Kritičke napomene uz knjigu: Franko Oreb, Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija, Korčula, siječanj 2011. (str. 5-300 + sadržaj).
Svaki je literarni prilog o bilo kojem aspektu društvenog života neke zajednice dragocjen, a to vrijedi i za grad Korčulu. Pretpostavlja se da je napisani prilog vjerodostojan, tj. da slijedi prilike vremena unutar kojega su ljudi djelovali, da je dakle pisan stručno/znanstveno i s poštivanjem svih raspoloživih činjenica. To dakle znači, da nije pisan tako da projicira vlastita uvjerenja ili predrasude ili vlastiti ego, ili, pak, da pisanje prilagođava, da ga intonira ili „prekraja“ prema aktualnim/dominantnim političkim ili ideološkim stereotipima.
Ova je napomena potrebna utoliko, što u naslovljenoj knjizi u velikoj mjeri upravo nailazimo na spomenuto projiciranje. A to često vodi u jednostrane, falsificirane, „okljaštrene“ prikaze događaja, tj. u manir, koji se u Hrvatskoj (ne samo u njoj, naravno) poput plamena proširio nakon 1990. godine, s namjerom da sažeže sve što nije u skladu s uvjerenjima, idejama, shvaćanjima, predrasudama trenutnih politički dominantnih slojeva društva (ili dominantnoga sloja), a unutar njih pojedinaca koji su „prilegli“ operacionalizaciji toga sažiganja. Taj je manir poznat kao „historijski/povijesni revizionizam“ i bit će potrebni veliki napori generacija koje dolaze, da te Augijeve štale temeljito očiste.
Ne čekajući buduće povoljnije okolnosti, ipak je potrebno reagirati već sada na primjere povijesnog revizionizma, ili primjere zloupotrebe „povjesničarske struke“, da bi se „progurale“ (kao „stručne“, „naučne-znanstvene“ ili sl.) predrasude. Ne mislim da bi ovaj primjer, na koji ukazujem, trebalo zanemariti, jer je tobože riječ o „malom mistu“ ili „neznatnom događaju“ – u njemu se iskazuje isti onaj manir selekcije činjenica, neuvažavanja cjeline događanja, falsificiranje činjenica i konteksta koji se i inače manifestira (u većoj ili manjoj mjeri) u svakom produktu „povijesnih revizionista“. Stoga nije suvišno obratiti pažnju na svaki takav pisani tekst, pa ove moje kritičke napomene imaju i tu svrhu.
***
Na primjeru quasi (ili: navodno) obnovljenog „društva sv. Cecilija“ opisani manir je obilato prisutan: okljaštreno (tj. reducirano) se prikazuje cjelina kulturno-prosvjetnog, preciznije: kulturno-umjetničkog djelovanja u gradu Korčuli, a pritom sve pod egidom uskrslog tzv. hrvatskog domoljublja, koje da je navodno bilo desetljećima zatirano, gušeno, onemogućavano – i tako, što je ime i djelovanje „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ bilo prešućivano, što nije bilo obnovljeno (kao jedini izraz autohtonog hrvatstva valjda, premda nigdje nije definirano što bi to bilo „autohtono ili pravo hrvatstvo“).
***
Dva su sadržaja knjige na koja treba skrenuti pažnju: prvo, na sadržaj cjelokupnog ili barem važnijih dijelova teksta knjige, odnosno na neke sporne dijelove toga teksta (na str. 5, 8, 101, 103, 109, 110, 111, 159-163) i, drugo, na formalni sadržaj, koji se navodi na kraju knjige.
Sadržaj važnijih dijelova knjige razmatrati ću zasebno (u poglavlju II), a u prvom poglavlju ću se ovrnuti na „formalni sadržaj“ – na onaj dio koji se navodi na kraju ove knjige, a sumira raspored obrade (poglavlja) u knjizi, a zatim i na dva priloga koji su važna dopuna razumijevanju toga „Sadržaja“: to su izvori, koje autor F. Oreb navodi kao reference, a koje bi eventualno zainteresirani čitalac mogao koristiti za proširenje uvida u predmet knjige i, zatim, dvije recenzije teksta knjige, za koje treba pretpostaviti da su ih pisali kompetentni poznavaoci predmeta i da daju dodatne mjerodavne opaske.
