Vlado Martek, pjesnik i umjetnik: Za mene je bit fašizma mržnja spram razlike. To sam prvi put na svojoj koži osjetio s 15 godina kad sam počeo nositi dugu kosu. Postao sam različit od ostalih gimnazijalaca i doživljavao sam različite intenzitete, razine, mržnje. I kasnije kad sam sve to upoznao onda sam shvatio kakva je tek bila mržnja kada se nekoga, ili milijune, ide ubiti.
Autor ovogodišnje memorijalne umjetničke intervencije Virtualnog muzeja Dotrščina u čast žrtava fašizma je pjesnik i umjetnik Vlado Martek. Rad naslovljen „Na umjetnicima svijet ostaje“ bit će predstavljen javnosti u subotu. 23. rujna 2023. u 11 sati na Dotrščini, tradicionalno u povodu Svjetskog dana mira.
Ovogodišnja privremena memorijalna umjetnička intervencija na Dotrščini deseta je jubilarna, a po prvi se put održava u spomen-parku koji je i primjereno obilježen budući da je gradska uprava gradonačelnika Tomislava Tomaševića, na incijativu Virtualnog muzeja Dotrščina i nakon deset godina zahtjeva, konačno vratila 1990-ih godina uklonjenu spomen-ploču na glavni ulaz u park.
O radu koji će predstaviti u subotu, za H-Alter govori Vlado Martek.
U vašem samizdatu (knjižici) koji je nastao za potrebe ovogodišnje memorijalne intervencije na Dotrščini spominje se i grad Pariz u kojem ste ovo ljeto izveli i vašu zadnju pjesničku agitaciju. Za što ste sve ovaj put agitirali i kako općenito gledate na angažman u vašem radu?
Pariz je grad koji je vrlo značajan za mene s obzirom da je tamo rođena moderna poezija, i rođena je fotografija koji je svojevrsna vizualna poezija par excellance. Prošlo je točno četrdeset godina od kako sam prvi puta izveo agitaciju LES ARTISTES – AUX ARMES (Umjetnici na oružje) u Parizu i sada sam to ponovio, no ne u takvom obimu. Taj segment moga rada, agitacije, Pariz, je nešto što je vrlo bitno, a rekao bi i nešto što se samo po sebi posložilo. Kada sam bio prvi put u Parizu agitirao sam pred Beaubourgom (Centrom Pompidou, op. S.Š.) jer tamo je sjecište moderne i avangardne umjetnosti, tamo se rade takve izložbe. Potom sam otišao na groblje Pere Lachaise gdje počiva Jim Morrison. Znamo njegovu muziku i Doorse. Tu vrstu pobune. To je bilo pravo mjesto da tamo agitiram jer tamo dolaze mnogi ljudi u hodočašće, na Morrisonov grob. Nemam nikakve povratne informacije, ali mislim da je to bilo nešto što se vidjelo i čulo.
Agitacija Umjetnici na oružje nije konkretna, već simbolička jer umjetnici imaju oružje, a neprijatelj je nepregledan. Ideologije su nepregledne i apsolutno prisutne, no umjetnost ima oružje da uspostavi ravnotežu u toj borbi. To je optimizam. Da citiram samoga sebe iz 1971: sposoban za optimizam. Bio sam sposoban, a danas nisam više tako sposoban za optimizam. Godine rade svoje.
A aktivizam je glavna srž mog rada i to je povezano i s – iskoristio bih zastarjeli pojam – borbenošću. Aktivizam se pokazivao na mnogo načina mog djelovanja: preko mojih samizdata, preko land arta, preko akcija, izložbi i akcija s Grupom šestorice.
Pariz je grad u kojem ste kroz desetljeća zapravo izveli čitav niz intervencija. Možda najviše nakon Zagreba i Venecije. Koliko vam je taj grad važan i zašto?
