koje on navodi, iz prve ili same polovice 19. stoljeća) pravi su primjer „malograđanske ljubavi spram hrvatstva“, odnosno „balon koji lebdi nad vremenom i prostorom“.
Ne može se, i nije se moglo, „hrvatstvo“, hrvatsko nacionalno pitanje, hrvatski patriotizam (rodoljublje, domoljublje) jednako tretirati: u vremenu kad je Dalmacija bila dio austrougarskog režima i uz postojanje snažne autonomaške i talijanaške politike, u vremenu narodnog preporoda druge polovice 19. stoljeća, u vremenu nedefiniranih odnosa nakon Prvog svjetskog rata, a za grad Korčulu to je posebno osjetljivo razdoblje talijanske okupacije 1918. – „aprila 1921.“, zatim u vremenu postojanja Kraljevine Jugoslavije, a u gradu Korčuli je tada talijanska populacija činila 18-20% stanovništva, pa u ratnom vihoru 1941.-1944. kad je Korčula opet doživjela surovu talijansku i nacističku okupaciju, konačno u vremenu kad je Drugi svjetski rat završen, a talijanski dio stanovništva grada nestao (1945.-1990./1991.), pa, dakako, ni u vremenu promjena 1990./1991. pa nadalje, od kada figurira Republika Hrvatska kao samostalna država.
A tzv. „hrvatstvo“ danas (mislim na razdoblje nakon 1990./1991.) poprimilo je karikaturalne oblike, zlokobni intenzitet i prouzrokovalo silne traume u hrvatskom društvu i rascijepljenost toga društva. Nema toga „hrvatstva danas“ koje može pomiriti hrvatskog radnika i općenito osiromašenog, opljačkanog, izgnanog ili na neki drugi način oštećenog hrvatskog građanina sa zločincima, pljačkašima narodne imovine (uključivo i korupcionaše) koji se ponašaju kao najgori skorojevićevski hohštapleri (po Glembaj uzoru); i nema tog „hrvatstva“ koje može pomiriti antifašistički dio hrvatskoga društva sa onim dijelom hrvatskoga društva koje žilavo brani i prakticira ustaštvo i ustaške zločine, ali ni sa klerikalnim „hrvatstvom“ koje podržava ustaštvo i pljačkašku praksu hrvatske (dominantno malograđanske) skorojevićevske buržoazije i novoformirane, najvećim dijelom parazitske, klijentele.
Orebovim neistinama, „hrvatstvom“ („koje lebdi kao balon iznad vremena i prostora“ i budničarskim opsesijama (iz 19. stoljeća) pridružio se i Đuro Čehovski svojom, ali u nacionalistički intoniranom hrvatstvu stereotipnom, bedastoćom o ostvareno stoljetnom snu… a u Korčuli da je taj san ostvaren ni manje ni više nego osnivanjem „Hvatskog glazbenog društva…“
I sada – iz pozicije neistinâ, apstraktnog tzv. hrvatstva, opsesijâ iz polovice 19. stoljeća i nacionalističkih bedastoća o stoljetnom snu i njegovu ostvarenju Franko Oreb drži lekciju KUD-u „Moreška“ kao „zabludjelom“ djetetu (ponavljam) da je:
„djelovalo kroz čitavo vrijeme življenja u zajedničkoj državi, jugoslavenskoj i poslije samostalnoj Hrvatskoj, u posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru, što se očitovalo kako u ciljevima i zadacima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru… Držim da ovo naše vrijeme treba biti vrijeme pomirbe u kojem ćemo prevladati te političko-ideološke podjele, i u djelovanju društava njegovati i gajiti izvorna načela prosvjetno-kulturnog djelovanja, zapisana u njihovim prvotnim statutima.“ (str. 163 knjige autora F. Oreba).
Nadam se da je svakome jasno o kakvoj se papazjaniji, ali i drskosti, bahatosti i nečasnoj podvali ovdje radi.