I O završnom dijelu knjige: Sadržaju, Izvorima, Recenzijama
Počinjem sa sadržajem (ili Kazalom) na kraju knjige. U njemu odmah zapažamo selekciju/redukciju, tj. izostavljanje dijela stvarnih događanja – što je očito učinjeno svjesno, tj. namjerno i s neskrivenim animozitetom prema svima (osim izuzecima, tj. onima koji su 1991. napustili RKUD „Moreška“) koji su nakon 1945. godine organizirali, vodili ili aktivno učestvovali u kulturno-prosvjetnom/kulturno-umjetničkom radu u gradu Korčuli i nastavljali tradiciju prijeratnih Društava, tj. prema ljudima koji su prije II svjetskog rata u njima bila aktivni, prestali s tom aktivnošću u znak otpora okupatoru, aktivno se uključili u narodnooslobodilačku borbu i zatim taj rad obnovili (preživjeli od njih, naravno).
U poglavljima 19., 29. i 30., pa zatim 37. i 41. (u knjizi F. Oreba poglavlja nisu numerirana, pa sam ih ja numerirao radi lakšeg snalaženja) govori se o proslavama godišnjicâ „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“: proslava 25-te, pa 40-te godišnjice osnivanja Društva (1923.), a odmah zatim proslava 50-te godišnjice (1933.). Ali onda nastupa praznina od šezdeset godina (1933. do 1993.) – ne registrira se nikakvo obilježavanja osnivanja i rada „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ – tvrdi se, štoviše, da nije bilo aktivnog sjećanja na nju, da je to sjećanje ostalo zapretano tek u prašnjavim papirima i sjećanju starije generacije, a tek se eto te 1993. spominje obilježavanje 110-te godišnjice, ali se to radi sasvim, kako sam već naveo, „samozatajno“ 17. i 18. 12. 1993. godine, u režiji novoosnovanoga (28. 1. 1991.) „Hrvatskog glazbenog društva“ samog (o tome se govori u poglavlju 37.), a sasvim se prešućuje da je KUD „Moreška“ 30. 12. 1993. godine u Kino dvorani Doma „Liburna“, organiziralo svečano obilježavanje 110-te godišnjice osnivanja „Korčulanskog pjevačkog društva ‘sv. Cecilija’“, a tome je pridodano i obilježavanje 100-te godišnjice formiranja „Hrvatske općinske glazbe“ – kao izraz kontinuiteta, tj. višekratnog obilježavanja tih datuma, ali i svog kulturno-umjetničkog rada, što je KUD „Moreška“ činio od samoga osnivanja 1950. godine. Ali je od naročite važnosti bila i otvorenost te proslave. Ne treba ovdje ulaziti u razloge dviju proslava istog povijesnog događaja (o tome nešto kasnije), ali treba naglasiti prešućivanje činjenice i o toj drugoj proslavi u knjizi F. Oreba.
Iz sažetog uvodnog pozdrava 30. 12. 1993. („Dragim sugrađanima i dragim prijateljima“) Zlatka Todorovića, predsjednika KUD „Moreška“ citiram odlomak:
„Naše društvo, koje će u narednoj godini proslaviti 50-u obljetnicu obnove, u proteklim je desetljećima bilo jedino kulturno-umjetničko društvo u gradu Korčuli, nastavljajući svijetle tradicije društava iz doba hrvatskog narodnog preporoda, bilo je nositelj amaterskog kulturnog i prosvjetiteljskog rada u našem gradu.“
Terminom „samozatajno“ ovdje stoga označavam činjenicu, da je tadašnje vodstvo „Hrvatskog glazbenog društva sv. Cecilija“ isključivošću proslave 1993. (samo oni i nitko drugi) iskazalo namjeru da se prikažu kao jedini nastavljači, ergo i baštinici, onoga dijela kulturno-prosvjetnoga/kulturno-umjetničkog rada što ga predstavlja „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ iz 1883. godine. A ta je namjera jedan od lajtmotiva cijele knjige F. Oreba i zato je u knjizi prešutio i proslavu što ju je organizirao KUD „Moreška“ 30. 12. 1993. godine.
A zatim dolazi 2003. godina, s pripremama za obilježavanje 120. godišnjice osnivanja „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija (o tome je riječ u poglavlju 41. knjige F. Oreba) i, dakako, sam čin proslave – ali je ovaj put to izvedeno u organizaciji Poglavarstva grada Korčula i uz jednakopravno ili ravnopravno učešće oba postojeća kulturno-umjetnička društva: KUD „Moreška“ i „Hrvatsko Glazbeno društvo sv. Cecilija“, što u knjizi F. Oreba nije posebno naglašeno, tj. prikazano i obrađeno, a posebno je važno (s obzirom na nesporazume nastale formiranjem HGD… 1991. godine). Zato je potrebno dati sažeto objašnjenje toga događaja.