Pariz mi je važan kao ljubav. Ljubav je važna. U Zagrebu sam rođen, ali Pariz sam prepoznao kao mjesto rođenja moderne poezije preko Artura Rimbauda, Stéphanea Mallarméa i Charlesa Baudelairea. Za mene je to neusporediv grad koji je dao avanturu koja se tiče baš mog medija. Kasnije je došao Guillaume Apollinaire i nadrealisti, André Breton. Pariz je apsolutno nezamjenjiv. Najvažniji grad, točka, gdje su se stvari zapetljavale i otpetljavale, ali tim više što je Pariz kao grad toliko slobodarski, toliko otkačen da mi je uvijek bio privlačno mjesto za raditi. Kao što je mi je i jedan bizarni grad kao što je Venecija isto bio privlačan i puno sam i tamo radio.
Postoje li neke sličnosti između Zagreba i Pariza?
Mislim da se ne može o tome govoriti ali čovjek u životu skuplja različitosti. Ne idem na sličnosti nikada, idem na različitosti. Uostalom različitosti se upotpunjuju. Odnosno da se pozovem na staru hipijevsku parolu „We wanna be different“ (Želimo biti različiti), a onda se u tome i nešto događa.
U Zagrebu sam smislio tužni slogan, koji sam sad i proširio, „Crna ulica u crnom predgrađu crne provincije“. Zaboravio sam Konjščinsku, a živio sam u toj ulici. Ona je još crnija od same Dubrave. I od same Hrvatske, kao europske provincije. Naravski da se s tim proširenjem gubi efektnost same izreke, izvornog rada „Crno predgrađe crne provincije“, ali to je ne bih rekao točnije, nego potpuno. I naravno da je iz crne ulice nastala crna umjetnost. Moja umjetnost je za većinu ljudi i onih koji se roje oko umjetnosti, crna umjetnost. Ja sam recimo pankerski buntovnik, a što je predpoezija nego zapravo jedan pankerski potez unutar poezije kao takve, klasične, akademske. Poezija i jezik su čuvari bitka, nacija, nacionalnog, ovo ono, gluposti. A što ja radim? Pomičem čitavu stvar na alat. Na papir, na podlogu, na olovku, na gumicu. Materijaliziram sudbinu poezije, a to je neoprostivo. To nije nešto različito nego rade akademski pjesnici, nego je to potpuno neprihvatljivo, i izlazi čak iz pojma razlike jer ne dira pažnju koju onih koji pomoću jezika pričaju o svojim osjećajima, o svojim dedama i bakama, o svojoj državi, o svojim zastavama. Međutim, idemo naprijed, na predpoeziju. Idemo staviti pažnju na olovku, gumicu, na podlogu na kojoj pišeš, na papir, na staklo, idemo se osvijestiti na taj način što ćemo doći ispred poezije, da bi postali – sad koristim frazu – bolji ljudi.
Vaši radovi zastupljeni su i u velikim muzejskim i drugim kolekcijama, no kakva je vaše iskustvo recepcije vašeg rada kod (najšire) publike?
Moj je posao u očima građanstva neoprostiv, ali nije to poanta. Nisam išao za tim jer bi izgorio da sam išao u rovovima protiv malograđanštine, protiv svega toga. Niti ja, niti moji prijatelji, nismo radili zato da bi kontrirali, ali smo bili svjesni da istovremeno radimo nešto što stvara drugu razinu, drugu praksu. To će prepoznati samo osvješteni pojedinci. Neće moje poteze u poeziji, Demurove u slikarstvu ili Jermanove fotografije, prepoznati klasični ljubitelji fotografije, slikarstva ili poezije. Neće. Neće prepoznati jer to nije tako jednostavna stvar, ali je ponuđena. Ja sam biće koje se rodilo i ponudilo nešto. Kao i moji prijatelji. Na onima je koji uzimaju da spoznaju što imaju na raspolaganju. No, to je sad već patetika.
Na poziv kustosa Darka Šimičića, autor ste ovogodišnje memorijalne intervencije u čast žrtava fašizma na Dotrščini. Što ste pripremili za Dotrščinu?