Zanemarimo njegov stalni refren o „posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru“ kojega nikako ne objašnjava, ne precizira spram čega ili koga je „drugačiji“, ali se iz svega može razumjeti da ga uspoređuje sa svojom zamisli hrvatskoga društva, a ta je podudarna sa hrvatskim društvom kakvo je „uskrslo“ 1990./1991. i u kojemu se i danas nalazimo, kao „najboljem od svih mogućih svjetova“. A onda mu je to osnova za lekcije.
Najprije Društvu „Moreška“ drži lekciju koja je ravna optužbi za antihrvatstvo, protuhrvatsko djelovanje: kako je osnovano u socijalističkoj Jugoslaviji, a po F. Orebu ta je država gušila „hrvatstvo“, onda je i Društvo „Moreška“ provodilo „taj svjetonazor“, a u „samostalnoj Hrvatskoj“ naravno nije moglo „iskočiti iz te svoje antihrvatske kože“ i prirodno je da mu se suprotstavi netko tko je „uskrsnuo kao Feniks“ – a to je „Hrvatsko glazbeno društvo“ (odnosno „članovi koji su se izdvojili iz KUD-a i godinama tajnovito, skrivećki gajili domoljublje“) koje će sada konačno afirmirati „hrvatstvo“ u svoj tradiciji i aktualnosti, koje će ostvariti stoljetne snove… itd.
A nakon te nečuvene, drske i besmislene optužbe, koja je silna uvreda za generacije Korčulana koji su samoprijegorno kontinuirano podržavali i učestvovali u kulturno-prosvjetnom radu grada Korčule od 1871. pa do 1990./1991., F. Oreb onako „s visoka“ odreže: da se ta antihrvatska rabota „… očitovala, kako u ciljevima i zadacima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru“, a da za takvo što ne navede ni jedan dokaz.
Pitam se: otkuda ta nečasna podvala, tj. gdje su za takvu golu tvrdnju dokazi? Franko Oreb nije proučavao dokumente o radu Društva „Moreška“, ne vidi se da igdje išta iz tih dokumenata citira, ne navodi ni jednu činjenicu iz repertoara u dugom nizu od gotovo 70 godina, ne navodi ni jednu „antihrvatsku“ ili „bogohulnu“ formulaciju koja bi bila zapisana kao cilj Društva i njegova rada. Iz toga proizlazi da je njemu ta izmišljotina bila potrebna samo da bi opravdao svoj osnovni stav.
I onda slijedi još jedan Orebov „salto mortale“: na toj platformi neistinâ, ružnih optužbi o „antihrvatstvu“ i podvali kako se to očitovalo u ciljevima, zadacima i repertoaru on traži tzv. pomirbu. Dakako za njega je ta pomirba moguća samo tako da se prihvati rigidni nacionalističko-klerikalni „svjetonazor“, kakvog zastupa F. Oreb. Ali je onda takva pomirba istovjetna onoj koju je pokrenuo njegov imenjak, i valjda uzor, Franjo Tuđman, a znano je, i opširno prikazivano (i u literaturi i u medijima), kako je neslavno i uz koju štetu za hrvatsko društvo to završilo (dovoljno se prisjetiti samo optužbe F. Tuđmana protiv V. Ivančića i M. Čulića, koju je Sud u Zagrebu odbacio kao neosnovanu).
A kakvu su civilizacijsku razinu i kakav kriterij tzv. „pomirbe“ iskazali „Orebovi cecilijanci“ pokazuje intervencija iz 1993. kad su optužili cijelo Društvo „Moreška“ da su „venecijanski domoroci i da ne mogu predstavljati ni Korčulu ni Hrvatsku…“ – optužbu, koju je čak i Ministarstvo kulture odbilo i ocijenilo neprimjerenom. A tome treba dodati i još jedan (u nizu drugih, podjednakog obilježja): zajednički su KUD „Moreška“ i udruženje Antifašista grada svake godine, pa i nakon 1990./1991. nastavili odavati počast na spomen imenima-žrtvama fašističko-nacističkih terora u gradu (polaganje vijenca), a godinama je, cijelo desetljeće, a povremeno i kasnije to tzv. Hrvatsko glazbeno društvo demonstrativno odbijalo u tome učestvovati, ugledajući se i na HDZ-ovsko poglavarstvo grada.