Preuzimajući organizaciju obilježavanja 120-te godišnjice osnivanja „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, Poglavarstvo grada Korčula jasno se time suprotstavilo parcijalnom svojatanju tradicije, a isto tako je jasno, u stanovitom smislu i službeno, postavilo kriterij i dalo do znanja: da je obilježavanje dana osnutka „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ stvar cijeloga grada i da su svi građani Korčule baštinici porukâ koje su osnivači formulirali 1883. i kulturno-umjetničkog djelovanja što se iz tih porukâ razvio. U tom smislu bio je sastavljen i izveden program proslave jubileja.
„Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ je, kao i „Slavjanska narodna čitaonica“, u tom vremenu narodnog preporoda, bilo osnovano usuprot tadašnjim nastojanjima vladajućih (austro-talijanaških i autonomaških dijelova korčulanske zajednice) da potiskuju i guše nacionalna obilježja većine stanovništva (i grada i otoka); predstavljalo je, dakle, izraz nacionalnog buđenja i oblikovanja nacionalne svijesti, a time je bilo značajna komponenta pokreta narodnog preporoda u Dalmaciji. Sadržaj i oblici djelovanja Društva (kao i svih drugih tog usmjerenja) bili su određeni spomenutim okolnostima.
S promjenom vladajuće paradigme (nestankom K und K monarhije 1918. i uspostavom južnoslavenske državne cjeline) „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ okuplja tada glavninu hrvatskog (ili „slavjanskog“, kako se ponekad u to vrijeme govorilo) stanovništva grada u razvijanju kulturno-prosvjetnih/kulturno-umjetničkih manifestacija, suočavajući se ipak u svom radu sa snažnim i iredentistički agresivnim, a brojčano snažnim, talijanskim dijelom stanovništva grada – preostalog nakon prestanka talijanske okupacije 1918. – „aprila 1921. godine“. Naravno da su okolnosti, mogućnosti, motivi, entuzijazam i intenzitet, a osobito oblici i sadržaj kulturno-prosvjetnog i kulturno-umjetničkog rada u novonastalim okolnostima bili drugačiji i povoljniji. Organizatori i najaktivniji učesnici bili su oni dijelovi stanovništva, koji su sebi mogli priuštiti takvo djelovanje, ali je opći entuzijazam prestankom postojanja tuđinske vlasti proširio osnovu aktivnih članova i stvorio jednu nadasve živu kulturnu atmosferu u gradu. Pored preostalih zaslužnih ljudi starije generacije (da spomenem samo Roka Arnerija) u novim okolnostima osobiti doprinos vezan je uz imena: Don Božo Depolo, Andro Peručić, Ivo P. Tedeschi (najzaslužniji za uzlet amaterskog kazališnog rada), Stjepo Ivančević… (i, da dodam: osobito će ova tri posljednja imena – vodeći ljudi „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ prije II svj. rata – biti pokretači i intenzivno angažirani u obnavljanju kulturno-umjetničkog rada nakon 1944., uz „mlađe stasale snage“, naravno). I tako „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ djeluje sve do 1941. godine – do talijanske okupacije, kada prestaje s radom na isti način i iz istih razloga zbog kojih prestaju radom i sva ostala (slavjanska, hrvatska, jugoslavenska) kulturno-prosvjetna i sportska društva (rudimentarno vođene biblioteke, Glazbe-muzike, Sokol, KPK, igra Moreška). Iz uvida u rad toga Društva nazire se, dakle, osobito entuzijazam i umjetnički kvalitet manifestacijâ koje su izvodili, a zatim i kontinuitet njegovog djelovanja – usprkos društvenim i političkim tenzijama koje su postojale.
KUD „Moreška“ se obilježavanju spomenute 120-te godišnjice 1993. godine pridružila svim svojim snagama (iskazana su joj za to i priznanja) i time podržala intenciju Poglavarstva grada, jer je i obilježavanje svih dotadašnjih godišnjica organizirala i vodila prema istovjetnim kriterijima – da je riječ o proslavama grada Korčule kao cjeline, tj. svih njenih stanovnika.
***
Pogledajmo sada: da li je u izdvojenih šezdeset godina (1933.-1990./1993., odnosno i do 2003. godine) bilo ili nije bilo obilježavanja godišnjicâ spominjanog „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ i/ili općenito kulturno-prosvjetnoga/kulturno-umjetničkog rada u gradu Korčuli?