U duhu onoga što sam već rekao, zapravo materijalizacija, materijalni aspekt poezije. Pripremio sam zgodnu metaforu s vrtom, s gredicama, u kojima neće rasti biljke, nije ništa posađeno, već su zataknute, u prenesenom smislu posađene gumice i olovke, ili su gredice prekrivene A4 formatom praznoga papira. Naslov rada je „Na umjetnicima svijet ostaje“. Aludira se na cjelovitu simboliku, na prazan papir koji može biti ispunjen s koječim, pitanjem našeg opredjeljenja i mogućnošću da shvatimo stvari. Drugo, to je zemlja kao bazična stvar, u koju, nažalost pokapaju i strijeljane, ali u tu se zemlju može utaknuti olovka i gumica, po toj se zemlji može šetati i doći do nekih istina koje nas mogu izbaviti od ne daj bože budućeg pakla. Zemlja je prisutna i ona sve to prima. Kroz svoju sam poetsku imaginaciju, kroz svoju poetsku praksu, sve te materijalizacije, prizemljio svoje stihove na način da budu potpuno komunikativni i oprostoreni. Otvoren sam za simboliku, za sublimaciju, koju će pažljiva publika moći povezati. Znamo da trava raste, novi život raste, od biljaka imamo koristi, ljepotu, imamo budućnost, a ovdje u gredicama rastu olovke, našiljene, čekaju; gumice da se izbriše ono što ne valja, zapravo, isto potencijalno jedan rast, obećanje, koje ne znamo kako će završiti, ali je obećanje. Kao što i biljke mogu završit u loncu ili ih može netko ubrati i baciti i mogu ostati neiskorištene u svojoj svetosti života. Sve je moguće. Moguće je i da se sve okrene na loše. Ali naravno uvijek je velika šansa i mogućnost da bude bolje.
Nadovezao bih se se i na jedan slogan iz mog samizdata, „Poezija više nema šanse ni biti šansa“. Tu aludiram na klasičnu poeziju jer ja ipak baratam pojmom predpoezije, ali u krajnjoj liniji lamentiram nad sudbinom poezije kao takve i nad sudbinom jezika kao takvog. Pa onda u tomu simislu nema više šanse. Međutim, ta tautologija, nema šanse biti šansa, zapravo se uvijek može gledati u ogledalu i očitati se u svojoj suprotnosti. To je sad pitanje publike i onoga koji to prima. Uvijek je publika ona koja, kako je to rekao Marcel Duchamp, određuje i vrijednost i dubinu, i sve. Pa i trajanje. Mada su se u međuvremenu umiješali kustosi pa oni hoće određivati što je i nije vječno. Postoje četiri grupacije: dileri, kustosi, tajkuni i pedofili. Četiri mračne figure. Mora koji put čovjek biti i oštar.
Od drugih elemenata koje ću izvesti na Dotrščini ključan mi je materijal, celofan. Celofan je specifičan papir, konkurent staklu, ali ima moć savitljivosti. On je materijalan, proziran i tanak. U njega su se nekad omatale bombonjere, danas još uvijek cvijeće, kako bi bilo svečano, a istovremeno se kroz njega sve vidi. Zadovoljiš dvije kategorije: kategoriju skrovitosti i kategoriju otvorenosti, vidljivosti. Došao sam na ideju da jedan od Bakićevih kristala, spomenik, u Dolini grobova obgrlim, omotam celofanom kao buket cvijeća i predstavim kao nešto što je dragocjeno, nešto što je uočljivo i nešto što treba naglasiti, a istovremeno ga ne treba sakriti. Ne treba se igrati tajni. To je pandan buketu cvijeća u svom patetičnom i likovnom smislu. Isto kao i knjige u celofanu na stablima koje imaju otvorenost i filozofski pojam omeđenosti, zatvorenosti. Fascinira me taj materijal. U početu sam napravio nekoliko radova sa celofanom, kao što sam radio i radove sa staklom. Transparentnost, prozirost me privlačila.
Ako je stvar pogođena onda čini cjelinu. Kao što knjiga omotana u celofan čine cjelinu i dodaje status materijalnosti koji je po meni poetičan. Poetično je za svakoga nešto drugo, a za mene su poetine prozirne stvari poput celofana, stakla i vode.
