Svjetlana Lugar, aktivistkinja, političarka i književnica: Svi, i stanovnici Travnog i mi u mjesnoj samoupravi, čekamo novi park kraj Mamutice.
„Ako je zapisano, dogodilo se“ zbirka je kratkih priča autorice Svjetlane Lugar koju je objavio Centar za kreativno pisanje. Svjetlana Lugar kulturnoj je javnosti poznatija kao dugogodišnja aktivistkinja čije je društveno angažirano djelovanje započelo 2005. godine s incijativom da se u parku Travno ne gradi ništa, pa ni crkva. Ta incijativa pod geslom „Crkva DA – u parku NE“, u konačnici nije uspjela jer je u parku, koji je time značajno devastiran, izgrađen crkveni poslovni kompleks koji uključuje crkvu, stanovanje i privatnu garažu. Svjetlana Lugar pritom je doživjela niz ozbiljnih prijetnji koje je, međutim, nisu pokolebale. Iako nije uspjela spasiti park, u povijesti aktivizma u poslijeratnom i postautoritarnom Zagrebu njen je angažman označio svojevrsnu nultu točku građanske pobune i obrane javnog dobra. Tek kasnije pokrenute su slične incijative raznih nevladinih organizacija.
Kao aktivistkinja, s udrugom „Travno, moj kvart“, a u suradnji sa zagrebačkom komunalnom tvrtkom „Čistoća“, 2011. godine uključila se u prvi pilot projekt sortiranja otpada u Mamutici, najvećoj zgradi u Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se projekt pokazao izuzetno uspješnim upravo u dijelu koji je ona provodila i prerastao plan i mogućnosti komunalne tvrtke te kao takav bio prenapredan za svoje vrijeme pa će istu stvar Grad Zagreb i ista komunalna tvrtka pokrenuti tek više od desetljeća kasnije.
Lugar je bila važna saveznica incijative „Parkticipacije“ i partnera za mrežu gradskih vrtova koju je Zagreb dobio 2013. godine. Dugogodišnja je zagovarateljica reaktivacije novozagrebačke Plave potkove, slijeda velikih dijelom nedovršenih javnih parkova, što uključuje i onaj budući sa zapadne strane Mamutice – prvi koji bi se mogao urediti.
Desetljećima nakon prve organizirane pobune za park, kao političarka i lokalna vijećnica stranke „Možemo!“, Lugar je na lokalnim izborima 2021. godine ušla u vijeće gradske četvrti gdje je posljednje tri i po godine u poziciji potpredsjednice VGČ-a.
Paralelno s aktivističkim djelovanjem, Svjetlana Lugar nagrađivana je spisateljica čije su kratke priče zapažene na raznim književnim natječajima. Godinama je djelovala kao blogerica u grupi BORG (Blogerska organizacija raspisanih građana).
Promocija njene prve knjige, o kojoj govori za H-Alter, održat će se 7. studenoga 2024. u 18 sati u Centru za kulturu Ribnjak
Koja je veza vašeg aktivizma i pisanja?
Moji prvi aktivistički koraci su bili katastrofalni. Od naslova gradskih ureda, pravilnika, odluka, pitanja bez odgovora, mog neznanja i propitkivanja kod susjeda pametnijih od mene nametnula se potreba da se organiziramo u udrugu Travno moj kvart i krenemo smislenije tražiti odgovore od Grada. Ne mogu da ne spomenem neke osobe koje su udruzi odredile smjer i dodale kvalitetu koja je postala motor buđenja stanovnika naselja da djeluju i šire od aktivizma. Najprije, bile su to urbanistica Zelene akcije, Vera Šimek Petrnjak i radio novinarka Slobodne srijede, pokojna Vasva Mazele. Obilježile su sve što je udruga dobro činila. Dodale su svojevrsnu kvalitetu koja je iskoračila i na kulturna događanja u javnim prostorima. Veliko im hvala.
U isto vrijeme naučila sam mnogo. Predsjednica Zelene akcije Jagoda Munić, zatim predsjednik Tomislav Tomašević uključili su me u edukacijska predavanja, proširili teme na tribine u dvorani lokalne samouprave Travno. Temu razvrstavanja otpada kroz pilot program za Mamuticu su me upravo edukacijom motivirali predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević i Marijan Galović, tadašnji voditelj te teme. S današnjim voditeljem Markom Košakom nastavila sam suradnju. Ovime želim istaknuti koliko su udruge civilnog društva, i civilno društvo uopće, važni, pa i preduvjet napretka svakog društva.