Uz to pitanje, tj. prije izravnog odgovora, potrebno je najsažetije navesti stanovita pojašnjenja:
Prva je važna napomena: tokom toga šezdesetogodišnjeg razdoblja dogodile su se silne, radikalne i fundamentalnog značenja društvene promjene, bez razumijevanja kojih nije moguće govoriti ni o odnosu prema tradiciji grada, a niti o kulturno-umjetničkom radu nakon završetka II svj. rata 1945. (za Korčulu: nakon oslobođenja u rujnu 1944. godine). Na ovome mjestu moguće je samo najsažetije na neke od njih upozoriti.
Ne može se reći da u razdoblju od 1918. do 1941. u gradu Korčuli nije bilo političkih razmirica; naprotiv. Dominantno im je obilježje ipak bio sukob dva nacionalizma, a socijalna (ili klasna) protivrječja nisu im bila dio politike. Dobar uvid u te razmirice može se naći u tekstovima Zorana Palčoka i Zvonka Letice (Korčulanski zbornik I, str. 135-152, Sjećanja jedne generacije, str. 249-272., ali i drugdje u njegovom prikazu života grada Korčule od 1900—1941.), a opaska Letice o socijalnom supstratu (sitnoburžoaskom statusnom sloju: “bivši plemići, činovnici, advokati, učitelji, svećenici, trgovci, zanatlije, pomorci i sl.“), koji je bio odlučan u formiranju obje preporodne institucije početkom druge polovice 19. stoljeća („Slavjanske narodne čitaonice“ 1871., a „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 1883.) vrijedi i za cijelo razdoblje do 1941. godine, ukoliko je riječ o glavnim pokretačima i najvećem dijelu sudionika/članova kulturno-prosvjetnih društava, koji su u gradu osnovani i djelovali; radnički dio stanovništva samo je u manjoj mjeri bio aktivnim učesnikom, prvenstveno zbog egzistencijalnih prilika u kojima su se nalazili, teškog fizičkog rada koji je najčešće trajao daleko iznad osmosatnoga vremena. Pritom su, kao gotovo isključivo hrvatski etnikum, sav kulturno prosvjetni rad prožimali hrvatskim domoljubljem (patriotizmom) koji je, međutim, bio politički oblikovan povijesnim okolnostima, naročito i prvenstveno: otporom odnarođivanju (austrougarstvo, talijanaštvo, autonomaštvo do pada K und K 1918.), a zatim otporom talijanskom iredentizmu (okupacija 1918.-1921., a uz to snažna talijanska komponenta u stanovništvu grada od oko 20%, sa svojim aspiracijama) i, konačno, snažnom podržavanju jugoslavenstva kao brane iredentizmu i kao povoljnom okviru za ostvarivanje svojih egzistencijalnih interesa – pa se stoga politički život kretao od ilirizma preko narodnjaštva i pravaštva do jugoslavenstva, a tek nešto kasnije (naročito nakon 1928./1929.) i konfrontacije jugoslavenskih i hrvatskih (gotovo isključivo HSS-ovskih) političkih opcija.
Druga je važna napomena: okupacija 1941. godine i zatim razvijanje antifašističkog otpora, izravno vođenog, ideološki usmjeravanog i organiziranog od Komunističke partije, imalo je radikalne reperkusije na pregrupiranje stanovništva. Postepeno sazrijevajuća svijest vodila je radikalnom prevladavanju (prevazilaženju) predratnih političkih razmirica u gradu Korčuli, ali i u selima cijelog otoka – sve su predratne političke nacionalističke opcije (dominantna HSS-ovska na selu i jugoslavenska, dominantna u gradu, ali snažna i u Blatu i u Veloj Luci) prestale postojati. Dodatna, ali za korčulanski lokalitet silno važna, promjena bio je i bitno oslabljen tradicionalni animozitet grad-sela. Sve se to događalo kao proces na političkom programu Komunističke partije (istovremena borba protiv okupatora i socijalna revolucija) i tražila je od svakoga čovjeka da se opredijeli. Golema većina ljudi u gradu (kao i na otoku, naravno i na Pelješcu) opredijelila se za politički program komunista, a glavna snaga koja je pokretala to opredjeljenje bila je mladost grada i tako je formirana nova politička konstelacija, radikalno različita od one koja je postojala do 1941. godine (nestanak talijanskog dijela stanovništva, promjene socijalnog položaja građana i time određena konstelacija interesa).