Nešto kroz što možeš vidjeti, a i nešto napisati na to, pa vidiš i to što si napisao. U ovom slučaju to je odavanje pijeteta tako što je uzet jedan čin iz života, omatanje cvijeća, buketa, koji se prenosi na groblje i postaje buket, dobiva na vrijednosti. Sve kako bi se pojačala svijest o čemu se radi i na koji način čovjek sa simpatijama i razumijevanjem, koliko čovjek uopće može razumjeti taj zločin, to može shvatiti. Jezik je tu jalov i suvišan. Zločin se ne da prepričati. Zato su moje akcije na Dotrščini, te vizualne stvari efikasnije nego bilo kakav tekst, pričanje, jer jezik uvijek nešto izgubi. Prenosan je, a ove stvari su krajnje konkretne. Da bismo bili u rangu te materijalne stvarnosti, spomenika, celofan je taj koji je u rangu materijalne prisutnosti.
Spomenuli ste da danas više niste optimistični. Dotrščina je prošla crno razdoblje potpune negacije, radikalnog državnog revizionizma. Na koji način bi se moglo povezati optimizam i vaš rad na Dotrščini kao mjestu teške povijesti?
Skočit ću si u usta i reći da je optimizam svojestven umjetnicima. On je neiskorjenjiv. Svako djelovanje, svaki aktivizam, svaki rad nastaje iz pozitivne energije. Vjerovanja da se može djelovati, sudjelovati u svijetu kojekakvih klopki i zamki. Tako da je land art koji ću izvesti na Dotrščini eklatantan optimizam jer znam da će biti publike i stojim iza onoga što poručujem kroz svoje materijale.
Land art, umjetnost izvedena u prirodnom prostoru, određena je konstanta u vašem radu.
Land art počeo sam raditi davno jer je to jedna od ključnih stvari koje su me privlačile. Počevši od skulptura u snijegu koje sam radio kako bih ironizirao spomenike, budući da ovi od snijega traju svega koji dan, dok se ne otope. Vraćao sam i plodove na stabla, ubrao bih orahe dok sam živio u Dubravi pa bih ih nakon par mjeseci, usred zime, vraćao koncem na stabla, kao što se kiti bor. To vraćanje je za mene poetska vizija cjeline i miroljubivosti. Koji puta potrebnog odricanja. U Poljskoj sam vezao olovke za stabla, znači vraćanje drveta drvetu. Taj land art je konstanta koja nosi optimizam i borbenost koja je prožeta više poetskom mišlju nego vizualnom. Bez obzira što je to vizualna, likovna, umjetnost, međutim pošto je moje ishodište u riječi, u jeziku to ima više značenje simbolično u smislu u kojem je jezik simboličan kao materijal. U prvom planu je vizualnost, no ako publika želi dalje, nešto primiti, morat će se sjetiti poezije kao danas samozatajnog medija.
Za Dotrščinu pripremili ste i posebno izdanje vašeg samizdata i dijelit ćete ga prisutnima. Ta je knjižica, broj 26, dio vaše samoproducirane serije. Po čemu je ova dotrščinska specifična?
Uzet ću jedan detalj. Unutra je jedan rad s perforacijama i praznim prostorom. Minimalizam kojem u zadnje vrijeme jako, jako težim jer sam se nagutao baroka kao dima. Moji su radovi uvijek bili dosta barokni i sad sam konačno malo došao do čistog zraka. I to je specifično, da je ta stranica s perforacijom u obliku zastave i grba tu prisutna. Osim toga, nije jedini broj, ali je jedan od rijetkih brojeva da je primijenjen: posvećen određenom događaju ili nečemu. Imao sam samizdat koji je bio posvećen Grupi šestorice, pa jedan koji je posvećen Željku Jermanu, mojem art frendu, i sad je ovaj broj na jedan drugi način posvećen događajima na Dotrščini i radu koju ću tamo izvesti.
U nekom smislu svi se moji samizdati vežu uz nešto, imaju neku podlogu, no ove doživljavam drugačije jer je sve skupa neobično, i plemenito u nekom smislu. I taj samizdat, i moj nastup na Dotrščini i čitav projekt Virtualnog muzeja Dotrščina koji traje više od 10 godina, to je sve neobično, a ja sve svoje smatram neobičnim pa se pokušavam i ukopiti u tu neobičnost.
Zahvaljujem Darku Šimičiću da mi je dao tu ideju da samizdat posvetim Dotrščini.