Moj aktivistički rast obilježila je i suvremena kultura, u prvom redu sudjelovanje u nekim projektima. Spomenula bih tri događanja u kojima je bilo uključeno Travno: Urban festival 2006. koji je u naselje dovelo berlinske umjetnike koji su tjedan dana vodili Radio Mamuticu; zatim udruga muzeologa iz Dugava, Kontraakcija, koja je provela mapiranje više naselja, te projekt Biografski krajolici Novog Zagreba, autorice austrijske umjetnice Claudie Bosse. Bila je to angažirana kazališna predstava s porukom građanima da je borba za grad demokratsko polje.
Travno je završeno naselje, s izuzetkom dviju velikih čestica koja su rezervirane: jedna za društvene namjene jugozapadno od Mamutice, i druga zapadno od Mamutice za park.
Crkva je sagrađena i saživjela s naseljem i na nama je da preostale čestice ostvare planirano uređenje i opremanje.
I u mom aktivizmu i mom pisanju tema je život u gradu i sam grad, a osobito javni prostori. Javni, otvoreni prostori, mislim na trgove i parkove, su osim prostori kojima prolazimo, prostori u kojima se i zaustavljamo. Svojom kvalitetom trebaju pozivati. Parkovi su mi uvijek na prvom mjestu.
Koja je prva priča koju ste napisali?
Prvu priču napisala sam 1996. Grotesku. Pravog zagrebačkog naslova Zlobnici me zovu polovnjačom. Tjera na smijeh da se ne bi plakalo. Označila je za mene prekretnicu na više nivoa. Recimo, nakon dvadesetosam godina prestala sam pušiti. Samo tako, zbog teksta u priči. Bilo je to neko krizno vrijeme. Sad je to zadnja priča u zbirci. Da zadržim želju za pisanjem upisivala sam više radionica kreativnog pisanja. S tim sam se častila. Nisam bila vrijedan polaznik, ali neke zadaće sam dotjerala do zaokružene priče i povremeno ih slala na natječaje. Tako je sedamnaest priča našlo mjesto po tiskovinama.
Možete li reći nešto o procesu pisanja i nastanku knjige. Prvu knjigu objavili ste tek u mirovini.
Planirala sam čim odem u mirovinu pisati priče, crtice, humoreske i sl. U tom pravcu neprekidno sam pisala bilješke, koje sam većinom slagala u kronološke tablice. U isto vrijeme sam i povremeno provjeravala činjenice koje sam spominjala. Ali kako sam ušla u aktivizam, jer me zanima što se dešava i ulaže u mom dvorištu, odvuklo me to od kreativnog pisanja, ali pisanje bilježaka nisam napustila. Imam desetak i više popunjenih rokovnika, a sve su to neispričane priče. Ova zbirka sadrži priče koje govore o mom djetinjstvo i složila sam ih kronološki. Zbirka se „kuhala“ desetak godina, ali van tog prvog okvira nastale su i neke priče koje će biti dio druge zbirke. Više se ne smijem razbacivati s desetljećima, iako svako desetljeće u svakom pogledu napredujem.
Iako uključuje i pokoji putopis, vaša knjiga događa se u dva grada: Zagrebu i Starom Gradu na Hvaru.
Zagreb moj rodni grad i grad u kojem živim, a odlazak na ljetovanja u Stari Grad na Hvaru, rodnom gradu mojih roditelja, cjeloživotna su konstanta. Te dvije točke su me odredile i hranile. Kako te dvije sredine nisam mijenjala, njih sam i najbolje upoznala i prirodno je da o njima i pišem.
Vaša je knjiga ponajviše o Zagrebu u razdoblju dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Kako biste saželi to vrijeme? Kakav je tada bio Zagreb?
Zagreb nije bio tako velik i s tolikim brojem stanovnika. Djeca su se više igrala na ulici ili u obližnjem parku. Zgrade koje su se gradile u slobodnim prostorima između zgrada bile su naše produženo područje za avanture. U kvartu i dalje od kvarta išli smo na kulturna događanja koja su bila jeftina ili besplatna. Od petog osnovne svi smo imali godišnje karte tzv. Muzičke omladine za sve godišnje sezone scenskih i muzičkih izvedbi po kazalištima i koncertnim dvoranama. U gimnazijama je to bilo obavezno, a u drugim školama planirano sa zadanim minimumom posjeta izvedbama.