Treća je važna napomena: mislim da je jasno kako petnaestak godina nakon 1933. (velika nestabilnost u društvu Kraljevine, zatim izuzetno brutalan rat 1941.-1945. s velikim gubitkom životâ i velikim razaranjima, naposljetku mukotrpna obnova nakon prvih godina oslobođenja) – imajući, dakle, na umu društvena događanja u tom razdoblju – obilježavanje tradicije nije bilo odmah moguće, a nije moglo biti ni prioritet u životu grada. Ali se s pobjedom antifašističkih snaga, tj. NOB-e (čemu su građani Korčule značajno doprinijeli) postepeno aktuelnom kulturno-prosvjetnom/kulturno-umjetničkom radu, a unutar toga i obilježavanju tradicije takvoga rada posvetila pažnja i energija koja je bila intenzivnija, masovnija i razgranatija od one do 1941. godine.
Unutar spomenute „nove političke konstelacije“ već se u toku rata (od rujna 1944., a rat je završio službeno 9. 5. 1945.) započinje s obnovom kulturno-prosvjetnih aktivnosti, od kojih treba naročito spomenuti razdoblje nakon kapitulacije Italije do nacističko-njemačke okupacije – razdoblje poznato kao „100 dana slobode“ (s posebno istaknutom ulogom u tome Zdravka Stanića), a nakon oslobođenja grada polovicom rujna 1944. prva organizirana aktivnost bila je obnova Moreške, koja je prvi nastup imala u Hvaru listopada 1944., pa malo nakon toga u Dubrovniku i, konačno, svibnja 1945. u Zagrebu na velikoj kulturnoj manifestaciji uz I kongres USAOH-a – sve to dok je rat još trajao. Na Hvaru je morešku pratila muzika XXVI Divizije NOVJ – najveći dio muzičara je bio iz grada i otoka Korčule, a i glavnina instrumenata je potjecala iz Korčule (nešto kasnije je vojna komanda vratila instrumente gradu i tako je obnovljena i Gradska muzika).
Završetak rata grad je dočekao ne samo s golemim oskudicama i s ruševinama, nego i s ljudskim deficitom (glavnina mladosti, ali i veliki broj srednje i starije generacije bio je u jedinicama NOVJ, tako da je grad s prijeratnih oko 2100 stanovnika završetak rata dočekao s manje od 1500-1600). Dakako da je prvi zadatak bila elementarna obnova bombardiranjima rušenih dijelova grada. Ali se istovremeno započelo s obrazovanjem i prvim naporima da se formira pjevački zbor od učenika tek otvorenih škola. Dio obnove bilo je i osposobljavanje Sokolane, a usporedo s time i formiranje Pjevačkog zbora (glavni akteri: Josip Bepica Svoboda i Zdravko Stanić) i postepeno oživljavanje amaterskog kazališnog rada (pokretač i glavna snaga bio je šjor Ivo P. Tedeschi). Ti su napori imali svesrdnu podršku tadašnjeg predsjednika NOO i Jedinstvene narodne fronte – Andra Peručića, koji je uz sve poslove i sam uzimao učešća u konkretnim akcijama (u pjevačkom društvu, ali i u amatersko-diletantskoj grupi), a također i prvog povjerenika NOO za kulturno-prosvjetni rad, učitelja Frana Filippi. Entuzijazam potaknut oslobođenjem bio je bitna osnova svakog poduhvata, pa i onih kulturno-prosvjetnih.
Postepeno se povećavao broj stanovnika grada, ali se radikalno mijenjala struktura stanovništva (samo se djelomično vraćaju predratni stanovnici grada iz jedinica NOVJ, intenzivan je priliv novih stanovnika iz selâ otoka, dijelom i Pelješca, dolazak sasvim novih (neotočkih) stanovnika vezanih uz razvijajuće se vojno brodogradilište) uz istovremeno postepeno odlaženje na školovanje dijela omladine, do tada glavne okosnice i obnove i kulturno-prosvjetnog rada – sve je to nametalo potrebu akulturacije pridošlih stanovnika, silno važne u svakoj zajednici, a osobito u manjim sredinama, kakva je bila i grad Korčula.