Kako razina znanja opada tako raste neznanje. Dotrščini koja je prošla ciklus od uređenja do gotovo potpunog zaborava i negacije i opet afirmacije kao važnog, a za Zagreb i najvažnijeg memorijalnog prostora, primjer je koliko je sjećanje s jedne strane relativno, a s druge važno. Kako vi vidite ulogu sjećanja?
Neću pjesnički cmizdriti, jer su pjesnici vezani za sjećanje, no ovo je epska, duboka, vertikala sjećanja i nešto što je jako, jako važno za ovu sredinu koja je prošla krug pakla u one četiri godine. Uvijek je bilo problematično, no ono su bili krugovi pakla. Sjećanje je izuzetno važno, a pogotovo danas kada smo svjedoci tog vječnog pritajenog, podmuklog života fašističke ideologije, i uopće isključivosti, mržnje na razliku. Za mene je bit fašizma mržnja spram razlike. Ne tradicionalnost, već mržnja spram razlike. To sam prvi put na svojoj koži osjetio s 15 godina kad sam počeo nositi dugu kosu. Postao sam različit od ostalih gimnazijalaca i doživljavao sam različite intenzitete, razine, mržnje. I kasnije kad sam sve to upoznao onda sam shvatio kakva je tek bila mržnja kada se nekoga, ili milijune, ide ubiti. Mene i moje prijatelje su naganjali, trčali za nama, prijetili itd. Bili bi nas istukli da su nas ulovili. Netko je tako loše prošao. A kakva je tek onda bila ta mržnja kad su ljudi ubijani zato što su druge narodnosti, drugog ovog ili onog. Zato je sjećanje izuzetno važno. To je ključ zdravlja ove sredine: sjećanje na zlo. A to sjećanje na zlo nikad ne ostaje isto, ono se prerađuje, ono se oplemenjuje, ono ne opterećuje, već oslobađa. Sjećanje možeš nositi u sebi, ali imati otvorene ruke jer si shvatio stvari. Kako kaže jedan indijski mudrac: od onoga što si razumio si slobodan. To ne znači da ćeš zaboraviti ili minorizirati, ali za život trebamo ne nositi breme, već pravednost sjećanja. Treba se naoružati sjećanjem koje evoluira u mudrost. Zato je njegovanje uspomene na dotršćinske, i općenito žrtve fašizma, vrlo, vrlo bitno. Pogotovo za mlade ljude koji još nisu formirani, ali koji su otvoreni. Oni mogu biti formirani u lošem ili dobrom smislu. Mogu prihvatiti, da pojednostavim, hipijevske vrijednosti ili nacionalističke vrijednosti. Mogu mrziti razliku ili mogu uživati u razlici. Moja generacija, i moji prijatelji, bila je jako senzibilizirana na to zlo, bez obzira na gluposti SUBNOR-a (Savez udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata, središnja partizanska veteranska organizacija u socijalističkoj Jugoslaviji, op. S.Š.) i pojedinih etabliranih ideoloških stvari u što su se neki segmenti društva izvrgli. Uspomena i čitanje o tom teroru me i oduvijek privlačilo, kao što vas privlači kad ste na visini, pa vas zanima i ona dubina jer je opasno. Kako sam čitav život radio u knjižnici, znao bih povremeno posegnuti za nekim svjedočanstvima iz logora itd. i sve to mi je pomoglo da shvatim da zlo postoji i da je ono svakodnevno. Nije zlo nešto što dolazi s Marsa ili Venere ili od bilo kuda, ne, potencijalno zlo je tu među nama, među susjedima. Sve latentno postoji. Zato je život u takvom kreativnom sjećanju, a Dotrščina je i konkretno i simboličko sjećanje, ono koje može štititi od privlačnosti negativnih stvari.

Gdje vidite elemente tog latentnog zla danas, u svakodnevici?