Širom grada nudila su se svakojaka događanja. Od sporta, kulturnih izvedbi, izložbi do edukacijskih predavanja, a ponuda filmova je bila za svaku dob i ukus. Sjećanje na koliko događanja nas je pod obavezno vodila škola je iznenađujuće. Imali smo određenu kvotu obaveznog gledanja filmova, zatim školsko uvježbavanje scenskih nastupa od zbornog pjevanja do dramskih izvedbi za školski nastup. U mom kvartu se koristila scena današnjeg Doma sindikata ili velika dvorana na Ribnjaku.
U Mjesnim zajednicama smo išli na prezentacije mnogih djela kulturnih radnika. Mnogi dječaci su bili učlanjeni u kvartovske modelarsko-maketarske klubove, sve besplatno. Bili smo zaraženi kulturom. Sjećam se u srednjoj školi skupljali smo sitniš da sakupimo za karte da s balkona gledamo generalnu probu u Gavelli. Nismo svi imali za karte, pa nas je biljetar puštao i besplatno s opravdanjem „sve su to naši budući glumci“. Na čitanje poezije pozivali su nas u mnoge male dvorane. Sjećam se poziva u neku prizemnu dvoranu u blizini Teatra &TD, čitao se Tagore. Poludjeli smo za njim. U knjižnici se čekalo na red za posudbu.
Kao i svaki drugi grad, kultura je gradila Zagreb. Zato pozdravljam politički stav u ulaganja u edukaciju i kulturu. Upravo to podiže svijest građana. Vjerujem da će se ulaganja Grada, koji je sada podigao davanja za programe u kulturi za više desetaka postotka pa i do sto posto više nego prethodnih godina, još više isplatiti dugoročno. Građani se brzo priviknu na kvalitetniju svakodnevicu.
Zagreb je jedan od glavnih protagonista vaše knjige, a unutar grada posebno mjesto zauzima Trg Petra Krešimira IV. Zašto?
Moje slobodno vrijeme obilježeno je Krešimirovim parkom. Nama djeci i mladima to je bio dnevni boravak. Taj se park sastoji od više zaokruženih cjelina. Tema. Moj prvi prosvjed zajedno s kvartovskom djecom bio je kad su nam krajobrazni arhitekti na brijeg posložili ukrasno stijenje. Protestirali smo tako što smo kroz godinu pokošenu travu skupljenu na kup porazbacali cijelom livadom. Bio je to naš bunt. Mnoge scene iz knjige događaju se u tom parku koji se s vremenom mijenjao, baš kako se mijenjaju i ljudi i grad. No, baš taj park sa svojim visokim urbanim kvalitetama treba biti uzor budućim gradskim parkovima od kojih ne treba očekivati ništa manje. Posebno zato jer smo te kvalitete nekad znali tražiti i izgraditi.
Osobita vrijednost knjige je bezbroj gradskih detalja i marginalnih povijesti, koje su često generacijski uvjetovane, a vi ste ih sada zapisali.
Željela sam detalje koji su otišli u zaborav zabilježiti. Tu su ulični prodavači „samoborskog belega peska“, zamjena za vim koji se kasnije pojavio u prodaji; zatim oglašivači s priborom za brušenje škara, noževa i popravka kišobrana složenim na plošne tačke koje su ujedno podloga za rad. Pjevači s verglecom koji je najčešće puštao međuratne šansone. Na Glavnom trgu i pred Glavnim kolodvorom u nizu su mušterije čekali čistaći cipela, a strugač blata s đonova cipela imao je svaki ulaz u zgradu u Donjem Gradu. Vrijednost svega toga spoznamo tek s odmakom, kad nestane.
Osim što smo živjeli te svoje gradske marginalije znali smo i za one prethodnih generacija jer se o tome pričalo ili su poneki ostaci budili znatiželju i nailazili na tumačenje. Svjedočila sam vremenu bez frižidera, bez mašine za pranje rublja i posuđa, bez televizije. Svi stanovi nisu imali telefone. Sačuvala sam unukama telefon s brojčanikom koji se okreče. Bile su iznenađene koliko je to sporo birati brojeve. O pisanju pisama unutar obitelji i prijateljima, njima je nepojmljivo kako nam se to dalo činiti.
Zbirka je nazvana po jednoj od priča. Zašto baš taj naslov?