Četvrta je važna napomena: u tim okolnostima, a imajući već u osnovi formirana i aktivna jezgra nekoliko sekcija (školski i gradski pjevački zborovi, gradska glazba, igra moreška, diletantska grupa) grupa Korčulana (redom aktivnih pripadnika prijeratnih društava, pa i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“: Stjepo Ivančević, Andro Peručić, Frano Filippi, Vekemir Lozica, Ivo P. Tedeschi, Tinka Sessa, Josip Bepica Svoboda, Tjeni Tedeschi, Petar Brčić, Zdravko Stanić, Pero I. Tedeschi, Ivo Lozica…, a zatim od mlađih naročito Igor Lozica, Nikša Bernardi…) pokrenula je objedinjenje svih do tada posebnih sekcija/odsjeka, pa je 1950. godine osnovano KUD „Korčula“ (nešto kasnije je promijenilo ime u RKUD „Moreška“), a za predsjednika Društva izabran je Stjepo Ivančević (koji je dugo, nešto više od trideset godina obavljao tu dužnost). Ostavljam sasvim po strani ovom prilikom golemi i entuzijastički rad na obnovi djelatnosti KPK (uključivo i dobrovoljni rad na izgradnji plivališta), a također i razgranati rad na obnovi tjelovježbe (gimnastike) nakon obnove Sokolane, sada pod imenom Društvo „Partizan“.
Da je zaista u gradu, u vremenu poslijeratne oskudice i velikih teškoća obnove, intenzivno „pulsirao“ kulturno-umjetnički rad i s osloncem na tradiciju, a da je ta tradicija bila njegov sastavni dio (jer su i ljudi koji su taj rad organizirali i vodili bili „u toj tradiciji“ aktivni) pokazuje i tekst „Podaci o kulturno-umjetničkom radu u toku 1951. god.“. Pisao ga je Frano Filippi, tada referent za kulturno-prosvjetni rad, 4. 1. 1952., a počinje ovako:
„U Korčuli postoji Radničko kult.-umjet. društvo koje je nastavilo jaku tradiciju iz vremena prije I i II svjetskog rata. Društvo ima: glazbenu, pjevačku, kazališnu, folklorno-vitešku sekciju.“
a zatim nabraja što je svaka od sekcija tokom 1951. godine radila (glazba je „dala 5 koncerata u dvorani, a 4 pod vedrim nebom“, „Pjevački zbor imao je sedam nastupa“, navodeći Josipa Svobodu, a zatim i Zdravka Stanića kao njihove voditelje, dok je „dramska grupa nastupila sedam puta: u Korčuli 3, u Lumbardi 1, u Trpnju 1, na Badiji 1, u Potomju 1. Kvalitet sekcije je također vrlo dobar. Sekcija se može mirne duše pretvoriti u amatersko kazalište.“), navodeći i teškoće za rad (prije svega prostorne), ali i izglede da se riješe (tada je bilo u toku seljenje brodogradilišta i izgradnja „Doma kulture“ na tom prostoru).
O radu KUD „Korčula“, odnosno (R)KUD „Moreška“ u razdoblju punih četrdeset godina (1950.-1990./1991.) nema potrebe ovdje govoriti – historijat toga će vjerojatno biti napisan. Ali da je taj rad bio zaista intenzivan, afirmiran u domaćim i međunarodnim razmjerima, da je okupljao svu mladost i starije u gradu – to ne može biti sporno. I ignoriranje toga rada svakako je dio povijesnog falsificiranja zbilje toga vremena (ili razdoblja). Usponi i padovi, stagnacija u radu, unutarnji nesporazumi, konačno i disolucija Društva moraju biti predmet posebnih proučavanja.
***
Vratimo se sada pitanju: da li je RKUD „Moreška“ (jer neko drugo kulturno-umjetničko društvo u tom razdoblju nije postojalo) tokom spomenutih četrdeset godina na bilo koji način spominjalo ili obilježavalo tradiciju kulturno-prosvjetnoga rada narodnjačkog usmjerenja, pa unutar toga i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“?
Vratimo se, stoga, i pitanju, je li osnovana tvrdnja F. Oreba: „Punih šezdeset godina Sveta Cecilija će živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“ (str. 101 njegove knjige)?
Na ta dva pitanja odgovor su činjenice.
Konstataciju Frana Filippi o „nastavljanju jake tradicije“ sam već naveo.
Počinjem sada ipak s podsjećanjem na obilježavanje jednog izrazito političkog događaja – narodnjačkog (hrvatskog) preuzimanja općinske uprave 1871. godine. Bio je to događaj od golemoga značenja za grad, za cijeli otok, uz ostalo i kao bitnog uvjeta za razvitak kulturno-prosvjetnog i kulturno-umjetničkog rada u gradu, ali i kao dio općeg napredovanja narodnjačkog pokreta i potiskivanja autonomaštva i talijanaštva u Dalmaciji od polovice 19. vijeka.