Dakako da treba odati poštovanje i priznanje generaciji KUD-a „Moreška“, koja se oduprla takvoj agresivnoj „ofenzivi“, začetoj 1990./1991. i nastavljenoj, kako se vidi, u režiji F. Oreba i 2011. godine. To, da se nisu dali uvuči u vrtlog isključivosti, ružnih optužbi i izdaje ideala, na kojima je KUD „Korčula“/“Moreška“ osnovano, pokazuje da su ostali dosljedni načelima kojima su se stalno vodili u svom radu. Utoliko je aktualnija konstatacija Zvonka Letice, koju sam već naveo, ali je vrijedi ovom prilikom ponoviti:
„deseci generacija su prolazili kroz svoje društvo i usvajali hvalevrijedne vrijednosti. S ponosom se mogu sjećati onoga što su naučili, dobili i dali svom društvu, a nadasve Korčuli.“
***
Ukoliko je pak riječ o nečasnom korištenju imena „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ treba razlikovati dvije činjenice: jedna je sam naslov knjige, a druga se tiče njegovog nezadovoljstva primjedbama, koje su mu već ranije upućivane.
Naslov knjige: „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ odabran je da bi se prošvercao tekst o „Hrvatskom glazbenom društvu sv. Cecilija“ i time zbog imena „sv. Cecilija“ prikazao kao sljedbenik, baštinik i jedini nastavljač tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva…“. Zanemarimo za trenutak činjenicu da je omjer stranica posvećenih prvom društvu približno tek jedna trećina ukupnog teksta, a drugom društvu približno dvije trećine – iako je prvo Društvo aktivno djelovalo 57 godina, a drugo Društvo tek 20 godina (do pojave knjige). Već taj omjer izaziva dvojbe, pogotovo imamo li na umu da glavninu sadržaja, kojim se bavilo prvo (KP) Društvo, drugo (HG) Društvo nije imalo i nikada ga nije uspjelo realizirati.
Upravo se s obzirom na sadržaj bavljenja ta dva Društva bitno razlikuju – i jedina im je poveznica odabrano ime: „Sv. Cecilija“. Već sam ranije upozorio: mogli su izabrati bilo koje ime, ali ih to ne bi ovlastilo da pretendiraju na bilo što, što je vezano s tim konkretnim imenom (naslijeđe bilo koje vrste…). Jesu li oni odabrali to ime zbog „brze afirmacije“, ili zbog euforije klerikalizacije (i podrške koju će zbog toga dobiti od vlasti i Crkve) – to mi, dakako, nije poznato. Tek bih htio podsjetiti na izričitu konstataciju Andra Peručića, dugogodišnjeg predsjednika prvoga Društva: da Društvo nije osnovano kao klerikalno, nego kao svjetovno Društvo, otvoreno za sve građane.
Ništa im drugo, dakle (osim „svetačkog imena“) nije zajedničko: ni sadržaj rada, ni ljudi koji su ga osnivali, ni ljudi koji su kao članovi u njemu aktivno radili, a da su ranije bili članovi prvoga Društva. A to se vidi već i po nazivu: svatko će razumjeti da naziv „Korčulansko pjevačko društvo…“ nije istoznačno, a pogotovo ne identično s nazivom „Hrvatsko glazbeno društvo…“.
A što se sadržaja tiče: „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ imalo je u svom sastavu sekcije: pjevačku kao glavnu (mješoviti zbor), zatim dramsku sekciju (kao drugu po važnosti, ali možda po rezultatima dominantnu dugo vremena i u različitim fazama postojanja), konačno, nešto kasnije, i tamburašku sekciju. Bilo je i nekih drugih aktivnosti, ali „Korčulansko pjevačko društvo…“ nikada nije u svom sastavu imalo ni glazbu (misli se na limenu muziku) ni morešku kao organiziranu sekciju. Kako nije ovdje mjesto da se raspravlja o cjelini rada i postojanja toga Društva – ukazujem samo na razliku dvaju sadržaja.