Zabrinut sam zbog toga što sport, paradoksalno, počinje sve više djelovati na ljude negativno. Odigrava lošu ulogu zato što sve više izmiče normalnom navijanju i sve više postaje strah i negativne emocije. Sport postaje poligon za kojekava iživljavanja, toga smo svjedoci. Dobro je da postoji protuteža takvom, nažalost, nekontroliranom ludilu mržnje na razliku. Dinamo je Dinamo, Hajduk je Hajduk. To je razlika i igra, a prečesto izmiče kontroli i postaje ideologija. Drago mi je da je katoličanstvo na izdisaju, jedna liga je gotova. Makar se oni još koprcaju i rade štete, ali gotovo je. Ali nastaje sportsko-nacionalistička religija. Igrači su sveci itd. Neki dan je HNS opet dobio kaznu zbog neke ustaške zastave. To postaje neiskorjenjivo. Nitko se ozbiljno time ne bavi. Mnogi osuđuju, ali s figama u džepu, počevši od premijera na dalje. Zato mi se sviđa kako je rekao jedan oporbeni političar: Ili HDZ ili Hrvatska.
Specifičnost Dotrščine je da na na cijelom spomen-području ne postoji nijedno konkretno ime, konkretna sudbina. Memorijalni prostor je u tome smislu manjkav. Računalo se da će jednoga dana tamo doći muzej, no on nikada nije izgrađen, a danas je računati s tim vjerojatno nerealno. Bilo bi dobro, normalno, kada bi neka institucija preuzela brigu. Na Dotrščini je za ustaškoga terora ubijeno na tisuće ljudi, najviše iz Zagreba i okolice. Tragedija je dodirnula mnoge. I vi imate osobnu priču.
Preko moje mladenačke ljubavi znam za priču da je tamo ubijen njen djed. Prva pjesma koju sam napisao bila je posvećena njoj, zove se Crne oči i to su bile njene.
Pola stoljeća se bavite umjetnošću. Iza vas je opus u kojem me fascinira vaša neposlušnost i nepristajanje prema samom sebi kao umjetniku. Koristite sve mogućnosti da radite, od tekstualnih radova u različitim oblicima, poput onih koji inzistiraju na etičnosti djelovanja (Svako uzimanje olovke u ruku je čin poštenja), do konstatacije da zapravo negirate sve čime se bavite kada izjavljujete „Nisam pjesnik, jer da hoću mogao bih biti“. Fascinira me kako svoje vlastito neslaganje s početnim pozicijama koristite da biste mijenjali i nadograđivali poeziju, radili s njom, a istovremeno inzistiate na tome da ostajete predpjesnik. Kako gledate na tu svoju poziciju?
Teško je prepričati jer se radi o racionalnim i iracionalnim stvarima. Nekako sam po karakteru rođeni buntovnik i volim reći neću. Sve to skupa, ta umjetnička praksa, bila je izmicanje tepiha ispod vlastitih nogu. To mi se činilo u sferi koceptualizma vrlo mogućim, počevši od prve stepenice, tautologije, nadalje. Taj konceptualistički horizont mi je omogućio da svoju pobunu stalno trošim i stalno se vraćam na početne pozicije koje sam uvijek htio ponovno osvijetliti i s druge strane, ali se uvijek vraćam na to neću, jer da hoću mogao bi. Ne želim raditi, ali radim dok to ne želim raditi. Proizvodim svoj negativni odgovor i to je jedan oksimoron, nešto što u racionalnom svijetu a je a, b je b, nikako ne stoji. To je više pozicija istočnjačke misli, da nešto istovremeno je i nije. Da je istovremeno nešto bijelo i nije bijelo. Ta nemogućnost je nešto pomalo u sferi iracionalnog, ali je i ta energija pobune u čovjeku pomalo iracionalna jer ne ovisi o nekim praktičnim razlozima, utilitarnosti, ne znam čemu. Tako da je više bilo vanjskih pogodnosti koje su me hranile, moju početnu buntovnost, počevši od duge kose. Prvo nisam imao ništa, samo dugu kosu. Ponašanje. Comportament kako bi rekao Renato Barilli. Demur i ja smo se prvo ponašali, a onda smo počeli raditi. On slike, ja poeziju. To je sad pokriveno. Svi moji art frendovi su bili buntovnici i gledajući njih, gledajući svoje radove, shvatio sam da mogu čitav život provesti na početnoj poziciji toga da umjetnost zadavim etikom. To je polazište. Radovi su uvijek organizirani, pogotovo moje slike. Estetika je tek nus produkt, ali ja sam samo umjetnost pridavio s etičkim. Ništa novo, to su radili na svoj način i u svojim postocima i historijeske avagarde i nadrealizam koji je za mene vrlo, vrlo poetičan pokret. I dadaizma, koji je moja početna pozicija u glavi. Duchamp i Maljevič koji idu na otvaranje svih stvari.