Jedan od najcjenjenijih predsjednika Općine Korčula nakon II svj. rata, Zdravko Stanić, inicirao je i realizirao obilježavanje toga događaja 1951./1952. godine. Ne samo da je izdan veliki proglas o tom događaju, održane su kulturno-umjetničke priredbe, a održana je i svečana akademija tim povodom, na kojoj je Zdravko Stanić održao referat, posebno naglasio kontinuitet borbe generacijâ za uspostavljanje narodne vlasti i stvaranje narodnooslobodilačkih odbora u NOB-i kao „krune“ te borbe. Njegov referat nije, nažalost, objavljen, ali se nalazi u Zdravkovoj ličnoj arhivi i dostupan je istraživačima. Moram posebno spomenuti oduševljene riječi koje je tom prilikom, dakle 1951./1952., održao Andro Peručić – ličnost višestruko zaslužna za politički i društveni život grada (tekstovi se nalaze uz „Bilješka o porodici Andra Peručića“). Naravno da su posebno naglašene zasluge Rafa, Jerka i Roka Arnerija, koji su desetljećima druge polovice u 19-om i početkom 20-og stoljeća bili najistaknutije ličnosti te borbe.
A zatim je 1971. godine održan Sabor općine Korčula (Vijećâ općine, rukovodeća tijela svih društveno-političkih organizacija, predstavnici svih društvenih organizacija, uz prisustvo službenih predstavnika Dalmatinske oblasti i SR Hrvatske). Predsjednik Općine Ivo Jeričević (podjednako ugledan kao i Zdravko) podnio je opširan referat – ne samo o tom događaju i njegovu povijesnom značaju, nego i o kontinuitetu nastojanja za stvaranjem narodne vlasti, što se ostvarilo u narodnooslobodilačkoj borbi (u jednom dijelu referata govorio je i o tradiciji kulturno-prosvjetnog/kulturno umjetničkog rada). Njegov referat je objavljen i dostupan (vidi u: M. Gjivoje, Zbornik otoka Korčule, broj 2, 1972., str. 11-24; sticajem okolnosti je u tom broju Zbornika…, odmah nakon referata Iva Jeričevića, na str. 25-71 objavljen obiman i dragocjen tekst povjesničara dr. Vinka Foretića: „Presjeci kroz prošlost Korčule. Povodom korčulanskih povijesnih obljetnica“ – tekst osobito važan i za tematiku o kojoj ovdje pišem).
Spominjem ova dva obilježavanja „prelaska općine u narodne ruke“ jer je taj politički okvir bio odlučan za razvijanje kulturno-prosvjetnoga rada u gradu Korčuli (ali i na cijelom otoku Korčula) i nakon 1870-ih (kad je omogućio nacionalnu afirmaciju obrazovanijem i imućnijem sloju hrvatskoga naroda usuprot tada snažnoj autonomaškoj, a kasnije talijanaškoj, komponenti grada) i nakon 1944./1945. (kad je omogućio afirmaciju svih slojeva stanovništva, dokinuvši osnove postojanja dotadašnje socijalne diferencijacije).
Djelujući unutar spomenutog „političkog okvira“ nakon 1944./1945., RKUD „Moreška“ je osobitu pažnju posvetio i obilježavanju tradicije kulturno-prosvjetnoga rada, a unutar toga naročito i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Nabrajam ih nekoliko:
- 1953. godine obilježena je 70-ta godišnjica osnutka „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“, ali istovremeno (zajedno) i: 80-ta godišnjica Slavjanske narodne čitaonice, 60-ta godišnjica Hrvatske općinske glazbe,
- 1958. godine je istovremeno (zajednički) obilježena godišnjica osnivanja Kulturno prosvjetnog društva „Kanavelić“ i 75-ti jubilej „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“,
- 1978. godine također je obilježena godišnjica kulturno-prosvjetnoga rada u gradu, uključivo i 95-ti jubilej „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“,
- 1983. godine održana je pak velika proslava: 100-ta godišnjica „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ i istovremena (zajednička) proslava kulturno-umjetničkog rada općenito u gradu Korčuli.
Ne može se, dakle, reči da RKUD „Moreška“ nije s velikom pažnjom njegovala tradiciju, koju je aktivnim djelovanjem nastavila, i da nije ustrajno i primjereno obilježavala jubilarna događanja te tradicije – događanja značajnih za grad iz doba narodnoga preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. stoljeća. O obilježavanju jubileja i 1993. godine već je govoreno.