„Hrvatsko glazbeno društvo sv. Cecilija“ nema ni pjevački zbor, nema ni dramsku sekciju, a Klapa nije identična tamburaškom zboru – nemaju dakle ključne sadržaje koje je imalo Društvo o čije su se ime tako grčevito zalijepili. Ali imaju nešto što „Korčulansko pjevačko društvo… nije imalo: glazbenu sekciju (limena muzika) i sekciju igre moreška. Moram ovdje dodati: nastojalo je Hrvatsko glazbeno društvo… formirati pjevački zbor, bilo je u tome uspjeha, ali se kao kontinuirana sekcija i aktivnost nije ukorijenilo i već duže vrijeme ne postoji (i s obzirom na to neistinita je izjava recenzenta Živana Filippi koji je u citatu, navedenom na str. 24, naveo da je HGD osnovan kao pjevačko, dramsko… društvo, a ono to nije).
Prema informacijama koje su mi dostupne (početkom 2022. godine) „Hrvatsko glazbeno društvo…“ je tek 1995. godine osnovalo pjevački zbor, a polovinom 1996. godine imalo prvi javni nastup. Djelovao je pjevački zbor i 1997., ali je nakon toga prestao s radom (ili postojanjem) i to je trajalo do 2013. godine, kad je obnovljen rad. Bio je ipak „kratkog daha“ i nakon dvije godine opet je zamro. Što je u međuvremenu rađeno u vezi s pjevačkim zborom ne znam, ali ga kao aktivnog u kontinuitetu posljednjih nekoliko godina nema. Informaciju navodim samo zato da upozorim kako nije tek formalne naravi ukazivati na bitnu odrednicu koja pokazuje različitost dvaju društava – „Korčulanskog pjevačkog društva…“ i „Hrvatskog glazbenog društva…“: prvom je srž djelovanja bila pjevačka sekcija, a drugom je to glazbena i, sve više, moreška. KUD „Moreška“ je naprotiv, od samoga početka postojanja, imao impozantan Mješoviti pjevački zbor i, uz stanovite oscilacije u djelovanju, uspio ga imati aktivnog sve do danas. I s tog naslova, kao i s naslova osnivača i prvih aktivnih članova, s pravom se smatra nastavljačem i baštinikom „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“.
Sumiramo li sve navedene činjenice nedvojbeno je da je naslovom knjige („Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“) F. Oreb napravio nečastan „manevar“ – da pod tim imenom prošverca „biografiju“ „Hrvatskog glazbenog društva sv. Cecilija“ ne bi li mu time priskrbio „nasljedno pravo“, tj. predstavio ga kao baštinika i nasljednika tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Vidimo da ni po jednom kriteriju to nije moguće i zato se postupak F. Oreba mora smatrati nečasnim falsifikatom.
Da bi to izbjegao mogao je u naslovu staviti naziv oba društva, a u samom početku teksta razložno objasniti razloge zašto ih je objedinio. On je naprotiv to izbjegao i cijeli tekst koncipirao tako „da se vlasi ne dosjete“: nemajući nikakve osnove da izjednačava oba društva, osim jednog sasvim formalnog, a za samo postojanje i kulturno-umjetničko djelovanje društava sasvim nebitnog – pukog svetačkog imena (bilo koje da je odabrano, na biti njihove misije i rada ništa ne bi mijenjalo) – F. Oreb je iz te formalnosti razvio „triler“ u kome je ružnim denunciranjem KUD-a „Moreška“ htio „prebrisati“ ili dokinuti njegovo zbiljsko baštinjenje tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva…“ i pripisati ga svom miljeniku: „Hrvatskom glazbenom društvu…“.