Moje je mišljenje da je umjetnost uvijek pobuna i isključivo pobuna. To je glavi sadržaj umjetnosti. Ne da stvaramo gotova dijela, da stvaramo potpuno jasna djela, nego da je svako pomalo samoironično, pomalo sarkastično i u biti trazitivno. U poeziji je to zadao Rimbaud, da bude tranzitivna, da bude akcija i na koncu je prestao pisati i otišao trgovati. Za mene je umjetnost sredstvo da bih postigao da budem osviješten čovjek. I da oplemenim moju sredinu.
Sve što sam radio u umjetnosti je gledanje na nešto izvan. Stalno jednim okom gledam izvan. Poezija gleda mene, a ja gledam u stranu. To je već i jako nepristojno. Neću je gledat jer neću da me hipnotizira. Nije me do sad hipnotizirala jer ja ne želim biti pjesnik, jer da hoću mogao bih biti. Imam tu snagu i osjetio sam da sam rođen s tim talentom i mogao sam žvrljati o svemu i svačemu. Mogao sam pisati sonete o zavičaju, o čuvanju Hrvatske kroz hrvatski jezik. Na koncu sam se za to i školovao, preko jugoslavistike. Taj horizont konceputalizma, horizont mojih art frendova, i moj karakter kao takav je doprinio da stalno stojim na tom vulkanu sabranih pobuna. Vraćanje oraha na stablo zimi je vrsta pobune. Radim obratno od onoga što ljudi rade. Ja ne. Ako rade spomenik, barem od letava da traje. Ja ne, moj je od snijega da nestane. Buntovnik sam koji negira očekivano, ali radeći to radi predstavu o tome što to poručuje. Ja sam umjetnik koji poručuje. Studirao sam i filozofiju i filozofski sam nastrojen. Poruka i duh su mi bitni. Da ne budem ostrašćeni borac koji padne u ideologiju. Nisam nikad pao u neku ideologiju zato što držim da to nije dostojno umjetnika. Nijedna ideologija nije dostojna nijedoga umjetnika. Umjetnik je sam svoj.
Samo primjer, Paul Éluard, on je bio komunist, razišao se s Bretonom zbog komunizma, nije bio tako tvrd kao Aragon koji je bio baš staljinist, ali Éluard je bio tvrd. Bio sam mu na grobu sad prvu put i tamo sam isto agitirao. Onda sam kod kuće pročitao pjesmu iz njegove zbirke „Ljubav poezija“ i on, prepričavam, govori: da drugovi, podržavate me kad pjevam, ali ja volim sve ljude u svojoj ulici. Meni je drago kad ljudi nastoje biti sretni. Time im je zapravo rekao da ne mogu biti isključivi. Ne možete za nekog malograđanina reći da je fašist ili da ne živi plemenito. On se bori za svoju sreću. Pjesnici to mogu uočiti. Ljudi se trse da naprave kućicu, da bude dobro njihovoj djeci. Nije ga progutala ideologija do kraja. Jedino je Aragona progutala do kraja, ali to je neka druga priča.
Uvijek ste govorili da je poezija ishodište i ključ za čitanje vašeg rada, no svjesno ste iskoračili iz poezije prema drugim medijima. Prvi ključni veliki lomovi koji su se dešavali u europskoj umjetnosti kreću se po istoj matrici, a to je ono što Marinetti naziva „riječi u slobodi“. Termin koji koristi Ljubomir Micić je „riječi u prostoru“. Vidim vaše izrastanje iz klasične forme, odmak od usamljenog pisanja poezije u zatvorenoj sobi prema otvorenoj formi vizualnog teksta koji izlažete na izložbama i sudjelujete u akcijama. To dalje raste u knjige objekte, sve do ovakvog ambijenta u vrlo specifičnom prostoru poput Dotrščine. Sve što radite je nadogradnja upravo tog avangardnog principa. Što od riječi možemo dalje učiniti i kako ih nekako otpredmetiti?