Ni jedno od navedenih obilježavanja i proslava jubileja nije bilo samo formalne naravi. Uvijek su bila organizirana intenzivna i raznolika događanja (koncerti, izložbe, pozivanje u goste drugih kulturno-umjetničkih grupa ili društava, referati o razlozima obilježavanja godišnjica i nastavljanju rada na tim tradicijama, izložbe, obilježavanje jubileja postavljanjem spomen-ploča, dodjeljivane su plakete i priznanja…). Ali je naročito značajno da su u obilježavanju jubileja masovno učestvovali građani Korčule, osobito i oni koji su bili još živući učesnici u radu kulturno-prosvjetnih društava (i „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“) – dakle, ne samo kao promatrači, nego i kao raniji i aktuelni aktivni sudionici (u zavisnosti od godina starosti i stanja zdravlja).
Zašto sva ta obilježavanja jubileja Franko Oreb prešućuje?
Tom prešućivanju jedina je svrha pokazati postojanje prekida kontinuiteta u kulturno-umjetničkom djelovanju s obzirom na ono do II svj. rata, a time pokazati da ni KUD „Moreška“ nije nastavljač, nije baštinik toga djelovanja (koje je, kako F. O. stalno tvrdi, postojalo samo u prašnjavim požutjelim papirima itd, a ne aktivno nečijim radom). Taj je „manevar“ zapravo usmjeren na stvaranje osnove za tvrdnju da je tek 1991. novoosnovani HKD (ubrzo preimenovan u HGD) pravi baštinik prijeratne tradicije kulturno-umjetničkog rada – samim tim što su mu, kao bitno, prikačili ranije svetačko ime. Tako je F. Oreb konstruirao cijelu knjigu, ali mu se omakla i formulacija koja cijelu konstrukciju dovodi u pitanje i koja je u sebi protivrječna. Na str. 101 (poglavlje: „Drugi svjetski rat i prestanak djelovanja Sv. Cecilije“) tekst završava:
„Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u novim političko-društvenim okolnostima (druge, socijalističke Jugoslavije), Društvo se više neće obnoviti pod svojim starim imenom. Osnovat će se novo Radničko kulturno-umjetničko društvo Moreška, koje će nastaviti glazbenu i pjevačku tradiciju prethodnika, ali u drugačijem političko-društvenom, ideološkom i kulturnom ozračju. Punih šezdeset godina Sveta Cecilija će živjeti samo u prašnjavim spisima, požutjelim fotografijama i u sjećanjima starijih naraštaja Korčulana.“ (boldirao i kurziv – A. L., uz jednu usputnu primjedbu: naziv osnovanog Društva 1950. godine bio je drugačiji, a tek je kasnije, kad je zaista većinski ili gotovo većinski sastav članstva bio radnički, dobio je prefiks R).
Ako je KUD „Moreška“ nastavio tradiciju prethodnika (trebao je F. Oreb dodati uz glazbu i pjevanje i amatersko kazališnu, barem neko vrijeme), ako su Društvo osnovali, a zatim u njemu aktivno radili funkcioneri i članovi prethodnika – nije li onda apsurdno govoriti da je naslijeđe prethodnika živjelo samo u prašnjavim papirima? I što je bitno: puko ime ili stvarni rad? Puko ime ili živi ljudi? I države, pa i pojedinci često mijenjaju ili ime i/ili prezime – ali ostaju iste države, osobe, ličnosti… kako god ih nazvali! U čemu je onda krimen ili prekršaj ili nepristojnost ili… kad su osnivači KUD „Korčula“/“Moreška“ smatrali takvo ime prikladnijim u datim prilikama? Je li imenu „Sv. Cecilija“ nekakvom tapijom, nekim ukazom, propisom bilo zagarantirano trajno korištenje, pa sada F. Oreb iskazuje „pravedan gnjev“ što se tapija, ukaz ili propis ne poštuju? Ako je tako – trebao je to jasno reći. Međutim, iz brojnih njegovih iskaza, na koje upućujem, kao i činjenica što sam ih već naveo i na koje ću još ukazati – njegov „pravednički gnjev“ je sasvim druge prirode.
Dr. Ante Lešaja, autor ovoga serijala, umirovljeni je profesor političke ekonomije. U vrijeme rata devedesetih godina otkriva masovno uništavanje knjižne građe u korčulanskoj knjižnici i javno kritizira kulturnu politiku koja ga je omogućila, a koja je (bila) zasnovana na šovinizmu i nacionalizmu. Autor je knjige Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih. (op. ur.)