Ta priča govori o prostoru na i oko Trga žrtava fašizma i ona govori o vrijednostima. Važno mi je ime toga trga jer komemorira ogromna stradanja i velike žrtve u Drugom svjetskom ratu, a unutar toga, stradanje zagrebačkih Židova koje je nama djeci bila realno ispričana činjenica. Za razliku od danas, nekad ste na svakom ulazu u zgrade Donjega grada na popisu imena mogli prepoznati predstavnike različitih pripadnosti. Svi su oni obilježili povijest grada, davali mu na širini i bogatstvu. Kao djevojčice imale smo tajnu oko sestrične moje najbolje prijateljice Đurđe, koja je bila u ratu usvojeno židovsko dijete. Takve priče bile su mi važne da ih zapišem i ostavim svjedočanstvo o veličini ljudi i grada.
Promjena imena Trga žrtva fašizma i mene je odvela na taj trg da podržim brojne legende našeg kvarta: Paju Gregorića, Šimu Balena i Edu Murtića, da spomenem samo neke, da se ime trgu vrati. Bila je tu i ploča sjećanja na zatvor u Račkoga 9, koja se dvaput razbijala dok konačno nije postavljena od metala. Ona gdje je bio Gestapov zatvor do danas nije vraćena.
Na izborima 2021. sudjelujući na listi ZJN!-M!-NL-ORaH-ZaGrad ušli ste u Vijeće gradske četvrti Novi Zagreb – Istok i potom ste postali potpredsjednica Vijeća. Park sa zapadne strane Mamutice dio je predizbornog programa stranke Možemo!. Do isteka mandata još je oko pola godine, a parka sa zapadne strane Mamutice nema ni u najavama. Štoviše, još nema najave ni nijednog drugog velikog novog parka u gradu. Zašto?
Svi, i stanovnici i mi u mjesnoj samoupravi, čekamo taj park. Zaključci o parku su prošli oba vijeća, četvrti i mjesnog odbora, ali rad na GUP-u koji je strateški dokument razvoja grada u svom sadržaju se morao dotaknuti i čestica koje su bile spojene u jednu administrativnu cjelinu, pa se parcijalno nije moglo krenuti u ozbiljnije uređenje. Tu cjelinu su činile tri čestice: prostor zapadno od Mamutice i još prema zapadu čestice Lakun i Bračak. Osim toga, neke čestice na potkovi su imale zabilježbe da se na njima mogu graditi tematski sadržaji što ne priliči parkovima koji trebaju biti javne površine općeg značaja. Izmjenama GUP-a dio potkove u Utrini, južno od parka za pse, postaje zaštićena zelena površina umjesto građevinska zona. S usvajanjem svih tih izmjena GUP-a, otvara se prostor za javni natječaj za novi park kod Mamutice.
Koji je za vas osobno, s pozicije Vijeća četvrti najveći uspjeh, a što najveći problem ili propust?
Za moju četvrt osobito važno, gradi se osnovna škola u Jakuševcu koja će rasteretiti osnovnu školu u Dugavama. Gradi se i vrtić u Sloboštini koji je u fazi natječaja. Krenule su nove mreže biciklističkih staza, otvoreni su radovi na Sarajevskoj cesti. Širenje tramvajske pruge do Ranžirnog kolodvora i trase u oba smjera za pješake i bicikliste su veliki iskoraci. Problema ima oko otpada, a to je neizostavno proces.
Mislim da bi se trebao otvoriti veći prostor za građanke i građane starije dobi. Nedostaju nam domovi umirovljenika, domovi za palijativnu skrb, hospiciji, pa i spomenuti park koji starijoj populaciji čini jedan od najvažnijih segmenata kvalitete života u kvartu. Ali ne samo njima. Sve to vidim na prostoru sa zapadne strane Mamutice. Kada se prepozna važnost toga što navodim da nedostaje, onda se uvidi da je taj projekt važan za cijeli grad.
O čemu će biti vaša iduća knjiga?
Iduća knjiga će biti nastavak prve. Na neki način već zadnjim pričama najavljujem buduću knjigu. U podnaslovima priče nose tekst: „poslije dvadeset godina“; „poslije trideset godina“ i „poslije četrdeset godina“. Za sada znatiželjnima ostaje mašta što se sve izdogađalo, a meni pregled bilješki, provjeravanje činjenica i sjećanja na mnoge pojedince koji su obilježili grad. Zagreb nije nastao jučer. Baštinimo generacije i generacije koje su gradu dale miris, zvuk i boju. To mu dajemo i mi.