Dobro si to detektirao. Riječi u prostoru. Nisam ostao na vizualnoj poeziji. Na papiru u sobi uz čaj. To je Appolinaire, to je vizualna poezija itd. Mene to nije zadovoljilo. Napravio sam korak koji je napravio genijalni Marcel Broodthaers, koji je prestao pisati poeziju i počeo lijepiti i izvoditi kojekakve prostorne stvari, riječi u prostoru. To je taj impuls. Zato jer predosjetiš da je nešto negdje mrtvo i nećeš podržavat to što je umrlo. Nećeš podržavat golu igru. Funny and short. Kao što je u slikarstvu funny and short hiperrealizam, tako je u poeziji vizualna poezija. Franc Zagoričnik je super čovjek, sposoban i vrijedan, ali je ostao na tom nivou. Sviđalo mu se. Nije nikad iskoračio. Nije mu padalo napamet da bih izašao iz vizualne poezije kao dometa. Baština ili službeni okvir poezije je razbucan. Prvi je to naglasio Rimbaud s tranzitivnošću, gledajući nešto izvan sebe. To je riječ u prostoru. Avantura u kojoj sam i ja sudjelovao i zato mi je moj rad na Dotrščini vrsta kulminacije. Ne samo da je riječ o riječi u prostoru, to je poseban prostor. Konkretan i simbličan, izuzetno bitan za sjećanje. To je susret sa životom. Na mjestu smrti susret sa životom. I to je kumlinacija moje poezije, predpoezije. Hommage tim jadnim strijeljanim ljudima samo zato što su bili drugačiji.
Na otvorenje bih najradije došao s perikom. Nemam više toliko kose i da dođem kao čupavac. Da me ljudi pitaju: pa kaj ti to Martek delaš? Treba mi. Ja sam počeo s dugom kosom i mogu završit s dugom kosom. Bez ičega. A imam i drastičnu misao: Želim prije smrti prestati biti umjetnik. To mi je plan. Onda ću zatvorit opus i konačno uspjeti. To je vrsta umjetnikova prosvjetljenja. Kad nemaš više potrebe, dakle ne iz nemoći i da ti manjkaju ideje – meni ne manjkaju – nego naprosto shvatiš da je sad gotovo i umreš ne kao pjesnik i umjetnik, nego kao čovjek. Zatvoriš krug.
Malo podsjeća na ono kako su haiku pjesnici u Japanu prije smrti napisali zadnji, prigodni haiku. Ovo moje je da predstanem biti pjesnik, što mi nije teško jer sam čitav život ionako bio predpjesnik. Ne mogu sve to obuhvatit ali to bi bilo logički. S obzirom na moju pobunu i buntovništvo, to bi bio – bit ću malo egoističan – sjajni završetak moje životne avanture. To je sve pitanje svijesti koju sad još nemam ali je naslućujem. Kako će se reflektirati, ne znam. Možda s nekom izjavom, rad koji će glasiti „Prestao sam biti umjetnik“.
Nadovezujem se na rad koji ste realizirali kao pobunu protiv umjetnika koji ističu totalni pristup umjetnosti. Apsolutni umjetnici. To ste podijelili u deset kategorija: Po deset posto artist, tata, suprug, prijatelj, patriot, susjed, kolega, građanin, rođak, dijete. No, u ovom novom dotrščinskom samizdatu napisali ste „1% umjetnik“.
Kad imaš neku ideju, s vremenom ideju kao takvu samu, golu, razvijaš. Bez sadržaja. Kad je vidio moj rad „Ja sam 10% umjetnik“, Goran Trbuljak je rekao „ja sam 5% umjetnik“. Sad ću mu reći da sam ja došao na 1%, a onda ću biti 0%. Ali taj rad ne mogu napraviti dok nije gotovo. To je zadnje što se može izreći, kad poželim privesti kraju svoje uloge.